Lakoća apsurda…
Odmatam fascije pamćenja, dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja, da zasja kockom kristalne vedrine. U njoj živimo svetkovanje osjećanja i uz sjaj svijeće i miris pšenice dočekujemo ostvarenje objave istinitosti poruke Anđela Gabrijela, ponavljajuće rađanje bezuvjetne ljubavi.
Sretni smo, umnažamo sreću u krugu ljubavi i prijateljstva... u Platoniji, bezvremenoj piramidi trajanja u vječnosti...
Čujem zvona te katedrale, Platonije u našim srcima...
Da bio je to početak beskraja... usrećuje... u nama živi...
ne prestaje...
hvala tvorcu Platonije... svijeta bez vremena... i lakoće apsurda…
U knjizi "Mit o sizifu" dominira Camusovo razmišljanje o apsurdima života, analizira prisustvo apsurda u književnosti i filozofiji, tumači elemente različitih života: osvajač, glumac, zavodnik, pisac. Kreativnost je bitna i moćan oblik bunta.
Sve je dozvoljeno što ne znači da ništa nije zabranjeno.
Relativnost istine zrcali besmisao, mit o Sizifu, apsurdnosti života, raskol između želja, htijenja, iluzija i svijeta kakav on doista jeste.
Ovdje smo i sada smo, sitnice čine naš život. Pokušavajući locirati apsurd Camus kaže... besmisao nije ni u svijetu ni u čovjeku, već u njihovom zajedništvu.
Sjećam se, stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah svevremena. Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si zidove kojima sam se branila od života.
Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu, naslutih kako svjesno ulazim u vrijeme nedokazive istinitosti postojanja na rajskim poljanama sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je dokazivalo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Betlehemska svjetlost je potvrđivala istinu... sunce ne odlazi, ono stoluje u našim dušama... sutoni su tek iluzija, apsurdi našeg zajedništva sa svemirom.
Zaustavljeni u zagljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti mi osjetismo lakoću apsurdnosti u kojoj živimo...
Dijana Jelčić
|
