emocija

nedjelja, 28.07.2024.

28. srpnja

„Sve što osta od tebe
To miso je moja na tebe,
Miso koja ti oblači meso,
Miso koja ti daje da misliš.

A ta miso često misli
Da ona nije sve
I da ti zacijelo živiš
Još negdje izvan nje…“

Danas ti je rođendan. Četrdesetidrugi. Kad sam imala tvoje godine ostala sam bez tate i baš je zaboljelo i boljelo, no, da je po nekakvoj pravednosti ti bi mogla mene izgubiti, a ne ja tebe. Stihovi su Vesne Krmpotić, pjesnikinje koju volim.

- 14:26 - Komentari (77) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2024.

The bright day fades away and darkness awaits us. ( W. Shakespeare)

Upravo se tako desilo tog beskrajno sjajno žutog i blještavog dana kad si nas ostavila same da nespremni dočekamo tamu koja se nadvila nad nas. Nije nam dala da dišemo, nije nam dala jesti, spavati, smijati se, planirati, nadati se budućnosti. Ugasio se dan, a tama koja ga je zamijenila i dalje nas okružuje. Oh, da, vratili smo se jelu, čak i smijehu, naučili smo spavati u jednom dijelu tijekom noći, a jutrom, ako su teške misli, ustajemo ranije. Prvo smo počeli disati, pa jesti, pa spavati. Popričati i nasmijati se. No, ne planiramo više od dan-dva dana unaprijed. Možda tjedan kad smišljamo jelovnik ili odlazak u servis, frizeru ili doktoru. Ali dalje od toga nemamo volje, a nemamo ni zašto.

Ove smo godine prestali slati objave „in memoriam“ u Glas Istre. Jer ga više nitko niti ne čita, a ljudi koji saznaju da je na današnji dan prošlo punih 18 godina od kako te nema doslovno padnu u nesvijest od čuđenja. „Zar već tako puno…….?“ Mjere protek vremena po događanjima iz vlastitog života, odrastanju djece, dolascima unučadi, poslovima, odlasku u mirovinu….. i ne pitaju nas kako smo uspjeli preživjeti i proživjeti tu punoljetnost. Pa smo tako odlučili zašutjeti i obljetnicama. Kad bih u najkraćim crtama trebala objasniti nekome što se s nama zbilo u tih 18 godina, moja bi prva riječ bila – naučilo se šutjeti. O tom danu. I danima poslije. I tebi. I nama.

Šutimo o tami pred drugima, a sve više i pred sobom, no ne možemo spriječiti misli i snove. Sanjam te srećom vrlo rijetko i to više kao neku prisutnost nego li lik i uvijek taj san ima neku težinu iako se jutrom uglavnom zaboravi čak i ako se to ne želi. San koji mi se desio, znam i datum, 13. na 14. lipnja ove godine (tata ti je bio na Murteru, a ja sam išla na fizikalnu) je atmosferom bio isti kao i sve vrijeme iza tebe, mračan. Događaj se zbivao ovdje u Umagu, konkretno, u gradskoj luci. S jedne strane, one prema gradu, bila je neka fešta, čuli su se glasovi, pjesma, žamor ljudi. S druge strane, one prema ACI marini i dalje prema Adriaticu, bilo je nemirno more, tamno sivo s visokim valovima. Sumrak. Prohladno. More miriše na jod i alge. Ja čekam tebe da doplivaš od lukobrana do sredine luke, do šetališta na kojem stojim. Zabrinuta sam jer te ne vidim i nikoga nema uz mene. Osvrćem se na sve strane jer nitko ne dolazi išta pitati, nitko ne gleda prema lukobranu ili čak prema Adriaticu jer su te valovi mogli odnijeti i na tu stranu. Sve sam zabrinutija, osjećam kako se panika počinje širiti tijelom, ne vidim tebe i ne vidim nikoga. Počinjem zvati tvoje roditelje, mamu, tatu, sestre, baku i pitam sebe samu kako to da se nitko od njih nije zabrinuo, pitao gdje si, čekao te, tražio neke spasitelje da pretraže luku. Nikoga. I onda mi se na um spusti misao teža od svega: Pa nisi ti bez roditelja, ja sam tvoja mama, ja sam ona koja te rodila, to sam ja koja moram čekati, zvati nekoga da te idu čamcima tražiti. Ja sam ta i ja umirem od brige i straha…… Buđenje.

The bright day fades away and darkness awaits us.
Sjajni dan se gasi i tama nas očekuje.

- 09:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 25.10.2023.

Moja staza

Još samo malo dana i opet je tu Dan mrtvih, podsjećanje na sve one kojih više nema među nama, a koji su ostavili brazdu u našem životu, neki plitku, neki dublju, a neki nam razdvojili život na dva dijela. Onaj prije i ovaj sada kojega nastojimo sve vrijeme približiti njegovoj prvoj polovici. Da bi bio cjelovit i da se drugi nije ni desio. Pa se u toj želji godine nižu jedna do druge poput kakve ogrlice i sve više kao da stišću vrat prianjajući uz njega sve bliže i sve čvršće. I kako teku, sve teže dišem u nastojanju nositi svoje breme onoliko koliko je ostalo puta. Breme postaje sve težim jer sada znam da ga neću skinuti s leđa nikada iako sam se tomu nadala prvih trenutaka čak i onih prvih godina. No, i ta je nada kao i sve druge splašnjavala, izlizala se, rubovi joj postajali sve glađim i sve mekšim pa niti jedan udarac nije udarao o bridove i svi su me manje boljeli. Sve nade koje su tražile mogućnost ispunjenja stisle se u meni, a okolo njih zid sve viši i sve čvršći. I znam da više nemam novih staza osim ove po kojoj gazim pritisnuta svojim bremenom i teškim dahom. Ne očekujući više ni čudo, ni nadu ni spas. Ništa. Sve je već bilo, samo sam trebala tako shvatiti. Od onoga dana kad se umjesto tebe počeo graditi zid.

- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2023.

Sreća je biti sretan

Vjerojatno je da velika većina žena, osim prvih trenutaka zbunjenosti, osjeti istinsku sreću u trenutku kad ustanovi svoju trudnoću, odnosno moment saznanja da čeka dijete. Prvo stanje zbunjenosti nastane kad shvati da će joj se život okrenuti za 180 stupnjeva, da više nikad neće biti kao što je bilo do sada i da za neko vrijeme počinje njezina odgovornost roditelja. Potom, kad se pomiri s nastalom situacijom i kad se navikne na tu pomisao, počinje njezina briga za novo biće koje se u njoj počinje stvarati. Najednom shvati svoju veliku životnu ulogu rađanja novog čovjeka, novog Zemljanina pa iako zna da je rađanje proces kojemu podliježu sve vrste životinja skupa s ljudima, osjeti svoju važnost u tom procesu. Potom opet počinju sitne svakodnevne brige: da trudnoću iznese do kraja bez ikakvih opasnosti, da porođaj prođe čim prije i čim lakše, da dijete… oh da, da se dijete, njezina kći ili njezin sin rodi živo, da bude zdravo, da bude lijepo, da bude dobro, da bude sve blago i sva njena sreća. I sreća oca djeteta. Njezinog ili njegovog tate! Pa počinje izgovarati te imenice bliskosti, osluškivati im zvuk u zraku: mama, tata, kćerka, sin, mi smo roditelji, imamo kćerkicu, imamo sinčića, sad nas je troje ili četvoro ili petoro…… Uskoro počinje tepajući pričati svom djetetu smještenom u maternici, gladiti ga svakodnevno, čuvati ga od svih negativnosti, udaraca slučajnih ili namjernih obuhvaćajući trbuh objema rukama.

A kad dođe taj tako važan događaj, iako prepun fizičkog bola za oboje, majku i njeno dijete, jedva čeka trenutak kad će ga sestra uzeti i držeći ga ispod minijaturnih pazuha pokazati ga njoj. Mami. I tati ako je tamo. Oho! Imamo curicu s kojom ćemo postupati kao s lutkicom… Oho! Imamo dečkića koji će najviše na svijetu voljeti svoju mamu! Sreća, sreća, sreća, sreća, sreća…… Tolika količina sreće da je malo moramo odlomiti i pokloniti djetetovim bližnjima. Prvo tati, potom baki, djedu, braći, sestrama, sestričnama i bratićima, tetama i strinama, stričevima…..

No, ta je sreća, srećom obnovljiva, taj mali komadić kojega smo poklonili ubrzo će biti nadoknađen novim komadom i život će krenuti.

