Rekoše mi... slonovi donose sreću...
Probudila me kiša... pljuštalo je... prisilno bdijenje pred svitanje... a onda tišina... zapahuljao je prvi ovozimski snijeg... u osvitu zore je pobijedila kiša... bježim iz sivila jutrenja i uranjam u lucidan san...
Promatram metaforu mjerača vremena. Lazurno oko uokvireno kristalima. U kutku tog beskraja čujem poeziju suza, proživljavam oluju ruža. U daljini iza obzorja zbilje tutnji samozvučje tuge. Zaustavih misao u zjenici Dalievog vremena.
U dubini zrno svjetlosti.
Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ostatak isušenog mora, zaostao zvuk balade o sjeti lutajućih cigana, začuh šapat jednog izgubljenog svijeta.
Žalopojka satkana od bolnih sjećanja otvara ožiljke prastarih rana. A onda začuh pjev zrele noći, titraj uresa ugnježdenog u pehar zbilje.
Ljubav je izranjala iz ganuća prošlosti. .
Došao si tišinom... govorio tišinom... vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda vraćam se u zbilju...
Donosiš mi porculansku šoljicu s mirisom prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu, prisnost u trenutku buđenja... promatram nacrtanog slona u još praznoj pepeljari... rekoše mi, slonovi donose sreću... ispijam gutljaj kave i palim prvu cigaretu...
Ponekad mi se pričinja, više znaš o meni od mene same.
Dijana Jelčić
|
