Marketing
Samar(ićan)ske stijene
Prošlu nedjelju ujutro lomili smo se gdje ići i odluka je pala - u Raletovo sklonište! I pročitamo mi, naravno, koga drugog doli našeg najvažnijeg planinara - dr. Poljaka. Išli smo od Mrkoplja preko Tuka do Matić polja i onda smo krenuli prema Samarskim stijenama. Prilično jednostavno objašnjenje, nije bilo teško za povezati. Međutoa, postoje neki krugovi u našoj maloj družini koji, kad ja kažem "krenuli smo od 008 i ak' kaže tri km, onda je to 011 km na brzinomjeru", oni kad su vidjeli skretanje za ostavit auto, odmah stanu i parkiraju! Nema veze što kazaljka na brzinomjeru pokazuje 009. I da nam fale još dva km. Who cares. Važno da u preveličkoj šumi bez žive duše ima jedno pogodno mjesto za parking. Kao dokaz da smo dobro stali, ti su krugovi naveli tablu na kojoj je pisalo "Samarske stijene".
Ajd dobro, pomislih, ipak sam ja još uvijek novopridošla u planinarkose, neću se nametati, ovo-ono. Mi smo se obukli i krenuli hodati. Pičimo i pičeimo gore, sve je fenomenalno, brda, doline, malo gore, malo dolje, preskaču se debla, kamenje, ludilo! Stvarno jedno od naj-izleta! ALi nigdje na oznakama nismo vidjeli strelicu ili drugu oznaku uz napomenu "Ratkovo sklonište". Ne. Svuda je pisalo "vrh Samarskih stijena", "Samarske stijene" i druge analogne napomene.
Krenimo redom. Mrkopalj je preslatko goransko mjestašce u kojem u nedjelju ništa ne radi. U centru Mrkoplja možete naći zgodnu mapu lokalnog područja, a ovdje možete vidjeti dijelić mape za dolazak na Samarske i Bijele stijene. AKo kog zanima cijela i uvećana mapa nek se javi, šaljem na mail.
Mjesto Tuk naći ćete kad izađete iz Mrkoplja i krenete prema Samarskim.
U ovom domu možete kupiti za 80 kn planinarsku kartu. Odlična je.
Za razliku od prethodnog izleta na Bitoraj, na Samarskim je stijenama bilo sve savršeno markirano. Oznake vrlo gusto postavljene. Mjestimično čak i duhovite. I to od Mrkoplja pa sve do samog vrha! Autom fino krenete od Mrkoplja do planinarskog doma u Tuku (drugi km) i dalje za Jančaricu na Matić poljanu (sedmi km). (O Matić poljani ću napisati poseban post.)
Nakon još tri km ulazite u šumu. Na tzv. 13. kilometru od Mrkoplja skreće desno cestovni odvojak u Samarske stijene. Tu se uparkirajte. E vidite, mi smo stali na 11. kilometru. Ne na trinaestom.
Priroda prekrasna dok se još vozite u autu.
Inače, od tog mjesta gdje smo parkirali do Ratkovog skloništa trebalo je biti 30-ak minuta. Mi smo hodali jedno sat vremena i onda skužili sljedeći natpis.
To je bio prvi znak da možda nismo krenuli pravim putem ili bar da nismo krenuli planiranim putem. 
Da pojasnim za one koji ne vide. Na tabli piše da do Ratkovog ima 40 minuta. Na koju foru sad još novih 40, haaa?
Što sad. Plan je bio: pada kišica, mogla bi pljusnuti, idemo pola sata do Ratkovog i pola sata nazad. Ako nas uhvati kiša bit ćemo ili blizu skloništu ili autu, nije bed. Međutim, mi smo mašili Ratkovo. Sad smo ne-znamo-gdje, ali blizu vrha Samarskih paaa ajde sad.. khm.. ovaj.. kad smo već tu, ajmo do vrha! Uspon sve napetiji, ali i sve interesantniji. Nisam se ni u jednom trenutku požalila ni na šta, nisam se čak ni zadihala. Uživala sam. Bilo je stvarno fantastično. Puno zgodnih prepreka, izazova, guštala sam u pentranju. Odluka je pala, idemo na vrh pa kud puklo! Nije mi baš bilo svejedno, ali izazov je prevladao strah.
Ovo je sad već pri samom vrhu kad je i bilo najnapetije.. Kužite oznake, nema gdje ih nema.
Ovo kao da je bilo za mene
Tako sam ja greškom završila na vrhu Samarskih stijena, iako sam rekla da ja tamo ne idem, jer je preteško i ja to ne mogu. Ne da sam mogla, eh, nego sam i uživala.
Pogled sa stijena, naravno, fantastičan. Vide se i Bijele stijene. Tamo ćemo čim prije. Sad sam se zapalila! 
Tamo smo se zadržali jedno sat vremena. Sve je bilo pusto, jer je taj dan bilo pomalo oblačno i tu i tamo kišovito, dosta je grmilo pa se ljudi nisu baš odlučili za planinu. Time više smo se iznenadili kad su nam se pridružili simpatični Zagrepčani s kojima smo se zadržali u super razgovoru i druženju te razmjeni dragocjenih informacija o opremi!
Kako god, kad smo se odlučili početi spuštati postavilo se pitanje hoćemo li na Ratkovo ili nazad. Ja sam inzistirala da moramo do Ratkovog, totalno sam se bila zapalila i nije mi bilo fora ne vidjeti ga.. I odlučimo idemo do Ratkeca!
Kojekakve drvene papak-instalacije..
Famozni MPP - Mrkopaljski planinarski put. Radi se o malo izazovnijem putu u središte Samarskih stijena. Dr. Poljak kaže da su tu neki od najljepših mjesta na Samarskim stijenama.
Od Samarskih do Ratkovog skloništa super lagana šetnja.. uglavnom se lagano spuštate i nakon 40 minuta od Samarskih stijena odjednom se, nenadano, iza jednog ugla pred vama pojavi nevjerojatno Ratkovo sklonište.. No, kako sam se više približavala to me obuzelo pomalo razočaranje i tuga jer je bilo očito da sklonište propada.. :(
Fantastična fotka, jedna od najdojmiljivijih koje sam do sada vidjela u planincah.. O tome više u sutrašnjem postu..
Inače, da završim priču, spustili smo se dolje iz Ratkovog i to sišli na taj 13. kilometar, vratili se još dva i došli do auta. No biggy.. ma, ljudi, kupite knjigu dr. Poljaka, što se ovog tiče sve je lijepo objašnjeno. Ali čak vam ni to ne treba kako je sve gore lijepo obilježeno. Nadam se da će nastavit s održavanjem. Pozdrav! 
Post je objavljen 15.06.2007. u 20:58 sati.