Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
srijeda, 27.06.2007.
Izazovne skradske šume
Prije mjesec i nešto bili smo u Skradu, ali smo se sputili dolje i pogledali Vražji prolaz koji nas je oduševio. Nismo stigli popeti se i na vrh. I tako, odlučismo mi pretprošli vikend, kad smo osvojili s lakoćom Bjelolasicu i Snježnik da se popnemo još negdje. Izbor je pao na Skradski vrh. Očekivali smo da ćemo i to osvojiti da ni ne trepnemo, međutim, malo smo se, kako to već ide, zeznuli.
Da skratim čitavu priču. Htjeli smo zeznuti sve one koji kreću od točke koju navodi dr. Poljak, malo se prošvercati s hodanjem i doći do žiga s nešto manje utrošene snage. Umjesto da krenemo iz centra mjesta ispred busne stanice, mi smo se odlučili povesti s autom maksimalno koliko možemo i tako od 1,5 sat previđenog hoda, uštedjeti bar 30-45 minuta. No, preko preče, a okolo bliže, ne samo da se nismo popeli u vremenu koje je predvidio Poljak (1,5h), nego smo se penjali puno više od 2h.
Strašno. I nikad više mi to neće pasti na pamet. Obećanje.
Naime, mi smo se zagubili jer nismo pratili markaciju. Nismo je našli.
U centru sam igrom slučaja fotkala ovu kartu i to nam je kasnije bio vodič. No, ta nas je slika zeznula i to u ključnom trenutku.
Evo malo uvećane karte. Ovdje u grubo možete vidjeti da smo mi krenuli crvenom crtom, a trebali smo plavom.
Naime, kad se krenete jednom jedino cestom penjati gore, za svaki slučaj pitajte ljude usput idete li u dobrom smjeru na vrh i kad dođete na kraj te vijugave ulice i prođete zadnju kuću u mjestu, nema 100-200 m naići ćete na markaciju koju mi uopće nismo skužili kad smo dolazili. Zašto, vidjet ćete na kraju posta.
Dakle, mi dolazimo gore, našli smo to nogometno igralište, međutim, nema markacije. Otišli smo do vidikovca Perić, super je vidikovac, prekrasan, 180 stupnjeva vidik, stvarno gušt!
Onda smo se tu muvali, čak i našli šumsku cestu koja, kako se kasnije ispostavilo, također vodi na vrh, ali se nismo usudili više gore ići. Bilo je hrpa nekih raskršća i što smo dublje išli to smo više herojski razgovarali da "ovo nema smisla" i "bolje da se vratimo".
Vratili se mi ponovo do tog famoznog igrališta i tu ja donosim kobnu odluku da sigurno mora bit staza bočno od igrališta, pouzdajući se u fotku na digitalcu. Gledam tu žutu crtu koja ide s boka igrališta i uvjerim ekipu da je to - to. Dakle, krenemo se mi penjati po pol igrališta pa u šumu.. kad ono!
Inače, na jednom od golova su ljudi ispaljivali loptu na golmana i ono.. igrali se nogometa, ne mogu si zamisliti što su mislili kad su nas vidjeli kako samouvjereno pičimo preko igrališta i negdje na sredini igrališta odjednom se pentramo u gustu i gotovo neprohodnu šumu. Možda su mislili da idemo na vece. Hehe, mora da su odvalili..
U šumi nas je zatekla takva užasna strmina da su se i neki iskusni planinari zadihali, oznojili i rekli da skoro ovakvom okomicom nisu išli. Trebala nam je trećina pređenog puta da bi uopće to skužili. Onda više nije bilo natrag! Prestrmo osim da sjednete na dupe pa dolje. Kad pogledate prema vrhu stalno imate optičku varku da još malo imate. A ono vraga.. ja sam bila toliko ljuta sama na sebe da sam hodala kao luda iz inata!
Ovdje je jedna od rijetkih točki gdje je uzbrdica bila ublažena pa smo mogli uzeti malo zraka i vode i malo dušu odmoriti.
Kasnije mi je palo na pamet da ovuda vjerojatno nikad nitko (normalan) nije išao pa sam predložila da se ovaj put nazove po meni.
Da skratim priču, mi smo ishodali tu strminu i pridružili se nekom šumarskom putu. Padali su prijedlozi da se vratimo no, ja sam tad već bila totalno neumoljiva i rekla "e sad ćemo ga naći pa makaaar!".. i slične spike! Ne moram vam reći kakva me sreća preplavila kad smo našli prvu markaciju, tj. kad smo se konačno priključili na taj famozni planinarski put. Ajmeeee! A tek kad smo došli pred kapelicu:
Udesno od kapelice je stazica na nju se popnete i par metara dalje je žig. A stotinjak metara od žiga je još jedan vidikovac, tzv. Josipova klupa.
Tamo sam sjela i zajecala.
Nego! Gdje su pogriješili oni, a gdje mi. Dakle, ako se odlučite ići autom, stotinjak metara od zadnje kuće kad se popnete tom vijugavom cestom naći ćete ne baš vidljivu oznaku na cesti. Otkrili smo je, naravno, na odlasku s mjesta događaja. Desno od te oznake na cesti je mala livada s klupom i stolom..
.. a ulijevo drvo s oznakom..
.. ili još bolje.. drvo je puklo ili je slomljeno točno gdje je nacrtana markacija..
Konačno, kad smo se spustili u selo, vidjeli smo drugu mapu i na njoj nešto jasnije označeno, no, još uvijek neprecizno.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
da se popnemo još negdje. Izbor je pao na Skradski vrh. Očekivali smo da ćemo i to osvojiti da ni ne trepnemo, međutim, malo smo se, kako to već ide, zeznuli.
i doći do žiga s nešto manje utrošene snage. Umjesto da krenemo iz centra mjesta ispred busne stanice, mi smo se odlučili povesti s autom maksimalno koliko možemo i tako od 1,5 sat previđenog hoda, uštedjeti bar 30-45 minuta. No, preko preče, a okolo bliže, ne samo da se nismo popeli u vremenu koje je predvidio Poljak (1,5h), nego smo se penjali puno više od 2h. 
