Diavola

četvrtak, 31.05.2007.

Leska(renje)

Leska je poučna staza koja ide u krug i započinje na ulazu u Nacionalni park Risnjak, odmah iza naplatnih kućica. Govorim o ulazu iz Crnog Luga. Must see! Prekrasna šuma, jedna od najljepših u kojima sam bila. Treba vam nekih 1,5 h lagane ophodnje! Svuda je zeleno, zeleno, zeleno, prekrasno! Instalacije korijenja.. nešto je pisalo kako i ti panjevi itekako pridonose životu u šumi i da na njima vrvi život. Osim što ga iskorištava i drvo do panja. Staza, inače, ide cijelim putem kroz šumu, ali na više mjesta vidite da, ustvari, kružite oko jedne prekrasne livade.. Poučna staza, za one koji ne znaju, znači da pičite nekom stazom i svako malo vas dočeka neka informativno-edukativna tabla na kojoj možete više pročitati o mjestu kroz koje prolazite. Ovo je jedna od najstarijih, ako ne i najstarija poučna staza u Hrvatskoj. Što i nije teško za zaključiti iz dva razloga. Prvo, slabo funkcionira pregled gdje se točno nalazite, malo-malo pa fali označena točkica gdje ste točno u tom nekom trenutku. Drugo, toliko je zbrda-zdola sve napisano da pola ne kužite. O tome da je i nekako kvazi-stručno napisano da ne govorim. Čitaš i i ne vjeruješ. Ili odjednom hrpa nekih stručnih termina. Ili odjednom krene s nekim detaljima. Mi smo se već smijali. Ovdje na slici je, koliko smo skužili, način kako se pripremao drveni ugljen. A u kućici desno su, valjda, ti koji su lijevo "grijali drvo" spavali. Ne pitajte za detalje! E da, na ovoj desnoj kućici je staklo na vratima. I neki vandali su je bočno malo oštetili, valjda su htjeli ući. Pa šta je onda nisu ostavili otvorenom, ne kužim.. Hodamo, mi hodamo, kružimo, kad odjednom "privatni posjed Raukar". Zbunjola. Pa šta ne bi to sve trebalo bit tradicionalno oteto i nacionalizirano? Kako su njima ostavili njihov komad zemlje usredn nekog nacionalnog parka? Anyone? Ili je netko po pljusku pravio kolutove naprijed kako bi se skotrljao do staze ili smo upravo naišli na svježe tragove neke nemani.. Prekrasna izmaglica.. U Leski, or should I say Lijeski, nas je dočekalo dosta loše vrijeme.. negdje na pola puta je bio strahovit pljusak s grmljavinom.. imali smo prvo kišobrane, onda smo se preobukli u kabanice.. prvi put da sam nosila kabanicu nakon 100 godina i mogu reći da sam zaboravila kako ista djeluje. Gore sam bila suha, a tamo dokle je sezala kabanica pa prema dolje kompletno mokra. Također nisam znala da ako malo spustiš kapuljaču pa je opet digneš na glavu, u kapuljači će vam se potencijalno skupiti voda koju vraćanjem kapuljače sipate niz vrat i po kosi. Never mind. Kad smo već prošli cijelu stazu i došli do ulaza u Nacionalni park, onako u kabanicama, mokri, uljepljeni i zgužvani, djeca koja su tamo bila na izletu stala su kolektivno vrištati, upirati prstom u nas i ispitivati jesmo li izgubljeni šumski ljudi koji još uvijek nisu saznali da je Domovinski rat, zapravo, završen. Ne sjećam se da sam ikad tako bila pokisla, ali bilo je prekrasno iskustvo, bila sam puna dojmova.. opet bih otišla prošetati se tom magičnom šumicom!

- 13:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2007.

Kako doći do vrha Risnjaka sa što manje napora?

