Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 29.06.2007.
Anića kuk (II): Aftermath
Evo par detalja do pred vrh koje sam uspjela snimiti u vertikalnom položaju priljubljena uz stijenu kao spider-woman!
Ljepotu pejsaža s vrha promatrala sam tek iz sigurnosti svoga doma. Čudim se kako su oštre slike ispale unatoč drhtanju ruku..
Inače, moja pratnja me uvjeravala kako sam, ipak, malo pretjerala i da nije tako teško kako se meni učinilo. Samo da sam se ja malo uplašila jer sam prvi put vidjela i bila na ovako nečemu.
Poludjela sam kad je mladić-vodič vidjevši sljedeće dvije fotke, i dalje podcjenjujući moju muku, promrmljao pa, doobrooo, dobrooo, čini se na ovim slikama izgleda opasnije nego što je zapravo bilo! WTF!?
Šta sam napravila fotomontažu ove okomice!?
A tek kad sam se krenula spuštati, mila majko..
Pogled prema dolje..
Bila sam i uplašena i ljuta i razočarana i.. sve neke negativne emocije.. Mrmljala sam u sebi prema dolje "nikad više".. Opet smo došli na priču da mene Triglav i slični planine sa sajlama i provalijama nikad neće vidjeti. A ne, ne. Da sam ja tu došla uživati, a ne biti u strahu. Da imam dovoljno problema u životu da bih se još s ovim opterećivala. I slične tradicionalno-prigodne spike.
U jednom trenutku, tijekom spusta, to je već bilo negdje iza 11h naišli smo na dvije planinarke iz Čakovca koje su se gore penjale. Ja sam se obrušila na njih hehe s informacijama o Sodomi i Gomori (zaboravila sam im napomenuti i zmije, do vraga!). Ostali su smirivali strasti. One su me, vjerojatno, zatečeno promatrale, hehe. Jedna me pitala jesam ja sad prvi put u planini. O Bože! A ja samo htjela gospođama pomoći s mojim informacijama, da se ne pate kao ja, eh. Kako god, zaključak je bio da ih možda neće zaprepastiti stijene, koliko temperatura i da su pretjerano kasno krenule. Na vrhu bi bile oko podne što je vrlo neugodno. Baš me zanima jesu uspjele!
Kad smo već dobrano zašli u šumicu i krenuli spust po onim sitnim kamenčićima, kad sam čula glasove alpinista u stijenama i definitivno skužila da se vraćamo u civilizaciju, kad smo zašli u doobar hlad.. počeo je padati moj strah i rasti moje samopouzdanje..
Evo malo pogled na desno na Manitu peć i stazu koja vodi do nje..
Kasnije smo rekapitulirali što se zapravo dogodilo! Prekasno smo krenuli, nismo napravili ni jednu ozbiljniju pauzu, što mi očito treba, već par sitnih. Ranger nam je rekao da do vrha treba do sat i pol. Nama je trebalo puno više. Nemoguće da tako brzo možete doći ako idete od dolje. Jedino ako imate snagu koze-domorotkinje. Krenuli smo malo iza 7, do podno vrha smo došli oko 10h. Ja ne znam, stvanro, kojom vi, ljudi, brzinom idete gore. I jesam li ja najsporija planinarka mlađa od 60 godina na teritoriju RH.
Trebali smo pred samu stijenu stati, papati, napravit pauzu, osvježiti se. Pa tek onda fino smireni (tu bih trebala napisati jedninu, hehe) gore. I, svakako, krenuti prije 7 kad su ovakve vremenske prilike u pitanju.
Zalazak sunca tu večer bio je fantastičan.. Otkotrljalo se sunce u more!
A super se neću vratiti i ishodati tog Anića, sunce mu žarko! Aniću, vidjet ćemo se mi još!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Opet smo došli na priču da mene Triglav i slični planine sa sajlama i provalijama nikad neće vidjeti. A ne, ne. Da sam ja tu došla uživati, a ne biti u strahu. Da imam dovoljno problema u životu da bih se još s ovim opterećivala. I slične tradicionalno-prigodne spike. 
A ja samo htjela gospođama pomoći s mojim informacijama, da se ne pate kao ja, eh. Kako god, zaključak je bio da ih možda neće zaprepastiti stijene, koliko temperatura i da su pretjerano kasno krenule. Na vrhu bi bile oko podne što je vrlo neugodno. Baš me zanima jesu uspjele!
