Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
četvrtak, 28.06.2007.
Anića kuk (I): Put na vrh normalnim načinom
Evo mene prošli vikend u prekrasnom kraju, Starigrad i Paklenica. Vrućine upekle. Bilo nam je lijeno ići na plažu, a kamoli u brdo. Malo ujutro kupanjac, malo predvečer, a preko dana crkavanje uz roštiljanje i odmor u debeloj hladovini. Inače sam zimogrožljiva i mislim da nikad nisam ušla u more da nije bilo kraj sedmog ili osmi mjesec. Ovo mi je bilo prvi put. More pretoplo čak i za mene. Nešto nevjerojatno!
Premišljali smo se dva dana hoćemo li u brdo ili ne i na kraju je dogovor pao - Anića kuk! Veselila sam se kao malo dijete. Prvo, zato što mi je dosadno ništa ne raditi na odmoru i samo se izležavati, a drugo, navukla sam se na planinarenje i nedostajalo mi je hodanja za vikend.
Nevjerojatno, ali istinito, uspjeli smo se ustati oko 6 i krenuti za N.P. Paklenica u 7h. Great! Kad ono.. tamo sve presušilo.
Na putu prema Anića kuku našli smo zgodnu tablu gdje je za naš, planinarski put, pisalo "Normal way"..
Pa ja to stalno govorim kad uspoređujem planinare i alpiniste!
Sve je jako dobro obilježeno, tj. ne možete promašiti skretanje s te glavne staze u Nacionalnom parku pa prema stijeni. Planinarske su oznake često i jasne.
Malo pogleda prema gore..
I prema dolje..
Još neki bočni detalji..
A tek kad se okrenete i u jednom trenutku skužite more iza leđa! Divota!
I tako mic-po-mic dođete na raskršće.. Lijevo je za selo Jurline, a vi, nakon što ste zaokružili stazom oko Anića kuka, krećete udesno i, naravno, prema gore..
Općenito, staza do oznake Jurline/Anića kuk je relativno ok. Ima dosta sitnog kamenja i problemi će vam bit puno veći kad se budete spuštali. Staza od ove oznake prema vrhu je neko vrijeme bila odlična. Jedno vrijeme čak i zemljana. Sve dok ne dođete do same stijene. E onda počinju muke po početnicima kao što sam ja.
Evo detalja te staze pred stijenu.
U jednom trenutku smo čak naišli i na zmiju! Kad sam čula "e, ček sad.. nemoj se mrdati, zmija, polako vadi aparat".. ja sam se skamenila.. g o t o v o! Toliko o mom djelovanju u ekstremnim situacijama i pribranosti. Ne sjećam se kad sam zadnji put promucala i rekla "dddd.. dddiii.. š ..š.. š'a mmme plaaaš'š.. ddddi"..
Da sam se u tom trenutku od straha mogla pomaknut vjerojatno bih potrčala.. negdje već.. međutim, razum mi je u sekundi rekao da moram prvo saznati gdje je zmija pa da tek onda počnem bjesomučno trčati na drugu stranu.. toliko i o tome kako ja nemam-strah-od-zmija.. aha..
Evo što sam pomicanjem očnih jabučica u smjeru prsta mladića-vodiča ugledala.. Aparat mi se u tom trenutku učinio kao oružje, ono.. valjda će se zmija uplašit kad vidi Canon Eosa, eboteee!
Zmija je u vodi desno gore, za one provokatore koje ne kuže neprijatelja!
I, konačno, posljednja etapa našeg puta! Sam vrh! Srce mi zaigralo!
I tu sad dolazi do neplaniranog preokreta u mojim ambicijama.
Sunce je bilo sve žešće.. kad se taj kamen upario, kad se tu skupila neka sparina.. uhhh.. Mene počela hvatati nervoza.. točnije strah.. Stijene se užarile, sunce piči! Sve gori i strmiji uspon, stalno misliš evo vrha, kad ono nova nakupina oštrog stijenja.. ja to nisam mogla vjerovati.. (Zapiši: kupi rukavice.) Nekako te tješe prljave stijene pa vidiš tu je netko već prije tebe prošao i uspio, možeš onda i ti..
