Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
subota, 30.06.2007.
Mijeh za vodu
Kupila sam u Iglu Športu mijeh i jako sam zadovoljna konceptom. Međutim, ima dviju bizarne stvari u vezi njega. Prvo, izgleda kao ovaj lijevo na slici, a platila sam ga kao ovog desno na slici. Što će reći, preko neta košta 149 kuna, a ja sam ga u Starigradu platila 199 što je cijena ovog desno velikog mijeha.
Druga bizarnost je što u ovaj kao stane 2 litre vode, a ja stavila mineralnu od litru i pol i jedva stalo. Jel netko zna zašto? I ne znam za što služi ona pozadina iza te plastike u kojoj je voda. Postoji neki zatvarač i šta sad? Tu možete nešto staviti ili..? Jel ima netko taj mijeh za koji hint? Tnx..
Ono što je super je to da stvarno zadržava hladnoću. Super je praktična fora da putem stalno pijete malo po malo vodu, ne morate spuštati ruksak ili druge moliti da vam dodaju vode. Ma, oduševila sam se lakoćom pristupa vodi! Osjeti se malo okusa plastike dok pijete, ali nije strašno. Za preporuku svakom planinaru/izletniku!
Mislim da ću to nositi i kad budem hodala na nekim drugim ne-planinarskim aktivnostima..
P.S. Vrag mi nije dao mira pa sam nazvala Iglu Šport u Zagrebu i pitala kako to da sam mijeh platila 199 kn, a da sad gledam njihov katalog i da je mijeh 149 kn. Tip je rekao da donesem račun, ako imam pa će vidjeti, da je vjerojatno došlo do neke greške. Baš me zanima, odnijeti ću sljedeći tjedan.
Evo par detalja do pred vrh koje sam uspjela snimiti u vertikalnom položaju priljubljena uz stijenu kao spider-woman!
Ljepotu pejsaža s vrha promatrala sam tek iz sigurnosti svoga doma. Čudim se kako su oštre slike ispale unatoč drhtanju ruku..
Inače, moja pratnja me uvjeravala kako sam, ipak, malo pretjerala i da nije tako teško kako se meni učinilo. Samo da sam se ja malo uplašila jer sam prvi put vidjela i bila na ovako nečemu.
Poludjela sam kad je mladić-vodič vidjevši sljedeće dvije fotke, i dalje podcjenjujući moju muku, promrmljao pa, doobrooo, dobrooo, čini se na ovim slikama izgleda opasnije nego što je zapravo bilo! WTF!?
Šta sam napravila fotomontažu ove okomice!?
A tek kad sam se krenula spuštati, mila majko..
Pogled prema dolje..
Bila sam i uplašena i ljuta i razočarana i.. sve neke negativne emocije.. Mrmljala sam u sebi prema dolje "nikad više".. Opet smo došli na priču da mene Triglav i slični planine sa sajlama i provalijama nikad neće vidjeti. A ne, ne. Da sam ja tu došla uživati, a ne biti u strahu. Da imam dovoljno problema u životu da bih se još s ovim opterećivala. I slične tradicionalno-prigodne spike.
U jednom trenutku, tijekom spusta, to je već bilo negdje iza 11h naišli smo na dvije planinarke iz Čakovca koje su se gore penjale. Ja sam se obrušila na njih hehe s informacijama o Sodomi i Gomori (zaboravila sam im napomenuti i zmije, do vraga!). Ostali su smirivali strasti. One su me, vjerojatno, zatečeno promatrale, hehe. Jedna me pitala jesam ja sad prvi put u planini. O Bože! A ja samo htjela gospođama pomoći s mojim informacijama, da se ne pate kao ja, eh. Kako god, zaključak je bio da ih možda neće zaprepastiti stijene, koliko temperatura i da su pretjerano kasno krenule. Na vrhu bi bile oko podne što je vrlo neugodno. Baš me zanima jesu uspjele!
Kad smo već dobrano zašli u šumicu i krenuli spust po onim sitnim kamenčićima, kad sam čula glasove alpinista u stijenama i definitivno skužila da se vraćamo u civilizaciju, kad smo zašli u doobar hlad.. počeo je padati moj strah i rasti moje samopouzdanje..
Evo malo pogled na desno na Manitu peć i stazu koja vodi do nje..
Kasnije smo rekapitulirali što se zapravo dogodilo! Prekasno smo krenuli, nismo napravili ni jednu ozbiljniju pauzu, što mi očito treba, već par sitnih. Ranger nam je rekao da do vrha treba do sat i pol. Nama je trebalo puno više. Nemoguće da tako brzo možete doći ako idete od dolje. Jedino ako imate snagu koze-domorotkinje. Krenuli smo malo iza 7, do podno vrha smo došli oko 10h. Ja ne znam, stvanro, kojom vi, ljudi, brzinom idete gore. I jesam li ja najsporija planinarka mlađa od 60 godina na teritoriju RH.
Trebali smo pred samu stijenu stati, papati, napravit pauzu, osvježiti se. Pa tek onda fino smireni (tu bih trebala napisati jedninu, hehe) gore. I, svakako, krenuti prije 7 kad su ovakve vremenske prilike u pitanju.
Zalazak sunca tu večer bio je fantastičan.. Otkotrljalo se sunce u more!
A super se neću vratiti i ishodati tog Anića, sunce mu žarko! Aniću, vidjet ćemo se mi još!
Evo mene prošli vikend u prekrasnom kraju, Starigrad i Paklenica. Vrućine upekle. Bilo nam je lijeno ići na plažu, a kamoli u brdo. Malo ujutro kupanjac, malo predvečer, a preko dana crkavanje uz roštiljanje i odmor u debeloj hladovini. Inače sam zimogrožljiva i mislim da nikad nisam ušla u more da nije bilo kraj sedmog ili osmi mjesec. Ovo mi je bilo prvi put. More pretoplo čak i za mene. Nešto nevjerojatno!
Premišljali smo se dva dana hoćemo li u brdo ili ne i na kraju je dogovor pao - Anića kuk! Veselila sam se kao malo dijete. Prvo, zato što mi je dosadno ništa ne raditi na odmoru i samo se izležavati, a drugo, navukla sam se na planinarenje i nedostajalo mi je hodanja za vikend.
Nevjerojatno, ali istinito, uspjeli smo se ustati oko 6 i krenuti za N.P. Paklenica u 7h. Great! Kad ono.. tamo sve presušilo.
Na putu prema Anića kuku našli smo zgodnu tablu gdje je za naš, planinarski put, pisalo "Normal way"..
Pa ja to stalno govorim kad uspoređujem planinare i alpiniste!
Sve je jako dobro obilježeno, tj. ne možete promašiti skretanje s te glavne staze u Nacionalnom parku pa prema stijeni. Planinarske su oznake često i jasne.
Malo pogleda prema gore..
I prema dolje..
Još neki bočni detalji..
A tek kad se okrenete i u jednom trenutku skužite more iza leđa! Divota!
I tako mic-po-mic dođete na raskršće.. Lijevo je za selo Jurline, a vi, nakon što ste zaokružili stazom oko Anića kuka, krećete udesno i, naravno, prema gore..
Općenito, staza do oznake Jurline/Anića kuk je relativno ok. Ima dosta sitnog kamenja i problemi će vam bit puno veći kad se budete spuštali. Staza od ove oznake prema vrhu je neko vrijeme bila odlična. Jedno vrijeme čak i zemljana. Sve dok ne dođete do same stijene. E onda počinju muke po početnicima kao što sam ja.
Evo detalja te staze pred stijenu.
U jednom trenutku smo čak naišli i na zmiju! Kad sam čula "e, ček sad.. nemoj se mrdati, zmija, polako vadi aparat".. ja sam se skamenila.. g o t o v o! Toliko o mom djelovanju u ekstremnim situacijama i pribranosti. Ne sjećam se kad sam zadnji put promucala i rekla "dddd.. dddiii.. š ..š.. š'a mmme plaaaš'š.. ddddi"..
Da sam se u tom trenutku od straha mogla pomaknut vjerojatno bih potrčala.. negdje već.. međutim, razum mi je u sekundi rekao da moram prvo saznati gdje je zmija pa da tek onda počnem bjesomučno trčati na drugu stranu.. toliko i o tome kako ja nemam-strah-od-zmija.. aha..
Evo što sam pomicanjem očnih jabučica u smjeru prsta mladića-vodiča ugledala.. Aparat mi se u tom trenutku učinio kao oružje, ono.. valjda će se zmija uplašit kad vidi Canon Eosa, eboteee!
Zmija je u vodi desno gore, za one provokatore koje ne kuže neprijatelja!
I, konačno, posljednja etapa našeg puta! Sam vrh! Srce mi zaigralo!
I tu sad dolazi do neplaniranog preokreta u mojim ambicijama.