Dakle, konačno sam skužila gdje se sve može planinariti po Risnjaku. Svejedno, prvo se zahvaljujem forumašima s Planinarskog foruma koji su nam dali više nego korisne upute kako provesti vikend na Risnjaku. Prvo, ako idete autom od Zagreba, skinite se s auto-ceste u Ravnoj gori, produžite za Delnice, kilometar-dva iza Delnica skrećete za selo Crni Lug. Selo je tik do Nacionalnog parka, sve je ok obilježeno. Evo Riska u daljini.. juhu stižemo! Plaćate 15 kn upad u N.P. Risnjak ako ste planinari, ako niste, onda će vas to koštati 30 kn. Osoblje okej ljubazno, žena nam je korektno odgovorila na pitanja. Kritika: nije bilo turističkih materijala na hrvatskom ni engleskom, samo na talijanskom i njemačkom. Osim te gospođe, više nikog nismo vidjeli od rangera ili nečeg što bi ličilo na njih u samom Parku. Inače, preporuka: na ulazu u Park kupite kartu cijelog Parka i sve će vama bit jasno. Staza ima hrrrpa, Risnjak je dobrano premrežen! I karta od 30 kn vrijedi svake kune. Najčešće ljudi idu planinariti od ulaza u Park (ulaz "Crni Lug") pa tri sata hoda do vrha Risnjaka (s istoka na zapad). Mi smo došli u ne baš primjereno planinarsko vrijeme, oko 13h, ali smo zato vrlo ambiciozno i orno pitali "di se ide?? kud da idemo?? ajmo, ljudi, juriš! halo! šta ima?!". Žena nas je, klimajući glavom u nevjerici, jedva primirila i upozorila na vrijeme koje nam je potrebno tamo i nazad. Ja sam, naravno, htjela sve sada i odmah! Ako treba i do Platka i Snježnika! Štajetozamene!! No, na sreću da su me drugi, razumni, uvjerili da krenemo, baš zbog mene, najkraćom stazom: sat i pol tamo i sat i pol nazad. Put se zove zloguko i uključuje medvjede: put preko Medvjeđih vrata! U početku sam negodovala zbog takvog podcjenjivanja mojih planinarskih sposobnosti, no, čim smo došli na tu stazu odmah sam dušu ispustila pa sam vrlo brzo prestala prigovarati oko izbora. Išli smo, dakle, sljedećim putem: napustili park, izašli iz Crnog Luga, krenuli prema Vilju.. dolje od Vilja (jug) preko Medvjeđih vrata pa do planinarskog doma i 15-ak minuta do na Risnjaka (sjever). Inače, od tog planinarskog doma možete kombinirati tri izleta dalje 1. na sjever na Lazac, 2. na zapad Snježnik, Platak ili 3. na istok prema Crnom Lugu. Ili možete obrnuto, doći na Snježnik pa do Risnjaka ili i Snježnik i Platak i Risnjak, ako stvarno taj dan nemate šta drugo za raditi, hehe.. E sad konkretno naše putešestvije. Prvo, taj uspon cestom do Vilja je blago koma. Meni je blago pozlilo još dok smo se vozili asfaltnom cestom od Crnog Luga do Vilja. A kad smo još krenuli gore u šumu glava mi je već visila niz prozor. Gore, dolje, lijevo, desno. Na kraju dođete do vidljivog proširenja za parking. Tamo su već bila parkirana čak tri autobusa i par automobila. Garant su se švercali za plaćanje karte na Risnjaku. Krenuli smo gore, ja sam se, naravno, zapuhala i dahtala kao nespašena već nakon par minuta. Bilo mi je, poslovično, super turbo naporno tih prvih pola sata-sat, dok se nisam malo ufurala. Od Vilja do vrha Risnjaka, inače, treba sat i pol, meni dobra dva sata i to ne samo zbog stanki zbog fotografiranja. Staza je ok, uglavnom to sitno kamenje, priroda jako lijepa. Jedan dio hodate po savršeno mekanoj stazi.. divno za hodati! Tonete u mehku zemljicu.. :) Ova hrpa kamenja što ih vidite na doljnjoj slici su tzv. Medvjeđa vrata. Nadala sam se da je naziv ovog mjesta simboličan i da nema uporište u stvarnim događajima i likovima. Evo i mene gore.. Nakon kratkog zadržavanja zbog foto-sešna, krećete dalje. Ovo je prvi trenutak na stazi kad vidite Shlosserov dom podno vrha Risnjaka. Odavde nam je preostalo još 20-ak minuta.. a onda još toliko do vrha. Ups, malo sam pretjerala sa smanjivanjem fotke, hehe, sekundu, dat ću malo manje smanjenu fotku da se ipak vidi i dom! Ispred Shtrossera dočekalo nas je kvarcanje punom parom. Cijena: 30 kn pola sata. Planinari 50% popust uz predočenje planinarske iskaznice ljupkom Mladiću sa Žutom Kosom. Ulaz u dom.. E tu je sad ono što sam maloprije pisala.. Ako krenete lijevo stižete na Snježnik/Platak, ako idete ravno iza doma idete na vrh Risnjaka, udesno od doma je staza za Crni Lug. Okej? U samom Shtrasseru možete papati domaći grah. Nisam ništa uzimala, jer mi je lik (Mladić sa Žutom Kosom) koji održava dom bio nesimpatičan, ali drugi su uzimali i plaćali grah i pivo 50 kn. Ne znam jel to puno ili malo jer ne naručujem ni jedno ni drugo. Ova slika na zidu Schmajsserovog doma me totalno zbunila.. je li ovo početak mountain-bikera u Hrvata? Do vrha je super zanimljiv uspon! Malo se provlačite kroz klekovinu koja nježno dira vašu preplanulu kožu.. .. a malo se penjete i uz pomoć klinova! Sve je dosta strmo, koristite sve tehnike puženja, grabljenja tuđih ruku, valjanja po klekovini, ridanja za geesesom, čučnjeva, prekobacivanja, plaženja, itd. Još "par" stijena i tu ste! Ako vam je ovo preriskantno i niste u nekoj maloj grupi, iskoristite gužvu! Neka se drugi pentraju još ovih par gadnih stijena, vi ostanite tu gdje jeste skriveni iza neke od stijena i samo čekajte njihov povratak s vrha! Kasnije ćete prepričavati kako ste bili hrabri do samog kraja bez da će vam itko moći kontrirati! Mi smo stalno mislili da je postavljen neki križ, međutoa, kad smo došli gore, ono.. neka.. instalacija što li! Nečija gruba šala? Ako ste došli s malom djecom možete im dati da se s tim volanom igraju simulacije vožnje automobilom kao u Merkatoru, samo ovaj puta na visini od preko 1500m! Brm brm. Tako će se dijete malo zabaviti, a vi ćete se slobodno moći posvetiti traženju žiga! Klasičan pogled na Schtocknerov dom s vrha.. Ee, da, da.. Tu smo skužili oveću grupu ljudi kako kreću prema stazi za vrh i odlučili smo pričekati da se oni prvo popnu da bi mi mogli bez gužve sići do doma.. Čekamo mi čekamo, nigdje nisu skrenuli, išli su prema gore, ali njih nema pa nema.. Zbunjeni smo bili totalno. Na kraju smo zaključili da su se izgubili u klekovini.. Naše sumnje kasnije su potvrđene jaukanjem i stenjanjem iz klekovine.. Krici od kojih nam se ledila krv u žilama širili su se klekovinom sve do Schtrassera! Bbbrrr! No, kako smo se bojali da se i mi ne izbodemo na tu prokletu klekovinu viknuli smo uz vjetar da ćemo "pozvati geesesovce čim dođem u upravu N.P. ajbok"! Povratak je bio jednako simpatičan.. kako smo vezani auto-prijevozom, morali smo nazad istim putem. U sljedećem postu kakve smo drame prolazili nakon kobnog izbora gdje ćemo prenoćiti.. ili zašto nikad nemojte ići spavati u restaurant Eva (Gorski raj) u Lokvama!

- 18:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.05.2007.

