emocija

nedjelja, 28.07.2024.

28. srpnja


„Sve što osta od tebe
To miso je moja na tebe,
Miso koja ti oblači meso,
Miso koja ti daje da misliš.

A ta miso često misli
Da ona nije sve
I da ti zacijelo živiš
Još negdje izvan nje…“

Danas ti je rođendan. Četrdesetidrugi. Kad sam imala tvoje godine ostala sam bez tate i baš je zaboljelo i boljelo, no, da je po nekakvoj pravednosti ti bi mogla mene izgubiti, a ne ja tebe. Stihovi su Vesne Krmpotić, pjesnikinje koju volim.


Una-1-1-1
- 14:26 - Komentari (77) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2024.

The bright day fades away and darkness awaits us. ( W. Shakespeare)

Upravo se tako desilo tog beskrajno sjajno žutog i blještavog dana kad si nas ostavila same da nespremni dočekamo tamu koja se nadvila nad nas. Nije nam dala da dišemo, nije nam dala jesti, spavati, smijati se, planirati, nadati se budućnosti. Ugasio se dan, a tama koja ga je zamijenila i dalje nas okružuje. Oh, da, vratili smo se jelu, čak i smijehu, naučili smo spavati u jednom dijelu tijekom noći, a jutrom, ako su teške misli, ustajemo ranije. Prvo smo počeli disati, pa jesti, pa spavati. Popričati i nasmijati se. No, ne planiramo više od dan-dva dana unaprijed. Možda tjedan kad smišljamo jelovnik ili odlazak u servis, frizeru ili doktoru. Ali dalje od toga nemamo volje, a nemamo ni zašto.

Ove smo godine prestali slati objave „in memoriam“ u Glas Istre. Jer ga više nitko niti ne čita, a ljudi koji saznaju da je na današnji dan prošlo punih 18 godina od kako te nema doslovno padnu u nesvijest od čuđenja. „Zar već tako puno…….?“ Mjere protek vremena po događanjima iz vlastitog života, odrastanju djece, dolascima unučadi, poslovima, odlasku u mirovinu….. i ne pitaju nas kako smo uspjeli preživjeti i proživjeti tu punoljetnost. Pa smo tako odlučili zašutjeti i obljetnicama. Kad bih u najkraćim crtama trebala objasniti nekome što se s nama zbilo u tih 18 godina, moja bi prva riječ bila – naučilo se šutjeti. O tom danu. I danima poslije. I tebi. I nama.

Šutimo o tami pred drugima, a sve više i pred sobom, no ne možemo spriječiti misli i snove. Sanjam te srećom vrlo rijetko i to više kao neku prisutnost nego li lik i uvijek taj san ima neku težinu iako se jutrom uglavnom zaboravi čak i ako se to ne želi. San koji mi se desio, znam i datum, 13. na 14. lipnja ove godine (tata ti je bio na Murteru, a ja sam išla na fizikalnu) je atmosferom bio isti kao i sve vrijeme iza tebe, mračan. Događaj se zbivao ovdje u Umagu, konkretno, u gradskoj luci. S jedne strane, one prema gradu, bila je neka fešta, čuli su se glasovi, pjesma, žamor ljudi. S druge strane, one prema ACI marini i dalje prema Adriaticu, bilo je nemirno more, tamno sivo s visokim valovima. Sumrak. Prohladno. More miriše na jod i alge. Ja čekam tebe da doplivaš od lukobrana do sredine luke, do šetališta na kojem stojim. Zabrinuta sam jer te ne vidim i nikoga nema uz mene. Osvrćem se na sve strane jer nitko ne dolazi išta pitati, nitko ne gleda prema lukobranu ili čak prema Adriaticu jer su te valovi mogli odnijeti i na tu stranu. Sve sam zabrinutija, osjećam kako se panika počinje širiti tijelom, ne vidim tebe i ne vidim nikoga. Počinjem zvati tvoje roditelje, mamu, tatu, sestre, baku i pitam sebe samu kako to da se nitko od njih nije zabrinuo, pitao gdje si, čekao te, tražio neke spasitelje da pretraže luku. Nikoga. I onda mi se na um spusti misao teža od svega: Pa nisi ti bez roditelja, ja sam tvoja mama, ja sam ona koja te rodila, to sam ja koja moram čekati, zvati nekoga da te idu čamcima tražiti. Ja sam ta i ja umirem od brige i straha…… Buđenje.

The bright day fades away and darkness awaits us.
Sjajni dan se gasi i tama nas očekuje.


more-valovi-ilustracija
- 09:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Netko još uvijek čita i pamti. Posebno u srpnju. (... 19.07.2024. 22:11)
  • Hvala. (emocija 21.07.2024. 16:27)

    • srijeda, 25.10.2023.

    Moja staza

    Još samo malo dana i opet je tu Dan mrtvih, podsjećanje na sve one kojih više nema među nama, a koji su ostavili brazdu u našem životu, neki plitku, neki dublju, a neki nam razdvojili život na dva dijela. Onaj prije i ovaj sada kojega nastojimo sve vrijeme približiti njegovoj prvoj polovici. Da bi bio cjelovit i da se drugi nije ni desio. Pa se u toj želji godine nižu jedna do druge poput kakve ogrlice i sve više kao da stišću vrat prianjajući uz njega sve bliže i sve čvršće. I kako teku, sve teže dišem u nastojanju nositi svoje breme onoliko koliko je ostalo puta. Breme postaje sve težim jer sada znam da ga neću skinuti s leđa nikada iako sam se tomu nadala prvih trenutaka čak i onih prvih godina. No, i ta je nada kao i sve druge splašnjavala, izlizala se, rubovi joj postajali sve glađim i sve mekšim pa niti jedan udarac nije udarao o bridove i svi su me manje boljeli. Sve nade koje su tražile mogućnost ispunjenja stisle se u meni, a okolo njih zid sve viši i sve čvršći. I znam da više nemam novih staza osim ove po kojoj gazim pritisnuta svojim bremenom i teškim dahom. Ne očekujući više ni čudo, ni nadu ni spas. Ništa. Sve je već bilo, samo sam trebala tako shvatiti. Od onoga dana kad se umjesto tebe počeo graditi zid.

    DSC-0006-1
    - 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    petak, 28.07.2023.

    Sreća je biti sretan

    Vjerojatno je da velika većina žena, osim prvih trenutaka zbunjenosti, osjeti istinsku sreću u trenutku kad ustanovi svoju trudnoću, odnosno moment saznanja da čeka dijete. Prvo stanje zbunjenosti nastane kad shvati da će joj se život okrenuti za 180 stupnjeva, da više nikad neće biti kao što je bilo do sada i da za neko vrijeme počinje njezina odgovornost roditelja. Potom, kad se pomiri s nastalom situacijom i kad se navikne na tu pomisao, počinje njezina briga za novo biće koje se u njoj počinje stvarati. Najednom shvati svoju veliku životnu ulogu rađanja novog čovjeka, novog Zemljanina pa iako zna da je rađanje proces kojemu podliježu sve vrste životinja skupa s ljudima, osjeti svoju važnost u tom procesu. Potom opet počinju sitne svakodnevne brige: da trudnoću iznese do kraja bez ikakvih opasnosti, da porođaj prođe čim prije i čim lakše, da dijete… oh da, da se dijete, njezina kći ili njezin sin rodi živo, da bude zdravo, da bude lijepo, da bude dobro, da bude sve blago i sva njena sreća. I sreća oca djeteta. Njezinog ili njegovog tate! Pa počinje izgovarati te imenice bliskosti, osluškivati im zvuk u zraku: mama, tata, kćerka, sin, mi smo roditelji, imamo kćerkicu, imamo sinčića, sad nas je troje ili četvoro ili petoro…… Uskoro počinje tepajući pričati svom djetetu smještenom u maternici, gladiti ga svakodnevno, čuvati ga od svih negativnosti, udaraca slučajnih ili namjernih obuhvaćajući trbuh objema rukama.

    A kad dođe taj tako važan događaj, iako prepun fizičkog bola za oboje, majku i njeno dijete, jedva čeka trenutak kad će ga sestra uzeti i držeći ga ispod minijaturnih pazuha pokazati ga njoj. Mami. I tati ako je tamo. Oho! Imamo curicu s kojom ćemo postupati kao s lutkicom… Oho! Imamo dečkića koji će najviše na svijetu voljeti svoju mamu! Sreća, sreća, sreća, sreća, sreća…… Tolika količina sreće da je malo moramo odlomiti i pokloniti djetetovim bližnjima. Prvo tati, potom baki, djedu, braći, sestrama, sestričnama i bratićima, tetama i strinama, stričevima…..

    No, ta je sreća, srećom obnovljiva, taj mali komadić kojega smo poklonili ubrzo će biti nadoknađen novim komadom i život će krenuti.

    Danas je tvoj rođendan Una. Četrdeset i prvi i ja te volim neprekidno


    D-i-Una-1
    - 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
  • Sretan rođendan sa zakašnjenjem, Una! Često te se sjetim. (marija 23.10.2023. 11:27)

    • subota, 01.07.2023.

    Kiša je, možda zato?

    Kao i svake godine pred godišnjicu, nekoliko dana ranije, tvoj Stari i ja odaberemo prigodan tekst za In memoriam i objavimo ga u Glasu Istre jer to naš regionalni list. Da te se možda netko i sjeti kad mu pogled padne na tvoje lice, ime, prezime… Ove godine, niti tjedan dana ranije, čitam na jednome internetskome portalu kako se naše novine, dakle Glas Istre gasi, odnosno prelazi u riječki Novi list. I to baš od 1. srpnja. Nisam znala što će to značiti za objavu sjećanja pa sam ih nazvala i interesirala se. Ispalo je da portali prenosi poluistine jer da samo dolazi do promjena u vlasničkim odnosima te da slobodno objavimo sjećanje. Imaju tvoju fotografiju kod sebe, znaju tko si jer je Stari bio njihov suradnik, sjećaju te se dulje od nekih koji su te osobno poznavali, možda sretali, možda družili, možda bili i nešto više….

    Obzirom na tu oprečnost u objašnjenjima što će biti s Glasom Istre, očekujem sutra ujutro da će sve biti kao i ranijih godina, no, ukoliko se doista desi gašenje, bit će to i zadnji In memoriam u novinama. Za koga to činiti izvan naših prostora, niti se znamo, niti te znaju. Moglo bi se tako desiti da upravo ova godina kao sedamnaesta od tvog odlaska i to upravo na isti dan, u tu prokletu subotu bude i zadnje sjećanje upućeno ljudima izvan našeg doma.

    Ali ima ih koji obiđu tvoje mjesto na groblju čak neki za koje to ne bih mislila jer te ne znaju osobno ali znaju mene, makar samo kao poznanicu. Tako je bilo i prije 2 tjedna kad sam srela gđu A. s kojom sam potom razmijenila pokoju riječ pa nakon što smo sredili grobno mjesto, tata ti je otišao svojim stazama uz koje su pokopani njegovi poznanici, a ja na drugu stranu do svojih prijatelja, Ljilje, Mate…. I onda još putem novih staza i novih mjesta na kojima je sve više mladih ljudi, mladića koje sam poznavala dok su bili klinci i koji su stradali u svojim ranim dvadesetim radi nesreće ili su dignuli ruku na sebe iz njima znanih razloga, ali ta mladost, ta bjelina cvijeća, svijeća, mjesta samih, tako teško pada. Nekima vidim roditelje ako pogodimo obilazak u isti dan, te tada primjećujem kako se mi mijenjamo, sustižu nas godine, bore, bolesti, a vi uvijek istih godina, premladi, prelijepi, prepotrebni da bi bili tamo. I nikada neće jenjati intezitet naših trauma, boli i muka koje proživljavamo nakon što ste nas napustili. Uzalud što se pobrinemo da stručak cvijeća u vazi stoji okrenut prema stazici ili uklonimo suhe listove s ruža penjačica kad unutra boli jednako užasno.

    Danas, na 17.tu godišnjicu tvojeg stradanja, na isti datum i isti dan, pala je kiša, prva svih tih godina. Na tom mjestu cvijeće i izgorjele svijeće koje smo tvoj Stari i ja ostavili prošle subote. Nikoga……


    2023-mama-i-tata
    - 13:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #
  • Čudno je kako život proleti, a pola ga provedemo u tuzi i boli..
    Možda i više od pola?
    Strašno je to sve.. (Stelina mama 19.07.2023. 15:34)

    • utorak, 14.03.2023.

    Koferi bola

    Ormar u tvojoj sobi, onaj prekrasan bijelo-crni ormar, popustio je na svom gornjem dijelu. Je li uslijed težine stvari u njemu ili godina ili loše montaže ili svega zajedno, ne znam, uglavnom smo već gledali neki novi, zamjenski, tvoj tata i ja. Nakon proteka 18 godina, danas imamo stvarno velik izbor u odnosu na onda, no iznenada je uskočio majstor, zapravo dva i popravili su taj postojeći u nekoliko sati. Da bi to mogli napraviti, tvoj stari i ja smo morali iz njega sve izbaciti kako bi bio čim laganiji. A unutra….gomila stvari, naguranih i zaboravljenih od očiju i uma. Ispadaju iz njega, iz tog prelijepog bijelo-crnog ormara, sjećanja i puni koferi bola. „Ovu si haljinu nosila onda… „ ili „otkud sad te majice, ljetne, toliki broj“? Pa perlice, pa crne rukavice do lakta, za neku večernju haljinu… I naše su stvari unutra, upravo u tolikom broju da se tvoje ne vide čak i onda kad se vrata otkližu u stranu. Nisam bila pripremljena za to, nisam mislila da je toliko toga ostalo i da sve prije odlaganja trebam vidjeti. Kriste Isuse, bol je bila iznenadna, udarila me u glavu, u srce, u želudac, u noge, u kosu, u oči, u svu mene svom snagom. Koliko toga još moram vidjeti i koliko podnijeti u borbi za svoje malo mjesto u mjehuru od sapunice, u kojem se nalazim svih tih godina poslije tebe? Nisam željela ali me nešto natjeralo ponovno prelistati foto album sa slikama s tvojeg apsolventskog putovanja i morala sam ti gledati u lice kako izranja iz magle proteklih godina i nametnutog zaborava, kako bi mi bilo lakše izdržavati. A onda su mi pogled i dlanovi obuhvatili omote s dokumentima s tvoje obdukcije i vještačenja iz Trsta. Niti sada nisam smogla snage da otvorim te korice i pogledam dokumente koje sam jednom dala odstraniti iz svoje blizine iz straha od istine koja je u njima. Sve je to nakon 17 godina izašlo van. Robu sam iz bijesa nagurala u crne vreće koje su odnesene u kontejner za tekstil, duplikati dokumenata izrezani u uništivaču papira, hrpa se smanjila, no bol se vratila da mi skrati sate spavanja, da me drži budnom. I opet i opet i opet, sve od početka. Srećom da se luka za moj brod nazire.
    - 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    četvrtak, 28.07.2022.

    Tvoj dan


    „A njena soba ostala je ista
    kakova je bila prije smrti:
    u zrcalu sutonje sunce mirno blista
    na vrpci lampe se zlatna torbica vrti…“


    Kada si nas napustila, nisi imala još punih 24 godine života, a danas bi slavila 40-ti rođendan. Otišla si kao mlada djevojka, na pragu života, a ovih 40 godina predstavljaju već zrelu dob. Sve manje-više obavljeno: školovanje, posao traje, obitelj se stvorila, problemi rješivi ili manje rješivi, sretni trenutci, trenutci loši…... Sve je u tih 16 godina koje su nam svima oduzete, tebi fizički, a nama kroz sreću tvojeg postojanja.

    Ispočetka se ništa nije diralo u tvojoj sobi pa ako se i nije njihala baš zlatna torbica, jest ona druge boje. A tu je bila i tamnoplava samt kapa ili šešir pa i kaput oker boje. Sve ono što je uredno vraćeno u kutijama kao da je bila posudba u pitanju i kao da si i ti bila posuđena. No, često imam taj osjećaj posudbe. I nama, tvojim roditeljima. Samo toliko smo te uspjeli zadržati, na neko određeno kratko vrijeme, voleći te svim srcem.
    Potom, kako je vrijeme prolazilo, a tvoje stvari počele gubiti tvoj miris, smještala bih ih bliže jedne drugima, da budu na okupu jer mi se činilo da ću time spriječiti gubitak veze s tobom, strašnu pomisao da te nije ni bilo i kao da ta odjeća, tvoje cipele, tvoj šal ili narukvica nisu bili tvoji.

