Zapisano na otoku...
Promatram širinu Posejdonova carstva...naslućujem u dubini igru njegove, demonske djece,
osjećam ključanje povijesti Mediterana, u napuknutoij amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja, u potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja.
Čujem epitaf sužanjstvu utkanom u valove,madrigal donešen vjetrom
u krošnje prastarih pinija.
U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u maestralu šapat boga tišine, blagost neumitne smrti.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca umire ljetni dan.
Dijana Jelčić... iz zbirke Nestvarno stvarni...
Susret prijatelja na otoku... Posejdonovo carstvo i mi... mjesec je noćas bio drugačiji ili mi se tek pričinjalo kako u svom srebru skriva tajnu nečeg nedorečenog. U njegovom licu naslutih mistiku kotrljajuće noći. Uljuljan u njedrima tmine smješkao se konturom dolazeće punine. More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja. Mirnoća uzavrelih nemira se slijevala na terasu pokraj mora. Venera je tkala nježne skute nama sanjarima ljepote. Osvjetljavala put baršunaskog lazura ka jutrenju. Osjetih nagomilavanje misli i njihovo pretakanje u arsenal pamćenja, u krijes sjećanja koji će jednoga dana zasvijetliti na oltaru budućnosti. Nadam se.
Iako je budućnost nedohvatna mogu je izmaštati djelićima sjećanja.
Misaona Proustiana, grad sanjajućih knjiga, oslikana vizija bogatstva pročitanog, naučenog i zapamćenog. U osmijehu svijesti ćutim bezglasne poruke, vječno budnog, nutarnjeg knjižničara. Vidim oživjelu Atlantidu, Civitas solis i Utopiju. Na ovozemaljskom otoku živimo, iz solarnog pleksusa, domaštano odredište ljepote, Arkadiju, dolinu sreće nepostojeću na ovozemaljskim kartama.
U ovom trenu pripadanja svijetu imaginarija i iluzija osjećam uzavrelost osjećaja. Pućina miruje, kobaltni hram tihuje ljepotu, prijatelji su tu. U divoti ove preobrazbe svijesti naslućujem istinu postanka, sjaj sutonske i jutarnje zvijezde, dvojnost sutona i zore, otvaranje Jakovljeve školjke, porod Venere, iz kojeg se rađa život u tebi, u meni... u čovjeku.
Dijana Jelčić
|
