Kiša je, možda zato?
Kao i svake godine pred godišnjicu, nekoliko dana ranije, tvoj Stari i ja odaberemo prigodan tekst za In memoriam i objavimo ga u Glasu Istre jer to naš regionalni list. Da te se možda netko i sjeti kad mu pogled padne na tvoje lice, ime, prezime… Ove godine, niti tjedan dana ranije, čitam na jednome internetskome portalu kako se naše novine, dakle Glas Istre gasi, odnosno prelazi u riječki Novi list. I to baš od 1. srpnja. Nisam znala što će to značiti za objavu sjećanja pa sam ih nazvala i interesirala se. Ispalo je da portali prenosi poluistine jer da samo dolazi do promjena u vlasničkim odnosima te da slobodno objavimo sjećanje. Imaju tvoju fotografiju kod sebe, znaju tko si jer je Stari bio njihov suradnik, sjećaju te se dulje od nekih koji su te osobno poznavali, možda sretali, možda družili, možda bili i nešto više….
Obzirom na tu oprečnost u objašnjenjima što će biti s Glasom Istre, očekujem sutra ujutro da će sve biti kao i ranijih godina, no, ukoliko se doista desi gašenje, bit će to i zadnji In memoriam u novinama. Za koga to činiti izvan naših prostora, niti se znamo, niti te znaju. Moglo bi se tako desiti da upravo ova godina kao sedamnaesta od tvog odlaska i to upravo na isti dan, u tu prokletu subotu bude i zadnje sjećanje upućeno ljudima izvan našeg doma.
Ali ima ih koji obiđu tvoje mjesto na groblju čak neki za koje to ne bih mislila jer te ne znaju osobno ali znaju mene, makar samo kao poznanicu. Tako je bilo i prije 2 tjedna kad sam srela gđu A. s kojom sam potom razmijenila pokoju riječ pa nakon što smo sredili grobno mjesto, tata ti je otišao svojim stazama uz koje su pokopani njegovi poznanici, a ja na drugu stranu do svojih prijatelja, Ljilje, Mate…. I onda još putem novih staza i novih mjesta na kojima je sve više mladih ljudi, mladića koje sam poznavala dok su bili klinci i koji su stradali u svojim ranim dvadesetim radi nesreće ili su dignuli ruku na sebe iz njima znanih razloga, ali ta mladost, ta bjelina cvijeća, svijeća, mjesta samih, tako teško pada. Nekima vidim roditelje ako pogodimo obilazak u isti dan, te tada primjećujem kako se mi mijenjamo, sustižu nas godine, bore, bolesti, a vi uvijek istih godina, premladi, prelijepi, prepotrebni da bi bili tamo. I nikada neće jenjati intezitet naših trauma, boli i muka koje proživljavamo nakon što ste nas napustili. Uzalud što se pobrinemo da stručak cvijeća u vazi stoji okrenut prema stazici ili uklonimo suhe listove s ruža penjačica kad unutra boli jednako užasno.
Danas, na 17.tu godišnjicu tvojeg stradanja, na isti datum i isti dan, pala je kiša, prva svih tih godina. Na tom mjestu cvijeće i izgorjele svijeće koje smo tvoj Stari i ja ostavili prošle subote. Nikoga……
|