Sunce je bilo sve žešće.. kad se taj kamen upario, kad se tu skupila neka sparina.. uhhh.. Mene počela hvatati nervoza.. točnije strah.. Stijene se užarile, sunce piči! Sve gori i strmiji uspon, stalno misliš evo vrha, kad ono nova nakupina oštrog stijenja.. ja to nisam mogla vjerovati.. (Zapiši: kupi rukavice.) Nekako te tješe prljave stijene pa vidiš tu je netko već prije tebe prošao i uspio, možeš onda i ti..
Pogledajte vi samo jednu od tih strmina.. Čak nema ni sajli kao na Kleku. O ne.
No, entuzijazam mi je sve više počeo padati, a panika preplavljivati.. da ja to neću moći, da je to previše, da sam se sama sebi zarekla da se neću penjati nigdje gdje mogu ugroziti svoje ili tuđe zdravlje ili se ubiti.. Ovo je ispunjavalo sve kriterije da mi se upale svi mogući alarmi! Vidjela sam se kako padam prema dolje sa skupljenim koljenima koje lomim.. vidjela sam se na dnu neke rupe slomljene kičme kako mi neki poskok siše oko.. vidjela sam GSS-ovce čiji pogled govori "još jedna.. vrag ju je tjerao da ide gdje ne može".. vidjela sam se sa izderanim nogama i rukama i misao da neću moći nositi suknje/majice kratikih rukava do kraja ljeta.. počela me hvatati panika i za druge.. i za njih sam se počela užasno brinuti.. ono osjećaj "ovo neće na dobro izaći".. katastrofa! Ne znam kad su me ovakvi osjećaji preplavili prije u životu, baš ono fizički strah.. Loše sam se počela osjećati i htjela sam da to prođe čim prije, eto iskreno!
Gojzerice su mi se činile prevelike i nespretne, dobila sam potrebu da budem u nekim tenisicama da savladam lakše te mini udubine u stijeni koje ti jedva pomažu da se uspneš! Falila mi je alpinistička oprema (koju nemam ). I onda.. u jednom trenutku sam se svom snagom naslonila na lijevu ruku, a ruku umjesto na ravnu stijenu stavila na špicasti mali vrh, ajme što je zaboljelo.. Auč! I to je bilo to!
Odustala sam. Nisam se usudila dalje, čak štoviše, dobila sam potrebu da se čim prije izvučem iz ovih "prokletija". Moj prvi "poraz". Do vrha je ostalo možda 5 do 10 minuta. Ma! Da sam vidjela žig na sljedećoj stijeni ne bih se više mogla pomaknuti gore!
Bilo mi je jasno zašto Anića kuk nije u Poljakovih 50 najljepših izleta. Atraktivnost ***. Težina.. khm.. ******************
Prije mjesec i nešto bili smo u Skradu, ali smo se sputili dolje i pogledali Vražji prolaz koji nas je oduševio. Nismo stigli popeti se i na vrh. I tako, odlučismo mi pretprošli vikend, kad smo osvojili s lakoćom Bjelolasicu i Snježnik da se popnemo još negdje. Izbor je pao na Skradski vrh. Očekivali smo da ćemo i to osvojiti da ni ne trepnemo, međutim, malo smo se, kako to već ide, zeznuli.
Da skratim čitavu priču. Htjeli smo zeznuti sve one koji kreću od točke koju navodi dr. Poljak, malo se prošvercati s hodanjem i doći do žiga s nešto manje utrošene snage. Umjesto da krenemo iz centra mjesta ispred busne stanice, mi smo se odlučili povesti s autom maksimalno koliko možemo i tako od 1,5 sat previđenog hoda, uštedjeti bar 30-45 minuta. No, preko preče, a okolo bliže, ne samo da se nismo popeli u vremenu koje je predvidio Poljak (1,5h), nego smo se penjali puno više od 2h.
Strašno. I nikad više mi to neće pasti na pamet. Obećanje.
Naime, mi smo se zagubili jer nismo pratili markaciju. Nismo je našli.
U centru sam igrom slučaja fotkala ovu kartu i to nam je kasnije bio vodič. No, ta nas je slika zeznula i to u ključnom trenutku.
Evo malo uvećane karte. Ovdje u grubo možete vidjeti da smo mi krenuli crvenom crtom, a trebali smo plavom.
Naime, kad se krenete jednom jedino cestom penjati gore, za svaki slučaj pitajte ljude usput idete li u dobrom smjeru na vrh i kad dođete na kraj te vijugave ulice i prođete zadnju kuću u mjestu, nema 100-200 m naići ćete na markaciju koju mi uopće nismo skužili kad smo dolazili. Zašto, vidjet ćete na kraju posta.
Dakle, mi dolazimo gore, našli smo to nogometno igralište, međutim, nema markacije. Otišli smo do vidikovca Perić, super je vidikovac, prekrasan, 180 stupnjeva vidik, stvarno gušt!
Onda smo se tu muvali, čak i našli šumsku cestu koja, kako se kasnije ispostavilo, također vodi na vrh, ali se nismo usudili više gore ići. Bilo je hrpa nekih raskršća i što smo dublje išli to smo više herojski razgovarali da "ovo nema smisla" i "bolje da se vratimo".
Vratili se mi ponovo do tog famoznog igrališta i tu ja donosim kobnu odluku da sigurno mora bit staza bočno od igrališta, pouzdajući se u fotku na digitalcu. Gledam tu žutu crtu koja ide s boka igrališta i uvjerim ekipu da je to - to. Dakle, krenemo se mi penjati po pol igrališta pa u šumu.. kad ono!
Inače, na jednom od golova su ljudi ispaljivali loptu na golmana i ono.. igrali se nogometa, ne mogu si zamisliti što su mislili kad su nas vidjeli kako samouvjereno pičimo preko igrališta i negdje na sredini igrališta odjednom se pentramo u gustu i gotovo neprohodnu šumu. Možda su mislili da idemo na vece. Hehe, mora da su odvalili..
U šumi nas je zatekla takva užasna strmina da su se i neki iskusni planinari zadihali, oznojili i rekli da skoro ovakvom okomicom nisu išli. Trebala nam je trećina pređenog puta da bi uopće to skužili. Onda više nije bilo natrag! Prestrmo osim da sjednete na dupe pa dolje. Kad pogledate prema vrhu stalno imate optičku varku da još malo imate. A ono vraga.. ja sam bila toliko ljuta sama na sebe da sam hodala kao luda iz inata!
Ovdje je jedna od rijetkih točki gdje je uzbrdica bila ublažena pa smo mogli uzeti malo zraka i vode i malo dušu odmoriti.
Kasnije mi je palo na pamet da ovuda vjerojatno nikad nitko (normalan) nije išao pa sam predložila da se ovaj put nazove po meni.
Da skratim priču, mi smo ishodali tu strminu i pridružili se nekom šumarskom putu. Padali su prijedlozi da se vratimo no, ja sam tad već bila totalno neumoljiva i rekla "e sad ćemo ga naći pa makaaar!".. i slične spike! Ne moram vam reći kakva me sreća preplavila kad smo našli prvu markaciju, tj. kad smo se konačno priključili na taj famozni planinarski put. Ajmeeee! A tek kad smo došli pred kapelicu:
Udesno od kapelice je stazica na nju se popnete i par metara dalje je žig. A stotinjak metara od žiga je još jedan vidikovac, tzv. Josipova klupa.
Tamo sam sjela i zajecala.
Nego! Gdje su pogriješili oni, a gdje mi. Dakle, ako se odlučite ići autom, stotinjak metara od zadnje kuće kad se popnete tom vijugavom cestom naći ćete ne baš vidljivu oznaku na cesti. Otkrili smo je, naravno, na odlasku s mjesta događaja. Desno od te oznake na cesti je mala livada s klupom i stolom..
.. a ulijevo drvo s oznakom..
.. ili još bolje.. drvo je puklo ili je slomljeno točno gdje je nacrtana markacija..
Konačno, kad smo se spustili u selo, vidjeli smo drugu mapu i na njoj nešto jasnije označeno, no, još uvijek neprecizno.
Turistička agencija Generalturist i fascinantna neljubaznost njenih zaposlenika
Ne znam zašto, ali moji održavaju tradiciju da uvijek kad se negdje putuje da se ide u Generalturist. Od mojih malih nogu pa čak i prije toga. Kao da ne postoji hrpa drugih turističkih agencija. Pa bar ih danas ima na tisuće. No, nekako je ona patetična "starih se navika teško riješiti" presudno utjecala da sam i ja nastavila s praksom odlaska u Generalturist.