Malo o meni kao "planinarki"

Možda sam već na početku bloga trebala napisati koju riječ o sebi i o mom planinarenju, ali nekako nemam vremena ili inspiracije.. Za početak treba naglasiti da se planinarenjem bavim možda pola godine, da imam 30+ i da sam netipična planinarka bar koliko sam imala prilike čuti/čitati o drugim planinarima. U nekim aspektima sam čak i antiplaninarka, hehe.. Tu prvo mislim na to da sam dosta lijena i komotna za rana ustajanja. Pa smo, recimo, Premužićku započeli u 13h, a pohod na Risnjak u 13:15. Toliko o disciplini i mogućnosti ostvarenja ciljeva, hehe. Drugo, prvih pola sata kad krenemo planinariti umirem od muke, stenjem, dišem, prevrćem očima, pitam se da li je ovo zaista nešto s čim se želim baviti, dobacujem drske komentare onima koji me bahato zaobilaze, tražim kamen za sjesti, stalno koristim foto-aparat u svrhe odmora i slično. Ono što me drži dok planinarim je odmor nakon planinarenja, dobra klopa/cuga, koji žigić i super fotke.. No, dobro, malo karikiram, aliiii.. zašto idem u planine? Na prvom mjestu zbog održavanja kondicije i dobrog zdravlja, na drugom mjestu zbog avanturizma i otkrivanja novih prostora, na trećem mjestu zbog fotografiranja, a na četvrtom zbog druženja. S linijom nemam problema, ali imam s kondicijom, jer stvarno crkavam svaki put kad se penjemo, bar na početku hodanja. I pitam se kad će više prestat taj napor uspona.. Nema meni do Premužićke, čini se, hehe.. Do sad mi je najdosadnije bilo na Mečeku u Mađi i na Fokinoj stazi kod Daruvara, ubilo me od dosade, napora i bezveznosti.. Najbolje mi je na Velebitu, nema govora.. Najbolji su mi oni vikendi gdje kombiniramo i planinarenje i istraživanje/izlet u okolicu u kombinaciji s nekom finom klopom. I da, jako pazim na prirodu, da se ne shvati krivo, strogo se držim svih planinarskih pravila što se toga tiče. Na planinarenje sam, inače, u početku nosila hrpe stvari, što dalje ide to mi se oprema smanjuje, hehe.. Treba mi samo vode i foto-aparat! Imam dosta dobru orjentaciju po prirodi, u urbanim sredinama nemam nikakvih problema s tim, a u planinarsku tek sad polako ulazim. Toliko za početak.. pozdrav planinarima! Evo mene, stopila se s prirodom. (Medvjeđe.. nešto Risnjak, 26.6.2007.)

- 10:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Risnjak, Skrad

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.05.2007.

Velebitska degenija

.. zaslužuje poseban post! Evo ljepotice: Degenia velebitica je izuetno rijetka endemska biljka iz porodice Brassicaceae. Strogo zaštićena vrsta, simbol Velebita i Hrvatske, nalazi se na kovanici od 50 lipa. Ime je dobila po mađarskom prirodoslovcu Árpádu von Degenu, koji je otkrio degeniju 1907. Najrjeđa biljka u Hrvatskoj, pišu na Wikipediji..

- 13:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2007.

(Pre)Krasno

Da ne bih zaboravila. Na našem izletu Krasno-Zavižan-Rossijeva koliba pa kasnije Kuterevo i Gacko polje, odlučili smo prespavati u Krasnom i to u konobi Kod Jure. Prezadovoljni smo. Imate tamo sve moguće kombinacije, jednokrevetni, dvokrevetnih čak i planinarskih 10-krevetnih soba. Sve može bit u kombinaciji ili bez kupaonice. Soba s kupaonicom za jednu osobu je 100 kuna, doručak dodatnih 20. Što uopće nije skupo, jer je sve preuredno! I osjećate se kao da ste tu već po stoti put, koliko su svi ljubazni i trude se da vam ugode. Inače, u obližnjem Planinarskom domu u Oltarima spavanje 40 kn. Inače, bili smo i do tog doma, čisto da vidimo druge kolege planinare.. možemo reći da je uredan, o njemu se brinu planinari iz Siska.. No, meni je odbojna ideja o dijeljenju kupaonice s drugim ljudima tako da ovakvi aranžmani za sad otpadaju do daljnjeg, hehe.. Gazdarica u konobi Kod Jure i Jurina supruga, gospođa Kata, preljubazna ženica koja radi po cijele dane. Ali sa svakim će gostom porazgovarati, pohvaliti se tko je sve poznat gostovao kod njih, poslužit vam bespla rakiju dobrodošlice (tko voli hehe), kolače i slično. Stalno joj dolaze autobusi, kuha sama za hrrrpe ljudi, ne možete vjerovati! Doduše, meni je janjetina iz tog kraja tvrđa, još kako je oni dosta presole nije mi baš po mom guštu, ali opet je uzmem, hehe.. Onda mi usta bride cijeli dan po slanom, no, dobro! Tko je vidio na janjetinu se žaliti! Kako god, nemojte otići iz Krasnog da niste a) otišli na vrh brda iznad Krasnog kako bi posjetili tamnošnje Svetište Mariji. Vjernici iz tog kraja tamo tradicionalno odlaze na Križni put i slično, a dolaze se pomoliti i vjernici iz drugih krajeva. Bili vjernik ili ne, bez daha će vas ostaviti pogled koji tamo možete vidjeti s vrha brda! Ondje je inače vjerski turizam u punom zamahu, Crkva je izgradila kompleks motela, restorana, itd. Najmanja je crkva, naravno, hehe.. b) Nadalje, nemojte otići ako niste kupili sir u lokalnoj sirani i to onaj poznat kao škripavac ili neki drugi fini sir. Prefin je! Kuću ne možete promašiti, teško mi je objasniti gdje je točno, kad se KRasno račva na više krakova, a ne znam gdje je centar. Pitajte bilo koga, pokazat će vam jednostavan smjer. Ta sirana je blizu Uprave N.P. Sjeverni Velebit. Kad kupujete vodite računa o roku trajanja, ako se radi o ovim svježim sirevima, obično je pet dana.. pa zamolite da vam da najsvježiji. Više o Krasnom na službenim stranicama Senja.

