Želim zahvaliti njima...
U ovoj noći između dana svih svetiih i dušnog dana odsanjah lucidan san, izronih iz zagrljaja djetinjstva, koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde. Na toj putanji vidjeh seobu voljennih duša, odživjeh njihov neumitni odlazak.
Odsanjah san u snu i moć dijaloga s nima. Bile su to nepostojeće riječi, neprevodive, složene od zvuka groma i svjetlosi munja, mirisa cvijeća i okusa medovine.
Potonuće Mjeseca u skute zlatne hostije dodiruje osjetila. Budim se iz bdijenja.... palim svijeće i pokušavam opisati san.
Tražim riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u mladalačkim snovima. To su riječi sa koordinata srca, riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu.
U sanjivom vremeplovu vidjeh zagrljaj djetinjstva, slike dragih mi bića. Bile su uramljene zlaćanom niti i lampionima bijele svjetlosti. Neopisivo svjedočanstvo ljubavi se zcalilo u snu. Bio je to sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti.
Osjetih, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima...zahvaiti za ljubav i sreću darovanu mi u prohujalom vremenu.
Dijana Jelčić
|