Osječka poslovnica Generalturista jedna je od najpitoresknijih u gradu. Tamo sa strankama rade dvije žene koje su antipodi onoga što bi jedna turistička agencija trebala zapošljavati. Mogla bih ignorirati to što su neuredne, sa zapuštenim kosama i pretile, jer bi me mnogi mogli prozvati na (političku) nekorektnost. Iako sam mišljenja da zaposlenici koji rade u uslužnim djelatnostima moraju poštovati nekakav minimum u pogledu ulaganja u fizički izgled kako iz poštovanja prema firmi gdje rade, tako i zbog poštovanja prema strankama i korisnicima usluga. No, to što su toliko užasno agresivne, nervozne, nabrijane, to što kad tamo uđete strepite u strahu tko će se sad izderati na vas, to što tamo najčešće nemate gdje sjesti pa stojite kao debil u nekakvom redu, to što se odnose prema vama kao da ste beskućnik koji žica hranu, a ne korisnik s novcima koji ih financira.. to je stvarno bilo too much.. Eventualno, kad im se predstavite pa vas "prepoznaju" ili kada im kažete gdje radite pa ako to nađu dovoljno atraktivnim onda odjednom ne da postanu ljubaznije, već postanu malo manje neurotične i agresivne. Ma, mislim, ako ste ikada u Osijeku i želite vidjeti neviđeno, dajte si odite u osječki Generalturist, na samom je Korzu.. čisto uđite, pitajte nešto bezveze i pratite reakciju. Neće vas razočarati!
Tako sam ja prije jedno godinu do godinu i pol jednostavno odlučila odustati od osječkog Generalturista. Samo sam rekla jedan umorni dosta, ono slegla ramenima.. ne mogu više to gledati i slušati.. Nisam se nikad konfrontirala, nisam ih prozivala na red, jer jednostavno, mislim da se one nikad neće promijeniti. Jednostavno osjetite da je to tako i da tu nitko i ništa napraviti ne može.
Nakon toga, došla mi je na pamet briljantna ideja da, ako već hoću nastaviti s Generalturistom, zašto ne bih kontaktirala zagrebačku poslovnicu Generalturista. I tako sam u Zagrebu malo-malo. Tamo sam uspjela naći jednu osobu, izvjesnog Huga, koji mi relativno brzo radi ono što od njega očekujem i za što, u krajnjem slučaju, dajem novce.
Sve do danas.
Došla sam jutros rano po svoje avio-karte u zagrebačku poslovnicu u Praškoj. Na šalteru me dočekala šalterska službenica, mislim da se nekom na telefon predstavila kao Diana. Pljenila je svojom bahatošću i arogancijom kada mi se slavodobitno izderala da avionske karte nisu plaćene gotovo me prozivajući da šta kojeg vraga tu zauzimam mjesto i dišem zrak ostalim potencijalnim korisnicima njihovih usluga. Nemam snage prepričavati mučni dijalog samo neke detalje..
Na moju napomenu da provjere uplatu koja im je morala sjesti 15. lipnja odbrusila mi je da "jel ja ne znam koliki su oni stroj". Je, baš. Toliko veliki da ne mogu provjeriti jednu najobičniju uplatu. Onda se u jednom trenutku sva puna likovanja, dok sam ja čekala da mi netko od mojih faksira tu prokletu uplatu, obrušila na mene da kako je ona sad provjerila i da taj dan nema nikakve uplate za moju kartu. Ne možete vjerovati. Gledam, ne vjerujem i čekam. I mislim si, što ja koji klinac tu više radim? Jel meni ovo sve treba? I na šta će dotična službenica izgledati kroz koji sat kad se već u pola devet ujutro ovako bahati.
Nisam bila nervozna, ne, bila sam duboko razočarana i mislila sam si da li je ovo moj zadnji dolazak u Generalturist? Da li su, eto ipak, pobijedili da ja više nikad nogom ne kročim u ovakvu jednu poslovnicu? Da li je možda nešto do mene? Da ja imam previsoke kriterije koje naši bahati šalterski službenici ne mogu doseći?
Dotična se službenica Generalturista u jednom trenutku vratila, pretpostavljam da je faks došao, nije više rekla niti jednu jedinu riječ. O isprici ni riječi. Bar da je rekla "eto neki je nesporazum oprostite što ste čekali" ili neku sličnu patetičnu rečenicu, nasmiješila se i doviđenja. A ne. Šutjela je, nešto prčkala i odjednom bacila karte ispred mene na stol. Onak' u papirnatom izdanju bez uloška. Na moje pitanje zašto nema onih ukoričenih futrola, koju svaki kupac karata dobije za avio-kartu podrugljivo je rekla da im je nestalo i nastavila ignorantski raditi neki svoj posao. Valjda je bila preživčana što je, ipak, morala izdati karte, a ovako, da nije bilo uplate, samo bi mi dala nogom u dupe iz agencije. Okrenula sam se i otišla. I dalje sam pod dojmom. Zato sam napisala ovaj post.
Da napomenem da sam im samo u ovoj 2007. godini napravila prometa.. hm.. između 25.000 i 30.000 kuna.. Pa, eto, neka im sad Diana i druge Diane po razno-raznim poslovnicama rade promet. Mene očito više ne trebaju.
Prekrasno! Nije teško, a završni uspon iznad planinarske kuće do samog vrha super zanimljiv i izazovan! Hoćeeemooo reeeprrrizu!!
Put do gore je prekrasan. Imate nekoliko lijepih vidikovaca, gdje vam je Kvarner kao na dlanu!
Evo i Grobnika, ajme buke, do gore se orilo!
Krenimo redom. Doći do Snježnika nije problem. Putokaza na cesti ima bez problema. Tražite Gornje Jelenje. Šest kilometara od Gornjeg Jelenja prema Rijeci idete u brdo, oznake su super jasne. Cesta asfaltirana, sve super, pičite gore autom. Kad se krenete penjati u brdo, penjete se sve do doma Platak na nevjerojatnih 1111m! (Jel to namješteno? ) Platak je velika lijepa livada. Malo ispred doma, na šumskoj stazi uz Dom možete parkirati. Tih iza Doma imate početak staze na Snježnik. Do vrha ste uglavnom u šumi. Početak je malo nezgodan, blago i oveće kamenje, pa onda idete kroz neki gustiš granja i slično.. E sad što se tiče plana hoda..
Ljudi obično naprave krug do Snježnika pa preko Golice nazad, tako bi imali dva vrha. Mi smo išli na varijantu samo do Snježnika i nazad, aliiii.. u jednom trenutku put do vrha se račva. Tako možete dio puta ići na različite strane.
E mi smo gore išli kroz Grlo (35 min), a nazad grebenom (40 min) i - nismo zažalili, hehe.. Naime, bolje da idete ovako, jer je iznad doma neugodno za penjati se, a mislim da je još gore tuda se spustiti. Izazovno, ali onak' malo neugodno.
U jednom trenutku izlazite iz šume, dignete napaćenu glavu prema vrhu, kad ono dom! Napušten i u derutnom stanju, ali i dalje dom!
Vidikovac oko doma prekrasan!
Iza doma nalazi se put do samog vrha. Nije baš ugodan, dosta je strmo, visoko morate dizati nogu, koristiti alpinističke neke poteze i to.. ali super! Baš sam guštala, oslobađam se sve više!
Na ovoj slici vidite kako su oblaci odjednom krenuli na nas. Streslo nas.
A na vrhu puuušeee li ga.. Burni Bitoraj je lagani maestral naspram ovoga!
Nazad smo se vraćali grebenom, a sretali smo planinare koji su išli u suprotnom smjeru.
Počesto znamo vidjeti pse s planinarima i sad mene zanima je li to baš pametno. Pas je lud, ide za gospodarom gdje god, ali nekad mi se čini da planinari precijene svog psa i njegove male noge. Nije stvar samo u tome da psu ponesete vodu i hranu. I pas može rikavati i ima svoj bioritam! Istinita priča: liječnik poveo svog psa u Velebit, vrućine, ovo-ono, pas kolabirao, nosili ga nazad, davali mu dolje infuziju, kompletni kolaps organizma, na rubu smrti. Pa to je da poludiš.. Dakle, dobro razmislite prije nego što mislite da ćete učiniti dobro psu da ga povedete na 1500 m. Mislim da bi većina pasa rađe izabrala maženje po kvartu nego šprintanje uz brdo, ali dobro..
Evo veselije životinjice!
Povratak nazad bez problema, preletjeli smo stazu! Kako smo već negdje oko 2h završili s hodanjem nismo znali što ćemo dalje. Da vas ne gnjavim sa svim mogućim opcijama, na kraju smo se odlučili za Skrad. To što Platak nije u knjižici-sa-žigovima nije utjecalo na odluku da odemo na Skrad, koji, eto, igrom slučaja, jeste!
No, ono što nam se dogodilo na Skradu prelazilo je svu našu maštu!
