Marketing
Pobijeđeni
Ponekad mi se čini da je čovjek u svojoj krhkosti gotovo proziran. Da mu se vide kosti kao da ga obasjavaju rendgenske zrake. Ponekad u toj prozirnosti da liči meduzi. Ili papiru u kojeg se nekada umatalo cvijeće, prije ovih današnjih komada jute. Ubačen odnekuda u Svemir, potom na „malu plavu“, leluja poput zrnca prašine. Leluja, a misli da je jači od svih drugih vrsta sa kojima dijeli suživot. Misli i da je uspostavio kontrolu nad sobom i svojim emocijama. Misli, svašta misli.
Misli da je 8 godina dugačak period i da ga još malo toga može izbaciti iz svakodnevne kolotečine. Misli da je stavio demone u red. Misli da je očvrsnuo. No, nije.
Za ručkom pričamo o svakodnevnim događanjima, tvoj Stari i ja. O hrani koju jedemo, je li prevruća i je li dovoljno začinjena. Priča mi i pričam mu. Dotaknemo se gradskih tema. U tim temama i nekih, koji misle da su pametniji i sposobniji od drugih. Pa rasprava postaje žučnijom, a Stari smatra da bi oni s druge strane (moćnika) trebali podići sudske tužbe. Značenje sudskih tužbi povezali smo s pitanjem krivnje i nevinosti. Počeli ih analizirati, posvađali se i tuk na utuk, nekako stigli do te kobne subote kad nam je vlastiti život postao upitan. Ne znam više što je otvorilo put, no, sve o čemu nismo pričali toliko dugo vremena najednom je ugledalo svjetlo dana. Počeli smo o vlastitoj krivnji, prešli na međusobno okrivljavanje. Osjetilo se nešto teško u zraku, čule neizgovorene riječi, vidjele nepostojeće šake na stolu ili je to samo preslika psihičkog stanja? Zar smo se zapravo otpočeli braniti jedno pred drugim? A osam smo godina šutjeli o tome te se činilo da se svatko suočio sa svojom krivnjom, da ju je prihvatio i da se nosi sa njome kako god umije. Zabluda, kakva zabluda! Mislili smo tako od početka samo nismo htjeli raspravljati o svojoj krivnji.
Zašutjeli smo naglo, kako smo i počeli. Nije bilo pobjednika jer smo oboje pobijeđeni. Već dugo. Potom je svatko od nas krenuo u ostatak dana.
Post je objavljen 01.12.2014. u 19:33 sati.