Pogledajte vi samo jednu od tih strmina.. Čak nema ni sajli kao na Kleku. O ne.
No, entuzijazam mi je sve više počeo padati, a panika preplavljivati.. da ja to neću moći, da je to previše, da sam se sama sebi zarekla da se neću penjati nigdje gdje mogu ugroziti svoje ili tuđe zdravlje ili se ubiti.. Ovo je ispunjavalo sve kriterije da mi se upale svi mogući alarmi! Vidjela sam se kako padam prema dolje sa skupljenim koljenima koje lomim.. vidjela sam se na dnu neke rupe slomljene kičme kako mi neki poskok siše oko.. vidjela sam GSS-ovce čiji pogled govori "još jedna.. vrag ju je tjerao da ide gdje ne može".. vidjela sam se sa izderanim nogama i rukama i misao da neću moći nositi suknje/majice kratikih rukava do kraja ljeta.. počela me hvatati panika i za druge.. i za njih sam se počela užasno brinuti.. ono osjećaj "ovo neće na dobro izaći".. katastrofa! Ne znam kad su me ovakvi osjećaji preplavili prije u životu, baš ono fizički strah.. Loše sam se počela osjećati i htjela sam da to prođe čim prije, eto iskreno!
Gojzerice su mi se činile prevelike i nespretne, dobila sam potrebu da budem u nekim tenisicama da savladam lakše te mini udubine u stijeni koje ti jedva pomažu da se uspneš! Falila mi je alpinistička oprema (koju nemam ). I onda.. u jednom trenutku sam se svom snagom naslonila na lijevu ruku, a ruku umjesto na ravnu stijenu stavila na špicasti mali vrh, ajme što je zaboljelo.. Auč! I to je bilo to!
Odustala sam. Nisam se usudila dalje, čak štoviše, dobila sam potrebu da se čim prije izvučem iz ovih "prokletija". Moj prvi "poraz". Do vrha je ostalo možda 5 do 10 minuta. Ma! Da sam vidjela žig na sljedećoj stijeni ne bih se više mogla pomaknuti gore!
Bilo mi je jasno zašto Anića kuk nije u Poljakovih 50 najljepših izleta. Atraktivnost ***. Težina.. khm.. ******************
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Vrućine upekle. Bilo nam je lijeno ići na plažu, a kamoli u brdo. Malo ujutro kupanjac, malo predvečer, a preko dana crkavanje uz roštiljanje i odmor u debeloj hladovini. Inače sam zimogrožljiva i mislim da nikad nisam ušla u more da nije bilo kraj sedmog ili osmi mjesec. Ovo mi je bilo prvi put. More pretoplo čak i za mene. Nešto nevjerojatno! 
tamo sve presušilo. 
Stijene se užarile, sunce piči! Sve gori i strmiji uspon, stalno misliš evo vrha, kad ono nova nakupina oštrog stijenja.. ja to nisam mogla vjerovati.. (Zapiši: kupi rukavice.) Nekako te tješe prljave stijene pa vidiš tu je netko već prije tebe prošao i uspio, možeš onda i ti.. 
). I onda.. u jednom trenutku sam se svom snagom naslonila na lijevu ruku, a ruku umjesto na ravnu stijenu stavila na špicasti mali vrh, ajme što je zaboljelo.. Auč! I to je bilo to!
Nisam se usudila dalje, čak štoviše, dobila sam potrebu da se čim prije izvučem iz ovih "prokletija". Moj prvi "poraz". Do vrha je ostalo možda 5 do 10 minuta. Ma! Da sam vidjela žig na sljedećoj stijeni ne bih se više mogla pomaknuti gore! 
