www.vecernji.hr.
Na nebu odraz alegorije proljeća,
božanstva Botticellieva kista,
nevinost vječnosti i objava novih iluzija.
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.
U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti, u oku tek naziruće sunce.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene stvaraju
idilu rasanjivanja.
Proljeće uranja u otkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san. Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom aorte
otkucava ljubav.
U disonancama kaosa suglasje budnosti.
Izmaštana geometrija prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti mjera vremena,
u trenutku izmišljaj pripadanja,
bjelina procvjetalog gloga,
ljubav i zagrljaj
zbilje i sna.
U ekvinociju proljeća bljesak sreće...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 20.03.2022. u 10:50 sati.