Danas je tvoj rođendan Una. Četrdeset i prvi i ja te volim neprekidno

- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 01.07.2023.

Kiša je, možda zato?

Kao i svake godine pred godišnjicu, nekoliko dana ranije, tvoj Stari i ja odaberemo prigodan tekst za In memoriam i objavimo ga u Glasu Istre jer to naš regionalni list. Da te se možda netko i sjeti kad mu pogled padne na tvoje lice, ime, prezime… Ove godine, niti tjedan dana ranije, čitam na jednome internetskome portalu kako se naše novine, dakle Glas Istre gasi, odnosno prelazi u riječki Novi list. I to baš od 1. srpnja. Nisam znala što će to značiti za objavu sjećanja pa sam ih nazvala i interesirala se. Ispalo je da portali prenosi poluistine jer da samo dolazi do promjena u vlasničkim odnosima te da slobodno objavimo sjećanje. Imaju tvoju fotografiju kod sebe, znaju tko si jer je Stari bio njihov suradnik, sjećaju te se dulje od nekih koji su te osobno poznavali, možda sretali, možda družili, možda bili i nešto više….

Obzirom na tu oprečnost u objašnjenjima što će biti s Glasom Istre, očekujem sutra ujutro da će sve biti kao i ranijih godina, no, ukoliko se doista desi gašenje, bit će to i zadnji In memoriam u novinama. Za koga to činiti izvan naših prostora, niti se znamo, niti te znaju. Moglo bi se tako desiti da upravo ova godina kao sedamnaesta od tvog odlaska i to upravo na isti dan, u tu prokletu subotu bude i zadnje sjećanje upućeno ljudima izvan našeg doma.

Ali ima ih koji obiđu tvoje mjesto na groblju čak neki za koje to ne bih mislila jer te ne znaju osobno ali znaju mene, makar samo kao poznanicu. Tako je bilo i prije 2 tjedna kad sam srela gđu A. s kojom sam potom razmijenila pokoju riječ pa nakon što smo sredili grobno mjesto, tata ti je otišao svojim stazama uz koje su pokopani njegovi poznanici, a ja na drugu stranu do svojih prijatelja, Ljilje, Mate…. I onda još putem novih staza i novih mjesta na kojima je sve više mladih ljudi, mladića koje sam poznavala dok su bili klinci i koji su stradali u svojim ranim dvadesetim radi nesreće ili su dignuli ruku na sebe iz njima znanih razloga, ali ta mladost, ta bjelina cvijeća, svijeća, mjesta samih, tako teško pada. Nekima vidim roditelje ako pogodimo obilazak u isti dan, te tada primjećujem kako se mi mijenjamo, sustižu nas godine, bore, bolesti, a vi uvijek istih godina, premladi, prelijepi, prepotrebni da bi bili tamo. I nikada neće jenjati intezitet naših trauma, boli i muka koje proživljavamo nakon što ste nas napustili. Uzalud što se pobrinemo da stručak cvijeća u vazi stoji okrenut prema stazici ili uklonimo suhe listove s ruža penjačica kad unutra boli jednako užasno.

Danas, na 17.tu godišnjicu tvojeg stradanja, na isti datum i isti dan, pala je kiša, prva svih tih godina. Na tom mjestu cvijeće i izgorjele svijeće koje smo tvoj Stari i ja ostavili prošle subote. Nikoga……

- 13:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2023.

Koferi bola

Ormar u tvojoj sobi, onaj prekrasan bijelo-crni ormar, popustio je na svom gornjem dijelu. Je li uslijed težine stvari u njemu ili godina ili loše montaže ili svega zajedno, ne znam, uglavnom smo već gledali neki novi, zamjenski, tvoj tata i ja. Nakon proteka 18 godina, danas imamo stvarno velik izbor u odnosu na onda, no iznenada je uskočio majstor, zapravo dva i popravili su taj postojeći u nekoliko sati. Da bi to mogli napraviti, tvoj stari i ja smo morali iz njega sve izbaciti kako bi bio čim laganiji. A unutra….gomila stvari, naguranih i zaboravljenih od očiju i uma. Ispadaju iz njega, iz tog prelijepog bijelo-crnog ormara, sjećanja i puni koferi bola. „Ovu si haljinu nosila onda… „ ili „otkud sad te majice, ljetne, toliki broj“? Pa perlice, pa crne rukavice do lakta, za neku večernju haljinu… I naše su stvari unutra, upravo u tolikom broju da se tvoje ne vide čak i onda kad se vrata otkližu u stranu. Nisam bila pripremljena za to, nisam mislila da je toliko toga ostalo i da sve prije odlaganja trebam vidjeti. Kriste Isuse, bol je bila iznenadna, udarila me u glavu, u srce, u želudac, u noge, u kosu, u oči, u svu mene svom snagom. Koliko toga još moram vidjeti i koliko podnijeti u borbi za svoje malo mjesto u mjehuru od sapunice, u kojem se nalazim svih tih godina poslije tebe? Nisam željela ali me nešto natjeralo ponovno prelistati foto album sa slikama s tvojeg apsolventskog putovanja i morala sam ti gledati u lice kako izranja iz magle proteklih godina i nametnutog zaborava, kako bi mi bilo lakše izdržavati. A onda su mi pogled i dlanovi obuhvatili omote s dokumentima s tvoje obdukcije i vještačenja iz Trsta. Niti sada nisam smogla snage da otvorim te korice i pogledam dokumente koje sam jednom dala odstraniti iz svoje blizine iz straha od istine koja je u njima. Sve je to nakon 17 godina izašlo van. Robu sam iz bijesa nagurala u crne vreće koje su odnesene u kontejner za tekstil, duplikati dokumenata izrezani u uništivaču papira, hrpa se smanjila, no bol se vratila da mi skrati sate spavanja, da me drži budnom. I opet i opet i opet, sve od početka. Srećom da se luka za moj brod nazire.

- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2022.

Tvoj dan

„A njena soba ostala je ista
kakova je bila prije smrti:
u zrcalu sutonje sunce mirno blista
na vrpci lampe se zlatna torbica vrti…“

Kada si nas napustila, nisi imala još punih 24 godine života, a danas bi slavila 40-ti rođendan. Otišla si kao mlada djevojka, na pragu života, a ovih 40 godina predstavljaju već zrelu dob. Sve manje-više obavljeno: školovanje, posao traje, obitelj se stvorila, problemi rješivi ili manje rješivi, sretni trenutci, trenutci loši…... Sve je u tih 16 godina koje su nam svima oduzete, tebi fizički, a nama kroz sreću tvojeg postojanja.

Ispočetka se ništa nije diralo u tvojoj sobi pa ako se i nije njihala baš zlatna torbica, jest ona druge boje. A tu je bila i tamnoplava samt kapa ili šešir pa i kaput oker boje. Sve ono što je uredno vraćeno u kutijama kao da je bila posudba u pitanju i kao da si i ti bila posuđena. No, često imam taj osjećaj posudbe. I nama, tvojim roditeljima. Samo toliko smo te uspjeli zadržati, na neko određeno kratko vrijeme, voleći te svim srcem.
Potom, kako je vrijeme prolazilo, a tvoje stvari počele gubiti tvoj miris, smještala bih ih bliže jedne drugima, da budu na okupu jer mi se činilo da ću time spriječiti gubitak veze s tobom, strašnu pomisao da te nije ni bilo i kao da ta odjeća, tvoje cipele, tvoj šal ili narukvica nisu bili tvoji.

Danas sam otvorila ormar u tvojoj sobi i pogledala kaput kroz zaštitnu foliju, hlače, tuniku…. Sve ono što je blizu jedno drugome i sve zbog trajanja tvog postojanja.

„Tek katkad šušne sobom sjena laka;
zar je to vani proletjela ptica
il' je ona došla i lakša od oblaka
sluša gdje zvoni njena budilica.

To ona katkad s drugog svijeta dolazi
da svoje male, bijele stvari podraga,
da promijeni vodu za stručak u vazi,
a onda ode ne ostaviv traga.“
(Vjekoslav Majer)

- 11:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2022.