Iako još uvijek svježe rane od restorana Eva u Lokvama, slatkoća cijelog krajolika nam se, ipak, uvukla u misli pa smo se odlučili na ponovno noćenje u tom malom mjestu. Do Fužina nam se nije išlo, a u Mrkoplju nema ništa. Begovo smo isključili još prije.
Inače, ni dan-danas nisam sigurna da li su prijedlozi da moooždaaa odemo spavati do Eve bili čista provokacija ili ludost, kako god, oštro i grubo sam ih sasjekla u korijenu. Čak ni mamljenje na Evinu štrudlu od šumskog voća, moj omiljeni kolač, nije upalilo. I sad gdje ćemo..
Odlučili smo se za motel Jezero. Motel ne možete promašiti jer se natpisi za motel nalaze i izvan i u Lokvama. Nalazi se tik do jezera, ima fin restač i gleda na vodu. Međutim, tamo nas je super ljubazna konobarica UPOZORILA (jel vi iz Eve čitate ovo?) da su tu subotu u njihovoj sali svatovi pa da neće bit najbolje za spavanje. Napominjem, zgrada gdje su sobe je odvojena od zgrade gdje je svatovska sala. Stvarno pošteno od žene. Zahvalili smo se i odlučili tu nešto poklopati. Ne mogu si zamisliti što bi se dogodilo da nam je i ona uvalila kao Eva. Ne, ne.. ne želim znati!
Renoviraju zgradu, nadam se da će to čim prije završiti, jer je slatko mjestašce..
Tamo svakako probajte fantastičnu juhu od gljiva, koju sam vam neki dan već pokazala.. ali u počast ovako nečeg finog, dajem još jednom.. čisto za podsjećanje.. eeeh! Tako je bila fina i gusta, uh!
Žablji kraci idu kao predjelo.. meni to dosadno za jesti..
Glavno jelo puretina sa žara s ljutkastim začinima:
A evo kakav vas pogled očekuje na jezero:
Čak smo našli i jednog kupača! Kako je samo mlatarao ručicama i nožicama prije izlaska, ccc.. vabio je na fotografiranje! To je ona fora mlati li ga mlati po vodi, odjednom se ispravi kad ono čovjeku voda do struka.
Šteta je da su ovako mala, a preslatka mjesta kao Lokve tako zapuštena u reklamnom smislu! Pa, ja do dolaska u Gorski kotar pojma nisam imala da su tu Lokve! Uvijek sam mislila na one ličke - Žute Lokve. A ovo je mali raj na zemlji. Ljudi su ljubazni i srdačni, trude se, rado će popričati..
Ma, evo, kad smo već kod toga.. Kako nismo našli smještaj u motelu Jezero, gospođa konobarica preporučila nam je obitelj Kontić! I otišli mi tamo, nalaze se malo dalje od Eve hehe.. kad smo prolazili pokraj najomraženijeg pansiona u Gorskom kotaru samo sam drsko otfrknula nosom i nastavila gledati ravno! Uglavnom, kuća jako sređena, velika okućnica, sve svježe pokošeno, unutrašnjost vrlo uredna. Imaju i jednu kućicu do ove velike koju, najčešće iznajmljuju planinarima. U njoj ima 8 ležaja. Cijene su 125 kn po osobi, a za apartman čak i niže, ako vas je 8.
Ljudi presrdačni, sjeli navečer s njima popričali i raspričali se.. Puno smo komentirali i situaciju u Lokvama, kako je bilo prije rata, a kako danas, kako se malo to mjesto promovira.. kako su, eto, danima trajali neki Dani šumarstva u Lokvama, a da oni nisu imali jednog jedinog turista na spavanju, iako je na tom hepiningu bilo oko četiri tisuće ljudi, itd. Nasmijali smo se i svašta novog saznali. Primjer kakvi ljudi u turizmu moraju bit. Stvarno su za preporuku! Uz to što im je kuća definitivno najljepša u Lokvama..
.. i jedina koju ćete vidjeti s vidikovca na staroj cesti Zagreb-Rijeka!
Inače, u Lokvama u Golubinjaku nas je dočekalo neko godišnje druženje šumara. Kako oni imaju para k'o blata iskorištavanjem općeg dobra, tako su organizirali besplatan dernek (hrana/cuga) za nevjerojatnih 4,000 ljudi. Tko si to danas može priuštiti? Kad smo htjeli ući u restoran u Golubinjaku da standardno nešto klopamo, grubo su nas odbili s komentarom da je to danas VIP prostor. Nismo na nivou. A unutra lambrđekovi u odijelima, ccc..
O smeću koji je bilo posijano na sve strane duž te prekrasne zelene ledine - neću govoriti da ne ispadnem previše kritična.
Za kraj.. ovo je da ne povjeruješ!
P.S. Nemam sad vremena isčitati ovaj tekst, nadam se da nema puno grešaka, sori, sori.. htjela bi što više, a nemam puno prostora..
Put do vrha i nazad Bjelolasice protekao je bez ikakvih problema.
Za nepovjerovati.
Sad već znate kako se ide, a ako ne znate, ne bi bilo loše kupiti knjigu dr. Poljaka 50 izleta, opet će ona.. Krećete preko Mrkoplja, Matić poljane, Tuka pa prema planinarskoj kući Jančarica, ako imate vremena na pretek i baš vam se hoda! Ako baš niste toliko ambiciozni, zašto ne bi kao mi! Malo se provozate sjevernim cestom od Mrkoplja, preko Begova Razdolja, time zaobiđete čak i Jančaricu i onda se dovezete autom podno same Bjelolasice!
Kako doći do tamo? Jedan kilometar od hotela Jastreb u centru Begova Razdolja trebate skrenuti desnim krakom pod pravim kutem. Cesta ide kroz šumu, penjete se, sve dok ne dođete do šumarske kuće. To vam je nekih 13 km (opet taj famozni mrkopaljski broj) od Mrkoplja. Kojih 50-ak metara prije te šumarske kuće imate mjesta za parking. Tu stanete. A maaalkoc prije tog parkinga s lijeve strane kreće markacija i uspon. Stvarno ne možete promašiti! Fine su markacije i ima dosta natpisa.
Evo te šumarske kuće u daljini, mi smo tu lijevo parkirali.
Fora je bila da su u petak najavljivali loše vrijeme preko vikenda, posebno Lika i Gorski kotar. Mi smo čak mislili odustati od puta. No, kad smo ujutro vidjeli Zagreb u suncu, odlučili smo riskirati. Na sreću! Vremenska prognoza je bila totalno promašena! Dolje nam nije pala ni jedna kap kiše niti smo naišli niti na jedan ozbiljniji oblak! Stvarno čudno! Kad pomislim da smo mogli propustiti ovako jedan dobar vikend poooludim!
Kod Bjelolasice je super da pravite krug, tu posebno mislim na one koji idu s autom. Parkirate auto tu gdje vam sugerira i dr. Poljak, idete lijevo u brdo, dođete na vrh i desnom stranom se spuštate dolje s tim da zadnjih kilometar-dva idete šumskom cestom i izbijete na ovu našu šumarsku kućicu! Divno!
Uspon mi je bio dosadan, šuma, gustiš, ništa ne vidite samo se penjete. Zemlja je bila vlažna pa smo opreznije hodali samo zato da se ne uvaljamo u blato i to je to. Nije mi se dalo vaditi foto-aparat.
No, nakon tog uspona kroz šumu uslijedio je nevjerojatan prizor! Za mene idealan! Na vrhu brda velik proplanak, prekrasna livada puna razno-raznog poljskog cvijeća.. Da čovjek ostane bez daha! O pogledu da ne govorim, vidiš sve živo okolo!
Pogled na sam vrh Bjelolasice
Ja s glavom u oblacima, što bi netko rekao.. hehe..
Kranjski ljiljan obožavam, a ovdje sam vidjela kapitalne primjerke! Pogledajte na ovom mjestu koliko ih ima..
Koji su to grozdovi! Na vrhu se sve žuti od njih..
Inače su polja puuuna ovog prekrasnog i neobičnog cvijeta, u nas zaštićenog zbog toga što je jako rijetko. Baš je poseban! No, kako smanjujem fotke na minimum, ne vide se ta polja prekrivena ovim ljiljanom pa onda nisam ni uploadala fotku!
S vrha se vidi sve živo i nezaobilazni Klek! Gdje god dođem čujem legendarni "e, vidiš, ono ti je tamo Klek!".. Neka, neka, Klek je super!
Nisam mogla vjerovati svojim očima da na vrhu Bjelolasice postoji nogometno igralište!! Nadam se da vidite obrise.. ovo je zasigurno nogometno igralište na najvišoj nadmorskoj visini!
U povratku s vrha stali smo u planinarskom skloništu, koje sam zaboravila slikati cijelog.. valjda me sludiše oni ljiljani kojih je oko skloništa bilo more pa zaboravih slikati sklonište.. ali nije ništa posebno tako da.. pokušala sam otvoriti vrata, no, kad me zapahnuo ustajali zrak u kombinaciji s čađom odmah sam odustala.
