Pregled posta

Anića kuk (I): Put na vrh normalnim načinom

Evo mene prošli vikend u prekrasnom kraju, Starigrad i Paklenica. Vrućine upekle. Bilo nam je lijeno ići na plažu, a kamoli u brdo. Malo ujutro kupanjac, malo predvečer, a preko dana crkavanje uz roštiljanje i odmor u debeloj hladovini. Inače sam zimogrožljiva i mislim da nikad nisam ušla u more da nije bilo kraj sedmog ili osmi mjesec. Ovo mi je bilo prvi put. More pretoplo čak i za mene. Nešto nevjerojatno!

Premišljali smo se dva dana hoćemo li u brdo ili ne i na kraju je dogovor pao - Anića kuk! Veselila sam se kao malo dijete. Prvo, zato što mi je dosadno ništa ne raditi na odmoru i samo se izležavati, a drugo, navukla sam se na planinarenje i nedostajalo mi je hodanja za vikend.

Nevjerojatno, ali istinito, uspjeli smo se ustati oko 6 i krenuti za N.P. Paklenica u 7h. Great! Kad ono.. tamo sve presušilo.



Na putu prema Anića kuku našli smo zgodnu tablu gdje je za naš, planinarski put, pisalo "Normal way"..
Pa ja to stalno govorim kad uspoređujem planinare i alpiniste!





Sve je jako dobro obilježeno, tj. ne možete promašiti skretanje s te glavne staze u Nacionalnom parku pa prema stijeni. Planinarske su oznake često i jasne.





Malo pogleda prema gore..




I prema dolje..



Još neki bočni detalji..




A tek kad se okrenete i u jednom trenutku skužite more iza leđa! Divota!





I tako mic-po-mic dođete na raskršće.. Lijevo je za selo Jurline, a vi, nakon što ste zaokružili stazom oko Anića kuka, krećete udesno i, naravno, prema gore..





Općenito, staza do oznake Jurline/Anića kuk je relativno ok. Ima dosta sitnog kamenja i problemi će vam bit puno veći kad se budete spuštali. Staza od ove oznake prema vrhu je neko vrijeme bila odlična. Jedno vrijeme čak i zemljana. Sve dok ne dođete do same stijene. E onda počinju muke po početnicima kao što sam ja.

Evo detalja te staze pred stijenu.




U jednom trenutku smo čak naišli i na zmiju! Kad sam čula "e, ček sad.. nemoj se mrdati, zmija, polako vadi aparat".. ja sam se skamenila.. g o t o v o! Toliko o mom djelovanju u ekstremnim situacijama i pribranosti. Ne sjećam se kad sam zadnji put promucala i rekla "dddd.. dddiii.. š ..š.. š'a mmme plaaaš'š.. ddddi"..

Da sam se u tom trenutku od straha mogla pomaknut vjerojatno bih potrčala.. negdje već.. međutim, razum mi je u sekundi rekao da moram prvo saznati gdje je zmija pa da tek onda počnem bjesomučno trčati na drugu stranu.. toliko i o tome kako ja nemam-strah-od-zmija.. aha..

Evo što sam pomicanjem očnih jabučica u smjeru prsta mladića-vodiča ugledala.. Aparat mi se u tom trenutku učinio kao oružje, ono.. valjda će se zmija uplašit kad vidi Canon Eosa, eboteee!

Zmija je u vodi desno gore, za one provokatore koje ne kuže neprijatelja!





I, konačno, posljednja etapa našeg puta! Sam vrh! Srce mi zaigralo!





I tu sad dolazi do neplaniranog preokreta u mojim ambicijama.

Sunce je bilo sve žešće.. kad se taj kamen upario, kad se tu skupila neka sparina.. uhhh.. Mene počela hvatati nervoza.. točnije strah.. Stijene se užarile, sunce piči! Sve gori i strmiji uspon, stalno misliš evo vrha, kad ono nova nakupina oštrog stijenja.. ja to nisam mogla vjerovati.. (Zapiši: kupi rukavice.) Nekako te tješe prljave stijene pa vidiš tu je netko već prije tebe prošao i uspio, možeš onda i ti..

Pogledajte vi samo jednu od tih strmina.. Čak nema ni sajli kao na Kleku. O ne.



No, entuzijazam mi je sve više počeo padati, a panika preplavljivati.. da ja to neću moći, da je to previše, da sam se sama sebi zarekla da se neću penjati nigdje gdje mogu ugroziti svoje ili tuđe zdravlje ili se ubiti.. Ovo je ispunjavalo sve kriterije da mi se upale svi mogući alarmi! Vidjela sam se kako padam prema dolje sa skupljenim koljenima koje lomim.. vidjela sam se na dnu neke rupe slomljene kičme kako mi neki poskok siše oko.. vidjela sam GSS-ovce čiji pogled govori "još jedna.. vrag ju je tjerao da ide gdje ne može".. vidjela sam se sa izderanim nogama i rukama i misao da neću moći nositi suknje/majice kratikih rukava do kraja ljeta.. počela me hvatati panika i za druge.. i za njih sam se počela užasno brinuti.. ono osjećaj "ovo neće na dobro izaći".. katastrofa! Ne znam kad su me ovakvi osjećaji preplavili prije u životu, baš ono fizički strah.. Loše sam se počela osjećati i htjela sam da to prođe čim prije, eto iskreno!


Gojzerice su mi se činile prevelike i nespretne, dobila sam potrebu da budem u nekim tenisicama da savladam lakše te mini udubine u stijeni koje ti jedva pomažu da se uspneš! Falila mi je alpinistička oprema (koju nemam ). I onda.. u jednom trenutku sam se svom snagom naslonila na lijevu ruku, a ruku umjesto na ravnu stijenu stavila na špicasti mali vrh, ajme što je zaboljelo.. Auč! I to je bilo to!


Odustala sam. Nisam se usudila dalje, čak štoviše, dobila sam potrebu da se čim prije izvučem iz ovih "prokletija". Moj prvi "poraz". Do vrha je ostalo možda 5 do 10 minuta. Ma! Da sam vidjela žig na sljedećoj stijeni ne bih se više mogla pomaknuti gore!