- 12:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 25.05.2007.

Zavižanković, here we come!

Evo me prvi put na prekrasnom Zavižanu, koji sam posjetila prošli vikend! Super iskustvo, puno toga naučila, upoznala neobične ljude i snimila hrpe fotkica, od kojih neke i sad uploadam za potrebe ovog bloga, hehe.. Dakle, odakle krenuti! Od Krasnog! Krasno obožavam, šteta da zapravo iz Krasnog imam jako malo fotki. Ne znam što mi je bilo, valjda bi bila preumorna za neko fotkanje pa me Krasno ove godine mimoišlo u folderu Pictures. Od Krasnog možete gore autom do samog Planinarskog doma, no, oprez.. cesta je neasfaltirana i na dva mjesta niste sigurni gdje skrenuti.. zato pitajte ukoliko uspijete nekog naći uz cestu. Vozite dosta dugo uzbrdo, nemojte se iznenaditi, hehe.. Na vrhu nas je dočekao fantastičan pogled i neuspjeli pokušaji izlaska iz auta zbog užasavajuće jakog vjetra. Sjediš u autu i ne možeš otvoriti vrata. Ako i uspiješ otvorit vrata onda ih vjetar pokušava otrgnuti od auta čupajući vam ruku iz ramena (onu kojom pokušavate zadržati vrata na autu)! Kad ste na jedvite jade zatvorili nazad vrata od auta slijedi deklaratorna izjava da je to "sve što vas je Sjeverni Velebit vidio" i da vam "ne pada na pamet više pokušavati izaći van". Za sve to vrijeme, iako full, auto poskakuje na vjetru u nekom tekno ritmu.. mila majko! Evo s parkinga pogled na dom i najvišu planinsku meteorološku postaju u Hrvatskoj podno Vučjaka.. Šetnja do doma.. Nevjerojatno, ali istinito, meteorološki podaci se svakodnevno, čak i u vrijeme jakih olujnih vjetrova, visokih snježnih nanosa ili grmljavina, uredno šalju u Državni hidrometeorološki zavod! Sama postaja osnovana je 1953. godine, osnivač je Državni hidrometeorološki zavod RH, nalazi se na 1594m. A pogled na more prekrasan! Osim prirodnih ljepota, definitivno najviše pažnje odvući će poznati Ante Vukušić! On je, kao i njegov otac Drago koji je baš nedavno preminuo, prava ikona Zavižana. Ustvari, ova obitelj vezana je uz meteorološku postaju već tri generacije i gotovo pola stoljeća! Preko zime, naravno, boravi u Zavižanu i po par mjeseci bude snijegom odsječen od vanjskog svijeta. Na prvi pogled živi kao vuk samotnjak, ali zapravo je vrlo druželjubiv čovjek i sa svakim će gostom porazgovarati. Impresivan je i mogli bi ga slušati danima! Legenda Sjevernog Velebita prema kojem ne možete ne osjetiti strahopoštovanje. Ova fotografija ispod je zapravo fotografija - fotografije! Ante nam je pokazivao neke svoje fotke, čovjek ima mraaak profi fotografije! Nisam izdržala da bar jednu ne fotografiram.. Da vidite samo fotografije snijega u nekim "kraterima" duboke i do 10 metara! Ili evo ovdje dolje prizor kad Ante usred zime otvori vrata i dočeka ga snijeg preko vrata. Inače, preko zime čovjek seli na kat planinarskog doma da bar nešto vidi kroz prozor, jer prvi bude kompletno zatrpan snijegom! Usput, zahvaljujem prijatelju na pomoći oko nastanka ove moje fotografije! Još malo pa će postati novi Krivić. I nakon Krivića Krivić! Ante ima i dva odrasla sina i suprugu, a supruga je poznata po tome što je preživjela ugriz poskoka! Oni ne žive s njim gore na Zavižanu, već dolje u selu. Zavižan je jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj! Prošli vikend u 15h, sunčano, a temperatura 8 stupnjeva. To jutro je bilo 0! Pa si vi mislite otići tamo bez da ste full slojevito obučeni! Ante nam priča da je prošle godine bilo prvi put nakon ne zna koliko vremena da nije padao snijeg u srpnju!! Inače, snijega ima tijekom cijele godine. Treba bit oprezan, u sekundi vjetar donese oblake sa snijegom, zatrpa vas, a Velebit je čudljiv, lako možete potpuno izgubit orjentaciju! Baš sam prekjučer čula groznu priču kada se prije 20-ak godina zagubila četveročlana obitelj, roditelji s dvoje djece, na Sjevernom Velebitu. Nisu mogli pronaći put prema domu, snijeg sve veći, a roditelji neozbiljno sve shvatili i podcijenili planinu. Na sreću u nesreći, u jednom su trenutku ostavili djecu u nekom zaklonu, a oni sami krenuli dalje po pomoć. Našao ih je Ante smrzunute do smrti u snijegu i to samo 15 minuta od doma na Zavižanu, a djecu su pronašli dva dana poslije. Mali sin je bio vrlo inteligentan i malo čokolade što su imali štedio za sestru i sebe, tako da su preživjeli.. izgubiše roditelje zbog nepromišljenosti! Strašna tragedija! Sama meteorološka stanica je dosta mala površinom, ograđena je žicom i tu ćete naći čitav niz zanimljiv instrumenata za mjerenje vremena i padalina.. Ovaj me se svakako najviše dojmio, radi se o svjetlomjeru (heliografom). Najtopliji mjesec na Zavižanu je srpanj, kad je prosječna temperatura 12 stupnjeva. Prosječna godišnja temperatura je 3,5 stupnjeva. Izmjereno na Zavižanu: Najniža temperatura -28 (1956.) Najviša temperatura 27 (1983.) Najveća visina snijega 3,2m Evo još malo slika iz meteorološkog kruga: Postaja je počela kao klimatološka pa sinoptička pa glavna meteorološka postaja. Danas je najvažnija postaja za motrenje klime i vremena u planinskim uvjetima u RH. Razvija se u smjeru da postane planinski meteorološki opservatorij. Jedva čekam kad ću opet doći ovdje! I to ne samo zato što sam zaboravila svoju planinarsku knjižicu!

