Darovao si mi knjigu... malenu knjižicu koja u sebi krije bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o moći bijelle svjetosti i prirodi prostora i vremena... misaono sučeljavanje dvojice znastvenika koji pokušavaju osmisliti Einsteinov san, pronaći gravitone u fotonima, sjediniti kozmos i kvant... utopija, poezija izrastajuće znanosti... misaono sučeljavanje Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea...
Iza horizonta zbilje, u jezgri početka zgusnuta povijest svemira.
Nevidljivost i njemost svjetlosi traje, neumorno njedri vječnost.
Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti i muk bijele svjetlosti.
Svjetlost zaobljuje prostor, uramljuje pogled bjelinom, guši vapaj za umirućim ljetom.
Odaje nam mnoge tajne, a tajnu svog postanka krije. Nevidljiva nas gleda,
njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh je dotaknuti, osjetiti njenu moć, oćutiti njen miris, vidjeti je, čuti je.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda, iz bljeska jutra, možda iz tišine.
Širi se, romori poezija znanosti puna hipotetičnih pretpostavki i neotkrivenih
kozmičkih zakona. U mikrokozmu zagrljaj prostora i vremena,
porod četvrte dimenzije.
Jedna mala bajka o svjetlosti, ispisana ljubavlju,
obznanjuje stvarnost.
Svjetlost me vrtloži u vretenicu, odnosi u tkanicu sanja.
Na obzoru opoziv tmine, sunčanik objavljuje zoru
Rađa se dan iz sna.
Da, bijela svjetlost bezglasna i nevidljiva je ljubav u tebi, u meni, u svima...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 04.11.2021. u 09:09 sati.