Obećanje svitanja...
Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)
"Sama, ostala si sama......" napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta i glasom koji je ostao zabilježen u analima glumišta.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame.
Tama i tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pijesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Svijet je velik, a srce maleno, prelazi planine, rijeke, mora i onda zaspe pod zvjezdama.
Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i nedosanjanog sna. On pod korijenjem mjesečine i neke davne žudnje.
Ćutim novo obličje na nebu budnosti.
Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti, oslikava dolazeće svanuće.
Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ohrabruješ me Kaštelanovim riječima...
Na početku su bili djevojka i arlekin, dijalog nepoznatih.
Osjeti invokaciju mjeseca i sunca, svijet se događa u nutrini.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Osluhni govor neba, ptica i cvijeća, uroni u dubinu osjećanja,
u bistru suzu srca začut ćeš obećanje svanuća.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Ushićena obećanjem svitanja,
radujem se dolazećoj ljepoti.
Dijana Jelčić
|