To boli, to se ne smije

Oko mjesta mojega kretanja ima tvojih fotografija. Ne puno tek one najveće koje smo stavili u okvire pa stoje na polici, na dohvat oka. Na zidu do naše spavaće sobe, slika koju je napravio neki slikar. Ne sjećam se više je li radio po nekoj fotografiji ili si mu pozirala, tek sliku si mi dala da je negdje stavim jer jasno, nisi bila zadovoljna rezultatom. I koja će to djevojka biti zadovoljna svojim prenesenim izgledom? Uvijek nešto nedostaje ili je toga previše, uglavnom tek kad čovjek malo ozreli shvati da je zapravo to njegov izgled, a s manama se (manje više) pomiri. Gledam u zadnje vrijeme upravo tu sliku, dobro, mogao je malo poraditi na obliku lica koje je više srcoliko od onog kako ga je on vidio ali oči, oči je realno prenio. To su tvoje oči, uske i svijetle pa iako je koristio ugljen kao da kroz staklo probija ono posebno safirno plavetnilo. Gledam u te oči već nekoliko tjedana, puno češće no ranije, ne znam, imam osjećaj da prate moja kretanja pa zastanem i uđem u taj tvoj pogled. „Kako sam mogla to preživjeti? Kako sam mogla nastaviti?“ Ovih šesnaest godina što su prošle bile su prokleto bespotrebne, uludo proživljene i bez svrhe za moje postojanje. Nisam znala, nisam pretpostavila niti mogla zamisliti što će taj jedan trenutak ishitrene odluke nastavka života zapravo donijeti? Što sam očekivala, čemu se nadala, što zamišljala?
Gledam te i danas od jutra, hvatam tvoj pogled kojeg je slikar tako usmjerio da jest činjenica da me stalno prati, lijevo ili desno, svejedno. Tu je, uz mene, on me ne napušta. A ja po tko zna koji puta zaključujem da nisam smjela preživjeti tvoju smrt. To boli i to se ne smije.

- 15:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.11.2021.

Mišek......

ti ne znaš da se od onda, životi tvoga tate i tvoje mame nisu više mogli popraviti. I nikad neće. Poput onih smo roditelja " koji više ne žive u posve istom svijetu kao drugi kao i ostali stanovnici Zemlje, već se od njega udaljavaju, iz njega izbivaju i premještaju se prema nekim drugim krajevima, krajevima u kojima neko vrijeme zajedno i neutješno životare oni koji su izgubili dijete“ (Maylis De Kerangal: „Popraviti žive“)

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.09.2021.

U dobu samohvala čime da se ja pohvalim?

U ovom stoljeću ljudi kao da su se okrenuli samo prema sebi samima. Često mi se nameće pitanje o današnjim ljudskim vrednotama, u čemu se sastoje, čime se to čovjek može pohvaliti ili pak zaslužiti nečiju zavist? Nekad ranije su ta pitanja davala posve jasne odgovore. Mogli smo se pohvaliti svojim dobrim odgojem, svojim završenim školama, svojim pošteno obavljenim poslovima, namjeri da svoju djecu jednako tako odgajamo, rezultatima hobija....Nije tu bilo mjesta nekakvim sumnjama, dobro se znalo da iza završene škole stoji svjedodžba ili diploma, svaka je osoba gradila respekt od strane susjeda, poslovnih partnera ili članova obitelji. Ljude se poštivalo bez obzira jesu li se prema njima gajile i neke emocije. Danas svatko stoji nasuprot svojem ogledalu odnosno njegovu sinonimu, mobitelu. Tamo je kamera koja će obilježiti sve trenutke, sve one osobe i sva ona stanja koja vlasnik odredi poželjnima i to promptno dade svima na uvid. "Možda mi nedostaje obrazovanja ali imam djecu, sina, kćer, unučad o kojima treba odmah sve redom obavijestiti. Neka se dive, neka podilaze, neka su slijepi na sve nedostatke i na sva očita uljepšavanja". Pa iako svatko vidi u tom ogledalu svoje pravo lice ne očekuje nikakve kritike pa čak ni prijateljeske savjete. I svi moraju o svima znati sve. Odmah. Sad. Već jučer, zapravo. Ujedno, ne dijele se neuspjele fotografije kao niti neuspjeli životi.
A ja, što da radim ja? Imam kamericu, imam i svoj "profil" ali nemam nikoga s druge strane objektiva. Za mene je prekasno, a nije ni važno kao što nikad nije ni bilo. Znali bi reći da sam samozatajna ali se zapravo radilo o čuvanju ili čak skrivanju svoje intime.
Vrijeme mojih uspomena ne teče. Zastalo je, potom stalo te mi nudi uvijek iste fotografije. Djeteta, pa djevojke. Mogu ih umnožiti ali ne i učiniti različitim iako su osobe koje se nalaze pored tebe nastavile svojim životima, imaju svoju djecu, odrasle su i stare pomalo.
Ponekad, kad svratim do ovoga bloga vidim da je neki od alata za preuzimanje fotografije prestao postojati i da su neke od tvojih fotografije "nestale". Tad ponovno pregledam fotke kojima se nije povećao broj, odaberem nešto, postavim to da stoji, da bude album za mene.

- 19:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 28.07.2021.

Danas ti je .....

Tamo gdje si sada, u bilo kojem obliku, ne teče ti vrijeme i ništa više nije važno. Nama koji smo ostali nakon tvog odlaska vrijeme brza ili se vuče, vrijeme dolazi i vrijeme prolazi. Na groblju jutros prva je misao da ti je danas punih 39 godina, ali što više s njima? Ne mogu ih vezati uz život pa neću reći da danas imaš 39 godina života kad nema više života, ili postojanja, ili od rođenja, ili od datuma na onoj pločici nalijepljenoj na kamen pod kojim se nalazi ono što je ostalo od tebe. Ali za mene svejedno tvoje godine teku čak su se priključile godinama koje teku od onog strašnog dana, isprepliću se, upadaju jedne drugima u stazu pa ponekad teško mogu smjestiti događaj u prije, poslije ili zajedno? Još jedan mučan dan, izgubljen u neostvarivosti, još jedno „zašto“ i „ako“ i „da je“ i „kad bi“ ostaje neizgovoreno.

- 15:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2021.

Sreća dotaknuta u snovima

Ljubavi moja, evo me kako idem prema šesnaestoj godini punoj praznine, uskraćenih radosti i dana nalik jednih drugima. Sve je isto, sve se zapravo ponavlja, isti osjećaj i iste misli svakog jutra. Shvatila sam prije svega da su jutra najgori dio dana, trenutak saznanja i potvrde. Nakon snova ako ih je bilo jer sretnija sam kad ništa ne sanjam. Kada se to naime desilo, jednog sam srpanjskog poslijepodneva iscrpljena od užasa i boli, zaspala jedno popodne i sanjala tvoju blizinu i normalnost. Buđenjem sam odmah dobila šamar i odlučila da više nikada neću spavati za dana i da nikada neću sanjati kako je sve ostalo isto. I nekako traju te dvije zabrane, ne znam ni sama je li to moguće tako postići? A onda, prije nekih mjesec dana, noću sam te ipak dozvala, bila si na jednoj strani, ja na suprotnoj u nekom prostoru snova. Napokon sam te našla i osjetila takvu sreću kad sam te ugledala, raširila sam ruke i potrčala iz sve snage prema tebi, kao kad sam bila dijete pa sam šireći ruke trčala prema mami kad bi se vraćala s posla. Tu je sreću i tu radost teško opisati. Samo znam da sam te konačno pronašla i zagrlila, jako, punom snagom i drhtala od osjećaja sreće. Konačno, konačno, konačno….

Danas je petnaest godina kako te nema, a za sjećanje sam predložila tvome tati Vedranine stihove, iz jedne od najljepših knjiga poezije koju sam pročitala. A pročitala sam ih jako puno. Žao mi je da o toj knjizi i stihovima tvoje profesorice hrvatskog jezika nisam stigla razmijeniti misli s njome jer je za to bilo prekasno.

Vedrana Vidović: iz pjesme „Lako je bilo“

„…Nemam više
kamo umaknuti
olova svoja
u slapu rastakati.
Sa srcem prepuklim
radost bolnu
još jedino u sjećanjima
smijem dotaknuti…“

- 11:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2020.

Balans

Svaki prokleti dan u kojem postojim i živim bez tebe, balansiram između stihova V. Krmpotić koje sam odabrala da budu na nadgrobnoj ploči:

„… Sve što osta od tebe
to moja je miso na tebe,
miso koja ti oblači meso
miso koja ti daje da misliš“

i riječi koje smo odabrali za obilježavanje današnjih 14 godina bez tebe:

„Svejedno je. Izgubih ono do čega mi je u životu najviše stalo i nije važno što se još može dogoditi. Čak niti ne tražim drugo rješenje.“ ( I. Jarry).