    Danas sam otvorila ormar u tvojoj sobi i pogledala kaput kroz zaštitnu foliju, hlače, tuniku…. Sve ono što je blizu jedno drugome i sve zbog trajanja tvog postojanja.

    „Tek katkad šušne sobom sjena laka;
    zar je to vani proletjela ptica
    il' je ona došla i lakša od oblaka
    sluša gdje zvoni njena budilica.

    To ona katkad s drugog svijeta dolazi
    da svoje male, bijele stvari podraga,
    da promijeni vodu za stručak u vazi,
    a onda ode ne ostaviv traga.“
    (Vjekoslav Majer)
    - 11:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #
  • ❤️ (A 28.07.2022. 16:41)
  • Trebalo je biti srce, ali je ispala ova neka žvrljotina.

    Sretan rođendan Una. (A 28.07.2022. 16:42)
  • Hvala na posjeti i hvala na srcu. Razumijemo se u potpunosti.
    (emocija 28.07.2022. 18:57)
  • Počivala u miru i neka joj je sretan rođendan negdje u nebeskim prostranstvima. (Galaksija 29.07.2022. 00:38)
  • Hvala Mrs.Galaxy, baš i ne vjerujem da je gore negdje ali osjećam je svuda oko sebe i taj se rođendan ne smije preskočiti, nikako. Puno pozdrava (emocija 29.07.2022. 12:14)
  • Oni su odmah uz nas, dijeli nas tanka opna kroz koju ne možemo proć.
    Možda je i nebo tamo.
    Divna posveta s Majerovom pjesmom koju nisam znala.
    Sretan rođendan:-* (Sarah 29.07.2022. 16:34)
  • Sarah Eh, da bar.... Realist sam i sigurna samo u ono što vidim, čujem, osjetim. Onaj tko ipak vjeruje je sretniji od mene. Ma ne sretniji, pišem štogod ali možda mu je lakše sve ovo podnositi. Možda?! Ova je pjesma V. Mayera tako nježna i osjećajna da je nisam mogla izostaviti na ovome blogu. Puno pozdrava i hvala na posjeti i čestitki. (emocija 29.07.2022. 17:01)
  • Tvoja neposlana pisma Uni su kao moje pjesme mami koje ona nikad pročitati neće u knjizi koju sam napisala za nju i tatu: ,,Svjetlo mog života - mami i tati" i kao da se osjećam bolje, ali ne i lakše.

    Tuga zbog takvog gubitka kao što je tvoj - nikad ne odlazi. Una je bila prelijepa. (shadow-of-soul 29.07.2022. 18:00)
  • Shadow-of-soul Nikad neće biti lakše, ma kakvi. Doduše ima dana da u dnevnim obvezama sati prođu brže ali me dočeka jutro poslije i to mi je, taj neki sat ili sat i pol, najgore vrijeme jer kao da mi se misli zgusnu i ne napuštaju me. A onda obično ili ustanem prije ili dođu suze jer bez toga ne ide. Čovjek mora govoriti o njima, nekome, bilo kome, papiru.... inače će nas napustiti u potpunosti. Mnogi kažu, promijenili smo život jer smo morali nastaviti dalje ali svatko ima izbor i nema prisile. Ako sam odabrala nastaviti, tad je patnja postala sastavni dio moga života i treba je živjeti. Upravo sjena duše. Hvala na posjeti i lijepim riječima, hvala zapravo svima vama koji se zaustavite i porazgovarate sa mnom o njoj to mi puno znači. (emocija 29.07.2022. 18:46)
  • @emocija - da, dobro si napisala: "čovjek mora govoriti o njima nekome, bilo kome, papiru" ... inače ili veo zaborava nekako prekrije sve, ali takve osobe nikad ne; tvoje dijete, moja mama - svatko ima nekog takvog tko i dalje paralelno živi u našim životima s nama prateći nas u tišini s One strane - oni su naši anđeli ... znam da je moja mama, moja najbolja prijateljica, moj anđeo ... čujem onaj neki intuitivni glas i danas i znam, to je njen glas ... nekako to znam i ne objašnjavam to nikome, samo to nešto osjećam i meni je to dovoljno (shadow-of-soul 30.07.2022. 11:53)
  • Kao što znaš kad rodiš to malo stvorenje da ćeš ga zauvijek voljeti tako znaš i kad se dogodi ovo najgore da ćeš zauvijek patiti. Ali nikad zaboraviti. A to možemo samo tako da uvijek pričamo o njima, zar ne? Pa makar ovom našem intimnom, pomalo od svih zaboravljenom, kutku na internetu. Ja nekako Stelin blog doživljavam kao njenu sobu u koju ulazim i upijam njenu energiju. (Stelina mama 01.10.2022. 21:00)
  • Jako mi nedostaje vaše prisustvo ovdje, tvoje Sandra, Marijino, Andino, Zdenkino.... Znam da smo se povukle u sebe i neke svoje balone života jer sve se nastavljalo isto i ništa se nije moglo promijeniti. I nije se mijenjalo. Sve smo rekle o njima, a bilo je malo jer su im životi bili kratki, prekratki. Pa da se ne ponavljamo, ušutjele smo, razišle se. Barem riječima. A to mi nedostaje. Čak i šutnja, samo da imam znak da nisam sama. (emocija 01.11.2022. 16:55)
  • Davno sam gledala ime “Una” na acta croatia jer se i sama tako zovem. Pa me zanimalo koliko je ime bilo popularno u Hrvatskoj prije 1999, kad sam ja rođena. Tako sam naišla na Vaš blog. Od tada, često mislim na Vas. Nekad se i sama pitam zašto se tako često sjetim Vas i Vaše Une. Možda jer tako lijepo pišete…
    Želim još nešto napisati, ali sve pobrišem jer mi se čini glupo. Žao mi je što Vam ne mogu pomoći. Zbilja je. (-u 12.02.2023. 01:38)
  • Dobrodošla Una, još jedna. Vjerujte mi da mi tijelo doživi šok kad začujem da se još netko odaziva na to ime. Znam da ga ona nije jedina nosila iako je 1982. kad je rođena ime bilo jako rijetko, ali nisam se još uvijek pomirila sa stvarnošću, moja je Una još uvijek jako živa u mojem umu, vjerojatno zato. Njoj sam dala ime upravo po rijeci Uni čija me ljepota fascinirala kad sam je prvi put vidjela, na malom maturalnom, na putu od Zagreba preko Bosne do Zadra... Tada sam odlučila da će jednom moja kćer nositi to ime. I bila sam tako sigurna da će tijek njena života biti kao rječni tok, vječit. Kakva zabluda, kakva prevara sudbine, kakva bol meni i njenom ocu... Drago mi je da ste svratili ovdje i ostavili svoj komentar i da niste samo "pobjegli" iako bi to bilo shvatljivo. I mala poruka: kad nešto osjećate, pišite o tome, slobodno, mi smo vrsta koja govori i vrsta smo koja sluša. I koja se razumije. Pišite.... Hvala puno Una. (emocija 11.03.2023. 16:52)

    • petak, 01.07.2022.

    To boli, to se ne smije

    Oko mjesta mojega kretanja ima tvojih fotografija. Ne puno tek one najveće koje smo stavili u okvire pa stoje na polici, na dohvat oka. Na zidu do naše spavaće sobe, slika koju je napravio neki slikar. Ne sjećam se više je li radio po nekoj fotografiji ili si mu pozirala, tek sliku si mi dala da je negdje stavim jer jasno, nisi bila zadovoljna rezultatom. I koja će to djevojka biti zadovoljna svojim prenesenim izgledom? Uvijek nešto nedostaje ili je toga previše, uglavnom tek kad čovjek malo ozreli shvati da je zapravo to njegov izgled, a s manama se (manje više) pomiri. Gledam u zadnje vrijeme upravo tu sliku, dobro, mogao je malo poraditi na obliku lica koje je više srcoliko od onog kako ga je on vidio ali oči, oči je realno prenio. To su tvoje oči, uske i svijetle pa iako je koristio ugljen kao da kroz staklo probija ono posebno safirno plavetnilo. Gledam u te oči već nekoliko tjedana, puno češće no ranije, ne znam, imam osjećaj da prate moja kretanja pa zastanem i uđem u taj tvoj pogled. „Kako sam mogla to preživjeti? Kako sam mogla nastaviti?“ Ovih šesnaest godina što su prošle bile su prokleto bespotrebne, uludo proživljene i bez svrhe za moje postojanje. Nisam znala, nisam pretpostavila niti mogla zamisliti što će taj jedan trenutak ishitrene odluke nastavka života zapravo donijeti? Što sam očekivala, čemu se nadala, što zamišljala?
    Gledam te i danas od jutra, hvatam tvoj pogled kojeg je slikar tako usmjerio da jest činjenica da me stalno prati, lijevo ili desno, svejedno. Tu je, uz mene, on me ne napušta. A ja po tko zna koji puta zaključujem da nisam smjela preživjeti tvoju smrt. To boli i to se ne smije.
    - 15:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • Svakih par mjeseci svratim vidjeti jeste li napisali nešto novo.

    Ne mogu reći da znam kako Vam je, ali svaki put s bloga odem u suzama.

    Utjehe nema jer ona u ovakvim situacijama ne postoji, ali nek Vam jedna mala misao u kutu mozga bude da ste imali sreću imati takvu kćer i osjetiti takvu ljubav. (A 08.07.2022. 01:08)
  • Hvala Vam na posjeti blogu i čitanju, a još više hvala na praćenju bloga. Teško je naime razumjeti nešto o čemu nemamo vlastito iskustvo, a onda, takve tužne riječi, osjećaji tuge, tužan život i ne mami previše. Dok smo sretni ne tražimo nikakav balans sreći. Zato, hvala Vam. Napišem ja dosta toga ali ne objavim jer moja tuga dobiva sve čvršće okvire, a i trenutni osjećaji ponekad nisu za javnost. Pa sam sve to nekako ograničila da bude više za otimanje zaboravu. Puno pozdrava. (emocija 09.07.2022. 18:19)
  • Kao dijete od 9 godina izgubila sam oca (subjektivno najboljeg na svijetu) pa ni mene moj komad tuge nije zaobišao. U Vašim riječima ponekad vidim svoju tugu, a ponekad učim o drugim vrstama tuge. Nadam se da još uvijek imate neke sitne radosti koje Vam pomažu da izgurate dan.

    Veliki pozdrav (A 11.07.2022. 16:39)
  • Ima, ima ih. Bez toga ne znam niti kako bih započela dan. Ali ja sam ionako tip koji ne pati od grandioznih stvari u životu pa me može razveseliti i prvi jutarnji cappuccino. Ono što je teško u svakodnevnici su uspoređivanja. Uspoređujem je s njezinom vršnjakinjom iz susjedstva i pitam se bi li u tom smjeru išao i njezin život, uspoređujem nedjelju ujutro danas s onom ranije dok bih čekala da konačno izađe iz kupaonice, uspoređujem svoja buđenja sada kad su teška u momentu suočavanja sa stvarnošću od onih koja su bila puna nekakvih manjih ili većih planova. Uspoređujem svaki momenat ali ima radosti kojih se ne mislim lišavati jer jednostavno čine život podnošljivijim.
    Žao mi je da ste tako rano izgubili tatu, kad je moj umro, činilo mi se da se svijet srušio (bio je glavni oslonac moga života, malo posesivan roditelj ali nije me to smetalo) ni ne misleći tada da će za mene svijet nestati 10 godina kasnije. Ponekad stvarno mislim da su nam emocije prije teret i opterećenje no sreća i zadovoljstvo. Znate, manji dobitak ali i manji gubitak. Pozdrav, budite mi dobro. (emocija 12.07.2022. 16:12)

    • ponedjeljak, 01.11.2021.

    Mišek......


    ti ne znaš da se od onda, životi tvoga tate i tvoje mame nisu više mogli popraviti. I nikad neće. Poput onih smo roditelja " koji više ne žive u posve istom svijetu kao drugi kao i ostali stanovnici Zemlje, već se od njega udaljavaju, iz njega izbivaju i premještaju se prema nekim drugim krajevima, krajevima u kojima neko vrijeme zajedno i neutješno životare oni koji su izgubili dijete“ (Maylis De Kerangal: „Popraviti žive“)
    - 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    utorak, 07.09.2021.

    U dobu samohvala čime da se ja pohvalim?

    U ovom stoljeću ljudi kao da su se okrenuli samo prema sebi samima. Često mi se nameće pitanje o današnjim ljudskim vrednotama, u čemu se sastoje, čime se to čovjek može pohvaliti ili pak zaslužiti nečiju zavist? Nekad ranije su ta pitanja davala posve jasne odgovore. Mogli smo se pohvaliti svojim dobrim odgojem, svojim završenim školama, svojim pošteno obavljenim poslovima, namjeri da svoju djecu jednako tako odgajamo, rezultatima hobija....Nije tu bilo mjesta nekakvim sumnjama, dobro se znalo da iza završene škole stoji svjedodžba ili diploma, svaka je osoba gradila respekt od strane susjeda, poslovnih partnera ili članova obitelji. Ljude se poštivalo bez obzira jesu li se prema njima gajile i neke emocije. Danas svatko stoji nasuprot svojem ogledalu odnosno njegovu sinonimu, mobitelu. Tamo je kamera koja će obilježiti sve trenutke, sve one osobe i sva ona stanja koja vlasnik odredi poželjnima i to promptno dade svima na uvid. "Možda mi nedostaje obrazovanja ali imam djecu, sina, kćer, unučad o kojima treba odmah sve redom obavijestiti. Neka se dive, neka podilaze, neka su slijepi na sve nedostatke i na sva očita uljepšavanja". Pa iako svatko vidi u tom ogledalu svoje pravo lice ne očekuje nikakve kritike pa čak ni prijateljeske savjete. I svi moraju o svima znati sve. Odmah. Sad. Već jučer, zapravo. Ujedno, ne dijele se neuspjele fotografije kao niti neuspjeli životi.
    A ja, što da radim ja? Imam kamericu, imam i svoj "profil" ali nemam nikoga s druge strane objektiva. Za mene je prekasno, a nije ni važno kao što nikad nije ni bilo. Znali bi reći da sam samozatajna ali se zapravo radilo o čuvanju ili čak skrivanju svoje intime.
    Vrijeme mojih uspomena ne teče. Zastalo je, potom stalo te mi nudi uvijek iste fotografije. Djeteta, pa djevojke. Mogu ih umnožiti ali ne i učiniti različitim iako su osobe koje se nalaze pored tebe nastavile svojim životima, imaju svoju djecu, odrasle su i stare pomalo.
    Ponekad, kad svratim do ovoga bloga vidim da je neki od alata za preuzimanje fotografije prestao postojati i da su neke od tvojih fotografije "nestale". Tad ponovno pregledam fotke kojima se nije povećao broj, odaberem nešto, postavim to da stoji, da bude album za mene.
    - 19:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • Jesi si pokušala napraviti trajnu stranicu na last memories web stranici?

    Ovo je link na Stelinu:
    http://stela-zupancic.last-memories.com/

    A ovo je početna stranica tog sitea:
    http://www.last-memories.com/ (Stelina mama 29.10.2021. 20:38)
  • Jesam, još tada i stoji onako početna, za mene teška i pogledati (jer je ostala kao zamrznuta), zapravo sve manje imam snage bilo što pisati, bilo gdje .... Sve je teže i sve je beznadnije i sve je izvjesnije da je moje stanje i cijeli moj preostali život, čekanje.Za druge se raspršilo, a za mene postalo neka vrst grude, rekla bih, moja jezgra. Više mi ništa ne treba. (emocija 31.10.2021. 12:18)
  • Često poželimo da nebo progovori... (Peki 02.04.2022. 12:20)

    • srijeda, 28.07.2021.

    Danas ti je .....