- 13:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.05.2007.

Gacanje po Gackom polju

Ako ste posjetili N.P. Sjeverni Velebit, šteta je ne proskitati i obližnjim Gacki poljem, koje se ugnjezdilo između Velebita i Kapele. Prekrasno je, voda na sve strane, premreženo hrpom cestica, sve je zeleno, bar u ovo doba godine.. možete vidjeti izvore rijeka, fino papati i uz male novce odlično provesti jedan dan u skitnji! Prvi put sam skitala po ovom kraju, ima dosta sela i zaseoka, snimila sam puno fotki, ljudi su jako susretljivi i ljubazni.. Morat ćete više puta stati i pitati nekog gdje se točno ide, jer uske ceste nisu baš najbolje obilježene. Staneš i pitaš nekog za smjer, čovjek ti sve odgovori i onda te još ispita odakle si, šta radiš, gdje idete, itd. Usput, kako smo više ljudi pitali i kako je svaki krivo procijenio udaljenost do tog nekog mjesta koje smo tražili, obratite na to pažnju. Dakle, reći će vam dobar smjer, ali će ga skratiti bar za kilometar. No, bio je užitak vozikati se okolo. Ima više izvora rijeka, tzv. vrila. Najveća su Majerova vrila koja se upravo preuređuju. U Majerovom vrilu u mjestu Sinac snimih super fotki.. tamo radi simpa djevojka koja nam je dala potrebne informacije. Jedan od ovih mlinova je u full pogonu, radi i, čak, možete kupiti brašno pripremljeno na starinski način! U drugoj pak imate priliku vidjeti kako je izgledala soba u neka stara vremena iznad mlina.. i tak' zgodno je.. upad ne plaćate, iako ti dođe da ostaviš koju kunu da im olakšaš bar malo renoviranje. Ovo su zgodni momci od kojih smo kupili premirisne i prefine jagode, GMO free, ofkors! Objasnili su nam i kako nema škole kad zapada snijeg. Papali smo u najpoznatijem tamnošnjem restoranu Vrila Gacke. Netko je od vlasnika očito živio vani, jer je bilo par detalja koji su me razveselili i odskakali od onog klasičnog restoranskog kiča. U resotranu "Vrila Gacke" možete naručiti finu pastrvu i popiti okej vino za 50-ak kuna po osobi. Nevjerojatno i istinito. Gacko polje je, inače, raj za ribiče! Evo kako izgleda za jednu osobu hehe.. Janjetina je oko 100 kn kilogram, ono, standardna cijena. E da! Nemojte zaboravit naglasiti da NE presole jelo.. hvala! Evo još malo detalja.. gledajte ovo goluba, koji pozer, hehe.. A postoji i Trg prijateljstva, doduše malo napušten, but who cares.. Dugo sam čekala da mi se naguze u isto vrijeme.. Kakvo neobično cvijeće, totalno sam otkinula, prekrasno je! Vjerovali ili ne, naišli smo i na ovo.. projetjeli autima i onda ono zbunj, rikverc, fotkanje u nevjerici.. aerodrom! Za kraj.. zadnji pogled na Gacko polje..

- 11:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Planovi od prošlog i za sljedeći vikend

Prošli vikend napravljen je plan da se boravi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Plan je uključivao prvo posjet Zavižanu i planinarskom domu/metereološkoj postaji, zatim odlazak u Velebitski botanički vrt, hodanje Premužićevom do Rossijeve kolibe u jednom danu. I onda drugi dan šetnja po Krasnom, posjet Kuterevu i utočištu za medvjede i onda skitanje po Gackom polju. Sve je teklo po planu! Već sam pustila postove s Premužićeve staze na putu do Rossijeve kolibe (i to u nastavcima), a opisan je i izlet u Kuterevo. Danas nastavljam s postovima s tog puta, jer ima jako puno toga za reći, a stižu i novi planinarsko-izletničko-istraživački izazovi. A evo što vas očekuje u novim postovima Sljedeći vikend planiramo do Nacionalnog parka Risnjaka, još uvijek kujemo planove gdje ćemo točno ići. Planira se i spavanje negdje oko Risnjaka, najvjerojatnije će to bit u Crnom Lugu.

- 12:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Premužićeva staza i Rossijeva koliba (nastavak!)

Iako smo tamo bili 19. svibnja 2007., snijeg nas nije mimoišao! Pogledajte vi ovu ljepotu.. inače, iako mislite da se radi o "goloj ljepoti", često su stijene, zapravo, pune života! Kao da je netko džinovskim noktima zagrecao.. grrrreeeb! Ovo su tzv. škrape ili grižine, najrasprostranjeniji krški oblik na Velebitu. Super neobična klekovina: Česti prizori - drvo kao da raste iz kamena! Kad nakon dva sata hoda dođete do Rossijeve kolibe vidjet ćete preslatku malu kuću od kamena: Unutra je jedna mala prostorija u kojoj ćete naći peć, stol i drvene ležaje. Toalet je par metara dalje, hehe.. Za kraj, vjerovali ili ne, ovo svira.. i to na vilicu! Neki dečki krenuli do Alana pa su ponijeli i ovaj.. hm.. kazetofon? Tu možete sjesti i napraviti mali izlet. Ako roštiljate, pripazite da ugasite vatru nakon što se završili s klopom. Nemojte bacati otpatke ili ih ostavljati iza sebe ni tu ni na bilo kojem drugom dijelu staze i općenito prirode. Sve svoje smeće uvijek nosite sa sobom! Molim primitivca koji je bacio konzervu da se identificira, ispriča i ode nazad to pokupiti! Grrr ljuta sam! Ajmo za kraj još lijepih stvari.. evo pogleda s Rossijeve kolibe.. puca sve do mora, divno!

