Vratimo blizinu i zagrljaj...
Ubi dušu gravitacije... nietzscheanskim imperativom naučih letjeti... barem u snovima...
Sanjam letenje, lebdim iznad sebe same, odvajam od stvarnosti.
Sjetih se misli Luciana De Crescenza
“Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo ako jedni druge zagrlimo.”
Ta misao poziva na let kroz vrijeme, budi sjećanje na poleglu travu i zagrljaje prijatelja.
U krošnji žalosne vrbe lepeza vjetra i silueta majke s djetetom.
U zvuku vjetra utjeha neba, u Lovrinim suzama ostvarenje želja.
Poželjeh, neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pročešlja kosu.
U bljesku jutrenja oćutih poljubac i srcem odapet let golubice.
Zobala je zvijezde.
Bio je to neopoziv bjeg iz sužanjstva prohujalog, iz tisućljeća zgusnutih
u jecaj sadašnjeg vremena.
Ples sudbine, besciljna igra izvan zagrljaja,
tumaranje prostorom trajanja. ...
Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu.
Na horizontu svitanja Volto Santo... i jecaj tišine..
vratimo blizinu i zagrljaj dragima...
Dijana Jelčić
|