    Tamo gdje si sada, u bilo kojem obliku, ne teče ti vrijeme i ništa više nije važno. Nama koji smo ostali nakon tvog odlaska vrijeme brza ili se vuče, vrijeme dolazi i vrijeme prolazi. Na groblju jutros prva je misao da ti je danas punih 39 godina, ali što više s njima? Ne mogu ih vezati uz život pa neću reći da danas imaš 39 godina života kad nema više života, ili postojanja, ili od rođenja, ili od datuma na onoj pločici nalijepljenoj na kamen pod kojim se nalazi ono što je ostalo od tebe. Ali za mene svejedno tvoje godine teku čak su se priključile godinama koje teku od onog strašnog dana, isprepliću se, upadaju jedne drugima u stazu pa ponekad teško mogu smjestiti događaj u prije, poslije ili zajedno? Još jedan mučan dan, izgubljen u neostvarivosti, još jedno „zašto“ i „ako“ i „da je“ i „kad bi“ ostaje neizgovoreno.

    - 15:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    četvrtak, 01.07.2021.

    Sreća dotaknuta u snovima

    Ljubavi moja, evo me kako idem prema šesnaestoj godini punoj praznine, uskraćenih radosti i dana nalik jednih drugima. Sve je isto, sve se zapravo ponavlja, isti osjećaj i iste misli svakog jutra. Shvatila sam prije svega da su jutra najgori dio dana, trenutak saznanja i potvrde. Nakon snova ako ih je bilo jer sretnija sam kad ništa ne sanjam. Kada se to naime desilo, jednog sam srpanjskog poslijepodneva iscrpljena od užasa i boli, zaspala jedno popodne i sanjala tvoju blizinu i normalnost. Buđenjem sam odmah dobila šamar i odlučila da više nikada neću spavati za dana i da nikada neću sanjati kako je sve ostalo isto. I nekako traju te dvije zabrane, ne znam ni sama je li to moguće tako postići? A onda, prije nekih mjesec dana, noću sam te ipak dozvala, bila si na jednoj strani, ja na suprotnoj u nekom prostoru snova. Napokon sam te našla i osjetila takvu sreću kad sam te ugledala, raširila sam ruke i potrčala iz sve snage prema tebi, kao kad sam bila dijete pa sam šireći ruke trčala prema mami kad bi se vraćala s posla. Tu je sreću i tu radost teško opisati. Samo znam da sam te konačno pronašla i zagrlila, jako, punom snagom i drhtala od osjećaja sreće. Konačno, konačno, konačno….

    Danas je petnaest godina kako te nema, a za sjećanje sam predložila tvome tati Vedranine stihove, iz jedne od najljepših knjiga poezije koju sam pročitala. A pročitala sam ih jako puno. Žao mi je da o toj knjizi i stihovima tvoje profesorice hrvatskog jezika nisam stigla razmijeniti misli s njome jer je za to bilo prekasno.

    Vedrana Vidović: iz pjesme „Lako je bilo“

    „…Nemam više
    kamo umaknuti
    olova svoja
    u slapu rastakati.
    Sa srcem prepuklim
    radost bolnu
    još jedino u sjećanjima
    smijem dotaknuti…“
    - 11:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Od samog početka vašeg bloga čitam vaše misli, osjećam vašu tugu... Već godinama... I svaki put kad pročitam sve sam vam bliže... Živim na drugom kraju svijeta, ali s vašom Unom dijelim isti grad studiranja... Čak i istih godina... Žao mi je... Jednom sam rekla ako ikad budem kćer imala zvati će se Una
    ... Veliki zagrljaj Vam šaljem... (Svijet za sebe 16.07.2021. 22:28)
  • Kako vrijeme prolazi primjećujem sve veće zatvaranje spram okoline, drugih, bilo koga, čak i bloga. Kao da se stvorila barijera i sve teže mi je čak i njeno ime izgovoriti pred nekim. Emocije su uvijek iste ali se ne iskazuju na isti način kao ranije. To je ono kad ti kažu da s vremenom naučiš živjeti s gubitkom. Ne naučiš ali zašutiš. No u meni je još uvijek burno, priče se stvaraju i odmotavaju ali potom nestanu. Hvala na čitanju, u Zadru sam svakog ljeta, odnosno prođem kroz njega. Ostanemo njen tata i ja malo unutar grada, popijemo kavu, ali ako sam u blizini fakulteta, boli previše. Puno pozdrava i ako bude sreće jedno će lijepo ime krasti neku drugu djevojčicu. (emocija 17.07.2021. 17:27)

    • srijeda, 01.07.2020.

    Balans

    Svaki prokleti dan u kojem postojim i živim bez tebe, balansiram između stihova V. Krmpotić koje sam odabrala da budu na nadgrobnoj ploči:

    „… Sve što osta od tebe
    to moja je miso na tebe,
    miso koja ti oblači meso
    miso koja ti daje da misliš“

    i riječi koje smo odabrali za obilježavanje današnjih 14 godina bez tebe:

    „Svejedno je. Izgubih ono do čega mi je u životu najviše stalo i nije važno što se još može dogoditi. Čak niti ne tražim drugo rješenje.“ ( I. Jarry).

    Svaki te dan vizualiziram, gledam u tvoj svojevrsni hologram, slušam te u onih nekoliko rečenica koje su uspjele u namjeri biti klasicima moga uma i svaki dan ponovno spoznajem da je to samo moja čežnja i ništa drugo.

    Opet ti dadem život, nakratko, i opet te izgubim.

    Danas je dan jednak svim proteklim danima.Težak. Možda malo teži. Možda puno teži. Puno mi je toga na pameti ali sam svjesna da sam već sve opisala. Pa neću. Jer se sjetim ono malo roditelja za koje znam da su izgubili dijete kao i ja, kad ih netko i podsjeti na ono što su izgubili, samo mahnu rukom ili odmahnu glavom. Nema potrebe! Za koga!



    - 12:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • Draga Vesna, ne poznajem ni Vas ni Unu, ali čitajući Vaš blog godinama dobila sam osjećaj da Vas poznajem. Voljela bih da češće pišete jer volim čitati o Uni i o Vašoj ljubavi prema njoj. Pozdrav iz Hercegovine. (. 03.10.2020. 23:27)
  • Vi tako lijepo pisete, svaki vas post sam za sebe je mala prozna crtica... Vasa ljubav, bol, gorcina... Nemam rijeci utjehe... jer tko uopce moze utjesiti majku koja je izgubila dijete... Vas blog je cuva od zaborava, upoznajemo je svi mi koji ju za zivota nismo upoznali... (ZJENA 23.10.2020. 16:50)
  • Hvala na pohvali i svakako, hvala na posjeti, samo tako ću je čuvati od zaborava. Sve dok ja postojim. (emocija 09.09.2021. 13:37)

    • ponedjeljak, 01.07.2019.

    „Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom, sa svojom lađom i svojim brodolomom“

    kaže u svojoj pjesmi Miroslav Krleža. I mi smo sami u svome domu, odnosno svatko od nas dvoje je sam za sebe. Brodolomci smo bez lađe i bez otoka na koji smo mogli doplivati. Trinaest je godina od dana našeg brodoloma i isto je toliko godina ispunjeno mislima na tebe, o tebi, za tebe. I o nama, svakome od nas posebno. Kako izdržati u ovom velikom moru, vodurini u koju smo tada bačeni? Kako se održavati u vodi i kako se možda i spasiti? Doplivati do otoka i udahnuti život?
    Ili ostati tu gdje smo? Sami sa svojom lađom i svojim brodolomom. Bez pijeska, bez palmi, bez otoka, bez života.
    Teško je plivati, svaki je zamah sve teži bez obzira na naviku koju smo vremenom stekli.

    Barem pola mjeseca unatrag jutra se čine težima, mučnijima, šutljivijima. Jutra naime neminovno slijede snove i svih tih godina najgore su što život nakon tebe nudi. Otvoriti oči, shvatiti, prihvatiti i ići dalje. Ili ne prihvatiti, pobuniti se možda, odustati. Usmjeriti lađu u oko oluje?




    Volimo te bezgranično
    - 15:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • R.I.P. (Kona 07.07.2019. 20:41)
  • Shta kazati,a ne zaplakati.Cini mi se da je brod vec potonua,a mi kao davenici,uhvatismo se za slamku,prezjivecemo ili ne,ko to zna,tuzjno pretuzjno,kako se zjivi svih ovih godina,samo mi to znamo pozdrav ❤️ i zagrljaj sauceshca (Slavica 29.07.2019. 14:05)
  • Draga Slavice, pročitala sam tvoj komentar još prošlog mjeseca no, bila sam na mjestu gdje se nisam mogla osamiti svojim mislima i osjećajima na način da ti odgovorim. Samo sam pustila tvoje riječi u svoj um i razmišljala o tome kako TO SVE znaju samo oni, isključivo oni koji su to i doživjeli. Kako vrijeme prolazi, odmak između NAS i NJIH je sve dalji, sve dublji, sve intenzivniji. Moja bol (tvoja, naša) ništa nije manja i dalje se svakog jutra budim, a prva mi je misao ona. Bojim se samo toga da je ne zaboravim, bojim se ako njena slika u mojim mislima nije jasna i ako njen glas postane tiši. (emocija 26.09.2019. 10:18)

    • subota, 28.07.2018.

    "Onog dana kad si se ti rodila zaboravila sam sve prethodne dane"

    Upamtila sam rečenicu koju je jedan od likova iz nedavno pročitane knjige kazao svojoj kćeri: „Onog dana kad si se ti rodila zaboravila sam sve prethodne dane.“

    U zadnje vrijeme često me pohode uspomene na dane neposredno prije tvoga rođenja, ono vruće i cvjetno ljeto u Bujama kad bih u našoj minijaturi od garsonijere premetala tvoje buduće stvarčice: odjeću, igračke, bočice, dekice…. i pomišljala na tebe nepoznatu. Ili na tebe nepoznatog. Naime, tada se još nije saznavao spol djeteta ranije od časka rođenja. Doduše, sigurna sam da su to vidjeli ginekolozi u Kopru kad sam ležala u bolnici radi placente previe, ali mi nisu ništa rekli. Očekivala sam te s nestrpljenjem i brigom; hoću li ja to sve moći, hoćemo li se snaći tvoj budući tata i ja, tvoja buduća mama? Prisjećam se kako se moj dotadašnji život slikovito gledano, skupljao na neku hrpu, zgusnuo se i kako mi se učinilo da oko te gomile mojih ranijih zbivanja, na čistom prostoru sve do horizonta ima mjesta samo za budućnost nas troje. Iako je sve bilo novo za mene, iako je sve bilo obavijeno strepnjom, veselila sam se konačnom susretu.
    A kad se zbio, kad sam te večeri prislonila usne na tvoju kožu, mokru i hladnu, doista, svi su dani do toga bili zaboravljeni, gotovo pa nevažni. Jer naš je život tek tada počinjao.

    I nadalje sam mišljenja da se život čovjeka svodi isključivo na donošenja odluka, a jedna od tih je kome će posvetiti svu svoju ljubav. Ili se to desi bez mogućnosti odlučivanja? Kako god, ne može se voljeti istim intenzitetom više ljudi, ni dvoje čak. Uvijek nekoga voliš više. A onda taj netko postaje tvoj centar pa zaboravljaš na sve ono što je prethodilo vašem susretu jer sve je to bilo nevažno.

    Na današnji je dan prošlo 36 godina od te večeri, na današnji si dan rođena ti.
    - 08:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #
  • Draga Vesna i Una,
    mislim na vas, i snagu vaše ljubavi . (Bog 20.03.2019. 18:06)

    • nedjelja, 01.07.2018.

    Godine prolaze, a sve je isto jer sve je tada stalo

    Doista, u ovih se 12 godina nije promijenilo ništa. Bol neprestana i sveprisutna drma zidovima moga tijela i uma i danas, a čežnja za tobom nimalo se nije smanjila. Brojala sam dane, pokušavala staviti vrijeme u okvir, a onda prestala. Vrijeme jest doista predugo, vrijeme je postalo sama vječnost.
    - 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    petak, 28.07.2017.

    Svakog 28. dana u mjesecu srpnju

    Od trenutka tvojega rođenja, svakog 28. dana u mjesecu srpnju pišem ti rođendanske čestitke. One prve, ljubeći ti lice, one kasnije, brzojavima, a od kad te nema umjesto usana i prstiju riječi pišem mislima.
    Kako godine prolaze i kako se odmak od postojanja povećava pitam se ima li nešto gorega od ovoga.
    Danas je prošlo 35 godina od tvojega rođenja.
    - 07:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Who cares if one more light goes out?
    In a sky of a million stars
    It flickers, flickers
    Who cares when someone's time runs out?
    If a moment is all we are
    We're quicker, quicker
    Who cares if one more light goes out?
    Well I do..
    💔💔💌🙏 (Iva 24.05.2018. 07:59)
  • Hvala Iva, ovi su stihovi doista posebno lijepi Također, kako sve manje cijenimo ljepotu stiha i istine u njemu, onda su još i vredniji. (emocija 01.07.2018. 16:21)

    • subota, 01.07.2017.

    Zauvijek uz tebe

    Teških i mučnih i strašnih jedanaest je godina bez tebe.

    Na današnji dan se sve najgore desilo, na današnji je dan prestao život za nas. Onakav kakav je bio do tada i onakav kakav smo očekivali da se nastavi. Kakav god ali uvijek uz tebe ili radi tebe.

    Danas je dan u kojem se sjećamo onog kad još u njegovom početku nismo bili sami, a ja se poslije godina i godina prisjećam i nekih napisanih riječi pozdrava i brzojava toga strašnog dana: „Bila si naša zvijezda vodilja“ - „Neću te nikad zaboraviti“ - „Uvijek ćeš biti dio nas“ - „Anđele naš“ – „Mala ptico slomljenih krila“ …. Sada znam da je i zvijezda vodilja poput mnogih drugih nestala u crnoj rupi, da je pamet kratka, a zaborav dug, da anđela nema, a da ptice radi slomljenih krila ugibaju. Sve to znam dok mi sunce ovog srpanjskog dana udara u mozak i rastače ga, svega sam toga svjesna kao i svoje želje da se pisci napisanih riječi sami uvjere u njihovu istinitost. Na svojim primjerima jer tako se najbolje uči.

    I za kraj (prilagođeno) riječi Davida Grossmana iz prekrasne knjige: Do kraja zemlje

    „Razdireš me iznutra, bičuješ, udaraš šakama o stjenke moga tijela. Tražiš me za sebe bezuvjetno, zahtijevaš da napustim vlastito biće i posvetim ti se vječno, da sve vrijeme mislim o tebi bez prestanka, da svima koje sretnem pričam o tebi, čak i stablima, stijenama, grmlju, da ti izgovaram ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da te nikad ne zaboravim, čak ni na sekundu, i da te ne napustim jer me trebaš kako bi postojala“
    - 15:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Kako čudno te brojke zvuče.. nekako kao da bi trebalo značiti da su napravile neki odmak ... a nisu.. bol je i dalje potpuno jednaka.. nema pomirenja i nema prihvaćanja..samo gluma za sve druge.. maska.. (Stelina mama 04.08.2017. 13:55)
  • Tuga za koju riječi utjehe ne postoje... (ENA-UNA 16.03.2018. 10:25)

    • ponedjeljak, 08.05.2017.

    Lajk

    Ljudi su se prvo društveno osamili, pa pokušali ponovno povezati, a sad kad su povezani gotovo s cijelim svijetom osamljeniji su no ikad. Čovjek i njegova veza sa svijetom, čovjek i njegov mobitel kao isklesana skulptura jednog bića, kao Pale sam na svijetu.

    Imaš sve na ekranu pa nije ni bitno što je oko ili iza tebe. Na ekranu je svijet i njegova stvarnost. Ekran ti nudi slike posljednje avionske nesreće, žrtve bombaša-samoubojice, podatke o havariji plovila, zapravo gumenog čamca, prenatrpanog izbjeglicama s afričkog kontinenta u spasonosnom bijegu prema sjevernoj polutki planete. Na putu za morsko dno. Sve je na ekranu, ništa oko tebe. Slike s poprišta avio nesreće su te u prvi mah ostavile bez daha, ali brzo palcem pretražuješ ima li fotki s bližim fokusom, gro planom, interesira te vidi li se nečija odbačena glava, noga, ruka, igračka. Da bi naime mogao lajkati. Jer si se i ti uključio u sustav davanja sućuti. Lajkom. Pomorsko gumenjačke havarije izbjeglica gledaš kao vrlo-vjerojatni bijeg ekonomske provenijencije. K'o ih šiša lijene! Palac ti se opet pokrene, odeš u glazbenu potragu na You Tube. Priča završena.