I tu negdje se ponovo uvaljujete u šumu.. eh.. adios vidikovci!
Put na Bjelolasicu imate odlično opisan u onoj našoj knjizi dr. Poljaka, markacije na terenu su super. Krenuli smo preko Begova Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj (1078m). Iz centra Mrkoplja imate jasnu i jednostavnu oznaku gdje treba skrenuti za Begovo. Ne možete profulati. Inače, u Mrkoplju Turistička zajednica radi vrlo čudno vikendom. od 8-11h, šteta da nismo uspjeli pokupiti neke materijale.
Mjesto je vrlo zapušteno i očito je da tamo živi, uglavnom, samo starija populacija. Puno praznih kuća, nemali broj tih kuća u derutnom stanju. Meni je bila fora da tamo noćimo, međutim, kad smo došli u centar tog malog sela našli smo jednu oveću gostionicu Planinski raj ili tako nekako. Kako god, šokiralo me da je tamo cijena noćenja čak 200 kn po osobi. A ne, ne, sad sam već iskusna planinarka. Super soba s kupaonicom, sve čisto uredno i s televizorom je 120-130 kn, a sad ću ja tu negdje u nekoj pripizdini plaćati 200. Seko, nekog drugog ćete morati čekati, rekoh u sebi i odjezdismo dalje. Inače, u centru postoji još neka gostionica, ali smo odustali od daljnjeg druženja na opće razočaranje.
Tako nismo ni ušli u hotel Jastreb koji se nalazi iza ove naše gostionice pitati za noćenje, jer tko zna koliko su tamo cijene.
Inače, kad produžite od centra dalje glavnom cestom prema Bjelolasici, naći ćete i kuću Mance. To je još jedino mjesto gdje možete u Begovom Razdolju prespavati, ali tamo je bila oveća grupa nenadrogirane mladeži. Rekli su nam da biste ušli u kuću trebate se javiti nekoj gospođi u Rijeku. Kako god, kuća mi je izgledala strašno izvana pa sumnjam da bi tamo i noćili sve da gospođa živi i u samom selu. Gdje smo na kraju spavali, saznat ćete na kraju, a vjerni čitatelji ovog bloga mogu samo naslutiti što je sve bilo u igri, hehe..
Većina kuća u selu izgleda ovako:
Ne kužim, stvarno.. puno napuštenog ima pa šta ti vlasnici malo to ne urede i stanu iznajmljivati? Ne mogu vjerovati da su baš sve kuće blokirane kojekakvim ostavinskim i sličnim raspravama.. Šteta! Turizam bi trebao tamo cvjetati, a ne kad dođete tamo kao da ste se vratili nekih 30 godina u prošlost! Ne kužim, zašto se nadležni malo ne potrude oko ovoga.. pa itekako imaju turistički potencijala! Gdje su tu lokalne vlasti..
Tri slike su nam dale nadu da selo, ipak, neće do kraja propasti.
Dakle, nakon što smo pretprošli vikend (da, da, u gadnom sam zaostatku s pisanjem postova, ali trudit ću se nadoknadit to sve ovih dana) osvojili Burni Bitoraj i, dan poslije, Samarske stijene, u povratku smo se odlučili stati u Vrbovskom kako bi posjetili Kanjon Kamačnika. Nešto prekrasno! Must see! Treba vam par minuta da se od Vrbovskog spustite dolje iz samog centra. Nama je sve objasnio simpatični lik s INA-ine benzinske u centru, ali stvarno nije problem, samo se od tamo krenete spuštati dolje cestom.. Pređete prugu BEZ brklje, budite oprezni, tamo šibaju vlakovi.. Vidjet ćete prekrasan prizor! Sve je vrlo malo, prošećete, poslikati, nešto popijete (kuhinja, nažalost, nije radila) i vratite se na cestu Rijeka-Zagreb ili na autoput. Treba vam 5-10 minuta vremena da se spustite dolje!
Izašla ja iz auta, gledam, ne kužim, zake se dimi na sve strane, a nema mirisa paleži..
Kad onooo.. kad sam napravila par korakaaa.. ajme!
Pogledajte ovu ljepotu!
Inače, kanjonom možete i prošetati, u tom slučaju, staza vam ide iza ovog restorana.. ;)
Divno! Inače, Vrbovsko je vrlo čudno mjesto. Imate samo jedan, odnosno dva restorana. Prvi bi trebao biti taj Kamačnik, međutim, tamo kuhinja nije radila. A drugi je motel Vrbovsko koji se nalazi skroz gore u brdu na staroj cesti Zagreb-Rijeka. Kako god, od tamo vam je pogled na Vrbovsko fantastičan! Janjetina je 160 kn kilogram.
Ukratko prošli smo vikend proveli najluđe i najaktivnije do sada! Prvo smo se muvali po Begovom Razdolju, bez problema otišli do vrha i nazad Bjelolasice i otkrili nove omiljene gazde kod kojih ćemo od sad spavati svaki put kad smo u blizini! Ujutro se probudili, otišli tankati gorivo u Fužine i nastavili za Snježnik! Vrh Snježnika me oduševio, ne samo prekrasan pogled nego i samo pentranje na vrh. Kako smo brzo završili sa Snježnikom palo nam na pamet zašto ne bi otišli na još koji vrh (sa žigom hehe) i odluka je pala ajmo na Skrad! Kako god, ono što smo se pogubili maloooo na Samarskim stijenama je ništa u odnosu kako smo se zeznuli na Skradu! Mila majko! Htjeli smo sami smisliti plan kako ćemo se popet na Skrad sa što manje napora. Kad ono.. osveta prirode! Trebalo nam je duže vremena nego da smo slijedili Poljakovu markaciju od centra Skrada koja je trajala 1h 30min. Napominjem, mi smo se popeli dosta s autom na brdo i kontali, treba nam još možda pola sata do 45 minuta do vrha. Kad ono.. lutali po šumi, nema nigdje markacije.. Hodali smo do vrha dva sata, što da vam kažem. Hehe.. ludo iskustvo! Pouka: Nema majci više mrdanja mimo markacija i mimo onog što nam naš dragi dr. Poljak kaže!
Najluđi i najaktivniji vikend! Pokupila sam čak tri žiga, popela se na tri prekrasna vrha, upoznala nekoliko jako zanimljivih ljudi i jela žablje krake, puretinu na roštilju s ljutkastim začinima i, naravno, finu janjetinu! No, ono što me gurmanski najviše oduševilo ovaj vikend je ova fenomenalna juha s više gljiva.. ajme, što je godila!
Danas ću se potruditi napisati zaostale postove i kako je bilo ovaj vikend. Lijepo mi se čini da tu napišem kretanja i putešestvije jer, očito je, puno toga zaboravim ili mi se pomiješa. Sad se već ozbiljno pridružujem bandi blogera-planinara na blog.haeru!
Kad sam jesenas počela čitati razno-razne teme o planinarenju, jedna od prvih stvari koja me zaintrigirala i za što sam pomislila "wow, kad ću ja to moći vidjeti" bila je Ratkovo sklonište. Izgledalo je fantastično! Nisam mogla vjerovati da tako što neobično postoji kod nas! I evo me, u nešto više od pola godine mog planinarenja došla ja na Ratkovo. Kad ono.. ajme!
Drvo trulo, ti glavni potpornji se otkidaju, stepenice očekuješ da će propasti svakog trena.. totalna nesigurnost..
Nema više onog prekrasnog balkončića, gdje su ljudi klatili noge i pravili super fotke..
Unutrašnjost je uredna s obzirom da se radi o skloništu. Sve je posloženo.
Ali unutra je nesnosan, zaista nesnosan smrad čađi. Ja ne znam jel to uobičajeno za ovakva mjesta, ali ja u tome nema šanse da bih spavala. I da u tome prespavaš, mislim da tjedan dana ne bi sa sebe mogao sprati taj miris (da ne kažem nešto obziljnije hehe)..
Iznenadilo nas je koliko ima začina i drugih nekih dodataka za klopu. Stvarno ima nesebičnih i vrijednih ljudi-planinara.
Za kraj, upute iz Ratkovog! Za "one", ma koji to oni bili..
Stvarno šteta da propada, fotografija "zdravog" Ratkovog skloništa trebala bi biti na svim plakatima za propagiranje našeg turizma u planinama. Posebna je! Čovjek se, kad skrene iza tog famoznog ugla i ugleda sklonište, stvarno zateče i naježi. I znaš što te čeka i, opet, kad to vidiš, ne može te se ne dojmiti..
