Zagrljaj pod maslinom...
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.
Bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme.
Homerovsko? Možda...
Bilo je to vrijeme odiseje beskrajem pročitanog. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Voljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad imaginaciju postelje od maslinova drveta.
Bilo je to bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na tvoj dolazak u zaton sna.
Pamtim vrijeme oluje ruža i kovitlanje latica. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja. Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj carpaccio svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici zore, nazirala konture dolazećeg.
Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Pričinjalo mi se i Argo je bio tu, a bila je Tresi, vjerna sudionica u vremenu mladalačkih pustolovina. Odavala sam joj tajne mojih maštarija. Mahala je repom i gledala me očima boje jantara. A onda bi me liznula i položila glavu na moje koljeno... u njenom pogledu se zrcalila poruka... čekaj i on će siguno doći...
Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja.
Tresi je zauvijek zaspala, a ti si došao. Odveo me u dolinu tvoje mladosti, zagrlio pod maslinom tvojih praotaca. Prekoračili smo rampu. Krenuli negdje. Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.
Dijana Jelčić
|