    Izgubila sam oca prije 21 godinu. Svog tatu. Svoj životni kamen temeljac, čija me smrt zaboljela fizički. Nisam ni znala do tada, da gubitak voljene osobe može zaboljeti tijelo. Da određena točka u kojoj se smjestila bol, tamo negdje između srca i želuca, poput kapel-majstora dirigira ostalim organima: plućima koja najednom dišu pliće, suznim žlijezdama koje proizvode suze iznad norme, prstima ruku koji počinju drhtati, glasnicama koje svako toliko zataje, pojavljivanju malih pa većih tikova, mozgu koji se neće isključiti pred spavanje…. Umro je, a ja sam zapamtila snop zašiljenih kolaca prislonjenih uz trešnjino stablo u dvorištu naše kuće u Dubravi. Znao je da mu tijelo otkazuje ali je također znao da će održati privid vlastitog života ako pripremi kolce za nasad mahuna u vrtu. Posijao je i mrkvu na gredici uz kuću. Još sam nekoliko godina gledala iste te kolce kako trunu uz stablo i pitala se hoće li ih itko od nas maknuti. Mama, sestra, ja? Nije nitko. Sve mi je teže bilo dolaziti tamo. Čim bih se primaknula kući, želudac bi mi se podigao i prijetio svime i svačime. Uglavnom, za boravka tamo mučila me samo nesanica. I da, tjeskoba. Tolika, da sam zamrzila kuću za koju sam jednom sanjala kako su je roditelji prodali. Tada sam se probudila sva u suzama, a potom, kad je on umro, poželjela da je nema. Jer je kuća bio on. I sve sam rjeđe dolazila, potom prestala.

    A u društvu osamljenih ljudi uvijek se javi netko tko više ne može izdržati muku osamljeništva. Jer život teče i stvari se događaju. I moraš to nekome reći, barem za one najveće. Napišeš poruku, ili e-mail, čak nađeš komad bloga za svoj post i ljudi se sjate. Kao muhe. Svi jadikuju zajedno, svatko se sjeti svojih trenutaka, netko majke, netko oca, netko psa, netko da su proljeća postala nikakva. I ja to čitam, i ja bih se priključila i ja bih spomenula svoga oca, jer riječ je bila o tome. A onda se sjetim da imam još gubitaka u pričuvi. Zimus mi je umrla najbolja, ma ne, umrla je moja jedina prijateljica. Mjesecima iza toga svaki tjedan zastanem ispred njezina groba i prepričam joj važnije događaje, jadam se da vrijeme bez nje nije kao s njome, pa shvatim da pričam zemlji ispod svojih nogu.

    Ta je moja prijateljica počesto teret moje muke znala nakratko prebaciti na svoja leđa. Gurnuti me laktom da krenem dalje i onda kad se činilo da ne mogu. Pa sad nemam komad njenih leđa.

    Zastanem tako pred tim postom u kojem je netko pisao o gubitku svoga oca, pred onim istim kojem sam se htjela priključiti i opisati svoje gubitke. Svoga oca, svoje jedine prijateljice, kuće u koju ne dolazim… tako…. pa shvatim da sve to nije ništa u odnosu na gubitak tebe. Od velikog gubitka ima i većeg. Ponekad i najvećeg. Pa sam se povukla. Nisam ništa napisala, riječi su stale gubiti boju, blijediti i nestajati. I znala sam da ne smijem napisati niti riječi o gubitku tebe, tebe dragocjene, jer ne želim lajk. Lajk i potez palcem, udesno, ulijevo…. svejedno.
    - 18:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • znaš... iz sličnih razloga sam danas i sama zabranila komentiranje ispod svog zadnjeg posta na blogu... jednostavno ne želim teološku raspravu koja bi se mogla dogoditi nakon onog što sam napisala..
    ne mogu to podnijeti..
    ne dok su mi sve moje misli s tim djetetom..
    samo njemu želim posvetiti taj mali kutak u Stelinom spomenaru... (Stelina mama 27.05.2017. 19:09)
  • Ponekad je doista bolji odabir ne reći ništa, odnosno, na neki način dati do znanja da smo uz osobu koja je izgubila. Lagani dodir, dovoljno je. Ako je to riječ, onda i tu imamo izbora, barem naš jezik poznaje veliki broj riječi kojima se moža izraziti bliskost nečijoj emociji. No, valjda i ovdje leži razlog odsutnosti emocije mnogih, nepoznavanje riječi i onda bolje "like", bit će dovoljno, jel'? A nije. Jer je blesavo i šuplje. (emocija 28.05.2017. 16:16)
  • Draga gospođo, slučajno sam naišla na Vaš blog, osjećam težinu vaših riječi i vašu tugu i ako vas lično ne poznajem.
    Imam i ja jednu malu divnu Unu.
    Pozdravljam vas iz Mostara (ENA-UNA 16.03.2018. 10:20)

    • utorak, 01.11.2016.

    Gdje je ljubav?

    Dokle može sezati ljudska neosjetljivost i dvoličnost?

    Današnji je dan u ovoj zemlji i među pripadnicima ovoga naroda posvećen onima kojih više nema, a obilježili su naše živote. Dokle mi sežu sjećanja uvijek je bilo tako i taj običaj nije nužno povezan s vjerom i vjerskim zakonima. Mrtvi su mrtvi, bez obzira tko su bili i što su radili. Čak je i ljubav službenica tog običaja pa nije važno je li smo nekoga voljeli za života više ili manje. Sjećamo se svojih, vjernika i bezvjeraca; roditelja, braće i sestara, baka i djedova, prijatelja, branitelja, pjesnika, kolega i poznanika….

    Danas je osvanuo krasan i sunčan dan. Nakon groblja kojeg smo tvoj Stari i ja posjetili dosta rano, e, da ne bismo možda sreli poznata lica jer tamo nismo nikad od priča. Iako jesmo od šutnje. Kod kuće sam upalila radio i slušala izvješća iz većih gradova LN. Zagreba, Rijeke, Splita…… i moram reći da su me reakcije osim onih iz zagrebačkog studija doista iznenadile i to, recimo, neugodno. Prioritetno se radilo o uputama zainteresiranima gdje nabaviti čim povoljnije cvjetne aranžmane za groblje, kako čim prije doći do groblja koristeći javni prijevoz i tome slično, a onda su se priključili i ovi s obale. Ali su odlazak na groblja stavili pod obvezu koju se eto, može ili mora, kako za koga, odraditi, a potom lijepo i toplo vrijeme iskoristiti za odlazak u prirodu, izlet, možda i roštilj, takve stvari…. još je i blagdan.

    Svatko najbolje poznaje sebe i svoje osjećaje spram onih koje je izgubio, je li naime dovoljan jedan dan u godini da se posjeti mjesto na kojem jesu, ili se može i bez toga dana, ali „otrčati“ na groblje, staviti aranžman, upaliti svijeću i potom spakirati ruksak ili plastičnu vrećicu i otići na izlet i iskoristiti dan je u najmanju ruku bezosjećajno. Onima kojih nema je ionako svejedno, niti vide, niti čuju, niti bilježe, ali ne bi trebalo biti svejedno onima koji na taj način obavljaju svoju dužnost. Dužnost, da, iako bi ovo trebala biti ljubav. Toliko smo naime kratko prisutni na ovoj planeti da i sjećanja umiru kad umre onaj tko se sjeća, a emocija koja je u najvećoj mjeri opjevana, naslikana, fotografirana, proživljena, doživljena, izgovorena je - ljubav. Gdje je onda ta ljubav?

    Noćne šetnje zimskim gradom
    nepomično vrijeme
    ostaju nedovršene
    naše vječne teme

    Mutno svjetlo na raskršću
    pornografski kino
    sa strahom smo okusili
    i vodu i vino

    Amigo, aha, amigo

    Svi bi htjeli da si s njima
    daleko od mene
    među nama od početka
    politika, žene

    Ja sam na to navikao
    biti protiv sviju
    ja neću s ovog mjesta
    dok nas glasi biju

    Amigo, aha, amigo

    Nekad smo se rastajali
    putovali dugo
    voljeli smo mnoge
    ali, to je nešto drugo

    Trošili smo život skupa
    i skromno i sjajno
    ti si skoro sve sto imam
    jedino trajno

    Amigo, aha, amigo

    (Arsen Dedić: „Amigo“)



    O djeci koje više njihovi roditelji nemaju, neću sada. Taj se gubitak ne može opisati u ovakvim temama. On jest tema.

    Komentar Irmine mame, Zdenke I.
    "Draga Vesna,
    frapantna sličnost s tvojim razmišljanjima vezano za ovaj Dan.
    Uoči ovoga Dana, izloženi smo hvalama bezdušnica na poslu, "dobrim i brižnim" kćerima i unukama, koje su uradile mnoge pripreme na vječnim počivalištima.
    I to pričaju MENI?! A da pri tom niti ne pomisle kako je to slušati, ne pitaju se kada smo otišli kod Irme (ne mogu pravim imenom izgovoriti tu strašnu riječ) rano ujutro, kao dva lopova, da nikoga ne sretnemo i ne slušamo šuškanje vrećica i glasne komentare. U tišini, malo stojimo u polumraku, a onda brzo natrag jer svako zadržavanje je prebolno za nas.
    A po povratku ŠOK !! Od siline loših emocija, gotovo da smo pregazili čovjeka na pješačkom jer nam je pažnju odvukao užasan prizor. Na jednom od ulaza u Mirogoj: kotao, plin i kesteni !!!???. Užas, bešćutno...
    Zar se u današnje vrijem vraćamo paganskim običajima zaboravljenim na ovim prostorima."
    (07.11.2016.)



    Sandri hvala i ove godine za sjećanje.....
    - 15:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #
  • Kod nas nije samo kotao s kestenima.. već i lepinjama i kokicama i fritulama.. šta da ti kažem..... a kako je naša godišnjica samo dan prije dana "svih svetih" (koji zapravo i nije za obične smrtnike.. to je samo za svete.. a na dušni dan tj. 2.11. bi trebalo paliti svijeće za obične ljude.. tako bar kažu oni koji to navodno znaju.. meni je to ionako svejedno) mi uglavnom na taj "NAŠ NESRETNI DAN" imamo prepuno groblje preglasnih ljudi .. koji se, jel, nisu dugo vidjeli pa se sad raspričaše o tome gdje su i što rade.. gjde su bili na ljetovanju i koji su auto kupili.. Divno za provesti vrijeme u svojoj tuzi i svoijim mislima.. (Stelina mama 15.11.2016. 22:37)

    • petak, 01.07.2016.

    „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“

    Mislim da sam vremenom zato prestala plakati i da sam zato prestala jaukati. Jer sam shvatila, da se bol za tobom, patnja za tobom ničime neće umanjiti.

    Jedino onda, kad više ne mogu pošutjeti, kad me zavist spram tuđe djece i njihovih života toliko obuzme da bih najradije nekome ili sebi nanijela bol, kad mi takav osjećaj i želja dopru do mozga, zajaučem. Ponekad tiho, ponekad glasno, ventil se otpusti no bol se ne smanji.

    A i zbog čega bi deset godina bilo manje bolno od pet, dvije, sedam? Iste su. Te godine bez tebe. Bole i peku, smetaju pri hodu, ne daju spavati. Ponekad mi ne daju disati i gotovo uvijek mi prekidaju smijeh.

    I čega god da se primim u svome životu to biva obavijeno boli, biva sakato i nedorečeno. Kao da postoji neki koridor kojim se isključivo mogu ili moram kretati, odvojen ogradom od drugih kojima prolaze ostali. Oni koji traže utjehu. Ja ne. Ne plačem. Ne jaučem. Niti nakon današnjih 10 godina.

    („Ne plačite i ne jaučite“ Bol nikada neće biti manja! poruka iz knjige Nikosa Kazantzakisa: Pismo Grecu“)




    Za današnje riječi jedne mame, Irmine mame, bekrajno hvala, trebale su mi...

    Draga Vesna,
    na današnji dan iskreno suosjećam s tobom. I nemam riječi. Život nam se sveo na događaje prije i poslije. Stalno se pitam što nas još drži - nosimo pretežak teret kojeg ćemo se "osloboditi" tek kada i nas više ne bude. A netko ili nešto, kao da nas namjerno muči i održava da bi što više trpjele. Tvojih deset godina, mojih sedam... jedna.... mjesec ili dan .... svejedno, osjećaji su jednako zastrašujući i bolni.
    ...............................

    u mislima često s tobom,
    Zdenka
    - 14:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • Vesna draga, ne trebam te tješiti, ne mogu reći da razumijem tvoju bol. samo mogu reći da ne odustajem od tebe i tvoje Une.
    D (D 01.07.2016. 19:35)
  • Vesna, bol gubitka djeteta mi je nezamisliva. Nemam savjet kako živjeti sa takvom boli, samo ti želim dati malo snage da živiš, ako ti makar veličinom jednog atoma pomaže činjenica da sam pročitala tvoj post i da sam mislima uz tebe. Vjerujem u anđele i mislim da je tvoje dijete sada tvoj anđeo čuvar., (Frida 01.07.2016. 21:48)
  • u mislima...
    m. (28.7. 02.07.2016. 11:58)
  • Da, da.. deset godina.. i što to zapravo znači tebi, meni.... kao da je sve jučer bilo... one su ostale zamrznute u vremenu.. u našem sjećanju.. a čežnja za njima nije ni malo slabija.. i sad nek netko kaže da vrijeme liječi sve ... da, kako da ne.. (Stelina mama 20.07.2016. 22:06)
  • teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne. (V. 15.10.2016. 03:57)
  • Žedna sam i gladna vaših sjećanja kao i naših trenutaka s njome. (emocija 18.10.2016. 19:32)
  • Nedoumica je trajala 3 puna dana, a danas mi je najednom sinulo rješenje. Zapravo nisam ni trebala tražiti daleko, rješenje je često odmah uz nas. (emocija 22.10.2016. 16:41)

    • ponedjeljak, 15.02.2016.

    U zimski dan

    Oko mi je zamijetilo nešto nepoznato već početkom prosinca, da, čini mi se, ili je to ipak bilo polovicom istoga mjeseca? Nisam naročito zagledala, obično ubrzam stazicama do „našega mjesta“, a onda sam tek iza Nove godine odšetala do vodovodne crpke po vodu i vidjela da nedaleko, na jednom mjestu stoji bijeli umjetni bor. Približila sam se i vidjela da je podnožje pod borom bilo posipano kuglicama stiropora koje su vješto dočarale snijeg po kojem su onda bile razbacane bijele kuglice. Nije bilo ničeg drugog, nije bilo niti jedne druge boje osim te bijele s ponešto srebra.
    Stala sam i zagledala se u prizor ispred sebe. Prva je asocijacija bila – kič. Sve tako svjetlucavo, umjetno, čak neprilično na takvome mjestu. Kič, nema druge. Misao poslije, bila je da ja to ne bih nikada stavila na mjesto gdje si ti. Takvo mjesto mora biti dolično, mora biti uredno, pomalo spartanski uređeno, isključivo svježe cvijeće u vazi, a ne umjetno, svijeće, a ovaj kičeraj??? Odmahujem glavom s negodovanjem, no potom se zagledam u fotografiju na nadgrobnom kamenu. U čisto i nježno lice jedne djevojke i njenu mladost. Smijeh u očima. Radost življenja. Svježinu, jedrost, ljepotu. Sve me to dotaklo dok sam nijemo stajala pred umjetnim zimskim ugođajem. Odmahnula sam nervozno rukom, tjerajući i mladost i ljepotu i sjaj onog lica od sebe. Ne misliti, ne misliti, samo ne zamišljati…. ali nisam se micala s tog mjesta. Najednom me taj minijaturni zimski ugođaj za kojeg su se očito pobrinuli njezini roditelji, sestra ili braća, potpuno očarao, oči sam fokusirala samo na te bijele i blještave predmete i najednom je sve sjelo na svoje mjesto, kao u bajci. Ništa više nisam vidjela i ničega nisam bila svjesna, niti lijevo niti desno, ni ispred ni iza, bila sam obuzeta tim prizorom i čistom radošću koju je izazvao. Pa jasno, za nju su postavljeni i bor i snijeg i kuglice, za njenu igru i radost u očima. Trenutak prošlosti i sjećanja preneseni na ovo mračno mjesto. Prsti su me odjednom zazebli, nosnice se stisle od hladnoće. Miris snijega, crvenilo jakni, prštanje snijega, miris bora u sobi, staklena krhkost kuglica pod prstima, osjećaj radosti …. stiropor, plastika, suze, bijes i more bola. I opet sam gdje sam bila. Na početku. Na stazi. Ispred tuđega groba.