Svaki te dan vizualiziram, gledam u tvoj svojevrsni hologram, slušam te u onih nekoliko rečenica koje su uspjele u namjeri biti klasicima moga uma i svaki dan ponovno spoznajem da je to samo moja čežnja i ništa drugo.

Opet ti dadem život, nakratko, i opet te izgubim.

Danas je dan jednak svim proteklim danima.Težak. Možda malo teži. Možda puno teži. Puno mi je toga na pameti ali sam svjesna da sam već sve opisala. Pa neću. Jer se sjetim ono malo roditelja za koje znam da su izgubili dijete kao i ja, kad ih netko i podsjeti na ono što su izgubili, samo mahnu rukom ili odmahnu glavom. Nema potrebe! Za koga!

- 12:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2019.

„Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom, sa svojom lađom i svojim brodolomom“

kaže u svojoj pjesmi Miroslav Krleža. I mi smo sami u svome domu, odnosno svatko od nas dvoje je sam za sebe. Brodolomci smo bez lađe i bez otoka na koji smo mogli doplivati. Trinaest je godina od dana našeg brodoloma i isto je toliko godina ispunjeno mislima na tebe, o tebi, za tebe. I o nama, svakome od nas posebno. Kako izdržati u ovom velikom moru, vodurini u koju smo tada bačeni? Kako se održavati u vodi i kako se možda i spasiti? Doplivati do otoka i udahnuti život?
Ili ostati tu gdje smo? Sami sa svojom lađom i svojim brodolomom. Bez pijeska, bez palmi, bez otoka, bez života.
Teško je plivati, svaki je zamah sve teži bez obzira na naviku koju smo vremenom stekli.

Barem pola mjeseca unatrag jutra se čine težima, mučnijima, šutljivijima. Jutra naime neminovno slijede snove i svih tih godina najgore su što život nakon tebe nudi. Otvoriti oči, shvatiti, prihvatiti i ići dalje. Ili ne prihvatiti, pobuniti se možda, odustati. Usmjeriti lađu u oko oluje?

Volimo te bezgranično

- 15:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 28.07.2018.

"Onog dana kad si se ti rodila zaboravila sam sve prethodne dane"

Upamtila sam rečenicu koju je jedan od likova iz nedavno pročitane knjige kazao svojoj kćeri: „Onog dana kad si se ti rodila zaboravila sam sve prethodne dane.“

U zadnje vrijeme često me pohode uspomene na dane neposredno prije tvoga rođenja, ono vruće i cvjetno ljeto u Bujama kad bih u našoj minijaturi od garsonijere premetala tvoje buduće stvarčice: odjeću, igračke, bočice, dekice…. i pomišljala na tebe nepoznatu. Ili na tebe nepoznatog. Naime, tada se još nije saznavao spol djeteta ranije od časka rođenja. Doduše, sigurna sam da su to vidjeli ginekolozi u Kopru kad sam ležala u bolnici radi placente previe, ali mi nisu ništa rekli. Očekivala sam te s nestrpljenjem i brigom; hoću li ja to sve moći, hoćemo li se snaći tvoj budući tata i ja, tvoja buduća mama? Prisjećam se kako se moj dotadašnji život slikovito gledano, skupljao na neku hrpu, zgusnuo se i kako mi se učinilo da oko te gomile mojih ranijih zbivanja, na čistom prostoru sve do horizonta ima mjesta samo za budućnost nas troje. Iako je sve bilo novo za mene, iako je sve bilo obavijeno strepnjom, veselila sam se konačnom susretu.
A kad se zbio, kad sam te večeri prislonila usne na tvoju kožu, mokru i hladnu, doista, svi su dani do toga bili zaboravljeni, gotovo pa nevažni. Jer naš je život tek tada počinjao.

I nadalje sam mišljenja da se život čovjeka svodi isključivo na donošenja odluka, a jedna od tih je kome će posvetiti svu svoju ljubav. Ili se to desi bez mogućnosti odlučivanja? Kako god, ne može se voljeti istim intenzitetom više ljudi, ni dvoje čak. Uvijek nekoga voliš više. A onda taj netko postaje tvoj centar pa zaboravljaš na sve ono što je prethodilo vašem susretu jer sve je to bilo nevažno.

Na današnji je dan prošlo 36 godina od te večeri, na današnji si dan rođena ti.

- 08:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.07.2018.

Godine prolaze, a sve je isto jer sve je tada stalo

Doista, u ovih se 12 godina nije promijenilo ništa. Bol neprestana i sveprisutna drma zidovima moga tijela i uma i danas, a čežnja za tobom nimalo se nije smanjila. Brojala sam dane, pokušavala staviti vrijeme u okvir, a onda prestala. Vrijeme jest doista predugo, vrijeme je postalo sama vječnost.

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2017.

Svakog 28. dana u mjesecu srpnju

Od trenutka tvojega rođenja, svakog 28. dana u mjesecu srpnju pišem ti rođendanske čestitke. One prve, ljubeći ti lice, one kasnije, brzojavima, a od kad te nema umjesto usana i prstiju riječi pišem mislima.
Kako godine prolaze i kako se odmak od postojanja povećava pitam se ima li nešto gorega od ovoga.
Danas je prošlo 35 godina od tvojega rođenja.

- 07:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 01.07.2017.

Zauvijek uz tebe

Teških i mučnih i strašnih jedanaest je godina bez tebe.

Na današnji dan se sve najgore desilo, na današnji je dan prestao život za nas. Onakav kakav je bio do tada i onakav kakav smo očekivali da se nastavi. Kakav god ali uvijek uz tebe ili radi tebe.

Danas je dan u kojem se sjećamo onog kad još u njegovom početku nismo bili sami, a ja se poslije godina i godina prisjećam i nekih napisanih riječi pozdrava i brzojava toga strašnog dana: „Bila si naša zvijezda vodilja“ - „Neću te nikad zaboraviti“ - „Uvijek ćeš biti dio nas“ - „Anđele naš“ – „Mala ptico slomljenih krila“ …. Sada znam da je i zvijezda vodilja poput mnogih drugih nestala u crnoj rupi, da je pamet kratka, a zaborav dug, da anđela nema, a da ptice radi slomljenih krila ugibaju. Sve to znam dok mi sunce ovog srpanjskog dana udara u mozak i rastače ga, svega sam toga svjesna kao i svoje želje da se pisci napisanih riječi sami uvjere u njihovu istinitost. Na svojim primjerima jer tako se najbolje uči.

I za kraj (prilagođeno) riječi Davida Grossmana iz prekrasne knjige: Do kraja zemlje

„Razdireš me iznutra, bičuješ, udaraš šakama o stjenke moga tijela. Tražiš me za sebe bezuvjetno, zahtijevaš da napustim vlastito biće i posvetim ti se vječno, da sve vrijeme mislim o tebi bez prestanka, da svima koje sretnem pričam o tebi, čak i stablima, stijenama, grmlju, da ti izgovaram ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da te nikad ne zaboravim, čak ni na sekundu, i da te ne napustim jer me trebaš kako bi postojala“

- 15:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2017.

Lajk

Ljudi su se prvo društveno osamili, pa pokušali ponovno povezati, a sad kad su povezani gotovo s cijelim svijetom osamljeniji su no ikad. Čovjek i njegova veza sa svijetom, čovjek i njegov mobitel kao isklesana skulptura jednog bića, kao Pale sam na svijetu.

Imaš sve na ekranu pa nije ni bitno što je oko ili iza tebe. Na ekranu je svijet i njegova stvarnost. Ekran ti nudi slike posljednje avionske nesreće, žrtve bombaša-samoubojice, podatke o havariji plovila, zapravo gumenog čamca, prenatrpanog izbjeglicama s afričkog kontinenta u spasonosnom bijegu prema sjevernoj polutki planete. Na putu za morsko dno. Sve je na ekranu, ništa oko tebe. Slike s poprišta avio nesreće su te u prvi mah ostavile bez daha, ali brzo palcem pretražuješ ima li fotki s bližim fokusom, gro planom, interesira te vidi li se nečija odbačena glava, noga, ruka, igračka. Da bi naime mogao lajkati. Jer si se i ti uključio u sustav davanja sućuti. Lajkom. Pomorsko gumenjačke havarije izbjeglica gledaš kao vrlo-vjerojatni bijeg ekonomske provenijencije. K'o ih šiša lijene! Palac ti se opet pokrene, odeš u glazbenu potragu na You Tube. Priča završena.

Izgubila sam oca prije 21 godinu. Svog tatu. Svoj životni kamen temeljac, čija me smrt zaboljela fizički. Nisam ni znala do tada, da gubitak voljene osobe može zaboljeti tijelo. Da određena točka u kojoj se smjestila bol, tamo negdje između srca i želuca, poput kapel-majstora dirigira ostalim organima: plućima koja najednom dišu pliće, suznim žlijezdama koje proizvode suze iznad norme, prstima ruku koji počinju drhtati, glasnicama koje svako toliko zataje, pojavljivanju malih pa većih tikova, mozgu koji se neće isključiti pred spavanje…. Umro je, a ja sam zapamtila snop zašiljenih kolaca prislonjenih uz trešnjino stablo u dvorištu naše kuće u Dubravi. Znao je da mu tijelo otkazuje ali je također znao da će održati privid vlastitog života ako pripremi kolce za nasad mahuna u vrtu. Posijao je i mrkvu na gredici uz kuću. Još sam nekoliko godina gledala iste te kolce kako trunu uz stablo i pitala se hoće li ih itko od nas maknuti. Mama, sestra, ja? Nije nitko. Sve mi je teže bilo dolaziti tamo. Čim bih se primaknula kući, želudac bi mi se podigao i prijetio svime i svačime. Uglavnom, za boravka tamo mučila me samo nesanica. I da, tjeskoba. Tolika, da sam zamrzila kuću za koju sam jednom sanjala kako su je roditelji prodali. Tada sam se probudila sva u suzama, a potom, kad je on umro, poželjela da je nema. Jer je kuća bio on. I sve sam rjeđe dolazila, potom prestala.

A u društvu osamljenih ljudi uvijek se javi netko tko više ne može izdržati muku osamljeništva. Jer život teče i stvari se događaju. I moraš to nekome reći, barem za one najveće. Napišeš poruku, ili e-mail, čak nađeš komad bloga za svoj post i ljudi se sjate. Kao muhe. Svi jadikuju zajedno, svatko se sjeti svojih trenutaka, netko majke, netko oca, netko psa, netko da su proljeća postala nikakva. I ja to čitam, i ja bih se priključila i ja bih spomenula svoga oca, jer riječ je bila o tome. A onda se sjetim da imam još gubitaka u pričuvi. Zimus mi je umrla najbolja, ma ne, umrla je moja jedina prijateljica. Mjesecima iza toga svaki tjedan zastanem ispred njezina groba i prepričam joj važnije događaje, jadam se da vrijeme bez nje nije kao s njome, pa shvatim da pričam zemlji ispod svojih nogu.

Ta je moja prijateljica počesto teret moje muke znala nakratko prebaciti na svoja leđa. Gurnuti me laktom da krenem dalje i onda kad se činilo da ne mogu. Pa sad nemam komad njenih leđa.

Zastanem tako pred tim postom u kojem je netko pisao o gubitku svoga oca, pred onim istim kojem sam se htjela priključiti i opisati svoje gubitke. Svoga oca, svoje jedine prijateljice, kuće u koju ne dolazim… tako…. pa shvatim da sve to nije ništa u odnosu na gubitak tebe. Od velikog gubitka ima i većeg. Ponekad i najvećeg. Pa sam se povukla. Nisam ništa napisala, riječi su stale gubiti boju, blijediti i nestajati. I znala sam da ne smijem napisati niti riječi o gubitku tebe, tebe dragocjene, jer ne želim lajk. Lajk i potez palcem, udesno, ulijevo…. svejedno.

- 18:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2016.

Gdje je ljubav?

Dokle može sezati ljudska neosjetljivost i dvoličnost?

Današnji je dan u ovoj zemlji i među pripadnicima ovoga naroda posvećen onima kojih više nema, a obilježili su naše živote. Dokle mi sežu sjećanja uvijek je bilo tako i taj običaj nije nužno povezan s vjerom i vjerskim zakonima. Mrtvi su mrtvi, bez obzira tko su bili i što su radili. Čak je i ljubav službenica tog običaja pa nije važno je li smo nekoga voljeli za života više ili manje. Sjećamo se svojih, vjernika i bezvjeraca; roditelja, braće i sestara, baka i djedova, prijatelja, branitelja, pjesnika, kolega i poznanika….

Danas je osvanuo krasan i sunčan dan. Nakon groblja kojeg smo tvoj Stari i ja posjetili dosta rano, e, da ne bismo možda sreli poznata lica jer tamo nismo nikad od priča. Iako jesmo od šutnje. Kod kuće sam upalila radio i slušala izvješća iz većih gradova LN. Zagreba, Rijeke, Splita…… i moram reći da su me reakcije osim onih iz zagrebačkog studija doista iznenadile i to, recimo, neugodno. Prioritetno se radilo o uputama zainteresiranima gdje nabaviti čim povoljnije cvjetne aranžmane za groblje, kako čim prije doći do groblja koristeći javni prijevoz i tome slično, a onda su se priključili i ovi s obale. Ali su odlazak na groblja stavili pod obvezu koju se eto, može ili mora, kako za koga, odraditi, a potom lijepo i toplo vrijeme iskoristiti za odlazak u prirodu, izlet, možda i roštilj, takve stvari…. još je i blagdan.

Svatko najbolje poznaje sebe i svoje osjećaje spram onih koje je izgubio, je li naime dovoljan jedan dan u godini da se posjeti mjesto na kojem jesu, ili se može i bez toga dana, ali „otrčati“ na groblje, staviti aranžman, upaliti svijeću i potom spakirati ruksak ili plastičnu vrećicu i otići na izlet i iskoristiti dan je u najmanju ruku bezosjećajno. Onima kojih nema je ionako svejedno, niti vide, niti čuju, niti bilježe, ali ne bi trebalo biti svejedno onima koji na taj način obavljaju svoju dužnost. Dužnost, da, iako bi ovo trebala biti ljubav. Toliko smo naime kratko prisutni na ovoj planeti da i sjećanja umiru kad umre onaj tko se sjeća, a emocija koja je u najvećoj mjeri opjevana, naslikana, fotografirana, proživljena, doživljena, izgovorena je - ljubav. Gdje je onda ta ljubav?

Noćne šetnje zimskim gradom
nepomično vrijeme
ostaju nedovršene
naše vječne teme

Mutno svjetlo na raskršću
pornografski kino
sa strahom smo okusili
i vodu i vino

Amigo, aha, amigo

Svi bi htjeli da si s njima
daleko od mene
među nama od početka
politika, žene

Ja sam na to navikao
biti protiv sviju
ja neću s ovog mjesta
dok nas glasi biju

Amigo, aha, amigo

Nekad smo se rastajali
putovali dugo
voljeli smo mnoge
ali, to je nešto drugo

Trošili smo život skupa
i skromno i sjajno
ti si skoro sve sto imam
jedino trajno

Amigo, aha, amigo

(Arsen Dedić: „Amigo“)

O djeci koje više njihovi roditelji nemaju, neću sada. Taj se gubitak ne može opisati u ovakvim temama. On jest tema.

Komentar Irmine mame, Zdenke I.
"Draga Vesna,
frapantna sličnost s tvojim razmišljanjima vezano za ovaj Dan.
Uoči ovoga Dana, izloženi smo hvalama bezdušnica na poslu, "dobrim i brižnim" kćerima i unukama, koje su uradile mnoge pripreme na vječnim počivalištima.
I to pričaju MENI?! A da pri tom niti ne pomisle kako je to slušati, ne pitaju se kada smo otišli kod Irme (ne mogu pravim imenom izgovoriti tu strašnu riječ) rano ujutro, kao dva lopova, da nikoga ne sretnemo i ne slušamo šuškanje vrećica i glasne komentare. U tišini, malo stojimo u polumraku, a onda brzo natrag jer svako zadržavanje je prebolno za nas.
A po povratku ŠOK !! Od siline loših emocija, gotovo da smo pregazili čovjeka na pješačkom jer nam je pažnju odvukao užasan prizor. Na jednom od ulaza u Mirogoj: kotao, plin i kesteni !!!???. Užas, bešćutno...
Zar se u današnje vrijem vraćamo paganskim običajima zaboravljenim na ovim prostorima."
(07.11.2016.)

Sandri hvala i ove godine za sjećanje.....

- 15:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2016.

„Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“

Mislim da sam vremenom zato prestala plakati i da sam zato prestala jaukati. Jer sam shvatila, da se bol za tobom, patnja za tobom ničime neće umanjiti.

Jedino onda, kad više ne mogu pošutjeti, kad me zavist spram tuđe djece i njihovih života toliko obuzme da bih najradije nekome ili sebi nanijela bol, kad mi takav osjećaj i želja dopru do mozga, zajaučem. Ponekad tiho, ponekad glasno, ventil se otpusti no bol se ne smanji.

A i zbog čega bi deset godina bilo manje bolno od pet, dvije, sedam? Iste su. Te godine bez tebe. Bole i peku, smetaju pri hodu, ne daju spavati. Ponekad mi ne daju disati i gotovo uvijek mi prekidaju smijeh.

I čega god da se primim u svome životu to biva obavijeno boli, biva sakato i nedorečeno. Kao da postoji neki koridor kojim se isključivo mogu ili moram kretati, odvojen ogradom od drugih kojima prolaze ostali. Oni koji traže utjehu. Ja ne. Ne plačem. Ne jaučem. Niti nakon današnjih 10 godina.

(„Ne plačite i ne jaučite“ Bol nikada neće biti manja! poruka iz knjige Nikosa Kazantzakisa: Pismo Grecu“)

Za današnje riječi jedne mame, Irmine mame, bekrajno hvala, trebale su mi...

Draga Vesna,
na današnji dan iskreno suosjećam s tobom. I nemam riječi. Život nam se sveo na događaje prije i poslije. Stalno se pitam što nas još drži - nosimo pretežak teret kojeg ćemo se "osloboditi" tek kada i nas više ne bude. A netko ili nešto, kao da nas namjerno muči i održava da bi što više trpjele. Tvojih deset godina, mojih sedam... jedna.... mjesec ili dan .... svejedno, osjećaji su jednako zastrašujući i bolni.
...............................

u mislima često s tobom,
Zdenka

- 14:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2016.

U zimski dan

Oko mi je zamijetilo nešto nepoznato već početkom prosinca, da, čini mi se, ili je to ipak bilo polovicom istoga mjeseca? Nisam naročito zagledala, obično ubrzam stazicama do „našega mjesta“, a onda sam tek iza Nove godine odšetala do vodovodne crpke po vodu i vidjela da nedaleko, na jednom mjestu stoji bijeli umjetni bor. Približila sam se i vidjela da je podnožje pod borom bilo posipano kuglicama stiropora koje su vješto dočarale snijeg po kojem su onda bile razbacane bijele kuglice. Nije bilo ničeg drugog, nije bilo niti jedne druge boje osim te bijele s ponešto srebra.
Stala sam i zagledala se u prizor ispred sebe. Prva je asocijacija bila – kič. Sve tako svjetlucavo, umjetno, čak neprilično na takvome mjestu. Kič, nema druge. Misao poslije, bila je da ja to ne bih nikada stavila na mjesto gdje si ti. Takvo mjesto mora biti dolično, mora biti uredno, pomalo spartanski uređeno, isključivo svježe cvijeće u vazi, a ne umjetno, svijeće, a ovaj kičeraj??? Odmahujem glavom s negodovanjem, no potom se zagledam u fotografiju na nadgrobnom kamenu. U čisto i nježno lice jedne djevojke i njenu mladost. Smijeh u očima. Radost življenja. Svježinu, jedrost, ljepotu. Sve me to dotaklo dok sam nijemo stajala pred umjetnim zimskim ugođajem. Odmahnula sam nervozno rukom, tjerajući i mladost i ljepotu i sjaj onog lica od sebe. Ne misliti, ne misliti, samo ne zamišljati…. ali nisam se micala s tog mjesta. Najednom me taj minijaturni zimski ugođaj za kojeg su se očito pobrinuli njezini roditelji, sestra ili braća, potpuno očarao, oči sam fokusirala samo na te bijele i blještave predmete i najednom je sve sjelo na svoje mjesto, kao u bajci. Ništa više nisam vidjela i ničega nisam bila svjesna, niti lijevo niti desno, ni ispred ni iza, bila sam obuzeta tim prizorom i čistom radošću koju je izazvao. Pa jasno, za nju su postavljeni i bor i snijeg i kuglice, za njenu igru i radost u očima. Trenutak prošlosti i sjećanja preneseni na ovo mračno mjesto. Prsti su me odjednom zazebli, nosnice se stisle od hladnoće. Miris snijega, crvenilo jakni, prštanje snijega, miris bora u sobi, staklena krhkost kuglica pod prstima, osjećaj radosti …. stiropor, plastika, suze, bijes i more bola. I opet sam gdje sam bila. Na početku. Na stazi. Ispred tuđega groba.

- 19:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.07.2015.

Stvari pričaju

Jutros nisam imala snage ni pogledati vrata tvoje sobe, bojeći se ako ih otvorim, da stvari smještene unutra ne počnu pričati priče. Jer stvari pamte, iako mojim umom, pamte tvoje postojanje, pamte zvuk tvoje budilice, miris tvoga dezodoransa, tvoj odraz u prozorskom staklu, pamte tvoje misli.
Bojala sam se njihovih priča jednako kao i sjećanja na sreću koju sam proživljavala imajući te i voleći te.
Danas je tvoj 33. rođendan

- 11:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2015.

Danas neću plakati

Devet smo godina bez tebe.

Mogla bih dodati da su te godine bile i tužne, i osamljene, i besmislene… ali bile su. A ja sam bila sigurna da neću izdržati niti 2-3. Prevario me život koji je primamljiv kakav god bio, bilo je i sitnih radovanja, interesa, rada, ljepote, svega, no, sve je nekako omeđeno, ugurano u okvir tuge izvan kojeg se ne može. Zadnjih dana ovoga lipnja moj mi je um pripremio inventuru sjećanja; od onog prvog trenutka saznanja i nevjerice, preko još intenzivnog osjećaja mrtvila tog srpnja 2006. kojega sam preležala tupa od bola i užasa, Murtera, koji me tog ljeta nije mogao spasiti, prvih dana na poslu kad se 8 sati činilo kao 24 ….. no kotač vremena ponovno se pokrenuo, a dani počeli nizati; lošiji, malo bolji od loših, dani navike, dani svijetli, dani tamni.

Danas neću plakati, samo ću misliti na tebe, neprestano, otvarat ću ti šaku i mirisat prste, češljat ću ti kosu, oprat ću ti robu, potkratiti hlače, pomilovati lice. Danas neću plakati iako ću dopustiti tuzi da me svu obavije.

- 12:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2015.

Moje subote

U zadnje vrijeme subotom na večer zabavljam se gledajući jedan glazbeni show, uživam u glamuroznoj sceni, blještavilu, muzici, odličnim glasovima (nećemo sada o nekim mojim bivšim ili preostalim favoritima); sama, podvijenih nogu (stara poza) sjedim na trosjedu i fali mi jedna noga do moje, ruka koja me gurka, glas koji mi uporno nameće svoje ukuse.

Subotom u večer teče život, mami me ljepotom postojanja, nudi mi raskoš dokolice, a ja samo trebam tvoje društvo. Onda mi padne na um misao da bi sada imala 32 godine i da ne bi sjedila sa mnom gledajući TV. U suprotnom nešto ne bi bilo u redu….. no u sadašnjosti mi fališ toliko da izmišljam scenu iz prošlosti, paleći joj svijeću, dajući joj život.

Samozavaravanje nisam samo apsolvirala, doktorirala sam ga, mogu ja i takve stvari. Pogotovo subotama. Sve dok mi pogled ne padne na tvoju fotografiju (a ima ih oko mene u popriličnom broju), a onda praznina razjapi usta, proguta me i ispljune kao košticu naranče.

- 19:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2014.

Pobijeđeni

Ponekad mi se čini da je čovjek u svojoj krhkosti gotovo proziran. Da mu se vide kosti kao da ga obasjavaju rendgenske zrake. Ponekad u toj prozirnosti da liči meduzi. Ili papiru u kojeg se nekada umatalo cvijeće, prije ovih današnjih komada jute. Ubačen odnekuda u Svemir, potom na „malu plavu“, leluja poput zrnca prašine. Leluja, a misli da je jači od svih drugih vrsta sa kojima dijeli suživot. Misli i da je uspostavio kontrolu nad sobom i svojim emocijama. Misli, svašta misli.

Misli da je 8 godina dugačak period i da ga još malo toga može izbaciti iz svakodnevne kolotečine. Misli da je stavio demone u red. Misli da je očvrsnuo. No, nije.

Za ručkom pričamo o svakodnevnim događanjima, tvoj Stari i ja. O hrani koju jedemo, je li prevruća i je li dovoljno začinjena. Priča mi i pričam mu. Dotaknemo se gradskih tema. U tim temama i nekih, koji misle da su pametniji i sposobniji od drugih. Pa rasprava postaje žučnijom, a Stari smatra da bi oni s druge strane (moćnika) trebali podići sudske tužbe. Značenje sudskih tužbi povezali smo s pitanjem krivnje i nevinosti. Počeli ih analizirati, posvađali se i tuk na utuk, nekako stigli do te kobne subote kad nam je vlastiti život postao upitan. Ne znam više što je otvorilo put, no, sve o čemu nismo pričali toliko dugo vremena najednom je ugledalo svjetlo dana. Počeli smo o vlastitoj krivnji, prešli na međusobno okrivljavanje. Osjetilo se nešto teško u zraku, čule neizgovorene riječi, vidjele nepostojeće šake na stolu ili je to samo preslika psihičkog stanja? Zar smo se zapravo otpočeli braniti jedno pred drugim? A osam smo godina šutjeli o tome te se činilo da se svatko suočio sa svojom krivnjom, da ju je prihvatio i da se nosi sa njome kako god umije. Zabluda, kakva zabluda! Mislili smo tako od početka samo nismo htjeli raspravljati o svojoj krivnji.

Zašutjeli smo naglo, kako smo i počeli. Nije bilo pobjednika jer smo oboje pobijeđeni. Već dugo. Potom je svatko od nas krenuo u ostatak dana.

- 19:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2014.

Spuštenog pogleda

Ovaj dan, baš kao i jučerašnji, ne mogu i ne smiju biti drugačiji, sve dok me ima. Pitam se kako bih ti mogla dolaziti samo tih dana, kako bih mogla misliti na tebe dva dana? U mislima si mi neprestano, dok hodam, dok se kupam, dok ispirem suđe pod vodom .. svaki trenutak je nečime povezan s tobom i svaki muklo boli. U meni si i oko mene.

Jučer nosim ruže, a mozak mi bruji dodatnim glasovima i projekcijama. Četiri svjećice, za dedu, baku, mamu i tatu i dok gledam u plamičke zajedno s njima roštiljam i smijem se u Dubravi. Dvije za Savetu i Matiju, dok pjevamo slavonske pjesme, za Mirjanu dok mi sa sjajem u očima priča o Vodicama, za druge … Mislim na Slavicu i Ivu kako ispijamo kavu na litre gore, na Krimeji. Toliko je mrtvih u mojem životu……

Uokolo glasan žagor ljudi, a u zraku oštar miris krizantema dok Stari i ja hodamo prema izlazu. Onda spazimo Jasmininog tatu. Spuštenog pogleda nosi kantu s vodom za cvijeće. Konačno primjećujem razliku između nas i ostalih. Tvoj tata i ja, Bobina mama, Ivanova, Danijelina …. ne dižemo pogled, ne pričamo. Da nam se pogledi susretnu, prepoznali bismo u njihovim sami sebe, u očima jednako praznim i mutnim, u zgrbljenim leđima, u plitkome dahu. Ne gledamo jedni druge no znamo da smo ovdje svake subote, onda kad je dan običan ili pljušti kiša, kad nenadano zapadne snijeg, kad prži sunce ili se probijamo kroz maglu.

I ova dva dana prolazimo šuteći i oborenog pogleda, ne radi sličnosti već razlike.

Umag, 2. studenoga 2014.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2014.

Za mene si ....

Danas ti je 32. rođendan i ne, neću napisati da bi ti bio jer on to jest. Za mene postojiš i dalje, za mene si opipljiva i stvarna, za mene imaš svoje lice, svoje tijelo, govor i misli. Ne mogu i neću zamišljati tvoj sadašnji oblik i jer mi je Netko i Nešto uskratio tvoju budućnost ja ti u mislima svake godine dodajem nešto novo i nešto drugačije. I prepoznajem te takvu jer te takovom stvaram……

- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2014.

Danas je tada

TOGA dana bilo je vruće, nesnosno
TOGA dana je jedan čovjek iz okolice Duina rekao policiji da mu se čini da je čuo neki udarac, ali nije više siguran je li ga uopće čuo
TOGA dana su vozila prolazila istom cestom, a da nitko od vozača ili osoba u automobilima nije primijetio otvor na ogradi uz cestu
TOGA dana, pred večer, vozač jednog teretnog vozila zamijetio je krajičkom oka bljesak metala dalje od ceste, u šipražju
TOGA dana te netko drugi, a ne ja, ja ili tata, ili oboje, primio za ruke, opipao ti bilo, stavio te u kola hitne pomoći
TOGA dana je tvoj telefon šutio, a telefonska je sekretarica mantrala o tome kako je korisnik nedostupan
TOGA dana, na večer, netko je nekome ovdje dojavio, da se desila teška nesreća
TOGA dana je tvoj život prekinut, a naši uništeni

Danas smo tvoj Stari ja dan proveli u Bermu, u crkvici Sv. Marije na Škrilinah
Danas sam, nakon dugo vremena jednoj osobi rekla da sam te izgubila

- 21:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 24.01.2014.

Pssssssst!!!!!!

Šutimo moj blog i ja. Već dugo. Krenem pisati, pobrišem sve napisano, dan ili dva iza toga opet mi se nakupi tereta kojeg bih rado skinula na par minuta, tek da se odmorim i skupim snage za dalje i opet potonem u šutnju. Prst na usnama ….pssssst….

Muči me, kako su podnosili šutnju oni koji su se zavjetovali, oni koji su ostali ili postali nijemima, oni koje je muka natjerala da zašute? Ausonijeva misao kaže: ”Tko ne zna šutjeti, neće znati ni govoriti“ pa iako sam saznala kada treba šutjeti bojim se da ću u toj šutnji izgubiti dar govora. Istina, u vremenu prije strašnoga kraha, više sam govorila no šutjela. Možda nisam dosegla potrebnu razinu iskustva da bih znala kada, kako i zašto šutjeti ili sam pak živjela kusajući samo sreću pa nije bilo razloga za šutnju. Ili sada za, muk. Nije isto zašutjeti i umuknuti. Zašutjeti se može djelomično, privremeno, umuknuti znači prestati govoriti i izražavati misli trajno, zauvijek. Prst na umu….. psssst…

Preko dana uspijevam u šutnji, ali noću volja ne djeluje. Kako sam uspjela nekako prebroditi (malo silom, malo milom) probleme sa nesanicom ne želim razmišljati apsolutno o ničemu prije spavanja. Umorim se čitanjem i često se probudim u neko doba noći s upaljenim svjetlom i knjigom u zaspalim rukama. Tvoj Stari spava, ne smeta ga svjetlo jer je navikao na moja kasna čitanja. Ugasim svjetlo i zaspim u trenu, sretna što sam prevarila aveti i okrenula im leđa. No ne uspijeva uvijek….. Neku me večer prevario san, ugasila sam svjetlo, zarila lice u jastuk ali evo ih, bez kucanja i najave. Stižu mi utvare i varaju me na najgori mogući način, koristeći varljivo stanje između sna i jave. Posjednu me u auto i na magistralu prema Dalmaciji. Kažem Starom koji vozi, neka ne žuri, neka vozi polaganije…. Cijelo se vrijeme puta smješka, a onda mi obuzetoj znatiželjom, pred Starigradom kaže da ima iznenađenje za mene, prekrasno iznenađenje. U Zadru. Kakvo iznenađenje, čudim se i zašto u Zadru, što bi bilo u Zadru, zaboga? On se samo smješka, opravdava se nekakvim dogovorom i tek na ulazu u Zadar kaže mi da se s tobom dogovorio da me iznenadite. „S Unom si se dogovorio? O čemu pričaš, Z.? Une … nema“. „Ima“, kaže mi, „cijelo je vrijeme ima, htjela se potpuno osamostaliti, odvojiti od svih nas, htjela je sama započeti posve novi život“. „A ti si cijelo vrijeme znao? Mene ste varali? Zašto mene?“ Tu aveti ustuknu i ostave me samu neka se pečem, kuham i pržim kako god znam. Jesam li te gušila svojom ljubavi i brigom, zlato moje? Jesam li ti bila naporna, zahtjevna, dosadna, teška? Nema dakako odgovora, čak niti izmišljenih, samoopravdavajućih, potrebnih, iscjeljiteljskih…. Samo da zaspim, samo da ne mislim, samo da bude jutro, a tada ću Starom ispričati ovu stvarnost-tlapnju i pitati ga ima li šanse da je to istina. Kako god bila nemoguća i teška ponadah se takvoj istini. Ujutro sam sva smušena sve prešutjela. Potrpala sve u sanduk u sebi. Star sedamgodinašestmjeseciidvadesetičetiridana.

Zamijetivši mi podočnjake i usporenost pita me jesam li slabo spavala, a ja lažem da sam spavala kao top. Ljuti me što nisam više ostala u tom stanju, možda bih te vidjela čak i pod uvjetom da mi saspeš u lice da su moje bojazni bile opravdane? Da ga ipak pitam? Prst na umu, prst na usnama … pssst…. Muk, težak, zakovan u sanduk, teži od svake misli i riječi.

Kažu još i da čovjek sa srcem punim šutnje i čovjek sa srcem punim tišine, ne mogu biti isti. Ja sam onaj sa tišinom.

- 18:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Srpanj 2024 (2)
Listopad 2023 (1)
Srpanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (1)
Srpanj 2022 (2)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Srpanj 2020 (1)
Srpanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (2)
Srpanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)

Opis bloga

Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. I moj se život, kakvog sam imala do tada također ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje je vrijedilo biti ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi odjeci života.

Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Svijeće
Josip Beljan
Moj mali anđeo
Blog Una
Blog tvoga Starog

Fotografija iz indeksa

Preuzeto s web-a

Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih

Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.

Ove komentare proglasili su najiritantnijima:

Sve se događa s razlogom
Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu.
Sad je na boljem mjestu
Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi.
Barem imaš još jedno živo dijete
Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom.
Mlada si i možeš imati još djece
Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete.
Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi
Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.

Pričajte mi o Uni ....

iz KOMENTARA na postove:

Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

Sačuvaj me ...
Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
Roditelju nije.
Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
"Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
"Ne."
"Poginula je kćerka naše tajnice.”
U Italiji.” ."
"Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
"Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
"Znaš li?" - pitao je. .
"Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
"Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
Danas strepim. .
Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
Molim te. .
Molim vas obje. .
I jednu i drugu.
Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
Znam da se to ne može izmijenit.i .
Znam da je gotovo. .
I da se s tim mora živjeti. .

link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
(Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

" Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
(komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)

Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
3. Athol Fugard "Tsotsi"
4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
19. Terry Eagleton: "Smisao života"
20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
29. Ma Jian: "Pekinška koma"
30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
33. David Grossman: "Do kraja zemlje"
34. Jane Shemilt: „Kći“

PJESME - MISLI - OSJEĆAJI
Ako prva umrem ja
Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
Zajednički trenuci, tajne istražene,
Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
Jezik dodira i pogleda bez riječi,
Jedna drugu poznavati,
Davati i uzimati,
To nije cvijet koji će izbljediti,
Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
Nije niti stijena,
Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
Što bijasmo, i sad smo.
Što imasmo, još imamo.
Zajednička prošlost prisutna vječno.
Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
Miruj.
Sklopi oči.
Diši.
Osluhni moje korake u svome srcu.
Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.

To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.

Jedina moja srećo, poslušaj:

"Sreća mi je blaga bila
al' je sreća vječna mijena
tužnu me je ostavila.
Nikad više neću njena
ugledati lice mila" (M. Cervantes)

Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

"...Sve što osta od tebe
to miso je moja na tebe,
miso koja ti oblači meso,
miso koja ti daje da misliš..."

"Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
(Henri Becque)

" Vrijeme je:
Presporo za one koji čekaju,
Prebrzo za one koji se boje,
Predugo za one koji tuguju,
Prekratko za one koji se raduju.
Ali za one koji se vole
Vrijeme je vječnost"

Henri van Duke

(Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)

Moj um -
moj neprijatelj

"Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."

" Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."

Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
Jeremijeva tužaljka
Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”

1. srpnja 2008.

Hvala Ti Sandra,
sa bloga:
Sandra

"u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

ruža je za Unu....

01.srpanj 2009.

„ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
želi da bol progonstva ispije.

I da stabla jesen osjete,
ja na njih siplem svoju dušu
i snove im sušim. Tek sada jedva
uspomena diše prepuna gorčine
k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

Melahrinos

In loving memory

Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

sa ENIKINOG bloga:
".....svijećica je za sve anđele
koji više nisu sa nama, a cijeli
je život bio pred njima:

" .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
koja nas je prerano napustila.
Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
i sve one mlade živote..."

Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:
"Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
A krivcima se ne oprostilo nikada."

Tužaljka tate:
"Stvorena od sna i za san
Ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu
u rijeku
koja se vraća izvoru"
( Zvonimir Golob)

Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
" Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
17. rujna 2008.

Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
Leptir (26.09.2008. 17:02)

"ko će tebe mi zaminit
ko će stat na misto tvoje
kad još nate čeka
ovo bolno srce moje..... "

Kaže:
titanik2
06.10.2008. (14:13)

"Živjeti u snu
čini se ,meni je suđeno
da živim sanjajući.
Životu koji sav je od sna
smrt ne može nauditi."

Kaže
Meša Selimović:

Trebalo bi ubijati prošlost
sa svakim danom što se gasi.
Izbrisati je da ne boli.
Lakše bi se podnosio dan
što traje i ne bi se mjerio
onim sto više ne postoji.
Ovako se miješaju utvara i život,
pa nema ni čistog sjećanja
a ni čistog života.

(Hvala ti Anda na podsjećanju)

M. Antić:

BESMRTNA PJESMA

Ako ti jave ;umro sam
a bio sam ti drag
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na usni pepeljast trag.
Da li ikad razmišljao
o tome što znači živeti?
Ko sneg na toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, ali lukava duga.
I živi !
Sasvim živi!
Ne grickaj ko miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži i vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom; na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem; pomalo luckast.
Ponekad naopak
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

A onda već jednom ozbiljno
razmisli što znači živeti i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš što ću ti učiniti;
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi tražio.
Upamti;stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti; nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu ,a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?Da neka malecka tajna ,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš ja sam stvarno zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nježnost
i proglašen krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već nečim drukčije živim.
Posljednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem;kako preživeti
nego;kako ne umreti
posle svih umiranja.

Ako ti jave;umro sam,
ne brini.
U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanje mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš što su proročanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe u krug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave;umro sam
ti znaš-ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos noćima sivim
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
Upamti;to ja još uvek
šašav letim i živim.

Mirjana Krizmanić: Tkanje života
„Bog ne može biti na svakom mjestu,
pa je stoga stvorio majke „
– židovska poslovica

Kaže D. Koontz:
"Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

P.F.Thomese: "Dijete sjene"
"Tko plače obično vlada sobom."

"Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

"Sreća je nešto čemu daješ ime
tek kad je više ne možeš naći."

"Riječ koja nedostaje:
Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
Dijete bez roditelja je siroče.
No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

"… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

"Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."

Albert Einstein:
" Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
onda smo mi uistinu bijedna družina"

Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
"Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

Cecilia Ahern:
"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

Martin Le Franc (1410. - 1461.)

Moje je ime nečujno.
Krošnja bez ploda,
oštro trnje je za me cvijeće;
tako mnome vlada ljubav,
a drugdje mi se ne dopušta da budem:
dan je za me noć.

Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

" Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
(riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

„S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

"Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

„Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

„Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

„Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

„ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)

E. Newmark: „Sandalovo drvo“

"Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

Greg ILES: „Vječni san“

„Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

Mani Gotovac: „Fališ mi“

"Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

„Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

„Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

„ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

„Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“

Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

"Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "

Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

“Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

David Grossman „Do kraja zemlje“

„Razdirao ju je iznutra, bičevao, udarao šakama o stjenke njezina tijela. Tražio ju je za sebe bezuvjetno, zahtijevao da napusti vlastito biće i posveti mu se vječno, da sve vrijeme misli o njemu, bez prestanka, da svima koje sretne priča o njemu, čak i stablima, stijenama, grmlju, da mu izgovara ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da ga nikad ne zaboravi, čak ni na sekundu, i da ga ne napušta jer je on sad treba kako bi postojao."

Vedrana Štiglić Vidović:"Popara i druge priče"

"Ionako je već davno shvatila da život nije staza kojom hodaš, nego teret koji nosiš na svojim leđima, dok ti čelo ne dotakne stopala pa ispred sebe više ne možeš vidjeti stazu kojom kročiš, a iza tebe nigdje je više nema - izbrisale je stope bezbrojnih suputnika sa svojim bremenima. " (Gorka rijeka)

"Bolje je što prije nestati. Ionako se u njenom životu ništa više neočekivanog ne može dogoditi. Svaki dan je isti, skoro svaka noć neprospavana, svaka nada je starošću zazidana. " (Od ponoći do golubova)