- 10:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2007.

Premužićeva staza i Rossijeva koliba

Ako nemate blage veze o planinarenju, ali bi htjeli nekog impresionirati, ugodno iznenaditi, opčarati i slično... Premužićeva staza je pravo mjesto za vas! Prošli vikend imali smo u planu Zavižan-Premužićeva staza-Rossijeva koliba u prvom danu, a u drugom danu Krasno-Kuterevo-šaranje po cestama premreženom Gackom polju. I ispunili zacrtano! No, idemo redom iz posta u post! Kako doći do tamo? Autom dođite do Krasnog, onda pratite znak za Zavižan. Kad dođete do metereološke postaje Zavižan možete tamo parkirati auto ili nešto niže gdje je neka mini-kapelica. Ali ako produžite pokraj te mini-kapelice možete doći tik do početka Premužićeve i tamo parkirati automobil. Za odlazak do Rossijeve kolibe ovom stazom treba vam 2 sata i isto toliko nazad. Računajući česta fotografiranja i zastajkivanja! Možete slobodno voditi i djecu, uz, naravno, standardni oprez. Bit će to pravi izazov, a zaista nije naporna. Usponi su blagi i jedva primjetni. Zašto ova preporuka? Premužićeva staza je građevinsko čudo i, kažu, remek djelo graditeljstva! Nekoć najnepristupačniji predjeli Velebita odjednom su postali itekako dostupni! I sve to prije više od sedam desetljeća.. Danas je, kako se kaže, "galerija na otvorenom" zbog svoje ljepote! Ako niste znali, stvaranje Velebita započelo je prije 260 milijuna godina! Evo par činjenica: - ova je staza ime dobila po svom projektantu inženjeru Premužiću, šumaru, koji je stazu projektirao i trasirao - Premužić je rođen 1889. u Slavonskom Kobaču; završio je šumarstvo, ali se cijeli život bavio građevinarstvom; radio je na izgradnji niza putova na i izvan Velebita; bio je istinski ljubitelj prirode, posebno Velebita; umro je 1979. u Zagrebu - kreće od Sjevernog Velebita pa sve do prijevoja Veliki Alan i onda do Oštarijskih vrata - gradnjom ove staze sve ljepote Velebita postale su dostupne svima nama, amaterima.. - u knjizi Željka Poljaka 50 najboljih planinarskih izleta u RH jedino je Premužićeva staza dobila najveću ocjenu - nije građena uz pomoć betona, cementa i suvremenih strojeva - primjenjivana je tehnika gradnje koju su s koljena na koljeno prenosili stanovnici velebitskog Podgorja - duga je nevjerojatnih 57 km, a duž Sjevernog Velebita ide 16 km - prosječna širina staze je 1,20m - prosječni nagib 10%, najviši 20% - građena je četiri godine od 1930. do 1933., a zaposleni lokalci bili su dobro plaćeni - svakih 700m do 1km nalaze se panoi gdje možete saznati razno-razne informacije o ovom kraju - brojna se planinarska društva danas brinu za stazu i to se stvarno vidi - sve je čisto i održavano! - Premužićeva staza poznata je po tome da hodate pa malo uživate u Velebitu i Lici, onda malo gledate more, pa opet red Like pa red mora.. strašno nešto! izmjenjuju se nevjerojatni krajolici.. Pogledajte ovo.. kao iz bajke.. Na više mjesta smo komentirali da staza i priroda oko staze djeluju potpuno nestvarno! Kao neka virtualna stvarnost! Odlično je obilježena. Svakih cca 700 m do 1 km dobivate informaciju gdje se nalazite i ujedno saznate nešto o samoj stazi, flori i fauni oko same staze. (nastavlja se)

- 17:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2007.

Kuterevo, medvjedi, Crnković..