Da sad ne prepisujem tuđe tekstove, ovdje možete pročitati članak o povijesti Ratkovog skloništa, koji je napisao Ismet Baljić - Puba, koji se dugi niz godina brinuo za sklonište. Objavljen je u knjizi "50 Velebitovih godina".
Prošlu nedjelju ujutro lomili smo se gdje ići i odluka je pala - u Raletovo sklonište! I pročitamo mi, naravno, koga drugog doli našeg najvažnijeg planinara - dr. Poljaka. Išli smo od Mrkoplja preko Tuka do Matić polja i onda smo krenuli prema Samarskim stijenama. Prilično jednostavno objašnjenje, nije bilo teško za povezati. Međutoa, postoje neki krugovi u našoj maloj družini koji, kad ja kažem "krenuli smo od 008 i ak' kaže tri km, onda je to 011 km na brzinomjeru", oni kad su vidjeli skretanje za ostavit auto, odmah stanu i parkiraju! Nema veze što kazaljka na brzinomjeru pokazuje 009. I da nam fale još dva km. Who cares. Važno da u preveličkoj šumi bez žive duše ima jedno pogodno mjesto za parking. Kao dokaz da smo dobro stali, ti su krugovi naveli tablu na kojoj je pisalo "Samarske stijene".
Ajd dobro, pomislih, ipak sam ja još uvijek novopridošla u planinarkose, neću se nametati, ovo-ono. Mi smo se obukli i krenuli hodati. Pičimo i pičeimo gore, sve je fenomenalno, brda, doline, malo gore, malo dolje, preskaču se debla, kamenje, ludilo! Stvarno jedno od naj-izleta! ALi nigdje na oznakama nismo vidjeli strelicu ili drugu oznaku uz napomenu "Ratkovo sklonište". Ne. Svuda je pisalo "vrh Samarskih stijena", "Samarske stijene" i druge analogne napomene.
Krenimo redom. Mrkopalj je preslatko goransko mjestašce u kojem u nedjelju ništa ne radi. U centru Mrkoplja možete naći zgodnu mapu lokalnog područja, a ovdje možete vidjeti dijelić mape za dolazak na Samarske i Bijele stijene. AKo kog zanima cijela i uvećana mapa nek se javi, šaljem na mail.
Mjesto Tuk naći ćete kad izađete iz Mrkoplja i krenete prema Samarskim.
U ovom domu možete kupiti za 80 kn planinarsku kartu. Odlična je.
Za razliku od prethodnog izleta na Bitoraj, na Samarskim je stijenama bilo sve savršeno markirano. Oznake vrlo gusto postavljene. Mjestimično čak i duhovite. I to od Mrkoplja pa sve do samog vrha! Autom fino krenete od Mrkoplja do planinarskog doma u Tuku (drugi km) i dalje za Jančaricu na Matić poljanu (sedmi km). (O Matić poljani ću napisati poseban post.)
Nakon još tri km ulazite u šumu. Na tzv. 13. kilometru od Mrkoplja skreće desno cestovni odvojak u Samarske stijene. Tu se uparkirajte. E vidite, mi smo stali na 11. kilometru. Ne na trinaestom.
Priroda prekrasna dok se još vozite u autu.
Inače, od tog mjesta gdje smo parkirali do Ratkovog skloništa trebalo je biti 30-ak minuta. Mi smo hodali jedno sat vremena i onda skužili sljedeći natpis.
To je bio prvi znak da možda nismo krenuli pravim putem ili bar da nismo krenuli planiranim putem. Da pojasnim za one koji ne vide. Na tabli piše da do Ratkovog ima 40 minuta. Na koju foru sad još novih 40, haaa?
Što sad. Plan je bio: pada kišica, mogla bi pljusnuti, idemo pola sata do Ratkovog i pola sata nazad. Ako nas uhvati kiša bit ćemo ili blizu skloništu ili autu, nije bed. Međutim, mi smo mašili Ratkovo. Sad smo ne-znamo-gdje, ali blizu vrha Samarskih paaa ajde sad.. khm.. ovaj.. kad smo već tu, ajmo do vrha! Uspon sve napetiji, ali i sve interesantniji. Nisam se ni u jednom trenutku požalila ni na šta, nisam se čak ni zadihala. Uživala sam. Bilo je stvarno fantastično. Puno zgodnih prepreka, izazova, guštala sam u pentranju. Odluka je pala, idemo na vrh pa kud puklo! Nije mi baš bilo svejedno, ali izazov je prevladao strah.
Ovo je sad već pri samom vrhu kad je i bilo najnapetije.. Kužite oznake, nema gdje ih nema.
Ovo kao da je bilo za mene
Tako sam ja greškom završila na vrhu Samarskih stijena, iako sam rekla da ja tamo ne idem, jer je preteško i ja to ne mogu. Ne da sam mogla, eh, nego sam i uživala.
Pogled sa stijena, naravno, fantastičan. Vide se i Bijele stijene. Tamo ćemo čim prije. Sad sam se zapalila!
Tamo smo se zadržali jedno sat vremena. Sve je bilo pusto, jer je taj dan bilo pomalo oblačno i tu i tamo kišovito, dosta je grmilo pa se ljudi nisu baš odlučili za planinu. Time više smo se iznenadili kad su nam se pridružili simpatični Zagrepčani s kojima smo se zadržali u super razgovoru i druženju te razmjeni dragocjenih informacija o opremi!
Kako god, kad smo se odlučili početi spuštati postavilo se pitanje hoćemo li na Ratkovo ili nazad. Ja sam inzistirala da moramo do Ratkovog, totalno sam se bila zapalila i nije mi bilo fora ne vidjeti ga.. I odlučimo idemo do Ratkeca!
Kojekakve drvene papak-instalacije..
Famozni MPP - Mrkopaljski planinarski put. Radi se o malo izazovnijem putu u središte Samarskih stijena. Dr. Poljak kaže da su tu neki od najljepših mjesta na Samarskim stijenama.
Od Samarskih do Ratkovog skloništa super lagana šetnja.. uglavnom se lagano spuštate i nakon 40 minuta od Samarskih stijena odjednom se, nenadano, iza jednog ugla pred vama pojavi nevjerojatno Ratkovo sklonište.. No, kako sam se više približavala to me obuzelo pomalo razočaranje i tuga jer je bilo očito da sklonište propada.. :(
Fantastična fotka, jedna od najdojmiljivijih koje sam do sada vidjela u planincah.. O tome više u sutrašnjem postu..
Inače, da završim priču, spustili smo se dolje iz Ratkovog i to sišli na taj 13. kilometar, vratili se još dva i došli do auta. No biggy.. ma, ljudi, kupite knjigu dr. Poljaka, što se ovog tiče sve je lijepo objašnjeno. Ali čak vam ni to ne treba kako je sve gore lijepo obilježeno. Nadam se da će nastavit s održavanjem. Pozdrav!
Fužine su tik do Vrata, mjesta gdje ste se spustili s autoceste Zagreb-Rijeka. Presladak gradić. Prekrasne ulice. Sve puno cvijeća po prozorima i dvorištu, kuće uredno sređene u klasičnom gorskokotarskom stilu. Uživancija! Da vam ne prepisujem informacije iz knjiga ili s Neta, na ovom linku možete naći najosnovnije infose o Fužinama - Turistička zajednica Općine Fužine.
Akumulacijska jezera Bajer i Lepenice.
Evo, konačno, u Fužinama objašnjenje što znače one jedine svježe oznake po šumi na koje smo naišli kod uspona na Bitoraj..
Malo šoka.
Scena iz svakodnevnog života Fužina! Uf. Trenuci kad razmišljate o prebacivanju na vegane, hehe..
Još malo detalja iz slatkih Fužina..
(Nadam se da vas je šok prošao)
Papali smo u Lovačkom domu Arnika, udaljenom možda 1 km od centra. Simpatično mjesto, gore se može i spavati, ali imate zajedničku kupaonoci što je odmah isključivalo bilo kakvo dodatno informiranje o dotičnoj lokaciji.
Papala sam super klopu, neka divljač s njokima koje su bile bolje od mesa, izvrsno!
Što se noćenja tiče, s obzirom da su u blizini radovi na auto-cesti, sve živo je zauzeto! Druga stvar, većina ljudi iznajmljuje apartmane, a ne sobe pa je cijena skuplja. Recimo, trokrevetni apartman od 300-400 kn po noći. Obišli smo više mjesta, sve je u rustikalnom stilu što nam se posebno svidjelo..
U konačni smo se odlučili za kuću koja je možda pola km od centra, gleda na jezero, kod gospođe Josipe, po osobi 125 kn. Slatka soba, kupaonica, sve uredno. E da, još jedan detalj, za razliku od iskustva u Lokvama (da, da, još uvijek im nisam oprostila Evu hehe), ovdje izdaju i račun i sve je u skladu sa zakonom. Baš svi s kojima smo razgovarali su posebno isticali regularni cijenik. Svaka čast.
