Upamtila sam rečenicu koju je jedan od likova iz nedavno pročitane knjige kazao svojoj kćeri: „Onog dana kad si se ti rodila zaboravila sam sve prethodne dane.“
U zadnje vrijeme često me pohode uspomene na dane neposredno prije tvoga rođenja, ono vruće i cvjetno ljeto u Bujama kad bih u našoj minijaturi od garsonijere premetala tvoje buduće stvarčice: odjeću, igračke, bočice, dekice…. i pomišljala na tebe nepoznatu. Ili na tebe nepoznatog. Naime, tada se još nije saznavao spol djeteta ranije od časka rođenja. Doduše, sigurna sam da su to vidjeli ginekolozi u Kopru kad sam ležala u bolnici radi placente previe, ali mi nisu ništa rekli. Očekivala sam te s nestrpljenjem i brigom; hoću li ja to sve moći, hoćemo li se snaći tvoj budući tata i ja, tvoja buduća mama? Prisjećam se kako se moj dotadašnji život slikovito gledano, skupljao na neku hrpu, zgusnuo se i kako mi se učinilo da oko te gomile mojih ranijih zbivanja, na čistom prostoru sve do horizonta ima mjesta samo za budućnost nas troje. Iako je sve bilo novo za mene, iako je sve bilo obavijeno strepnjom, veselila sam se konačnom susretu.
A kad se zbio, kad sam te večeri prislonila usne na tvoju kožu, mokru i hladnu, doista, svi su dani do toga bili zaboravljeni, gotovo pa nevažni. Jer naš je život tek tada počinjao.
I nadalje sam mišljenja da se život čovjeka svodi isključivo na donošenja odluka, a jedna od tih je kome će posvetiti svu svoju ljubav. Ili se to desi bez mogućnosti odlučivanja? Kako god, ne može se voljeti istim intenzitetom više ljudi, ni dvoje čak. Uvijek nekoga voliš više. A onda taj netko postaje tvoj centar pa zaboravljaš na sve ono što je prethodilo vašem susretu jer sve je to bilo nevažno.
Na današnji je dan prošlo 36 godina od te večeri, na današnji si dan rođena ti.