Kuterevo je ličko selo u Parku prirode Velebit poznato po posebnom utočištu koje ima za mlade medvjede. Na stranice crnih kronika dospjelo je u prosincu 2006. godine kada je neka Njemica-volonterka puštena u kavez s medvjedima da im kao svira. Osim što je svirala toliko iritantno da bih se i ja na nju obrušila i izlupala je s tom nekom tamburicom, na nju je nasrnuo medvjed Mrnjo Brundo. Snimka napada Greška broj jedan, nikad se ne smije zaboravit da se zvijer ne može pripitomit (a i zašto bi se) i naviknuti na čovjeka. Drugo, medvjedi su već bili uznemireni i razdraženi visokim temperaturama. Treće, moguće da su osjetili i teritorijalnu ugroženost.. Kako god, zaista mi nije jasno, a i bilo mi je neugodno pitati pitanje koje su svi pitali, a to je: kojeg je vraga tako iskusan čovjek kao voditelj Crnković pustio tu žensku unutra? Ne samo da je medvjed ozlijedio nju, a posebno teško Crnkovića, već je na kraju sam bio žrtva - ubili su ga. Crnković je teško ozlijeđen prevežen u bolnicu, no nakn mjesec dana već se vratio na radno mjesto. Apsolutno je prihvatio odgovornost za sve što se dogodilo i duboko žali za medom. Kritički osvrt na cijeli događaj i koncept ovog utočištva Trenutno su tamo bila tri medvjeda. Dva mužjaka i jedna ženka koja je odvojena. Jedan je iz Gorskog kotara, drugi iz Like, a Zoru zovu i - Bosanka! Za par dana stiže im par malih medvjeda iz Slovačke. Medo registrirao da mu stiže hrana.. Usput, medvjedi su mesožderi, koji su postali biljojedi i biljojedstvo čini 95% njihove prehrane. Prilagodili se prirodi kroz ne tako davnu evoluciju. Evo Zore.. Osim što su ograđeni žicom, provučena je i struja. Crnković kaže da su takvi propisi. Pavlovljev refleks brzo je naučio medvjede da se ne približavaju ogradi. Posjetitelji su udaljeni jedno dva metra od tih ograđenih prostora. Inače, dobili su 5 hektara novog zemljišta tako da će moći proširiti svoje utočište za mede. Zanimljivo je, recimo, da medvjedima ne čiste kaveze, hrane ih biljem, a svi medvjedi kakaju na iste hrpe. Svatko ima svoju vecu. Kasnije dođu ptice i priroda učini svoje. Djeluje uredno. Gospodin Crnković drži nam predavanje o utočištu. Budući da me gospodin Crnković zna dok sam još bila mala, pozvao me i na druženje i "čašicu rakijice" u njihov centar. Tamo sam se upoznala s dvije volonterke i jednim sociologom iz Zagreba. Gospodin Crnković je posebna osoba, ako tamo odete svakako si malo porazgovarajte s njim. Čovjek kipi od informacija i iskustva. Rođeni je Ličanin, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Slavoniji, da bi zatim otišao u Njemačku gdje je radio sve do prije par godina. No, za Liku je posebno vezan pa se odlučio "pod stare dane" vratiti svojim korijenima. Inače, je svake godine dok je živio u Njemačkoj redovno dolazio i u Slavoniju i u Liku. Kad pričate s njim vidite da vam toliko toga ima za reći i kao da se suzdržava da iz njega ne krene erupcija misli. Bez obzira slagali se s konceptom utočišta, lijepo je ostaviti koju kunu za pomoć ovim volonterima i njihovim zaštićenim medvjedima. Osim što plaćate kartu od 20 kn, možete ondje kupiti čitav niz suvenira. Pomozite medekimaaa! Njihova ljetna kuhinja: Ova koka im je glavni kućni ljubimac uz jednog psa. Našli su je, jadnu, svu deformiranu, gotovo slijepu, negdje uz cestu.. tko zna kako je prebjegla iz "zatočeništva", gdje se nije mogla mrdnuti u nehumanim uvjetima uzgoja pilića za hranu nas ljudi. Sad je tako pitoma, da se da maziti, voli se češkati po glavi, ne mrda od domaćina.. presimpatična.. Evo još fotka-dvije.. malo kiča.. bačva puna jagoda i drveni suvenir za Freddyja Krugera! Za kraj, simpatičan znak! Faca ovog mede kao da su mene skinuli kad je riječ o pušenju!

- 19:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 18.05.2007.

Starigradske hobotnice!

Ovaj post posvećujem kolegi s bloga Dalmatinsko roštiljanje/Guštanje. Dakle, bilo je ovo prije mjesec i pol dana, za 1. maj, Starigrad/Paklenica i to tri džiiiinovske hobotnice, od kojih jednu imate prilike vidjeti ovdje: (Drži je jedna baka za koju nisam sigurna da li bi voljela bit objavljena na netu, a kako nisam sigurna ni da bi voljela da je to pitam, napravila sam kompromis u Fotošopu!) Na stolu je to izgledalo ovako: Kad desetak ljudi izgrabi pune tanjure i vi i dalje ne vidite dno posude, onda znate da su hobotnice bile mrcine! :)) A kad se već gađamo janjetinom, evo da priložim i fotku s povratka u Zagreb.. Lička kuća, skupa, ali prefina janjetina s krumpirima ispod peke, mmmm.. ogladnim odmah! :))

- 12:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2007.

Pećina mahnitih ljudi..

Nacionalnom parku Paklenica posvetit ću sigurno čitav niz postova, a evo neka jedan od prvih bude posvećen magičnoj Manita peći.. Radi se o 175 m dugoj pećini, dubokoj 30-ak metara. Preljubazni rangeri NP Paklenica fino će vam sve objasniti i provesti vas po pećini i to u 20 minuta. Košta 20 kn, stvarno simbolično za ono što ćete vidjeti, a i na taj način lijepo pomažete Nacionalnom parku. Dakle, uz cijenu koju plaćate na ulazu u Park morate platiti dodatnih 20 za ulaz u Pećinu. Zašto se pećina zove Manita? Dolazi od "mahnita", a to opet dolazi od "mahnitih ljudi" (ludih ljudi) koji su u prošlom stoljeću hrabro silazili u tu pećinu kako bi došli do pitke i svježe vode. Vodič kaže da su ulazili bez baklji i svjetla! Koji je to očaj morao bit da su se penjali gore u Velebit i onda ulazili u mračnu pećinu po tim strmim i zastrašujuće opasnim oblicima u pećini da bi uzeli vodu.. i onda se vraćali dolje u Starigrad.. svaka im čast.. zvali su ih "mahniti ljudi".. Put je relativno strm, idete po suncu, svakako hodajte sa štapom kojim lupkate ispred sebe kako bi spriječili eventualan poskok-napad iz šipražja! Oko sat vremena se penjete, kalorije se tope, nemojte ni slučajno bez bar litre vode! Osim ako nije vrhunac sezone preko ljeta, u sve ostalo vrijeme točno su određeni dan i sat kad možete ući u pećinu s rangerom. Morate o tome voditi računa, inače ćete poljubit vrata od pećine, nakon sat vremena hoda po kamenjaru i suncu. Pećina je otvorena početkom 20. st., a za turiste otvorena pred Drugi svjetski rat. Pećina je "živa" i dan-danas, stvaraju se stalagmiti brzinom od 1 mm u 10 godina (koliko se sjećam). U pećini ima i životinjica, nekih posebnih kukaca, biljaka naravno nema. Dosta je tamno, ali dovoljno da vidite gdje hodate, kako se ne bi narušio život u njoj. Dosta je hladno, od 8-13 stupnjeva, nemojte se išokirati ako idete preko ljeta! Prekrasni oblici, savršena atmosfera! Evo poznate vještice iz Manita peći! Kako se samo cereka, hehe.. A evo i poznatih orgulja: Ima i pitke vode.. Konačno, kad izađete van napravljen je presladak mali vidikovac s kojeg puca divan pogled. Zastrašujući Anića kuk za kraj! (Fotografije snimljene 28.4.2007.)

- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

Dio flore s Kleka..

Ovo je, naravno, samo dio..

- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

I. dio - Malo do Ogulina, Kleka, jezera Sabljaci i tako to (1.5.2007.)

Ukratko zašto, kako, s kim.. otići na Klek kod Ogulina: - ako nemate što pametnije raditi i volite se rano ustajati onda možete pješke krenuti već od Ogulina - ako ste malo komotniji onda fino dođite do sela Bjelsko, parkirate svoj auto kao ljudi u hladu i onda polako gore - kako to izgleda u šumi u kojoj ste najveći dio puta do planinarske kuće.. fino ugodno, hladovina, uspon ok, povremeno se samo zadišete kao ludi.. putem ima koječega za sjesti i odmoriti.. ima i dosta poučnih panoa s informacijama, s tim da se dosta njih ponavlja.. - spominje se intenzivna nazočnost vještica u tom predjelu (tzv. klečke vještice) - zgodan i uredan planinarski dom na 1000 m, možete jesti/piti/roštiljati/telefonirati/družiti se/što već.. nemojte se samo drogirati! - cuga nije skupa - nakon toga imate još 45 minuta do samog vrha (1181m) - ne vjerujte oznakama, hehehe, radi se o jeeeftinim provokacijama vrhunaravskih planinara.. svakom normalnom planinaru treba bitno više od 15 minuta! pogotovo kad nastupe oni užasi od klinova i slično.. oblit će vas znoj i bez sunca! - mjestimice morate poduzimati prave alpinističke performanse (nije baš ugodno, ali hajde) - ovaj dio dalje je za izbečiti oči! i dok sam išla gore zapravo sam se preznojavala da kako ću dolje.. to mi je malo dekoncentriralo užitak.. - ova bijela buksa na vrhu je neki televizijski korepetitor.. užasno nagrđuje prirodu, vidi se još od dolje s ceste - što se više približavate to se više sablažnjavate što-to-tu-radi.. ali tako valjda mora biti, ne znam.. pih! - inače, ako nećete ići na sam Klek možete krenuti do tzv. Klečica, treba vam nešto više od pola sata; mi nismo, ali pogledajte kako izgledaju Klečice i u daljini Gorski kotar (uključujući i autocestu Zagreb-Rijeka) - e da! kad dođete gore, osim što se prvo šokirate ako niste ponijeli svoj planinarski dnevnik kao ja, onda je drugi šok to što nemate ni one tinte/tekućine/što li već da bi natunkali žig.. ništa.. tu će svakog prosječnog planinara koji slično razmišlja i djeluje kao ja početi hvatati - rezingacija i letargija.. - zato kad pogledate prostranstvo oko vas s vrha.. ajmeee... lijepo je! - na samom vrhu možete vidjeti i omanji vidikovac koji ste prošli na putu na vrh na 1181m.. netko je pitao "hoće li se tu možda graditi restoran?" ja sam šutjela

- 18:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

II. dio - Malo do Ogulina, Kleka, jezera Sabljaci i tako to (1.5.2007.)

Ostali vidikovci: - na vrhu ćete lako sresti mlade & simpatične zaljubljene planinare.. mi smo naišli na najmanje četiri para! slatko! Neke zanimljivosti: - budite jako oprezni ako pada kiša, klisko je, malo-malo neka spomen-ploča poginulim planinarima - sve mladi ljudi čija su imena zabilježena u njihov spomen.. tko zna kako su, siroti, stradali.. strašno! - putem ćete, ako je vikend, vjerojatno sretati lokalnu dječicu od kojih par godina (rekord četverogodišnjak) što će vas poprilično zbedirati jer da kako ste se vi uspuhali, a mališanković hopsa po kršu bez problema - kad se vraćate cestom od Bjelskog s desne strane ćete vrlo brzo nasred livade vidjeti čudan kamen (nažalost nisam ga slikala jer sam bila premorena), a taj se kamen zove Baba, ne znam zake Nakon planinarenja, ajmo malo sad istraživati s automobilima! - u centru Ogulina utvrda, imate spomenik iz doba Franje Josipa.. - spomen ploča na stradale planinare koju ste ranije u tekstu mogli vidjeti - potražite most u centru Ogulina, prekrasan kanjon ispod mosta s jedne i druge strane neobičnih oblika.. vrrrrlo visoko i simpatično - nakon toga obavezno krenuti na jezero Sabljaci koje je udaljeno samo 3 km od Ogulina.. iznenadit će vas da to baš i nije tako malo jezero.. okolo viksi na sve strane.. prekrasna šetnica.. divno! plus! dva restača.. nemojte ići na prvi, već produžite do drugog (Bjelolasica), jer vam je ljepši pogled.. naime, u prvom ne vidite jezero, a u tom drugom jedno kilometar od prvog, imate prekrasan pogled na jezero i okolnu prirodu.. tamo papate fino i jeftino.. recimo, porcija pastrva s blitvom i salatom te čaša vina - nekih 50 kn.. da ne povjerujete! riba je bila ukusna.. a restoran, inače, izgleda teško socijalistički hehe.. da ne očekujete ne-znam-što! :) A ako vam ni to sve nije bilo dosta i još uvijek vam nedostaje avanturističkog adrenalina, krenite iz Ogulina starom cestom nazad prema Zagrebu, izbit ćete u Zdihovu! Naravno, ukoliko idete u ovom smjeru, hehe.. No, budite oprezni, stvarno je velik izazov snaći se po Ogulinu da bi uopće izašli na tu staru cestu.. kad to uspijete eee što vas onda čekaaaa.. mrak! Evo u jednom seocetu prastara lipa preko puta koje živi jedna simpatična bakica i njena unučica koju ovim putem pozdravljam!

- 18:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #