Uz tebe dosežem svijet mjesečeva sjaja,
dodirujem prah umirućih zvijezda,
uspinjem stazama njihova rađanja.
uzdižem u koljevku početka,
zibku uskovitlane ljepote.
Svjetlost se gasi u neostvarenim snovima,
u prividima utopija koje to nisu,
u srcu koje zaboravlja disati,
u zanosima sanjarija.
U poeziji vremena promatram krunisanje bogova,
magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije,
čaroliju stvarnosti pretočenu u istinu,
u sreću dosanjanu na žrtveniku noći,
u ljubav utjelovljenu pitagorejskom pentadom,
zagrljajem ženske diade i muške triade,
Afroditinim brojem, istoznačjem
svitanja, zenita, sutona, ponoćnog sunca
i jakovljeve školjke.