Marketing
Anića kuk (II): Aftermath
Evo par detalja do pred vrh koje sam uspjela snimiti u vertikalnom položaju priljubljena uz stijenu kao spider-woman!
Ljepotu pejsaža s vrha promatrala sam tek iz sigurnosti svoga doma. Čudim se kako su oštre slike ispale unatoč drhtanju ruku..
Inače, moja pratnja me uvjeravala kako sam, ipak, malo pretjerala i da nije tako teško kako se meni učinilo. Samo da sam se ja malo uplašila jer sam prvi put vidjela i bila na ovako nečemu.
Poludjela sam kad je mladić-vodič vidjevši sljedeće dvije fotke, i dalje podcjenjujući moju muku, promrmljao pa, doobrooo, dobrooo, čini se na ovim slikama izgleda opasnije nego što je zapravo bilo! WTF!?
Šta sam napravila fotomontažu ove okomice!? 
A tek kad sam se krenula spuštati, mila majko.. 
Pogled prema dolje..
Bila sam i uplašena i ljuta i razočarana i.. sve neke negativne emocije.. Mrmljala sam u sebi prema dolje "nikad više".. 
Opet smo došli na priču da mene Triglav i slični planine sa sajlama i provalijama nikad neće vidjeti. A ne, ne. Da sam ja tu došla uživati, a ne biti u strahu. Da imam dovoljno problema u životu da bih se još s ovim opterećivala. I slične tradicionalno-prigodne spike. 
U jednom trenutku, tijekom spusta, to je već bilo negdje iza 11h naišli smo na dvije planinarke iz Čakovca koje su se gore penjale. Ja sam se obrušila na njih hehe s informacijama o Sodomi i Gomori (zaboravila sam im napomenuti i zmije, do vraga!). Ostali su smirivali strasti. One su me, vjerojatno, zatečeno promatrale, hehe. Jedna me pitala jesam ja sad prvi put u planini. O Bože! 
A ja samo htjela gospođama pomoći s mojim informacijama, da se ne pate kao ja, eh. Kako god, zaključak je bio da ih možda neće zaprepastiti stijene, koliko temperatura i da su pretjerano kasno krenule. Na vrhu bi bile oko podne što je vrlo neugodno. Baš me zanima jesu uspjele!
Kad smo već dobrano zašli u šumicu i krenuli spust po onim sitnim kamenčićima, kad sam čula glasove alpinista u stijenama i definitivno skužila da se vraćamo u civilizaciju, kad smo zašli u doobar hlad.. počeo je padati moj strah i rasti moje samopouzdanje..
Evo malo pogled na desno na Manitu peć i stazu koja vodi do nje..
Kasnije smo rekapitulirali što se zapravo dogodilo! Prekasno smo krenuli, nismo napravili ni jednu ozbiljniju pauzu, što mi očito treba, već par sitnih. Ranger nam je rekao da do vrha treba do sat i pol. Nama je trebalo puno više. Nemoguće da tako brzo možete doći ako idete od dolje. Jedino ako imate snagu koze-domorotkinje. Krenuli smo malo iza 7, do podno vrha smo došli oko 10h. Ja ne znam, stvanro, kojom vi, ljudi, brzinom idete gore. I jesam li ja najsporija planinarka mlađa od 60 godina na teritoriju RH.
Trebali smo pred samu stijenu stati, papati, napravit pauzu, osvježiti se. Pa tek onda fino smireni (tu bih trebala napisati jedninu, hehe) gore. I, svakako, krenuti prije 7 kad su ovakve vremenske prilike u pitanju.
Zalazak sunca tu večer bio je fantastičan.. Otkotrljalo se sunce u more!
A super se neću vratiti i ishodati tog Anića, sunce mu žarko! Aniću, vidjet ćemo se mi još! 
Post je objavljen 29.06.2007. u 10:05 sati.