Pepeo drevnih vremena...
Na dverima korizme trenutak zbilje, život zgusnut u kljetci nedogadjanja... svijet zaokružen u vrtlog neljepota... potresi, pandemija, rat u Europi... uzburkana sjećanja utopljena u lutanja ponekada neprohodnim stazama svjesno i nesvjesno zapamćenog… redaju se napuknute pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče tog nedovršenog djela prošlosti.
Pronađoh krhotine jednog sna rasatute na zaslonu budnosti… pointilistička slika prohujalog vremena… zaiskriše točkice kao stakalene perle odbačene u rijeku zaborava… vidjeh moje lice bez osmijeha, sebe u bijegu od trenutka, bjegunicu iz zagrljaja… tragačicu dubinama podsvjesti… vidjeh siluetu opsjenara razlomljenog u fotone … u rasapu blješteće svjetlosti… uronih u viziju… osjetih sukobljavanje valova i čestica u beztežinskoj prostornosti privida… osluhnuh… svjetlost tihuje o tajnama skrivenim u njenom zagrljaju… tišina iznjedrena iz bezdana se slijevala u ćula… muk je bivao sve žešći… zaglušujući… užasavajuće trajanje u opsjeni… izgubih se u nikada otkrivenoj tajni svjetlosnog zagrljaja… osjetih moć neodkinuća od prošlosti… snagu svjetlosti koja je trgala tminu zaborava i iscrtavala neprolivene suze na panou sjećanja… oživjele čuvarice uzburkaše umrtvljenu podsvijest… odživjeh patnju, tugu, bol jednog davnog rastanka… oluju ruža, otrgnuće latica, njihovo vrtloženje lazurnim nebom mladog mjeseca i zvijezda… a onda naslutih smiraj… otrgnuće jednog dijela vremena… njegovo pretakanje u uspomenu koju ću pamtiti… čuvati je kao dragulj u riznici sjećanja…
Imperare sibi maximum imperium est,
reče čovjek sa suncem u očima.
Blagost njegova glasa
zaustavi umiranje.
Vladati sobom
najveća je vlast.
Samo iznutra
se sanja.
Dijana Jelčić
|