    - 19:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #
  • Tako smo i mi u "naše susjedstvo" dobili još jednog malog anđela.. na samo par koraka od moje Stelice odnedavno je mali grobić djevojčice.. a on je preplavljen figuricama anđela, medeka, srčeka.. svega.. a ja samo šutim dok to gledam i sjećam se tih prvih tjedana i mjeseci.. kad ne znaš kako se zoveš od boli i tuge.. i kad ne znaš što bi sam sa sobom.. i samo se pitaš zašto? zašto ti, zašto ja.. zašto zašto zašto.. i što se to zapravo dogodilo.. samo ti se vrati sve i počnu klecati koljena.. i onda baš kao što kažeš.. kreneš brže dalje.. da ne misliš.. jer više nemaš snage slomiti se.. za to više nitko nema razumijevanja.. (Stelina mama 18.02.2016. 22:15)
  • Taj komadić sreće, taj ugođaj, iako umjetni, bez snijega, leda ali bijel i čist bio je doista nešto posebno. Užas kojega dožive roditelji kad se desi ovakva tragedija (nebitno je li u pitanju nesreća ili bolest, uvijek je neočekivano i uvijek je tragično) je gotovo, pa nemjerljiv sa bile čime što postoji na svijetu, s druge strane želiš još samo malo zadržati onakav život kakav je bio prije tragedije i oni su samo za nju priredili božićni ugođaj. Kažem, taj bor je stršao, a onda kad shvatiš, sve se posloži i sve razumiješ.
    Doista, nema se snage za daljnja slamanja, evo, ova će godina biti 10-ta i Uni i Steli i svijet, okolina, je taj događaj stavio u prošlost očekujući i od nas odmak, a nema ga. Zato neki (iskusniji) kažu da je sve gore kako je sve dalje. (emocija 18.02.2016. 22:38)
  • Čitam Vaš blog godinama i duboko suosjećam sa Vama. Puno puta sam poželjela nešto napisati, ali svaki put mi suze zamagle sve i izgubim hrabrost. U međuvremenu sam i sama postala mama, te je sva bol koja izvire iz Vaših riječi postala još opipljivija, stvarnija. Često sam u mislima sa Vama i Unom. (Nikol 25.02.2016. 14:32)
  • Drago mi je Nikol da si se oglasila, naime, ovo što je mene kao i mnoge druge pogodilo jest stvar lutrije života, nitko nije imun i svakome se može desiti. I ne mora. U svakom slučaju ništa nećemo izbjeći budemo li od toga okrenuli glavu. Stoga je važno da si smogla hrabrosti i javila se iako sam mišljenja da je hrabrost proizašla iz roditeljstva. Puno sreće tebi i tvojoj obitelji. Hvala ti. (emocija 25.02.2016. 18:53)
  • Jedan okvir i komad stakla
    bio je cijeli moj svemir
    samo rukom si me takla
    i od tada moj si nemir

    Da poklonis najljepsi cvijet
    i dragog kamena sjaj
    ja bih ga mijenjao
    za tvoj zagrljaj

    Kad poklonis otrovni trn
    iz ruke ga uzimam ja
    samo da osjetim
    tebe prije sna

    Negdje tamo na onoj kuci
    negdje do ceste prozor treci
    tamo vjeciti je izvor
    mojoj zalosti i sreci

    Oliver - Prije sna. (Iva 03.03.2016. 22:10)

    • utorak, 28.07.2015.

    Stvari pričaju

    Jutros nisam imala snage ni pogledati vrata tvoje sobe, bojeći se ako ih otvorim, da stvari smještene unutra ne počnu pričati priče. Jer stvari pamte, iako mojim umom, pamte tvoje postojanje, pamte zvuk tvoje budilice, miris tvoga dezodoransa, tvoj odraz u prozorskom staklu, pamte tvoje misli.
    Bojala sam se njihovih priča jednako kao i sjećanja na sreću koju sam proživljavala imajući te i voleći te.
    Danas je tvoj 33. rođendan
    - 11:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • njen 33., moj 23...
    mislim na vas i tako bi volila da je sve drugcije...
    m. (28.7. 28.07.2015. 13:47)
  • O da, kad bi samo bilo drugačije..... Toliko je bola, toliko čežnje, toliko očajne praznine prisutno u mojem životu. Ponekad se stvarno začudim, kako to mogu podnašati.
    Hvala -m. (emocija 28.07.2015. 14:08)
  • Ne znam zaista na koga misliš, ali očito je pretužno..........Volim dijeliti tugu: radosti nije potrebno dijeljenje (Annaboni 28.07.2015. 15:07)
  • Od onih koji pišu krasne stihove (male živote) očekivala bih da znaju na koga se misli..... ovdje. I da, sreću doista nije potrebno dijeliti jer ju usađujemo u one koje volimo.
    Pozdrav Ana (emocija 28.07.2015. 15:25)
  • Prvi put sam naisla na ovaj blog. Pred bilo kojom boli nesto se moze reci...pred vasom boli nema rijeci. Oprostite sto uopce pisem. (. 28.07.2015. 15:28)
  • o, kako tužno... bol za onima, koji su otišli u Nebo, nikad ne prestaje, stalno je prisutna... (shadow-of-soul 28.07.2015. 15:37)
  • Hvala vam na zaustavljanju kao i na riječima ... (emocija 28.07.2015. 18:42)

    • srijeda, 01.07.2015.

    Danas neću plakati

    Devet smo godina bez tebe.

    Mogla bih dodati da su te godine bile i tužne, i osamljene, i besmislene… ali bile su. A ja sam bila sigurna da neću izdržati niti 2-3. Prevario me život koji je primamljiv kakav god bio, bilo je i sitnih radovanja, interesa, rada, ljepote, svega, no, sve je nekako omeđeno, ugurano u okvir tuge izvan kojeg se ne može. Zadnjih dana ovoga lipnja moj mi je um pripremio inventuru sjećanja; od onog prvog trenutka saznanja i nevjerice, preko još intenzivnog osjećaja mrtvila tog srpnja 2006. kojega sam preležala tupa od bola i užasa, Murtera, koji me tog ljeta nije mogao spasiti, prvih dana na poslu kad se 8 sati činilo kao 24 ….. no kotač vremena ponovno se pokrenuo, a dani počeli nizati; lošiji, malo bolji od loših, dani navike, dani svijetli, dani tamni.

    Danas neću plakati, samo ću misliti na tebe, neprestano, otvarat ću ti šaku i mirisat prste, češljat ću ti kosu, oprat ću ti robu, potkratiti hlače, pomilovati lice. Danas neću plakati iako ću dopustiti tuzi da me svu obavije.
    - 12:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • Quanti dolori sono contenuti in un singola lacrima? Eppure lei scivola sul nostro volto, mentre i dolori restano all' interno del nostro cuore. (Kraps 01.07.2015. 13:37)
  • Život tako pise.... (sewen2 01.07.2015. 20:37)
  • u mislima sam s tobom, onako u tišini i tuzi (Marija Beljan 04.07.2015. 21:27)
  • cesto ste mi u mislima...
    m. (28.7. 06.07.2015. 21:37)
  • Marija, "m"... hvala na mislima, prije mi je lakše bilo premostiti taj dan jer nas je bilo više na okupu na ovome blogu, nas, koje smo dijelile istu kob. Izgleda da život doista teče dalje. (emocija 13.07.2015. 16:05)
  • Naravno da život teče dalje nama živima. Svima živima život ide dalje .. e sad kakav je kome to je druga priča.. Bol ne jenjava.. i zaborava nema.. samo je život sada još okrutniji jer se mora "zaboravljati".. to je valjda i priroda sama tako uredila.. da bi se uopće preživjelo.. (Stelina mama 19.07.2015. 22:18)
  • ... i dalje smo prisutne, u mislima s našom djecom, i dalje beskrajno nesretne, ali smo nekako utihnule .... (Zdenka 22.07.2015. 13:59)
  • DAMIR MIHALJEVIĆ

    Težak je križ koji nosim,ali nosim ga sam i dostojanstveno i uzalud se borim padam i dižem ,mislim da hodam ali nikuda ne stižem.

    Život teče dalje isprepleten s boli, patnjom, tugom, nevjericom,

    bolesti......i što još ostaje.....

    Uvijek ste mi u mislima svi Vi koji dijelimo istu sudbinu. Katarinin tata. (Damir Mihaljević 28.08.2015. 19:54)

    • srijeda, 15.04.2015.

    Moje subote

    U zadnje vrijeme subotom na večer zabavljam se gledajući jedan glazbeni show, uživam u glamuroznoj sceni, blještavilu, muzici, odličnim glasovima (nećemo sada o nekim mojim bivšim ili preostalim favoritima); sama, podvijenih nogu (stara poza) sjedim na trosjedu i fali mi jedna noga do moje, ruka koja me gurka, glas koji mi uporno nameće svoje ukuse.

    Subotom u večer teče život, mami me ljepotom postojanja, nudi mi raskoš dokolice, a ja samo trebam tvoje društvo. Onda mi padne na um misao da bi sada imala 32 godine i da ne bi sjedila sa mnom gledajući TV. U suprotnom nešto ne bi bilo u redu….. no u sadašnjosti mi fališ toliko da izmišljam scenu iz prošlosti, paleći joj svijeću, dajući joj život.

    Samozavaravanje nisam samo apsolvirala, doktorirala sam ga, mogu ja i takve stvari. Pogotovo subotama. Sve dok mi pogled ne padne na tvoju fotografiju (a ima ih oko mene u popriličnom broju), a onda praznina razjapi usta, proguta me i ispljune kao košticu naranče.
    - 19:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • Moj susret s Unom
    Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena.

    Molim Vas, nemojte zamjeriti što sam ovo napisala u svom današnjem postu, ali tek kad sam ugledala rijeku Unu po prvi put u životu kao da mi se vaša Una nasmijala i ohrabrila me da vam se javim jer Ona i dalje živi kroz vas. Ja vjerujem da djeca odabiru roditelje, to je možda jedino smisleno što sam u stanju napisati, svemu ostalom Vi utiskujete put jedinstveno baš kakva je bila Vaša kći!
    Lara (Lara Zadar 03.05.2015. 22:10)
  • Lara, ne sjećam se da Te spominjala, ali nedostatak sjećanja ne znači da nije, stvar je u mojem postavljanju crte između događanja prije i poslije. Čak mislim da se ne radi o svjesnom razgraničenju koliko o nekakvoj samozaštiti moga uma. Šok stvara prazninu, štoviše amneziju, koja se kasnije popunjava u bljeskovima sjećanja, s time da se oni strašni i bolni potiskuju, a ostali koliko toliko stvaraju krhki most prema sjećanjima.
    Hvala što si se javila iako ne znam jel' mi gore kad post zjapi prazan ili se javi netko tko ju je poznavao. Strepnja i strah zato, što ovaj prozirni štit kojega sam omotala oko sebe prijeti nekim novim saznanjem o njoj, a onda se sve opet pokreće. S druge strane, takva sjećanja i osvrti drugih melem su za mene, evo, pričam konačno s nekim o Uni. S nekim tko ju je poznavao, tko je se sjeća i kao da na taj način ponovno dobiva svoje obličje.
    Kada sam kao učenica 8. razreda OŠ išla na mali maturalac (Zagreb-Zadar) prolazili smo kroz BiH i posjetili Jajce, vidjeli Unu. Diveći se kroz prozor autobusa posebnoj modrozelenoj boji vode, pjeni njenih valova, obećam samoj sebi: ako ćeš ikada imati kćer ona će nositi ovo krasno ime ..... Hvala Lara. (emocija 05.05.2015. 18:21)
  • I da ne zaboravim spomenuti Lara, Tvoj je komentar posebno lijepo sročen kao i protkan emocijama i empatijom. Hvala još jednom. (emocija 05.05.2015. 19:31)
  • Hvala gđo.Vesna Vama na odgovoru. Vjerujem da me nije spominjala jer sam je vidjela svega triput u životu te otud vaša praznina, premda se sa šokom kao uzrokom nastanka rupa slažem. Nužno zlo je potiskivanje kojem većina nas pribjegne kad nešto jednostavno ne možemo shvatiti, nešto veće od nas kao život i smrt. Mislimo da ćemo do takvih zatrpanih događaja lako doći, no kasnije shvatimo da tome nije tako. Nije uopće lagano, a često završava amnezijom, ranim Alzheimerom što je slučaj moje mame koja je sahranila dva sina. Da nisam i sama postala roditelj, nikad se ne bih usudila prozborit o ovakvim događajima. Naše boli i praznine su zapravo toliko šarene, a svi ih odjevamo u crno. Čitav dijapazon crne...
    U agenciji, ne pišem ime s razlogom, u kojoj je radila vaša kći i ja sveukupno tri godine nakon nje, ne mogu a ne napisati da se promijenilo sve, premda ja samo po pričama znam kako je bilo prije mog dolaska. Jednako sam razmišljala o Uni i vama, njezinim roditeljima. Prečesto sam ja bila ta koja je morala izgovoriti tu strašnu rečenicu kad bi je netko tražio na telefon ili poslao joj poslovan mail. Držeći izvješće sa mjesta pogibelji, sa svojim skromnim (ne)znanjem talijanskog jezika bila sam ljuta(Sad se ja preispitujem dal mene sjećanje služi dobro ali u tom izvještaju od ponuđenih odgovora da i ne, na pitanje da li je bila vezana, dopisano je Nepoznato.Oprostite što sam uzela slobodu i napisala vam ovo), tražila propuste, odgovor, koji ćete Vi tražiti čitavog života, ali bojim se da postojii uvijek pitanje više u omjeru sa odgovorima i da nijedan nikad neće polučiti smisao.
    Ima jako puno situacija, premda ja uistinu imam problem sa sjećanjem, u te tri godine, kad je za mene osobno Una skoro pa uvijek bila prisutna, čak i u ispadima bijesa Čovieka sa puno propusta, a najvećim jer nema hrabrosti razgovarati sa vama.
    Moj drugi najteži trenutak, vezan uz Unu bio je kad me tijekom posla u uredu oslovio sa UNA. Iskreno i svim srcem vjerujem da se to nije dogodilo jer sam ga možda zbog predanosti poslu u jednom sićušnom trenuutku podsjetila na nju (jer fizički nismo nalik), koja je svojim radom postavila vrlo visoke kriterije već zato što je Una prisutna u toj glavi i tom srcu koji zajedno ne uspjevaju izrazit emocije i zato su ga učinile hendikepiranom osobom, a najgori od svih hendikepa je onaj nevidljiv očima. Od tog trenutka sam ga na izvjestan način počela žaliti, a žalim i žalila sam malo koga u životu.
    Još jednom se zaista ispričavam na slobodi svega napisanog. Ne aludiram vam na apsolutno išta. Ni sama nisam još dovoljno velika za oprostit nekim mojim "dužnicima". I sama od poznanika tražim da mi kažu što više o mojim tragičnim događajima, da ih ne uljepšavaju. Slažem mozaik prošlosti kako bih mogla svakodnevno ubacit po jednu novu kockicu, za onaj konačni izgled mozaika i tu njegovu posljednju kockicu božanske proporcije, savršene mjere za svakog od nas.
    Lara (Lara Zadar 06.05.2015. 01:32)
  • Odmetnula sam se od vjere, ja, dotadašnji labavi vjernik, u potpunosti. Tek sam onda mogla shvatiti ono što radi vjerskih postulata nisam mogla. Božanski plan, besmislica, barem na razini božjega. Na razini ljudskog, ima smisla. Život sa razine svijesti jest čudo pa se čovjek usudi pitati, u čemu je onda smisao smrti? Zato vjera kod većine valjda toliko opstaje. Da je Una ... otišla iz drugog razloga, moje bi boli bile iste. I moja bi krivnja bila na jednakom stupnju. U nesuglasju s prirodom roditelj-gubitnik smatra da je podbacio jer nije zaštitio. Bila vezana, ne bila, bio mobitel na uhu, ne bio, bila neprilogođena brzina, ne bila, vozačko neiskustvo, umor, žurba...... Koliko god je bilo moguće utvrditi činjenice, one su pohranjene u snopu papira srednje ladice komode u dnevnom boravku našega stana. Jednom sam to pročitala (dakako, u prijevodu) i nikad više. Jer sve to, iza 10 i 20, dana 1.7.2006. više nije bilo važno. Dakako da nema dana, a da pitanja poput: "Da je možda.....?" ne opsjedaju mozak i dok će me isti služiti, pitanja će me opsjedati. I ogorčenost jedanko tako. Kao i to da neću oprostiti, da neću sažaljevati, da neću shvatiti i prihvatiti nikakva objašnjenja. Svatko ima mogućnost objašnjenja i prihvaćanja odgovornosti (krivnje) u određeno vrijeme. A ono je prošlo. (emocija 06.05.2015. 18:14)
  • Znam. Itekako mi je poznata ta Potpunost. "Božanska proporcija" kojoj se divim je samo termin(kojeg poznate bez sumnje)-Zlatni rez ili božanska proporcija najsavršeniji je rez u prirodi, potpuno savršen ljudskom oku, harmonija između izrazite preciznosti i kaotične nesavršenosti i to je vjerojatno najbliže što ću ikad biti vjeri i Bogu.
    Draga Vesna, Vi ste hrabra žena koja nije "zastranila" ni prije ni nakon 1.7.2006. Voljela bih vas samo čvrsto stisnut i zagrlit jer mi svaka moja riječ nakon vaše zvuči besmisleno i prazno, jer tako i jest. Hvala na hrabrosti postojanja vašeg bloga. Ako ikad odlučite ponovit vaše putovanje (Zagreb-Zadar) voljela bih da osjetite slobodu boravka u mojoj maloj obitelji jer ste iskreno dobrodošli.
    Lara (Lara Zadar 06.05.2015. 19:22)
  • Lara, hvala na pozivu, nikad se ne zna. Vjerojatno je da relacija Zagreb-Zadar više neće biti u mojim planovima, no Umag- Murter (via Zadar) je svakogodišnja.... kad hrlim dijelu obale koji još uvijek ima jednako iscjeljiteljski učinak na mene, gotovo kao nekad. I koliko god kratko trajalo, izvlači me donekle.
    Zlatnog se reza sjećam iz povijesti umjetnosti, savršenost proporcije u nesavršenom ljudskom oku.
    Hvala na javljanju i razmjeni misli i - puno sreće. Ona je apsolutno najvažnija. (emocija 06.05.2015. 19:41)

