Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • Zdenka

    Prije mjesec dana slučajno saznajem za održavanje znanstvenog skupa „ŽALOVANJE“ pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uz poziv, slijedi tekst: „Žalovanje je kompleksni fenomen koji je sastavni dio života svakog čovjeka, a nastaje kao reakcija na stvarni ili zamišljeni gubitak. Upravo zato što se radi o općeljudskom fenomenu, imamo potrebu iznijeti i raspraviti suštinu značenja procesa žalovanja. Neprorađeno žalovanje vodi u patologiju koja se može očitovati u formi različitih tjelesnih i psihičkih poremećaja. Pri tome dolazi do blokiranja daljnjeg psihičkog funkcioniranja. Na široj društvenoj razini, neprorađeni procesi žalovanja mogu dovesti do niza negativnih socijalnih fenomena. Oni se mogu očitovati kroz narušene interpersonalne i odnose s grupama. Ono što ostaje neprorađeno nije izgubljeno iz mentalnog prostora i ima potrebu nevoljnog oslobađanja na manje zrele načine. Želja nam je prikazati teorijske koncepte i razrješenje ovog, na žalost, zanemarenog fenomena u današnjoj kulturi.“
    Bez razmišljanja, prijavim se, odabirući pri tome samo određene teme. Održavanje skupa je danas i sutra, a sudionici su eminentni stručnjaci u području psihologije i psihijatrije.
    Danas odustajem, ne odlazim, odlučujem da nemam što čuti. Ja svoju tragediju „živim“ već šestu godinu, ti Vesna osam . . .
    I mislim, kako ti veliki stručnjaci mogu znati kako je nama koji smo to doživjeli, a oni samo mogu teoretizirati, zamišljati, mudrovati . . .
    Odluka o dobivanju djeteta je veličanstvena – tog časa pristaješ na činjenicu da će ti srce zauvijek biti izvan tijela. Međutim, neki spoznaju svu težinu roditeljstva. Roditeljstvo znači učiti i o snagama za koje nismo znali da imamo i preživjeti boli za koje nismo znali da postoje.

    avatar

    12.12.2014. (07:32)    -   -   -   -  

  • emocija

    Hemingwaj je napisao da niti jedan čovjek nije otok, a ja sam spoznala (ne saznala) da jest. Kad te zadesi tragedija takve vrste, onda vidiš da si otok. I ne može nas se grupirati u nikakve arhipelage. Živimo svoj otočki život onako kako nam ga odrede vjetrovi i daljina kopna. Okrenuti sebi, živimo i borimo se onime čime raspolažemo. Bez pomoći sa strane. Jer ljudima na kopnu otočani su neznani.

    avatar

    13.12.2014. (18:28)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da, da.. neizbježno je to.. jer je taj očaj tako dubok da ga skoro ponekad nismo ni svjesni koliko se silno trudimo potisnuti sve.. radi drugih naravno.. da nas ne proglase ludima.. a onda dođe taj trenutak.. i bum.. sve se rasplamsa.. i onda to još danima bukti.. treba se vratiti na kolosijek "života"...
    Težak je to život.. pretežak..

    avatar

    15.01.2015. (19:53)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Ja mislim, ali već odavno, ako čak o tome nismo i same nas tri raspravljale prije par godina, da bi trebalo zabraniti razglabati o žalovanju svima koji nisu na vlastitoj koži osjetili gubitak, a pogotovo gubitak djeteta.

    Malo nas je pred uvaženim auditorijem imalo prilike, ili htjelo reći, ali još više zbog toga što je druga strana nikada nije htjela saslušati, a kamoli se zamisliti nad našim pojmom žalovanje, i odabira otočkog života.

    Otočki život je naš odabir, koliko radi nas i zaštite samih sebe da te više ne povrijede, toliko to odgovara i drugoj strani jer nas manje gledaju i manje im kvarimo "normalan" život....

    Možda je i bolje tako, barem otoci nikome ne smetaju

    avatar

    15.01.2015. (22:50)    -   -   -   -  

  • emocija

    Pa da, to je istina Mare, "otočki" je život naš odabir, samo, dodala bih, jer nismo imali puno izbora. Zapravo imali smo onaj, "oprostiti se" sa svojim djetetom i nastaviti živjeti pokušavajući to činiti kvalitetno, imali smo i onaj, otići za njima, pa kad to nismo učinili preostao je ovaj treći, stvoriti svoj otok okružujući se morem kao zidom. Niti jedna od nas četiri ovdje nije mogla prekinuti sponu sa svojim djetetom, niti jedna od nas se nije mogla "oprostiti" i prihvatiti da se takve stvari jednostavno dešavaju. Ljubav i čežnja su preveliki. I to je zaštita nas samih.
    Ali ima onih koji mi drugačije pristupaju. Upravo danas pričam s jednim našim poslovnim suradnikom, znamo se godinama, poslovno. Nema on nikakve obveze prema meni, ne tjera ga ništa da progovori i o Uni, iako je zna. Ali eto, često je upravo on prvi koji ju spomene u našim razgovorima. I to mi puno znači. Neće je time vratiti ali sam svjesna da je on taj koji posjeduje tankoćutnost i ljubav prema drugom čovjeku. Danas mi je rekao kako je upamtio što sam mu rekla kad nas je posjetio sa suprugom nekoliko dana "poslije", kaže da je upamtio da sam mu rekla kako želim o njoj pričati. I on se toga drži. Ne pričamo uvijek, ne pričamo puno, ali je dokaz da i oni koji to nisu prošli mogu drugačije. Ako to žele.

    avatar

    19.01.2015. (20:15)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Joj istina je Vesna.. ima takvih ljudi .. i ja ih znam dvoje troje.. . divni su i ja sam na njima zaista zahvalna.. malo ih je istina.. ali to je nekako i za očekivati.. svijet je peplavljen glupošću i glupim ljudima te njihovim naučenim praznim frazama.. a malo je onih kao što ti kažeš tankoćutnih.. ali ima ih..

    avatar

    21.01.2015. (18:11)    -   -   -   -  

  • emocija

    A pazi, koliko se naših ljudi deklarira vjernicima?! Upravo im vjera i dušebrižnici nalažu da moraju voljeti druge, da moraju suosjećati s njima u tragedijama, biti im podrška.... bla, bla... Ovaj moj suradnik uopće nije vjernik. Toliko o naših 90 i nešto % vjernika. Sreća da ima i takvih, meni je dovoljan i taj jedan umjesto njih 10 koji govore fraze bez imalo promišljanja.

    avatar

    21.01.2015. (19:30)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    E da.. vezano uz to:

    "Istraživanje sociologa Phila Zuckermana otkrilo je da djeca roditelja koji nisu vjernici izrastu u daleko tolerantnije osobe koje ne osuđuju različitosti, a odrastanje bez vjere ih ne čini ništa manje spremnim da pomognu drugima.
    Zuckerman upozorava da nevjerovanje u boga ne znači da osoba nema morala, kako se dugo smatralo, štaviše: djeci takvih roditelja omogućuje da bolje razlikuju dobro i zlo.
    Ovaj profesor je analizirao obimno višedecenijsko istraživanje i došao do dokaza da su porodice koje ne mare za religiju funkcionalne, sa stvarnom životnom etikom i pravim moralnim vrijednostima. Pokazalo se da su mnogi roditelji ateisti bili daleko posvećeniji u usađivanju etičkih principa u odgoj svoje djece nego što su to bili roditelji vjernici.
    Kako tvrdi Zuckerman, razlog za to je očit: moral ne dolazi iz knjiga ili s neba, nego od stvarnih ljudi i osjećaja, a pravilo da se ophodite prema drugima onako kako biste željeli da se oni ophode prema vama je drevni univerzalni etički princip koji ne dolazi iz religije.
    Zuckerman navodi da je istraživanje s Univerziteta Duke iz 2010. pokazalo kako sekularno odgajani tinejdžeri ne mare šta "cool djeca" misle i ne žele se uklopiti među njih, a u kasnijem životu su daleko rjeđe rasistički raspoloženi od one djece koja su odgajana u religijskom duhu. Mnoge psihološke studije pokazale su da su odrasli koji su odgajani bez vjere rjeđe nacionalisti, militaristi, autoritarni i da su mnogo tolerantniji od religioznih odraslih.
    Nevjernici mnogo lakše prihvataju nove stavove, bez stvaranja neprijateljstva i osjećaja prijetnje jer neko ugrožava ono u šta vjeruju. Ako vjerujete u ljubav i dobrotu, to niko ne može ugroziti.
    Homoseksualnost nije bolest, jednakost žena i naučne činjenice poput globalnog zatopljenja ne upućuju na kraj svijeta, već na razvoj čovječanstva. Dok se djeca ljudi koji ne vjeruju u boga s time vrlo dobro nose i pokušavaju pronaći način kako da isto razumiju, većina djece odgajane u vjeri ove činjenice osuđuju i percipiraju kao nešto nepoželjno i loše, navodi Zuckerman u svom istraživanju."

    avatar

    08.02.2015. (22:37)    -   -   -   -  

  • emocija

    Dobro je da si to navela; nije da sam i pomislila u suprotno (iskustvo i godine nalažu drugačije zaključke) ali mi je drago pročitati još nečiju zaokruženu studiju o onom što nas, barem ovdje, manjina misli. Manje me brinu (ne brinu me nikako, ali me mogu naživcirati) pravi vjernici, oni koji doista vjeruju da - vjeruju, ali tih je zapravo mali postotak. Vjerujem da su u većini dobri odgajatelji, osobe, da posjeduju moral i etiku, suosjećanje, želju za pomaganjem ... No, (pre)veliki je postotak onih koji su se priklonili deklarairanju vjernika radi toga što smatraju da bi to trebali biti jer je većina u državi vjernika, ili čak da je to moderno, a u džepu drže figu. I bogu, i ostalima. Tu ima sva sila zatucanih, zlobnih, zlih, lijenih, nemoralnih i sl. Upoznala sam ih sijaset i doista, na jednostavna pitanja nema jednostavnih odgovora. Kad je bio organiziran gay pride u Zgb-u padali su doslovno u nesvijest, pitali sebe i mene kako ih ostali građani mogu trpjeti, te "nakarade", iz kojih se razloga moraju eksponirati i tako drugima nametati svoje seksualno opredjeljenje, da su bolest našeg društva, koje treba izrezati kao trulež.... Na moje pitanje je li su im takvi nešto konkretno nažao učinili, doveli ih u neugodnu situaciju, nije bilo odgovora. Jer ga nemaju i jer ne razmišljaju, iako im vjera nalaže da ne čine drugima ono što ne žele da se njima čini. Jednostavno izgleda ali u praksi takvih, ovaj postulat se nije zakorijenio. Slično je i sa drugim pojavama u društvu. Slušajući ih ili čitajući njihova razmišljanja, osjećam susramlje što dijelimo životnu sredinu i zajedničko vrijeme.

    avatar

    10.02.2015. (19:48)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...