Ujutro smo krenuli obići tu poznatu fužinsku spilju, no, u centru nas je zatekla velika živost! Nažalost, nismo stigli do spilje Vrelo, koja je vrlo blizu mjesta, jer se tu nedjelju održavalo Međunarodno natjecanje vatrogasaca pa smo se bojali da će zatvoriti cestu prije nego prođemo.. Našli smo se na pravom mjestu u pravo vrijeme, jer su Fužine bile na nogama. Međunarodno natjecanje, e! Kako god, promuvali smo se.. super osjećaj da je cijelo mjesto na nogama, svi nešto ponosni, vrckavi.. ma, preslatki su!
Nastavljamo dalje! To jutro smo se u autu odlučili da nedjeljni planinarski izlet bude Ratkovo sklonište. Lomili smo se između Samarskih stijena i Bjelolasice. Po običaju, tamo smo trebali doći oko 13h. Najsporiji planinari u državi, nema šta.. hehe.. Sad se već bojim da ćemo bit ureknuti ako krenemo planinariti prije 13h. Postali smo sujevjerni.
Krećemo za Mrkopalj, također, zgodno malo mjesto..
Preuredne kuće i okućnice!
Za razliku od Bitoraja, ovdje je sve bilo više nego dobro obilježeno, svaka čast! U sljedećem postu kako smo se proveli na Samarskim stijenama..
Oznaka na kraju Mrkoplja.. A na Samarskim nas je stijenama čekao super provod!
Od kuće br. 66 krenuti lijevo cestom koja vodi preko pruge u šumu. Na trećem km je križanje gdje treba skrenuti lijevo (d. Viševica). Nakon 900 m slijeva dolazi markirana prečica od željezničke postaje Vrata koja ne ide kroz selo, nego vodi na suprotnu stranu pruge preko polja u šumu za 1 sat. Na križanju nakon još 400 m treba desnim krakom ceste ići 1,300 m do njezina okretišta odakle do vrha ima 1h lagana hoda stalno kroz šumu. Prvih 30 minuta treba do hrbta, zatim lijevo hrbtom 10 minuta do proplanka s plan. kućom.
- preskočio je početni dio puta jer već preko pruge je jedno veliko i napadno križanje gdje se treba skrenuti desno - to sam postavila kao svoju prvu sliku u prošlom postu
- kad kaže lijevo na trećem kilometru - tamo se ne može jer je zaključana rampa i tu treba ostavit auto i dalje nastavit pješke lijevim krakom
- treći moment je to okretište koje spominje, a okretište se uopće ne vidi, tj. nema ga
A ovu rečenicu o "prečici od ž.p. Vrata, selo, suprotna strana, šuma" dan-danas nismo skužili koja je njena funkcija u objašnjenju puta na vrh Bitoraja.
Mi smo se, eto, malo pogubili. Na tom trećem km zeznuli smo se i produžili ravno (zapravo je to udesno prema Viševici) i vozili koji kilometar-dva i onda se vratili skroz dolje na početak, malne do kućnog broja 66.. Više nismo bili sigurni gdje smo zaglupali. Nismo pratili kilometražu, a i nitko nije spominjao rampu. Nda, drugi put treba uvažit činjenicu da je knjiga zadnje izdanje 2004. godine.
Ma, zapravo, sve se to moglo elegatno riješiti da su postojale bar neke planinarske oznake.. ovako.. eto, puno smo naučili, hehe..
Prva asocijacija na hodanje po Bitoraju su mi oni koji trebaju održavati tu stazu, a to uopće ne rade. Uopće nije obilježena, na rijetkim mjestima nalazili smo oznake skrivene i/ili isprane. Inače, krećete od sela Vrata, poznatog po tome što se tamo možete i skinuti s auto-ceste Zagreb-Rijeka. Odmah iza Vrata su Fužine, gdje smo spavali. No, vratimo se na uspon na Bitoraj
Iz sela Vrata, na glavnoj cesti, kod broja 66 krećete prema brdu. Preći ćete prugu i doći na prvu dilemu, skrenuti lijevo ili desno. Razočarao nas je i Poljakov, ovaj puta, prilično čudan opis kako doći do staze u onoj knjizi 50 izleta. Dakle, kad ste prešli prugu i par sto metara skrećete na prvom raskršću desno. Naravno, nigdje nikakve oznake. Kako smo u prvom naletu zalutali, vratili smo se skroz na početnu točku i tu na sreću pitali nekog mještanina.
Možete autom ili pješke. Vrlo brzo ulazite u šumu i nastavljate šumom.
Nakon jedno 3 km doći ćete na novo raskršće koje Poljak ne spominje. Desno ako krenete, cesta će vas odvesti do lovačkog doma i s desnog ćete boka zaobići Bitoraj. To smo mi napravili. Gotovo došli do sredine dok nisam prokomentirala da mi je čudno da nam je s desne strane kotlina, a ne brdo na koje se trebao popeti. Dakle, na tom trećem km trebate skrenuti lijevo, a to ćete skužiti po tome što je tom cestom nemoguće ići autom, jer su šumari postavili rampu. Tu parkirajte.
Kasnije smo skužili da postoji neka skrivena mala oznaka da bi trebali ići lijevo koju prvi put uopće nismo skužili. Tu sam označila strelicom gdje se nalazi. Ne samo da je mala i neprimjetna, nego ne možeš skužiti što želi reći..
Na njoj piše sljedeće:
Što znači to 8 i 9 saznali smo tek navečer u Fužinama, kad smo skužili da su to neke njihove lokalne oznake za nekoliko staza za hodanje. Tko je tu okrenut na koju stranu i zašto - ne znamo.
Evo karte. Umjesto crvenom, mi smo krenuli žutom cestom i došli od Vrata gotovo podno Male Viševice. U konačnici, bilo bi dobro da napravite šetnju cijelom stazom, ako vas netko s druge strane može dočekati autom.
No, dobro, nakon što ste parkirali kod rampe, preobukli ste, stavili rukasake i krenuli iza rampe, nastavljate pješke šumskom stazom. Ptičice pjevaju, diše se punim plućima. Jednom (1) smo našli planinarsku oznaku do skretanja u samo brdo i penjanja na vrh. Znate koliko su oznake male i kako je onda vidljiva ovako jedna pofarbana oznaka.. loše, loše..
Prije samog skretanja prema vrhu, naći ćete se na još jednom raskršću. Naravno, nigdje nikakve oznake, krenuli smo, kako Poljak kaže, "desnom stazom ulijevo". Naći ćete se još jednom na takvoj razmeđi, ne znam što da vam kažem, osim da se pouzdate u sreću i intuiciju, kao super pouzdane smjerokaze, hehe..
Šetnja samom šumom je standardna. Ništa ne vidite, ali udišete svjež šumski zrak. Evo skretanja prema vrhu i odlaska s utabane šumarske staze.. šmrc!
Prekrasna šuma i mekani tepih za hodanje, oh, divno!
Nakon skoro dva sata (tj. jedan Poljakov sat) došli smo pred Bitorajku, sklonište podno vrha.
Da nije bilo lako govore i leđa preznojena u-obliku-zeke.
Inače, na putu smo sreli hrpe planinara, od lokalnih do širom države. Nazvali smo zato ovaj izlet "Od Rovinja do Sinja". Uključujući, naravno, Zagrepčane i Slavonce.
Do vrha od Bitorajke imate 20-ak minuta. Tu ulazimo u rojeve muha i mušica. Nešto nevjerojatno. Hodamo zatvorenih usta.
Inače, budite oprezni jer u šumi hoda jedan nepoznati četveronožni lik vrlo sličan vuku, koji je sklon srljati u najosjetljivije dijelove muškog tijela. Kao što možete vidjeti na priloženom, gdje je fotografica bila brža od svjetlosti da to ovjekovječi!
Na samom vrhu smo shvatili zašto je Bitoraj - buran! Snažan vjetar kovitla. Pogled prekrasan. Puca do Kleka!
Dok drugi klopaju planinarsku klopu, neki bahato jedu afričku hranu: alžirsku piletinu s bademima zapečenu u rerni pripremljenu dan prije!
Nakon što sam se, kao deBilla, isprljala tintom za žig, koju sam kupila neki dan, izlupala sam žig. Ako je netko pasionirani skupljač žigova i ima neko rješenje za nošenje tinte, molim da ga podijeli sa mnom, hvala!
Ja na 1385m.
Krenusmo dolje. Simpatičan izlet.
Zapravo, da su bile korektne oznake vjerojatno bi nam bilo dosadno. Ovako je izostanak planinarskih oznaka učinio ovaj izlet zanimljivim. Ako vas zanimaju još neki dodatni komentari planinara s Foruma, možete ih pročitati ovdje. Ako tko zna tko je odgovaran za ovu sprdačinu na Bitoraju od markacija, neka mi proslijedi informaciju, molit ću, hehehe..