    • ponedjeljak, 01.12.2014.

    Pobijeđeni

    Ponekad mi se čini da je čovjek u svojoj krhkosti gotovo proziran. Da mu se vide kosti kao da ga obasjavaju rendgenske zrake. Ponekad u toj prozirnosti da liči meduzi. Ili papiru u kojeg se nekada umatalo cvijeće, prije ovih današnjih komada jute. Ubačen odnekuda u Svemir, potom na „malu plavu“, leluja poput zrnca prašine. Leluja, a misli da je jači od svih drugih vrsta sa kojima dijeli suživot. Misli i da je uspostavio kontrolu nad sobom i svojim emocijama. Misli, svašta misli.

    Misli da je 8 godina dugačak period i da ga još malo toga može izbaciti iz svakodnevne kolotečine. Misli da je stavio demone u red. Misli da je očvrsnuo. No, nije.

    Za ručkom pričamo o svakodnevnim događanjima, tvoj Stari i ja. O hrani koju jedemo, je li prevruća i je li dovoljno začinjena. Priča mi i pričam mu. Dotaknemo se gradskih tema. U tim temama i nekih, koji misle da su pametniji i sposobniji od drugih. Pa rasprava postaje žučnijom, a Stari smatra da bi oni s druge strane (moćnika) trebali podići sudske tužbe. Značenje sudskih tužbi povezali smo s pitanjem krivnje i nevinosti. Počeli ih analizirati, posvađali se i tuk na utuk, nekako stigli do te kobne subote kad nam je vlastiti život postao upitan. Ne znam više što je otvorilo put, no, sve o čemu nismo pričali toliko dugo vremena najednom je ugledalo svjetlo dana. Počeli smo o vlastitoj krivnji, prešli na međusobno okrivljavanje. Osjetilo se nešto teško u zraku, čule neizgovorene riječi, vidjele nepostojeće šake na stolu ili je to samo preslika psihičkog stanja? Zar smo se zapravo otpočeli braniti jedno pred drugim? A osam smo godina šutjeli o tome te se činilo da se svatko suočio sa svojom krivnjom, da ju je prihvatio i da se nosi sa njome kako god umije. Zabluda, kakva zabluda! Mislili smo tako od početka samo nismo htjeli raspravljati o svojoj krivnji.

    Zašutjeli smo naglo, kako smo i počeli. Nije bilo pobjednika jer smo oboje pobijeđeni. Već dugo. Potom je svatko od nas krenuo u ostatak dana.
    - 19:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #
  • Prije mjesec dana slučajno saznajem za održavanje znanstvenog skupa „ŽALOVANJE“ pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uz poziv, slijedi tekst: „Žalovanje je kompleksni fenomen koji je sastavni dio života svakog čovjeka, a nastaje kao reakcija na stvarni ili zamišljeni gubitak. Upravo zato što se radi o općeljudskom fenomenu, imamo potrebu iznijeti i raspraviti suštinu značenja procesa žalovanja. Neprorađeno žalovanje vodi u patologiju koja se može očitovati u formi različitih tjelesnih i psihičkih poremećaja. Pri tome dolazi do blokiranja daljnjeg psihičkog funkcioniranja. Na široj društvenoj razini, neprorađeni procesi žalovanja mogu dovesti do niza negativnih socijalnih fenomena. Oni se mogu očitovati kroz narušene interpersonalne i odnose s grupama. Ono što ostaje neprorađeno nije izgubljeno iz mentalnog prostora i ima potrebu nevoljnog oslobađanja na manje zrele načine. Želja nam je prikazati teorijske koncepte i razrješenje ovog, na žalost, zanemarenog fenomena u današnjoj kulturi.“
    Bez razmišljanja, prijavim se, odabirući pri tome samo određene teme. Održavanje skupa je danas i sutra, a sudionici su eminentni stručnjaci u području psihologije i psihijatrije.
    Danas odustajem, ne odlazim, odlučujem da nemam što čuti. Ja svoju tragediju „živim“ već šestu godinu, ti Vesna osam . . .
    I mislim, kako ti veliki stručnjaci mogu znati kako je nama koji smo to doživjeli, a oni samo mogu teoretizirati, zamišljati, mudrovati . . .
    Odluka o dobivanju djeteta je veličanstvena – tog časa pristaješ na činjenicu da će ti srce zauvijek biti izvan tijela. Međutim, neki spoznaju svu težinu roditeljstva. Roditeljstvo znači učiti i o snagama za koje nismo znali da imamo i preživjeti boli za koje nismo znali da postoje. (Zdenka 12.12.2014. 07:32)
  • Hemingwaj je napisao da niti jedan čovjek nije otok, a ja sam spoznala (ne saznala) da jest. Kad te zadesi tragedija takve vrste, onda vidiš da si otok. I ne može nas se grupirati u nikakve arhipelage. Živimo svoj otočki život onako kako nam ga odrede vjetrovi i daljina kopna. Okrenuti sebi, živimo i borimo se onime čime raspolažemo. Bez pomoći sa strane. Jer ljudima na kopnu otočani su neznani. (emocija 13.12.2014. 18:28)
  • Da, da.. neizbježno je to.. jer je taj očaj tako dubok da ga skoro ponekad nismo ni svjesni koliko se silno trudimo potisnuti sve.. radi drugih naravno.. da nas ne proglase ludima.. a onda dođe taj trenutak.. i bum.. sve se rasplamsa.. i onda to još danima bukti.. treba se vratiti na kolosijek "života"...
    Težak je to život.. pretežak.. (Stelina mama 15.01.2015. 19:53)
  • Ja mislim, ali već odavno, ako čak o tome nismo i same nas tri raspravljale prije par godina, da bi trebalo zabraniti razglabati o žalovanju svima koji nisu na vlastitoj koži osjetili gubitak, a pogotovo gubitak djeteta.

    Malo nas je pred uvaženim auditorijem imalo prilike, ili htjelo reći, ali još više zbog toga što je druga strana nikada nije htjela saslušati, a kamoli se zamisliti nad našim pojmom žalovanje, i odabira otočkog života.

    Otočki život je naš odabir, koliko radi nas i zaštite samih sebe da te više ne povrijede, toliko to odgovara i drugoj strani jer nas manje gledaju i manje im kvarimo "normalan" život....

    Možda je i bolje tako, barem otoci nikome ne smetaju (Marija Beljan 15.01.2015. 22:50)
  • Pa da, to je istina Mare, "otočki" je život naš odabir, samo, dodala bih, jer nismo imali puno izbora. Zapravo imali smo onaj, "oprostiti se" sa svojim djetetom i nastaviti živjeti pokušavajući to činiti kvalitetno, imali smo i onaj, otići za njima, pa kad to nismo učinili preostao je ovaj treći, stvoriti svoj otok okružujući se morem kao zidom. Niti jedna od nas četiri ovdje nije mogla prekinuti sponu sa svojim djetetom, niti jedna od nas se nije mogla "oprostiti" i prihvatiti da se takve stvari jednostavno dešavaju. Ljubav i čežnja su preveliki. I to je zaštita nas samih.
    Ali ima onih koji mi drugačije pristupaju. Upravo danas pričam s jednim našim poslovnim suradnikom, znamo se godinama, poslovno. Nema on nikakve obveze prema meni, ne tjera ga ništa da progovori i o Uni, iako je zna. Ali eto, često je upravo on prvi koji ju spomene u našim razgovorima. I to mi puno znači. Neće je time vratiti ali sam svjesna da je on taj koji posjeduje tankoćutnost i ljubav prema drugom čovjeku. Danas mi je rekao kako je upamtio što sam mu rekla kad nas je posjetio sa suprugom nekoliko dana "poslije", kaže da je upamtio da sam mu rekla kako želim o njoj pričati. I on se toga drži. Ne pričamo uvijek, ne pričamo puno, ali je dokaz da i oni koji to nisu prošli mogu drugačije. Ako to žele. (emocija 19.01.2015. 20:15)
  • Joj istina je Vesna.. ima takvih ljudi .. i ja ih znam dvoje troje.. . divni su i ja sam na njima zaista zahvalna.. malo ih je istina.. ali to je nekako i za očekivati.. svijet je peplavljen glupošću i glupim ljudima te njihovim naučenim praznim frazama.. a malo je onih kao što ti kažeš tankoćutnih.. ali ima ih.. (Stelina mama 21.01.2015. 18:11)
  • A pazi, koliko se naših ljudi deklarira vjernicima?! Upravo im vjera i dušebrižnici nalažu da moraju voljeti druge, da moraju suosjećati s njima u tragedijama, biti im podrška.... bla, bla... Ovaj moj suradnik uopće nije vjernik. Toliko o naših 90 i nešto % vjernika. Sreća da ima i takvih, meni je dovoljan i taj jedan umjesto njih 10 koji govore fraze bez imalo promišljanja. (emocija 21.01.2015. 19:30)
  • E da.. vezano uz to:

    "Istraživanje sociologa Phila Zuckermana otkrilo je da djeca roditelja koji nisu vjernici izrastu u daleko tolerantnije osobe koje ne osuđuju različitosti, a odrastanje bez vjere ih ne čini ništa manje spremnim da pomognu drugima.
    Zuckerman upozorava da nevjerovanje u boga ne znači da osoba nema morala, kako se dugo smatralo, štaviše: djeci takvih roditelja omogućuje da bolje razlikuju dobro i zlo.
    Ovaj profesor je analizirao obimno višedecenijsko istraživanje i došao do dokaza da su porodice koje ne mare za religiju funkcionalne, sa stvarnom životnom etikom i pravim moralnim vrijednostima. Pokazalo se da su mnogi roditelji ateisti bili daleko posvećeniji u usađivanju etičkih principa u odgoj svoje djece nego što su to bili roditelji vjernici.
    Kako tvrdi Zuckerman, razlog za to je očit: moral ne dolazi iz knjiga ili s neba, nego od stvarnih ljudi i osjećaja, a pravilo da se ophodite prema drugima onako kako biste željeli da se oni ophode prema vama je drevni univerzalni etički princip koji ne dolazi iz religije.
    Zuckerman navodi da je istraživanje s Univerziteta Duke iz 2010. pokazalo kako sekularno odgajani tinejdžeri ne mare šta "cool djeca" misle i ne žele se uklopiti među njih, a u kasnijem životu su daleko rjeđe rasistički raspoloženi od one djece koja su odgajana u religijskom duhu. Mnoge psihološke studije pokazale su da su odrasli koji su odgajani bez vjere rjeđe nacionalisti, militaristi, autoritarni i da su mnogo tolerantniji od religioznih odraslih.
    Nevjernici mnogo lakše prihvataju nove stavove, bez stvaranja neprijateljstva i osjećaja prijetnje jer neko ugrožava ono u šta vjeruju. Ako vjerujete u ljubav i dobrotu, to niko ne može ugroziti.
    Homoseksualnost nije bolest, jednakost žena i naučne činjenice poput globalnog zatopljenja ne upućuju na kraj svijeta, već na razvoj čovječanstva. Dok se djeca ljudi koji ne vjeruju u boga s time vrlo dobro nose i pokušavaju pronaći način kako da isto razumiju, većina djece odgajane u vjeri ove činjenice osuđuju i percipiraju kao nešto nepoželjno i loše, navodi Zuckerman u svom istraživanju." (Stelina mama 08.02.2015. 22:37)
  • Dobro je da si to navela; nije da sam i pomislila u suprotno (iskustvo i godine nalažu drugačije zaključke) ali mi je drago pročitati još nečiju zaokruženu studiju o onom što nas, barem ovdje, manjina misli. Manje me brinu (ne brinu me nikako, ali me mogu naživcirati) pravi vjernici, oni koji doista vjeruju da - vjeruju, ali tih je zapravo mali postotak. Vjerujem da su u većini dobri odgajatelji, osobe, da posjeduju moral i etiku, suosjećanje, želju za pomaganjem ... No, (pre)veliki je postotak onih koji su se priklonili deklarairanju vjernika radi toga što smatraju da bi to trebali biti jer je većina u državi vjernika, ili čak da je to moderno, a u džepu drže figu. I bogu, i ostalima. Tu ima sva sila zatucanih, zlobnih, zlih, lijenih, nemoralnih i sl. Upoznala sam ih sijaset i doista, na jednostavna pitanja nema jednostavnih odgovora. Kad je bio organiziran gay pride u Zgb-u padali su doslovno u nesvijest, pitali sebe i mene kako ih ostali građani mogu trpjeti, te "nakarade", iz kojih se razloga moraju eksponirati i tako drugima nametati svoje seksualno opredjeljenje, da su bolest našeg društva, koje treba izrezati kao trulež.... Na moje pitanje je li su im takvi nešto konkretno nažao učinili, doveli ih u neugodnu situaciju, nije bilo odgovora. Jer ga nemaju i jer ne razmišljaju, iako im vjera nalaže da ne čine drugima ono što ne žele da se njima čini. Jednostavno izgleda ali u praksi takvih, ovaj postulat se nije zakorijenio. Slično je i sa drugim pojavama u društvu. Slušajući ih ili čitajući njihova razmišljanja, osjećam susramlje što dijelimo životnu sredinu i zajedničko vrijeme. (emocija 10.02.2015. 19:48)

    • utorak, 04.11.2014.

    Spuštenog pogleda

    Ovaj dan, baš kao i jučerašnji, ne mogu i ne smiju biti drugačiji, sve dok me ima. Pitam se kako bih ti mogla dolaziti samo tih dana, kako bih mogla misliti na tebe dva dana? U mislima si mi neprestano, dok hodam, dok se kupam, dok ispirem suđe pod vodom .. svaki trenutak je nečime povezan s tobom i svaki muklo boli. U meni si i oko mene.

