Marketing
Izgubljen dan...
Jorge Luis Borges.
Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti,
u traganju za Borghesovim Alephom.
Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima,
kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.
Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.
Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu.
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.
Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.
Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.
Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.
Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 29.03.2022. u 12:12 sati.