„A njena soba ostala je ista
kakova je bila prije smrti:
u zrcalu sutonje sunce mirno blista
na vrpci lampe se zlatna torbica vrti…“
Kada si nas napustila, nisi imala još punih 24 godine života, a danas bi slavila 40-ti rođendan. Otišla si kao mlada djevojka, na pragu života, a ovih 40 godina predstavljaju već zrelu dob. Sve manje-više obavljeno: školovanje, posao traje, obitelj se stvorila, problemi rješivi ili manje rješivi, sretni trenutci, trenutci loši…... Sve je u tih 16 godina koje su nam svima oduzete, tebi fizički, a nama kroz sreću tvojeg postojanja.
Ispočetka se ništa nije diralo u tvojoj sobi pa ako se i nije njihala baš zlatna torbica, jest ona druge boje. A tu je bila i tamnoplava samt kapa ili šešir pa i kaput oker boje. Sve ono što je uredno vraćeno u kutijama kao da je bila posudba u pitanju i kao da si i ti bila posuđena. No, često imam taj osjećaj posudbe. I nama, tvojim roditeljima. Samo toliko smo te uspjeli zadržati, na neko određeno kratko vrijeme, voleći te svim srcem.
Potom, kako je vrijeme prolazilo, a tvoje stvari počele gubiti tvoj miris, smještala bih ih bliže jedne drugima, da budu na okupu jer mi se činilo da ću time spriječiti gubitak veze s tobom, strašnu pomisao da te nije ni bilo i kao da ta odjeća, tvoje cipele, tvoj šal ili narukvica nisu bili tvoji.
Danas sam otvorila ormar u tvojoj sobi i pogledala kaput kroz zaštitnu foliju, hlače, tuniku…. Sve ono što je blizu jedno drugome i sve zbog trajanja tvog postojanja.
„Tek katkad šušne sobom sjena laka;
zar je to vani proletjela ptica
il' je ona došla i lakša od oblaka
sluša gdje zvoni njena budilica.
To ona katkad s drugog svijeta dolazi
da svoje male, bijele stvari podraga,
da promijeni vodu za stručak u vazi,
a onda ode ne ostaviv traga.“
(Vjekoslav Majer)