    Jučer nosim ruže, a mozak mi bruji dodatnim glasovima i projekcijama. Četiri svjećice, za dedu, baku, mamu i tatu i dok gledam u plamičke zajedno s njima roštiljam i smijem se u Dubravi. Dvije za Savetu i Matiju, dok pjevamo slavonske pjesme, za Mirjanu dok mi sa sjajem u očima priča o Vodicama, za druge … Mislim na Slavicu i Ivu kako ispijamo kavu na litre gore, na Krimeji. Toliko je mrtvih u mojem životu……

    Uokolo glasan žagor ljudi, a u zraku oštar miris krizantema dok Stari i ja hodamo prema izlazu. Onda spazimo Jasmininog tatu. Spuštenog pogleda nosi kantu s vodom za cvijeće. Konačno primjećujem razliku između nas i ostalih. Tvoj tata i ja, Bobina mama, Ivanova, Danijelina …. ne dižemo pogled, ne pričamo. Da nam se pogledi susretnu, prepoznali bismo u njihovim sami sebe, u očima jednako praznim i mutnim, u zgrbljenim leđima, u plitkome dahu. Ne gledamo jedni druge no znamo da smo ovdje svake subote, onda kad je dan običan ili pljušti kiša, kad nenadano zapadne snijeg, kad prži sunce ili se probijamo kroz maglu.

    I ova dva dana prolazimo šuteći i oborenog pogleda, ne radi sličnosti već razlike.

    Umag, 2. studenoga 2014.
    - 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    ponedjeljak, 28.07.2014.

    Za mene si ....

    Danas ti je 32. rođendan i ne, neću napisati da bi ti bio jer on to jest. Za mene postojiš i dalje, za mene si opipljiva i stvarna, za mene imaš svoje lice, svoje tijelo, govor i misli. Ne mogu i neću zamišljati tvoj sadašnji oblik i jer mi je Netko i Nešto uskratio tvoju budućnost ja ti u mislima svake godine dodajem nešto novo i nešto drugačije. I prepoznajem te takvu jer te takovom stvaram……
    - 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Nisam znala da pišeš blog. (coolinarika 30.09.2014. 21:26)
  • A tko je "coolinarika", netko meni poznat? (emocija 03.10.2014. 16:37)

    • utorak, 01.07.2014.

    Danas je tada

    TOGA dana bilo je vruće, nesnosno
    TOGA dana je jedan čovjek iz okolice Duina rekao policiji da mu se čini da je čuo neki udarac, ali nije više siguran je li ga uopće čuo
    TOGA dana su vozila prolazila istom cestom, a da nitko od vozača ili osoba u automobilima nije primijetio otvor na ogradi uz cestu
    TOGA dana, pred večer, vozač jednog teretnog vozila zamijetio je krajičkom oka bljesak metala dalje od ceste, u šipražju
    TOGA dana te netko drugi, a ne ja, ja ili tata, ili oboje, primio za ruke, opipao ti bilo, stavio te u kola hitne pomoći
    TOGA dana je tvoj telefon šutio, a telefonska je sekretarica mantrala o tome kako je korisnik nedostupan
    TOGA dana, na večer, netko je nekome ovdje dojavio, da se desila teška nesreća
    TOGA dana je tvoj život prekinut, a naši uništeni



    Danas smo tvoj Stari ja dan proveli u Bermu, u crkvici Sv. Marije na Škrilinah
    Danas sam, nakon dugo vremena jednoj osobi rekla da sam te izgubila
    - 21:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • Znaš, jednom je moja Tina došla iz škole i priča mi kako su ih učili da se od velike sreće može umrijeti.. a od velike tuge ne!
    To možemo podnijeti!!
    Nevjerojatno je kako se ni priroda nije pobrinula za to.... a čini nam se kako je bar u njoj sve savršeno izbalansirano.
    Žao mi je zbog svih godina koje ste morali proživjeti bez Une... i zbog svih koje tek dolaze. (Stelina mama 19.07.2014. 11:26)
  • Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi 23.07.2014. 17:20)
  • Hvala na javljanju Aleksandra... da bila je dobra, a meni toliko nezamjenjljiva da je svaki dan nova muka. Ponekad zaželim da je manje patnje pa sakrijem misao o njoj, a onda osjetim krivnju zašto što želim na neki način izbjeći trenutnu tugu. Netko je napisao: Mrtvi nas trebaju da ih se sjećamo čak i ako nas to izjeda, čak i ako jedino možemo govoriti : Oprosti sve dok se poput zraka ne ostane bez značenja" Neka mi oprosti ako sam koji dan preskočila reći joj ili pokazati da je volim, bezgranično i vječno......
    Drago mi je čuti vas, njene kolegice, drago mi je pročitati kako vam se životi nastavljaju, kroz vašu budućnost maštam o njenoj. Puno pozdrava Tebi i tvojoj obitelji, a kćerkici svu sreću ovoga svijeta. (emocija 24.07.2014. 11:46)
  • Hvala. Blagoslivljam svaki dan koji mi je Bog dao da uživam s njome. (Aleksandra Medak Antolovi 27.07.2014. 20:40)

    • petak, 24.01.2014.

    Pssssssst!!!!!!

    Šutimo moj blog i ja. Već dugo. Krenem pisati, pobrišem sve napisano, dan ili dva iza toga opet mi se nakupi tereta kojeg bih rado skinula na par minuta, tek da se odmorim i skupim snage za dalje i opet potonem u šutnju. Prst na usnama ….pssssst….

    Muči me, kako su podnosili šutnju oni koji su se zavjetovali, oni koji su ostali ili postali nijemima, oni koje je muka natjerala da zašute? Ausonijeva misao kaže: ”Tko ne zna šutjeti, neće znati ni govoriti“ pa iako sam saznala kada treba šutjeti bojim se da ću u toj šutnji izgubiti dar govora. Istina, u vremenu prije strašnoga kraha, više sam govorila no šutjela. Možda nisam dosegla potrebnu razinu iskustva da bih znala kada, kako i zašto šutjeti ili sam pak živjela kusajući samo sreću pa nije bilo razloga za šutnju. Ili sada za, muk. Nije isto zašutjeti i umuknuti. Zašutjeti se može djelomično, privremeno, umuknuti znači prestati govoriti i izražavati misli trajno, zauvijek. Prst na umu….. psssst…

    Preko dana uspijevam u šutnji, ali noću volja ne djeluje. Kako sam uspjela nekako prebroditi (malo silom, malo milom) probleme sa nesanicom ne želim razmišljati apsolutno o ničemu prije spavanja. Umorim se čitanjem i često se probudim u neko doba noći s upaljenim svjetlom i knjigom u zaspalim rukama. Tvoj Stari spava, ne smeta ga svjetlo jer je navikao na moja kasna čitanja. Ugasim svjetlo i zaspim u trenu, sretna što sam prevarila aveti i okrenula im leđa. No ne uspijeva uvijek….. Neku me večer prevario san, ugasila sam svjetlo, zarila lice u jastuk ali evo ih, bez kucanja i najave. Stižu mi utvare i varaju me na najgori mogući način, koristeći varljivo stanje između sna i jave. Posjednu me u auto i na magistralu prema Dalmaciji. Kažem Starom koji vozi, neka ne žuri, neka vozi polaganije…. Cijelo se vrijeme puta smješka, a onda mi obuzetoj znatiželjom, pred Starigradom kaže da ima iznenađenje za mene, prekrasno iznenađenje. U Zadru. Kakvo iznenađenje, čudim se i zašto u Zadru, što bi bilo u Zadru, zaboga? On se samo smješka, opravdava se nekakvim dogovorom i tek na ulazu u Zadar kaže mi da se s tobom dogovorio da me iznenadite. „S Unom si se dogovorio? O čemu pričaš, Z.? Une … nema“. „Ima“, kaže mi, „cijelo je vrijeme ima, htjela se potpuno osamostaliti, odvojiti od svih nas, htjela je sama započeti posve novi život“. „A ti si cijelo vrijeme znao? Mene ste varali? Zašto mene?“ Tu aveti ustuknu i ostave me samu neka se pečem, kuham i pržim kako god znam. Jesam li te gušila svojom ljubavi i brigom, zlato moje? Jesam li ti bila naporna, zahtjevna, dosadna, teška? Nema dakako odgovora, čak niti izmišljenih, samoopravdavajućih, potrebnih, iscjeljiteljskih…. Samo da zaspim, samo da ne mislim, samo da bude jutro, a tada ću Starom ispričati ovu stvarnost-tlapnju i pitati ga ima li šanse da je to istina. Kako god bila nemoguća i teška ponadah se takvoj istini. Ujutro sam sva smušena sve prešutjela. Potrpala sve u sanduk u sebi. Star sedamgodinašestmjeseciidvadesetičetiridana.

    Zamijetivši mi podočnjake i usporenost pita me jesam li slabo spavala, a ja lažem da sam spavala kao top. Ljuti me što nisam više ostala u tom stanju, možda bih te vidjela čak i pod uvjetom da mi saspeš u lice da su moje bojazni bile opravdane? Da ga ipak pitam? Prst na umu, prst na usnama … pssst…. Muk, težak, zakovan u sanduk, teži od svake misli i riječi.

    Kažu još i da čovjek sa srcem punim šutnje i čovjek sa srcem punim tišine, ne mogu biti isti. Ja sam onaj sa tišinom.
    - 18:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • Poštovana gospođo Vesna, baš kao što ste i Vi napisali na početku teksta, kako krenete pisati, pa sve obrišete, tako sam i ja puno puta učinila s ovim komentarom. Vjerujem i mnogi drugi. Žao mi je neopisivo i samo Vam želim snagu za svaki novi dan. Pozdrav (Pahuljica 19.02.2014. 13:46)
  • psst, psssst...... (Marija Beljan 19.02.2014. 22:48)
  • Draga Vesna, prvo moja iskrena sućut zbog prestrašnog gubitka Vaše kćeri, unuke, najvećeg blaga obitelji. Drugo, puno Vam hvala zbog Vaše izdržljivosti, snage i želje za vođenje ovoga spomenara. Vi je na taj način održavate na životu iako fizički više nije sa Vama prisutna, ma koliko god godina prošlo.
    Ovdje sam da iznesem svoju priču, svoju sudbinu. Teška sudbina koju je moj otac nekako uspio priznati prije 2 godine. Taj dan se najvjerojatnije išao napiti da mu proradi jezik, hrabrost i želja da nam ispriča što je on to krio točno 20 godina!
    Ja sam ubiti trebao ostati bez oca, no suprotnu je scenu odigrala velika brzina, smirenost i spretnost. Rodio sam se 1992. godine. Kada me majka nosila u trbuhu, otac je došao kući u alkoholiziranom stanju. Baka (sa tatove strane) vidjela ga je pijanoga i na to postavila pitanje, vikajući: pa kako možeš?? Sram te bilo!! Žena ti je trudna i uskoro će roditi!! Žena je to sve slušala sa druge perspektive, a ocu je tada došlo na savjesti što je učinio, kakvu je glupost napravio. U tom je stanju uzeo žilet i tako uspio presjeći žile na lijevoj ruci, jako je krvario. Baka se hitno primila za slušalicu i tako nazvala njegovog bratića. Bratić mu je policajac. Ne znam koliko im je trebalo da dođu ali su na svu sreću bili brzi i na vrijeme su mu nekako uspjeli spasiti život. Minute su ga dijelile od definitivne smrti!! Zamislite moju majku!! Zamislite kroz kakav je to stres ona sve prolazila?? Kada je on bio u bolnici ona je svo to vrijeme u dnevnom boravku sa mnom mirovala i uzimala jake lijekove (antidepresive). Kada su bolovi bili već intenzivni, otišla je u rodilište i tako me rodila bez "većih komplikacija". Posljedice (najvjerojatnije toga) stresa na meni su ostale. (život kao nepravda 07.03.2014. 16:05)
  • „Najbolja upotreba riječi je šutnja“, Tagora.
    Vrištala sam, negodovala, ljutila se… Uzalud. Ušutjela sam. I sada, 11.ožujka, na petu pretužnu godišnjicu i dan kada je mlađa kćerka obavljala redovnu kontrolu. I slušala Lilu Downs i njezinu „Paloma Negra“, pjesmu koju je Irma voljela.
    Draga Vesna, nažalost, sasvim se razumijemo i kada šutimo, mi koje se okupljamo oko ovog žalosnog bloga. (Zdenka 13.03.2014. 07:38)
  • Nije šutnja moj odabir ali sam na to bila prinuđena jer su svi oko mene zašutjeli. Bojim se, zaboravili.Pa vičem i dalje, ali u sebi. (emocija 15.03.2014. 18:06)
  • Zdenka... pet godina je prošlo, a znaš li koliko puta pređem pogledom preko tvoje Irme? Na kompjutoru je imam i srce mi se sledi kad vidim njeno nasmijano lice, nasmijane usne..... Tko je mogao slutiti i tko može podnijeti takovu nepravdu. Trebala je živjeti ovaj život, jesti ga i piti.... (emocija 15.03.2014. 18:10)
  • ništa ne umijem reći... sve je glupo do jaja reći nakon ovih vaših misli.
    gadi mi se da se to događa.
    nemam šta reći, a odšutjeti ne smijem.
    molim vas, iako su posve bezvrijedne i boli vas ona stvar za njih i apsolutno ste u pravu, primite neku vibraciju ljubavi i suosjećanja koju vam šaljem.
    rodili ste prelijepu djevojku. (B 30.04.2014. 18:47)
  • Jesam B, prepoznala sam i primila vibraciju tvoje ljubavi i suosjećanja. Kao da mi te vibre hrane prazninu iako mi uvijek stvaraju glavobolju. Ponekad mislim da mi se Una smjestila isključivo u tu moju glavu, čim je netko spomene meni počne bubnjati.... Hvala, da, bila je i JEST još uvijek prelijepa... (emocija 10.05.2014. 17:41)

    • << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

    < srpanj, 2024  
    P U S Č P S N
    1 2 3 4 5 6 7
    8 9 10 11 12 13 14
    15 16 17 18 19 20 21
    22 23 24 25 26 27 28
    29 30 31        

    Srpanj 2024 (2)
    Listopad 2023 (1)
    Srpanj 2023 (2)
    Ožujak 2023 (1)
    Srpanj 2022 (2)
    Studeni 2021 (1)
    Rujan 2021 (1)
    Srpanj 2021 (2)
    Srpanj 2020 (1)
    Srpanj 2019 (1)
    Srpanj 2018 (2)
    Srpanj 2017 (2)
    Svibanj 2017 (1)
    Studeni 2016 (1)
    Srpanj 2016 (1)
    Veljača 2016 (1)
    Srpanj 2015 (2)
    Travanj 2015 (1)
    Prosinac 2014 (1)
    Studeni 2014 (1)
    Srpanj 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Srpanj 2013 (2)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (1)
    Siječanj 2013 (1)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (1)
    Srpanj 2012 (2)
    Siječanj 2012 (2)
    Studeni 2011 (1)
    Listopad 2011 (1)
    Kolovoz 2011 (1)
    Srpanj 2011 (2)
    Lipanj 2011 (1)
    Travanj 2011 (1)
    Ožujak 2011 (1)
    Veljača 2011 (1)
    Siječanj 2011 (1)
    Prosinac 2010 (1)
    Studeni 2010 (1)
    Listopad 2010 (2)
    Rujan 2010 (1)
    Srpanj 2010 (4)
    Svibanj 2010 (1)
    Travanj 2010 (2)
    Veljača 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)

    Opis bloga

    • Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. I moj se život, kakvog sam imala do tada također ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje je vrijedilo biti ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi odjeci života.

      1-manja

      Slika-crno-bijelo

      Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
      Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
      Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20


      Turska-1

      Una-crop-manja

    Linkovi

    • Blog.hr
      Forum.hr
      Monitor.hr
      Svijeće
      Josip Beljan
      Moj mali anđeo
      Blog Una
      Blog tvoga Starog

      fiore-di-loto-1024x768

      Za_post_2
      Fotografija iz indeksa



      Flag Counter





      Preuzeto s web-a

      Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih

      Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
      Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
      Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.

      Ove komentare proglasili su najiritantnijima:

      Sve se događa s razlogom
      Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu.
      Sad je na boljem mjestu
      Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi.
      Barem imaš još jedno živo dijete
      Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom.
      Mlada si i možeš imati još djece
      Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete.
      Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi
      Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.