Prošli je vikend, opet, bio pun događanja i to ne samo onih planinarskih! Obišli smo više mjesta. Prvo, popeli se na Bitoraj - vidno razočarana jako slabom markacijom na terenu, a i čudnim objašnjenjima u Poljakovoj knjizi. Malo se zagubili. Drugo, spavali u Fužinama, gradić presladak, ljudi jako srdačni i ljubazni, papali divljač, sve u svemu impresionirana. Posebno uređenim ulicama i kućama punim cvijeća. Dakle, ti Gorani si stvarno daju truda da im dvorišta i kuće lijepo izgledaju. Treće, u nedjelju se odlučili za Samarske stijene. Prvo me se dojmila Matić poljana i priča o 26 smrznutih planinara. Pisat ću i o tome. Inače, plan je bio doći do Ratkovog i nazad. Prošetat se sat-dva, jer smo po običaju i subotu i nedjelju planinarenje počeli u tradicionalni sat - 13h. Međutim, sudba se našalila sa mnom pa smo umjesto u Ratkovo sklonište, kad smo već prošli ohoho, skužili da se približavamo vrhu Samarskih stijena. Blago zabezeknuta, sretna da ću se popeti na izazovniji vrh nakon Kleka, ujedno malo isprepadana svim onim pentranjem, osvojih Samarske. Bilo je ludo i nezaboravno! Uživala sam u svakoj minuti i niti jednom mi nije bilo naporno.
Kasnije smo otišli i do Ratkovog, tamo sam bila razočarana kako ta kuća propada. Šteta da se ne obavlja. Sjećam se da kad sam počela čitati o planinarskim izletima da su me dva mjesta dojmila - Premužićka i Ratkovo sklonište. Premužićka je bila puno više od onog što sam očekivala (a puno sam očekivala). No, Ratkovo me baš rastužilo, zapravo je to bolja riječ od "razočaralo". Š t e t a ! U povratku smo išli starom cestom sve do Vrbovskog, tamo smo pokušali naći nešto za klopati i - nismo uspjeli. Ali smo završili u Kanjonu Kamačnik. Prekrasan, maglovit, ludo nešto! No, nije bilo klope. Zato smo papali u Rimu!
Nastavak slijedi u dva-tri posta u sljedećim danima.. Za sad dva ljepotana koja sam zatekla na samom vrhu Samarskih stijena..
Da, da, unatoč predrasudama po Mađi možete hodati ohoho.. ho! U Mađi je najviši vrh Kékes (1,014 meters), a u blizini Hrvatske najbliži i najviši je vrh Zenge (Zengő) u mađarskoj Baranji, visok čak 682 m. Zenge je poznat je po tome da su Mađari 2005. odbili izgradnju NATO radara na vrhu, jer nisu željeli ugroziti prirodu. Svaka čast. Više o planinama u Mađi pročitajte ovdje.
Meni je prošli vikend bilo treći put da sam išla planinariti po Mađi. Ove godine bili smo na Harsany Hegyju (poznatijem kao Aršanj), preslatko vulkansko brdašce blizu poznatog sela Villanyja i na Cigan Hegyju (da, dobro ste pročitali "Cigan") blizu grada Komloa. Na tom Cigan Hegyju je bilo ubi, Bože, dosade i napora.
U subotu smo se odlučili za planinarski izlet na Jakab Hegy! Prekrasna šetnja od 3,5 h, nakon toga ručak u zgodnom etno-restoranu, posjet ergeli s konjima i, u povratku, odlazak na općepoznati toranj iznad Pečuha (Pécs), zaštitni znak tog grada. No, ono što me posebno dirnulo na ovom izletu bio je odlazak do Erfija (Orfű), gradića ili ovećeg sela koje leži na par jezera. I dok svi Horvati trče na Balaton, ovo je za mene bilo pravo otkriće. Sve izgleda vrlo civilizirano i uredno! Kako je to, ljudi moji, sređeno, za kupanje, za pecanje, za dječju igru.. prilazi super uređeni, mape sve okej, smještaj kakav god želite, hrpe restorana.. Mađari su stvarno daleko ispred nas! Nažalost, tamo je tako pljuštalo da nisam uspjela ništa pofotkati. Ali ići ćemo opet do Erfija pa će bit i fotkica!
No, idemo redom! Krenete prema Pečuhu, međutim, najpametnije je da ga zaobiđete s njegove zapadne strane i produžite na sjeverozapad prema mjestu Cserkűt (Čerkut). Prije središta i prije crkve u tom mjestu pazite s desne strane i naići ćete na više planinarskih markacija. Možete se odlučiti za koju god želite da bi došli na vrh ovog dijela Mecseka.
Evo za početak, da vidite gdje se sve može skitati po brdu Meczek u Baranji. Ova slika nije moja, uzela sam je s Neta. Dakle, brdo je Mecsek, a mi smo išli na vrh Jakab Hegy.
Prvo, ako niste do sad planinarili po Mađi, morate bit jako oprezni s njihovim kartama! Naime, fenomenalno obilježavaju planinarske mape: s nekoliko geometrijskih oblika i nekoliko boja, tako da su kombinacije brojne. Zato morate bit pažljivi što se tiče čitanja i proučavanja karte. Na terenu, bar ove tri što smo mi prošli, sve je dosta dobro obilježeno i teško da ćete se pogubiti dokle god ste koncentrirani. Evo par primjera planinarskih oznaka..
Mi smo, recimo, pratili cijelim putem plavu, s tim da je u početku bila plavi trokut, a kasnije plava vodoravna crta. Karte smo posudili od starijih planinara..
Na doljnjoj slici možete vidjeti naš cilj.. Mi idemo podno ovog prekrasnog oblaka, gdje se nazire stjenoviti dio.. s druge strane brda silazimo.
Zemlja je tu nevjerojatno crvena ili, bolje rečeno, roza..
Divna šuma, ugodna za hodati..
Putem ćete prelaziti simpatične prepreke, od kojih su neke riješene na sljedeći način:
Dolazak pred stijenu koja se vidi s ceste.. luda boja, prekrasne stijene!
Konačno dolazimo do poznati vidikovac u ovom kraju s kojeg se vidi čak i Papuk i Krndija! Tamo smo zatekli grupu srednjoškolaca s profom i svi su odreda pušili. Nevjerojatno. Vidikovac je nakon njihovog odlaska izgledao kao velika pepeljara.
Par minuta hoda od vidikovca i evo nas do ostataka stare utvrde..
Tu u blizini je i izvor vode, navodno je svježa i pitka, ali to se ne bih usudila provjeravati. Zanimljivo da smo u šumi do našli čovjeka koji je pripremao roštilj, sam-samcat! Dima je bilo na sve strane, klope i cuge, također, no, ljudi nigdje! Je li on to sam za sebe pripremao - ne znamo! No, par minuta nakon ove fotke spustio se gadan pljusak koji nas je pratio do kraja. Još bar sat vremena! Što je s likom bilo tko će to znati..
Evo sad malo s farme konja koju smo posjetili..
Taman uhvatila konju kako se diže..
Konji se mogu iznajmiti za jahanje..
Ovaj je valjda maskota, meni je izgledao strašno.. GMO životinja! I stalno je, siroče, išao za nama..
Bili smo na kraju na ručku u restoranu Ratz u kojem smo papali finu divljač, meso i povrće s roštilja, pili prefin traminac i guštali u pogledu! Restoran je na brdu oko kojeg je ergela konja, sve je uređeno u etno-stilu, ima se što za vidjeti! Svaka čast Mađarima! Usput, ondje se često organiziraju svatovi, imaju i sobe za prespavati za 60-ak ljudi, sve pet i profesionalno!
Neki su papali miješano meso s roštilja koje je došlo u obliku ovećeg brda hrane..
Impresionirala nas je sala za svatove, decentno uređena s pogledom na dolinu i zelenilo, divno!
Nismo upsjeli skužit jel ovaj rida/plače/spava/trijezni se..
Nažalost, ništa od fotkanja jezera u Erfiju, kišilo je nemilice..
Zato smo u povratku stali iznad Pečuha, otišli liftom gore na vrh tornja i tamo uživali u pogledu! Odlazak na vrh plaćate 650 forinti, ako vas je više od 4 onda je karta 450! Na vrhu imate restoran gdje možete popiti cugu ili papati, mi smo bili siti pa smo taj dio zaobišli!
Pečuh kao na dlanu s tornja.. Inače, toranj je izgrađen 1973. godine. Stara socijalistička mrga.
Za kraj.. spuštanje s tornja, još jedan prekrasan vidikovac s nekim komunističkim spomenikom, ja sam se odlučila za nešto puno romantičnije.. dvoje mladih Mađara!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.