Marketing
The bright day fades away and darkness awaits us. ( W. Shakespeare)
Upravo se tako desilo tog beskrajno sjajno žutog i blještavog dana kad si nas ostavila same da nespremni dočekamo tamu koja se nadvila nad nas. Nije nam dala da dišemo, nije nam dala jesti, spavati, smijati se, planirati, nadati se budućnosti. Ugasio se dan, a tama koja ga je zamijenila i dalje nas okružuje. Oh, da, vratili smo se jelu, čak i smijehu, naučili smo spavati u jednom dijelu tijekom noći, a jutrom, ako su teške misli, ustajemo ranije. Prvo smo počeli disati, pa jesti, pa spavati. Popričati i nasmijati se. No, ne planiramo više od dan-dva dana unaprijed. Možda tjedan kad smišljamo jelovnik ili odlazak u servis, frizeru ili doktoru. Ali dalje od toga nemamo volje, a nemamo ni zašto.
Ove smo godine prestali slati objave „in memoriam“ u Glas Istre. Jer ga više nitko niti ne čita, a ljudi koji saznaju da je na današnji dan prošlo punih 18 godina od kako te nema doslovno padnu u nesvijest od čuđenja. „Zar već tako puno…….?“ Mjere protek vremena po događanjima iz vlastitog života, odrastanju djece, dolascima unučadi, poslovima, odlasku u mirovinu….. i ne pitaju nas kako smo uspjeli preživjeti i proživjeti tu punoljetnost. Pa smo tako odlučili zašutjeti i obljetnicama. Kad bih u najkraćim crtama trebala objasniti nekome što se s nama zbilo u tih 18 godina, moja bi prva riječ bila – naučilo se šutjeti. O tom danu. I danima poslije. I tebi. I nama.
Šutimo o tami pred drugima, a sve više i pred sobom, no ne možemo spriječiti misli i snove. Sanjam te srećom vrlo rijetko i to više kao neku prisutnost nego li lik i uvijek taj san ima neku težinu iako se jutrom uglavnom zaboravi čak i ako se to ne želi. San koji mi se desio, znam i datum, 13. na 14. lipnja ove godine (tata ti je bio na Murteru, a ja sam išla na fizikalnu) je atmosferom bio isti kao i sve vrijeme iza tebe, mračan. Događaj se zbivao ovdje u Umagu, konkretno, u gradskoj luci. S jedne strane, one prema gradu, bila je neka fešta, čuli su se glasovi, pjesma, žamor ljudi. S druge strane, one prema ACI marini i dalje prema Adriaticu, bilo je nemirno more, tamno sivo s visokim valovima. Sumrak. Prohladno. More miriše na jod i alge. Ja čekam tebe da doplivaš od lukobrana do sredine luke, do šetališta na kojem stojim. Zabrinuta sam jer te ne vidim i nikoga nema uz mene. Osvrćem se na sve strane jer nitko ne dolazi išta pitati, nitko ne gleda prema lukobranu ili čak prema Adriaticu jer su te valovi mogli odnijeti i na tu stranu. Sve sam zabrinutija, osjećam kako se panika počinje širiti tijelom, ne vidim tebe i ne vidim nikoga. Počinjem zvati tvoje roditelje, mamu, tatu, sestre, baku i pitam sebe samu kako to da se nitko od njih nije zabrinuo, pitao gdje si, čekao te, tražio neke spasitelje da pretraže luku. Nikoga. I onda mi se na um spusti misao teža od svega: Pa nisi ti bez roditelja, ja sam tvoja mama, ja sam ona koja te rodila, to sam ja koja moram čekati, zvati nekoga da te idu čamcima tražiti. Ja sam ta i ja umirem od brige i straha…… Buđenje.
The bright day fades away and darkness awaits us.
Sjajni dan se gasi i tama nas očekuje.
Post je objavljen 01.07.2024. u 09:10 sati.