    Pričajte mi o Uni ....

    • iz KOMENTARA na postove:

      fiore-di-loto-1024x768

      Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

      fiore-di-loto-1024x768

      Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

      fiore-di-loto-1024x768

      Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

      fiore-di-loto-1024x768

      Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

      fiore-di-loto-1024x768

      Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
      Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

      fiore-di-loto-1024x768

      Sačuvaj me ...
      Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
      Roditelju nije.
      Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
      Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
      "Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
      "Ne."
      "Poginula je kćerka naše tajnice.”
      U Italiji.” ."
      "Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
      "Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
      Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
      "Znaš li?" - pitao je. .
      "Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
      "Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
      Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
      Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
      Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
      Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
      Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
      I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
      Danas strepim. .
      Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
      Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
      Molim te. .
      Molim vas obje. .
      I jednu i drugu.
      Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
      Znam da se to ne može izmijenit.i .
      Znam da je gotovo. .
      I da se s tim mora živjeti. .


      link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
      (Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

      Scan10013

      " Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
      (komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)

      fiore-di-loto-1024x768


    Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

    • 1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
      2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
      3. Athol Fugard "Tsotsi"
      4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
      5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
      6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
      7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
      8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
      9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
      10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
      11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
      12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
      13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
      14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
      15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
      16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
      17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
      18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
      19. Terry Eagleton: "Smisao života"
      20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
      i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
      21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
      22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
      23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
      24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
      25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
      26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
      27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
      28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
      29. Ma Jian: "Pekinška koma"
      30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
      31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
      32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
      33. David Grossman: "Do kraja zemlje"
      34. Jane Shemilt: „Kći“

      fiore-di-loto-1024x768

      PJESME - MISLI - OSJEĆAJI
      Ako prva umrem ja
      Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
      Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
      Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
      Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
      I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
      Zajednički trenuci, tajne istražene,
      Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
      Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
      Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
      Jezik dodira i pogleda bez riječi,
      Jedna drugu poznavati,
      Davati i uzimati,
      To nije cvijet koji će izbljediti,
      Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
      Nije niti stijena,
      Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
      I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
      Što bijasmo, i sad smo.
      Što imasmo, još imamo.
      Zajednička prošlost prisutna vječno.
      Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
      I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
      Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
      I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
      Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
      Miruj.
      Sklopi oči.
      Diši.
      Osluhni moje korake u svome srcu.
      Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.


      P1030468

      To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.


      Jedina moja srećo, poslušaj:

      "Sreća mi je blaga bila
      al' je sreća vječna mijena
      tužnu me je ostavila.
      Nikad više neću njena
      ugledati lice mila" (M. Cervantes)

      U n a

      Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

      P1000457

      Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

      "...Sve što osta od tebe
      to miso je moja na tebe,
      miso koja ti oblači meso,
      miso koja ti daje da misliš..      ."

      "Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
      (Henri Becque)

      Una-za-blog-6-11

      " Vrijeme je:
      Presporo za one koji čekaju,
      Prebrzo za one koji se boje,
      Predugo za one koji tuguju,
      Prekratko za one koji se raduju.
      Ali za one koji se vole
      Vrijeme je vječnost"

      Henri van Duke

      (Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)


      Moj um -
      moj neprijatelj

      Moj um

      "Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
      plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
      daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."

      " Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
      Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
      A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."

      Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
      Jeremijeva tužaljka
      Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”


      1. srpnja 2008.

      Hvala Ti Sandra,
      sa bloga:
      Sandra

      "u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

      Obljetnica sa Sandrinog bloga 2008

      ruža je za Unu....

      01.srpanj 2009.

      „ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
      sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
      I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
      želi da bol progonstva ispije.

      I da stabla jesen osjete,
      ja na njih siplem svoju dušu
      i snove im sušim. Tek sada jedva
      uspomena diše prepuna gorčine
      k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

      Melahrinos

      In loving memory

      Obljetnica sa Sandrinog bloga 2009

      Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

      Obljetnica Sa sandrinog bloga 2010

      Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

      Obljetnica sa Sandrinog bloga 2011

      Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

      fiore-di-loto-1024x768

      sa ENIKINOG bloga:
      ".....svijećica je za sve anđele
      koji više nisu sa nama, a cijeli
      je život bio pred njima:

      " .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
      koja nas je prerano napustila.
      Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
      Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
      i sve one mlade živote..."

      fiore-di-loto-1024x768

      Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:
      "Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
      Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
      Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
      Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
      Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
      A krivcima se ne oprostilo nikada."

      fiore-di-loto-1024x768

      Tužaljka tate:
      "Stvorena od sna i za san
      Ti me zaustavljaš
      pred vratima jednostavne smrti
      i ja se pretvaram
      u pticu
      u rijeku
      koja se vraća izvoru"
      ( Zvonimir Golob)

      fiore-di-loto-1024x768

      Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
      " Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
      Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
      17. rujna 2008.

      fiore-di-loto-1024x768

      Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
      Leptir (26.09.2008. 17:02)

      "ko će tebe mi zaminit
      ko će stat na misto tvoje
      kad još nate čeka
      ovo bolno srce moje..... "

      fiore-di-loto-1024x768

      Kaže:
      titanik2
      06.10.2008. (14:13)

      "Živjeti u snu
      čini se ,meni je suđeno
      da živim sanjajući.
      Životu koji sav je od sna
      smrt ne može nauditi."

      fiore-di-loto-1024x768

      Kaže
      Meša Selimović:

      Trebalo bi ubijati prošlost
      sa svakim danom što se gasi.
      Izbrisati je da ne boli.
      Lakše bi se podnosio dan
      što traje i ne bi se mjerio
      onim sto više ne postoji.
      Ovako se miješaju utvara i život,
      pa nema ni čistog sjećanja
      a ni čistog života.

      fiore-di-loto-1024x768

      (Hvala ti Anda na podsjećanju)

      M. Antić:

      BESMRTNA       PJESMA

      Ako ti jave ;umro sam
      a bio sam ti drag
      možda će i u tebi
      odjednom nešto posiveti.
      Na usni pepeljast trag.
      Da li ikad razmišljao
      o tome što znači živeti?
      Ko sneg na toplom dlanu
      u tebi detinjstvo kopni.
      Brige...
      Zar ima briga?
      Tuge...
      Zar ima tuga?
      Po merdevinama mašte
      u mladost hrabro se popni.
      Tamo te čeka ona
      lepa, ali lukava duga.
      I živi !
      Sasvim živi!
      Ne grickaj ko miš dane.
      Široko žvači vazduh.
      Prestiži i vetar i ptice.
      Jer svaka večnost je kratka.
      Odjednom nasmejani
      u ogledalu nekom
      dobiju zborano lice.
      Odjednom; na ponekom uglu
      vreba poneka suza.
      Nevolje na prstima stignu.
      Godine postanu sivlje.
      Odjednom svet, dok hodaš
      sve više ti je uzan
      i osmeh sve tiši
      i tiši
      i nekako iskrivljen.
      Zato živi, al sasvim!
      I ja sam živeo tako.
      Za pola veka samo
      stoleća sam obišao.
      Priznajem; pomalo luckast.
      Ponekad naopak
      Al nikad nisam stajao.
      Večno sam išao.
      Išao...
      Ispredi iz svoje aorte
      pozlaćen konac trajanja
      i zašij naprsla mesta
      iz kojih drhte čuđenja.
      I nikad ne zamišljaj život
      kao uplašen oproštaj,
      već kao stalni doček
      i stalni početak buđenja.

      A onda već jednom ozbiljno
      razmisli što znači živeti i umreti
      i gde to nestaje čovek.
      Šta ga to zauvek ište.
      Nemoj ići na groblja.
      Ništa nećeš razumeti.
      Groblja su najcrnji vašar
      i tužno pozorište.
      Igrajući se nemira
      i svojih bezobličja,
      zar nemaš ponekad potrebu
      da malo krišom zađeš
      u nove slojeve razuma?
      U susedne budućnosti?
      Objasniću ti to nekada
      ako me tamo nađeš.
      Znaš što ću ti učiniti;
      pokvariću ti igračku
      koja se zove bol,
      ako se budeš odvažio.
      Ne lažem te.
      Ja izmišljam
      ono što mora postojati,
      samo ga nisi još otkrio,
      jer ga nisi tražio.
      Upamti;stvarnost je stvarnija
      ako joj dodaš nestvarnog.
      Prepoznaćeš me po ćutanju.
      Večni ne razgovaraju.
      Da bi nadmudrio mudrost,
      odneguj veštinu slušanja.
      Veliki odgovori
      sami sebe otvaraju.
      Posle bezbroj rođenja
      i nekih sitničavih smrti,
      kad jednom budeš shvatio
      da sve to što si disao
      ne znači jedan život,
      stvarno naiđi do mene
      da te dotaknem svetlošću
      i pretvorim u misao.
      I najdalja budućnost
      ima svoju budućnost,
      koja u sebi čuje
      svoje budućnosti glas.
      I nema praznih svetova.
      To čega nismo svesni,
      nije nepostojanje,
      već postojanje bez nas.

      Ako ti jave: umro sam
      evo šta će biti.
      Hiljade šarenih riba
      lepršaće mi kroz oko.
      I zemlja će me skriti.
      I korov će me skriti.
      A ja ću za to vreme
      leteti negde visoko.
      Upamti; nema granica,
      već samo trenutnih granica.
      Jedriću nad tobom u svitanja
      niz vetar klizav ko svila.
      Razgrtaću ti obzorja,
      obrise doba u povoju
      i prizore budućnosti
      lepotom nevidljivih krila.
      I kao nečujno klatno
      zaljuljano u beskraju,
      visiću sam o sebi
      kao o zlatnom remenu.
      Prostor je brzina uma
      što sama sebe odmotava.
      Lebdeću u mestu ,a stizaću
      i nestajaću u vremenu.
      Odmoriću se od sporednog
      kao galaktička jata,
      koja su srasla pulsiranjem
      što im u nedrima traje.
      Odmoriću se od sporednog
      kao ogromne šume,
      koje su srasle granama
      u guste zagrljaje.
      Odmoriću se od sporednog
      kao ogromne ptice,
      koje su srasle krilima
      i celo nebo oplele.
      Odmoriću se od sporednog
      kao ogromne ljubavi,
      koje su srasle usnama
      još dok se nisu ni srele.
      Zar misliš da moja ruka,
      koleno,
      ili glava,
      mogu da postanu glina,
      koren breze
      i trava?Da neka malecka tajna ,
      il neki treperav strah
      mogu da postanu sutra
      tišina,
      tama
      i prah?
      Znaš ja sam stvarno zvezda.
      Sav sam od svetlosti stvoren.
      Ništa se u meni neće
      ugasiti ni skratiti.
      Samo ću,
      obično tako,
      jedne slučajne zore
      svom nekom dalekom suncu
      zlatnih se očiju vratiti.
      Kažnjavan za sve što pomislim,
      a kamoli što počinim,
      osumnjičen sam za nježnost
      i proglašen krivim
      što ljubav ne gasim mržnjama,
      već nečim drukčije živim.
      Posljednji rubovi beskraja
      tek su početak beskrajnijeg.
      Ko traje dalje od trajnijeg
      ne zna za kratka znanja.
      Nikad se nemoj mučiti
      pitanjem;kako preživeti
      nego;kako ne umreti
      posle svih umiranja.

      Ako ti jave;umro sam,
      ne brini.
      U svakom stoleću
      neko me slučajno pobrka
      sa umornima i starima.
      Nigde toliko ljudi
      kao u jednom čoveku.
      Nigde toliko drukčijeg
      kao u istim stvarima.
      Pročeprkaš li prostore,
      iskopaćeš me iz vetra.
      Ima me u vodi.
      U kamenju.
      U svakom sutonu i zori.
      Biti ljudski višestruk
      ne znači biti raščovečen.
      Ja jesam deljiv sa svačim
      ali ne i razoriv.
      A sva ta čudesna stanja
      i obnavljanje mene
      i nisu drugo do vrtlog
      jednolik,
      uporan,
      dug.
      Znaš što su proročanstva?
      Kalupi ranijih zbivanja
      i zadihanost istog
      što vija sebe u krug.
      Pa što bismo se opraštali?
      Čega da nam je žao?
      Ako ti jave;umro sam
      ti znaš-ja to ne umem.
      Ljubav je jedini vazduh
      koji sam udisao.
      I osmeh jedini jezik
      koji na svetu razumem.
      Na ovu zemlju sam svratio
      da ti namignem malo.
      Da za mnom ostane nešto
      kao lepršav trag.
      Nemoj da budeš tužan.
      Toliko mi je stalo
      da ostanem u tebi
      budalast,
      čudno drag.
      Noću kad gledaš u nebo
      i ti namigni meni.
      To neka bude tajna.
      Uprkos noćima sivim
      kad vidiš neku kometu
      da vidik zarumeni,
      Upamti;to ja još uvek
      šašav letim i živim.

      fiore-di-loto-1024x768

      Mirjana Krizmanić: Tkanje života
      „Bog ne može biti na svakom mjestu,
      pa je stoga stvorio majke „
      – židovska poslovica

      fiore-di-loto-1024x768

      Kaže D. Koontz:
      "Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

      fiore-di-loto-1024x768

      P.F.Thomese: "Dijete sjene"
      "Tko plače obično vlada sobom."

      "Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
      svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
      Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

      "Sreća je nešto čemu daješ ime
      tek kad je više ne možeš naći."

      "Riječ koja nedostaje:
      Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
      čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
      Dijete bez roditelja je siroče.
      No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

      "… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
      prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

      "Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
      Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
      ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."

      fiore-di-loto-1024x768

      Albert Einstein:
      " Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
      i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
      onda smo mi uistinu bijedna družina"

      fiore-di-loto-1024x768

      Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
      "Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

      fiore-di-loto-1024x768

      Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

      fiore-di-loto-1024x768

      Cecilia Ahern:
      "Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

      fiore-di-loto-1024x768

      Martin Le Franc (1410. - 1461.)

      Moje je ime nečujno.
      Krošnja bez ploda,
      oštro trnje je za me cvijeće;
      tako mnome vlada ljubav,
      a drugdje mi se ne dopušta da budem:
      dan je za me noć.


      fiore-di-loto-1024x768



      Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

      " Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
      (riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

      fiore-di-loto-1024x768



      Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

      „S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

      "Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

      fiore-di-loto-1024x768



      Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

      „Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

      „Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

      „Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

      fiore-di-loto-1024x768



      D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

      „ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)

      fiore-di-loto-1024x768



      E. Newmark: „Sandalovo drvo“

      "Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

      fiore-di-loto-1024x768



      Greg ILES: „Vječni san“

      „Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

      fiore-di-loto-1024x768



      Mani Gotovac: „Fališ mi“

      "Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

      fiore-di-loto-1024x768



      Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

      „Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

      fiore-di-loto-1024x768



      Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

      „Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

      fiore-di-loto-1024x768



      Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

      „ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

      fiore-di-loto-1024x768

      Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

      „Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“

      fiore-di-loto-1024x768



      Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

      "Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "

      fiore-di-loto-1024x768



      Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

      “Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

      fiore-di-loto-1024x768



      David Grossman „Do kraja zemlje“

       „Razdirao ju je iznutra, bičevao, udarao šakama o stjenke njezina tijela. Tražio ju je za sebe bezuvjetno, zahtijevao da napusti vlastito biće i posveti mu se vječno, da sve vrijeme misli o njemu, bez prestanka, da svima koje sretne priča o njemu, čak i stablima, stijenama, grmlju, da mu izgovara ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da ga nikad ne zaboravi, čak ni na sekundu, i da ga ne napušta jer je on sad treba kako bi postojao."

      fiore-di-loto-1024x768


      Vedrana Štiglić Vidović:"Popara i druge priče"

      "Ionako je već davno shvatila da život nije staza kojom hodaš, nego teret koji nosiš na svojim leđima, dok ti čelo ne dotakne stopala pa ispred sebe više ne možeš vidjeti stazu kojom kročiš, a iza tebe nigdje je više nema - izbrisale je stope bezbrojnih suputnika sa svojim bremenima. " (Gorka rijeka)

      "Bolje je što prije nestati. Ionako se u njenom životu ništa više neočekivanog ne može dogoditi. Svaki dan je isti, skoro svaka noć neprospavana, svaka nada je starošću zazidana. " (Od ponoći do golubova)

      fiore-di-loto-1024x768


    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica