Marketing
To boli, to se ne smije
Oko mjesta mojega kretanja ima tvojih fotografija. Ne puno tek one najveće koje smo stavili u okvire pa stoje na polici, na dohvat oka. Na zidu do naše spavaće sobe, slika koju je napravio neki slikar. Ne sjećam se više je li radio po nekoj fotografiji ili si mu pozirala, tek sliku si mi dala da je negdje stavim jer jasno, nisi bila zadovoljna rezultatom. I koja će to djevojka biti zadovoljna svojim prenesenim izgledom? Uvijek nešto nedostaje ili je toga previše, uglavnom tek kad čovjek malo ozreli shvati da je zapravo to njegov izgled, a s manama se (manje više) pomiri. Gledam u zadnje vrijeme upravo tu sliku, dobro, mogao je malo poraditi na obliku lica koje je više srcoliko od onog kako ga je on vidio ali oči, oči je realno prenio. To su tvoje oči, uske i svijetle pa iako je koristio ugljen kao da kroz staklo probija ono posebno safirno plavetnilo. Gledam u te oči već nekoliko tjedana, puno češće no ranije, ne znam, imam osjećaj da prate moja kretanja pa zastanem i uđem u taj tvoj pogled. „Kako sam mogla to preživjeti? Kako sam mogla nastaviti?“ Ovih šesnaest godina što su prošle bile su prokleto bespotrebne, uludo proživljene i bez svrhe za moje postojanje. Nisam znala, nisam pretpostavila niti mogla zamisliti što će taj jedan trenutak ishitrene odluke nastavka života zapravo donijeti? Što sam očekivala, čemu se nadala, što zamišljala?
Gledam te i danas od jutra, hvatam tvoj pogled kojeg je slikar tako usmjerio da jest činjenica da me stalno prati, lijevo ili desno, svejedno. Tu je, uz mene, on me ne napušta. A ja po tko zna koji puta zaključujem da nisam smjela preživjeti tvoju smrt. To boli i to se ne smije.
Post je objavljen 01.07.2022. u 15:47 sati.