Josip Beljan

Četiri godine mi smo još tu, a tebe nema najdraže moje. Zašto? Zar nije dosta boli?

Nekada smo godinu djelili na novu godinu i godišnji odmor. Sada je to ova nesretna godišnjica i onda za pola godine tvoj rođendan. Bolno i jedno i drugu. Godišnjica možda više jer je sve tako živo i stvarno, a onda strašno što nema dalje. Stvarnan je svaki trenutak ovih dana, sva sjećanja šta si radio, šta si planirao, i kuda si išao. Stvaran je tvoj put u Zagreb i sretan povratak kući. Stvarna je moja panika prije puta, i onda olakšanje kada je sve prošlo u redu. I sada osjećam to olakšanje kao i prije četiri godine, jer sam mislila da smo progurali ono čega sam se najviše bojala.
Ni u ludilu nisam mogla pomisliti šta nas čeka slijedeći dan i da će u nepovrat otići sva sreća i zadovoljostvo.
Nisam mogla ni pomisliti da će ti drugi uzeti život i u nepovrat uništiti baš sve, i tvoj i naš život. Toliko puno pitanja, a ni jednog odgovora. Kome je smetala naša sreća? Tko je taj koji ima pravo uništiti drugom život, a sam nastaviti dalje. Zašto, zašto, zašto....?
Svaki trenutak prije mogu dozvati iz sjećanja, čuti ti glas, sjetiti se što smo pričali, sjetiti se kako si se predomislio i odlučio makar malo ručati sa nama prije nego odeš k prijateljima. Sve to mogu, ali ne mogu ono dalje, ne mogu prizvati da si se vratio, da je sve u redu, i da dalje idemo kao obitelj. Toga nema i to boli, boli, boli.... i boliti će dok sam živa.

Boli to što te nema, boli neprada, boli suđenje, boli presuda, boli izvršenje kazne, boli sve. Sve je prokleto nepravedno.

Svoje srce dala bi samo da tvoje kuca.

Anđele moj voljeni

Imam samo jednu želju. Tebe zagrliti, Tebe poljubiti, Tebi zaželjeti sve najbolje za tvoj 25. rođendan, sve ovo izbristati i sve vratiti na ono prije 5.8.2007. Sve su to puste želje i neostvareni snovi. Sve je trebalo biti puno drugačije. Trebali smo tulumariti, veseliti se do jutra ovih dana, uz glazbu proslaviti tvoj rođendan. Imao si toliko planova upravo za ovaj dan. Planirali smo toliko toga, a ostalo nam je malo.

Sada ostaju samo moje i tatine suze, i sjećanja na prekrasne dane koje smo proveli skupa. Nema tebe i nema naše sreće Sine moj, srce moje drago.

Svi smo mi "Erceg-Andrijaševići" a oni su "Primorci" sa ili bez BMW. Svi mi Ercegi-Andrijaševići znamo koga smo izgubili, koliko nam nedostaju i kako srce boli. Učimo se dići, pasti, pa opet stati na svoje noge. Nastojimo svim snagama da budemo "dobro". A oni su Primorci, neki sa BMW-om, neki sa znanjem koje može opet nekom takvom pomoći, snalaze se na sve moguće načine samo da izbjegnu kazne. Pomažu im svojevoljno ili ne mnogi oko njih, a opet na naše zaprepaštenje i opće razočarenje. Svaki normalan čovjek ni ne zna da postoji toliko mogućnosti, nezna da istina nije ono što je bilo, već nešto što priznaje sud, nezna da ljudski život ne znači ništa. To znamo samo mi koji nastojimo da budemo "dobro".
I u pravu je gosp. Erceg kada kaže da svako selo ima svoje Ercege i Andrijaševiće, a biti će ih i više. Ovakve osude vode upravo tome.

Ovo su dani mira samo za neke, ali ne i za sve. Zakon, pravo, pravda ili neznam šta ponovo nam se nasmijala u lice. Potvrđeno nam je da je ubojica mog djeteta ponovo na slobodi. Izlazi rano ujutro i vraća se kasno popodne (iako sumnjam i to) u zatvor. On svoju kaznu (mizernih osam mjeseci) "služi" na svom radnom mjestu, na fakultetu.











UBITI I SLOBODAN BITI !



Čudan naslov ?
Nemoguća tvrdnja ?
Prema jednoj definiciji ( koriste ju obrazovaniji pravnici ) nemoguće je ono što se nije do sada nijednom dogodilo ! Ali ovo o čemu pišem dogodilo se je mnogo puta i to ne u biblijska vremena,
ne u srednjem vijeku, ne u nekoj nama neznanoj državi, već sada u ovoj našoj državi u kojoj vlada zakon i koja ima „ nultu toleranciju prema korupciji i nedodirljivima“,
kako od političkih moćnika čujemo u kojekakvim prilikama i na svakakvim mjestima gdje je prisutna hrpa novinara, TV kamere i mikrofoni.
Je li ta „nulta tolerancija“ ili bezrazložno pogodovanje pojedincima zavisno od njihovoga položaja, moći, statusa ili titule, istina ili puka farsa i pomodni govornički ukras ?
Čuvat ćemo se od navođenja osobnih podataka, ali se neke činjnice moraju točno napisati, kako ne bismo bili osumnjičeni da nešto izmišljamo da bismo nekoga izvrgli moralnome ruglu,
jer su druge kazne nemoguće ili već iscrpljene.
To da se prometne nesreće događaju svakoga dana, to da u njima svakodnevno smrtno stradavaju nevini ( zakonski nekrivi ) ljudi, to nam je valjda jasno, to je notorno i to ne treba dokazivati !
Najveći dio krivaca za nesreće sa teškim ( mislimo na smrtne ) posljedicama je u vrijeme tragedije na cesti bio pijan, neiskusan, bez ikakvoga vozačkoga znanja, malodoban, nedovoljnog vozačkoga iskustva, bez dozvole (jer mu je oduzeta), zanemario prometne znakove, vozio prebrzo, ili jednostavno posvojio cestu kao pistu za psihopatsko iživljavanje.
Ili je – kao u slučaju o kojemu pišemo - bio umoran i nesposoban za vožnju u toj mjeri da je u, kako bi se pučki reklo „ pola bijeloga dana“, prešao na suprotni prometni trak,
sudario se sa vozilom čiji je vozač vozio propisnim smjerom i ispod propisane brzine. Rezultat: trenutna smrt vozača koji je poštivao sve prometne propise, a koju je izazvao čovjek koji je – dokazano !- uslijed nekih kvazi športskih napora prije vožnje ( po vlastitom priznanju), bio medicinski trenutno nesposoban za vožnju, ako ni zbog čega a ono bar zbog umora.
Da, bio je sud !
Da, izrečena je kazna od čitavih osam mjeseci zatvora! Da, odgađalo se izvršenje kazne dokle god je bilo moguće, pored inoga i zbirnom potporom radnih kolega osuđenika, koji ima obitelj, djecu, koji je valjda slučajno nesvjesno skrenuo i usmrtio mladića, koji je inače dobar, marljiv, miroljubiv – jednom riječju uvaženi i besprijekoran član društva !
A usmrćeni mladić? Kakav je on bio član društva ?
A obitelj toga mladića? Kakvi su oni članovi društva ?
No, sve ovo, vjerojatno, nije utvrđivano i sud (ni)je o tome vodio računa.
Ono što želimo reći i na što želimo ukazati počinje tek sad !
Osuđenik je zapravo na slobodi !
Obitelj pokojnoga mladića ne zna je li on ijedan jedini dan – misli se na puni dan od 24 sata – proveo u zatvoru.
On u zatvoru – ako je i to – samo prespava.
On je dr.B.H.-K., on je društvu toliko neophodan da mora nastaviti s radom, jer bi bez njega propala visokoškolska ustanova , koja je u sastavu Sveučilišta „ Josip Juraj Strossmayer“ u Osijeku..
Kolege koje ga tako kolegijalno podupiru, ako su dosljedni, uče studente društvenih nauka da život njihovoga ubijenoga vršnjaka ne zaslužuje sućut, njegova obitelj razumjevanje, a pravda štovanje.
Znamo da Uprava za zatvorski sustav RH ima zakonsko pravo ( ako to niste znali!), odobriti osuđenom rad kod prijašnjega poslodavca ili zasnovati i novi radni odnos, ili baviti se svojim privatnim poslom ( biznisom ), ukoliko je izrečena kazna do jedne godine zatvora. To je izglasao Sabor – povisujući dotadašnju granicu od šest mjeseci – to su izglasali oni čije obitelji i njih voze službeni vozači.
Čovjekov život je najveća vrijednost piše u ustavima svih država na svijetu.
Stvarnost ( bar kod nas ) svjedoči da čovjekov život često ne vrijedi ništa, a kazna – bar za prometne delikte – predstavlja izrugivanje žrtvi i njezinim najbližima. Možda se – pored ostaloga – baš i zbog toga tako stravično gine u prometu u našoj državi?
Na ulicama grada Osijeka srest će te i tog cestovnog ubojicu- on sada odgaja pokojnikove vršnjake – ali će te sresti i mladićeve roditelje .
I više nikoga njegovoga !
Za predstojeće Božićne i novogodišnje blagdane, za stolom obitelji V.i M.B treći će pribor stajati ispred stolice na kojoj je do 5.kolovoza 2007.g. sjedio njihov jedinac.
Dr. B.H – K. će objedovati sa svojom obitelji umjesto u zatvoru na izdržavanju kazne !
To će učiniti i oni koji su mu to omogućili !
Neka im je na čast !





Ivan Vekić

Dugo već razmišljam da li pisati ili ne pisati. Kome uopće pišem. Tebi sine? Tebi sigurno ne, tebe nema i ti ne vidiš više ništa. Sebi? Sebi isto ne. Meni netrebaju slova da znam šta je bilo i da tebe nema. Njemu koji te je ubio? Ne on nije vrijedan ni jednoga slova posvećenoga tebi. On nije vrijedan da živi a ne nešto drugo.
Njega samo mogu mrziti i pitati se tko mu je dao pravo na život? Tko mu je dao pravo da tebe ubije?

A Tebe sine mogu samo prizivati u sjećanja jer to mi je jedino ostalo. Ostale su te uspomene koje se prevrću jedna za drugom. Ostaju sitnice koje me sjećaju na sve što si volio i čemu si se radovao. Ostaju sjećanja na trenutke koje si zadnje proveo sa nama. Ostaju one tvoje riječi : MAMA SHVATI JA SAM SRETAN I ZADOVOLJAN!
To su riječi koje nisu bile stare ni dvadesetičetiri sata. Nisu imale šansu da toliko žive. Ostaje uspomena na posljednji ručak koji smo skupa jeli, ostaje uspomena da sretan odlaziš k svojim prijateljima na feštu. I ostaje ono zadnje što si mi rekao : NE BRINI SE ZNAŠ DA NE DIVLJAM KADA VOZIM!

Ostaje muk poslije toga.... i nikada više ni jedne riječi. Nikada više ni jednog dodira. Nikada više povratka i nikada više naše male obitelji na koju si bio jako ponosan.

Nikada više ništa neće biti kao prije. Sve je nestalo zajedno s tobom. Sve se stopilo u jedan dan i jedan trenutak, u trenutak boli i pitanja: ZAŠTO BAŠ TI I ZAŠTO BAŠ MI?

Anđele moj, srce moje drago....




Josipe dragi, žao mi je što te nisam upoznala jer - zaslužio si. Sutra ću pokušati preuzeti dijelić bola tvojih roditelja na sebe.Vesna
— Vesna, Umag from Hrvatska (Croatia)


Za tebe Josipe ova svijećica nek gori. Teško je išta smisleno reći u ovoj boli koju dijelimo s tvojim roditeljima, kojima nedostaješ do neba.
— Sandra Ž. from Zagreb, Hrvatska (Croatia)

Pet tisuća vozača s oduzetom dozvolom lani imalo nesreću!
Objavljeno: 16.6.2010OSIJEK - Više od pet tisuća (5.125) vozača sudjelovalo je lani u prometnim nesrećama na hrvatskim prometnicama, i to u trenutku dok im je vozačka dozvola bila oduzeta zbog nekog prometnog prekršaja! Godinu dana ranije, 2008. godine, ta brojka bila je još poraznija. U nesrećama je, s oduzetim vozačkim dozvolama, sudjelovalo 6.827 vozača!
Vozač koji je 24. svibnja, zajedno sa 29-godišnjom suputnicom, poginuo u prometnoj nesreći u Josipovcu, također je vozio dok mu je vozačka dozvola bila oduzeta zbog prijašnjih prekršaja povezanih s prometom. Te kobne večeri izgubio je nadzor nad upravljačem VW Passata i naletio na supružnike koji su nailazili Peugeotom 206 iz suprotnog smjera. Od siline udara Passat je preletio kanal na suprotnoj strani kolnika. Dvadesetdevetogodišnja suvozačica na mjestu je preminula, dok je 41-godišnji vozač Passata preminuo 40-ak minuta kasnije u KBC-u Osijek. Oboje poginulih nije bilo vezano sigurnosnim pojasom.
U proteklih godinu i pol dana 512 vozača, na području Policijske uprave osječko-baranjske, zaustavljeno je u prometu dok im je već bila oduzeta vozačka dozvola.
- Tijekom 2009. godine, 391 vozač je zaustavljen u prometu dok mu je na snazi bila zabrana upravljanja vozilima bilo koje kategorije. U prva četiri mjeseca ove godine zaustavljen je 121 takav vozač, doznajemo od Josipa Knjeginića, policijskog službenika u Odjelu cestovnog prometa PU osječko-baranjske.
Neodgovorni vozači uporno ignoriraju zakone i prometna pravila i kada ostanu bez vozačke dozvole potpuno zanemaruju tu činjenicu i voze dalje. Time ne ugrožavaju samo sebe već, očito, i druge koji su u njihovim vozilima ili se nalaze na prometnicama kojima se kreću.


ZATVOR I DO TRI GODINE
Ako policija u vožnji zatekne vozača kojem je već zabranjena vožnja, prema Kaznenom zakonu, prijeti mu kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Ako Odvjetništvo utvrdi da nema elemenata kaznenog djela neodgovorni vozač će, zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, platiti novčanu kaznu od pet do 15 tisuća kuna ili će na 60 dana u zatvor. Uz to, vozačka mu se dozvola oduzima na godinu dana, a prema pravomoćnosti presude određuju mu se i tri negativna kaznena boda.
Sandra LACIĆ




Ove kazne sigurno se ne dosuđuju u našem gradu, a ovakvi vozači koji ne služe kazne žive i u Osijeku. Žive normalnim životom u uvjerenju da oni nikada neće doživjeti našu nesreću i bol.

Ovo je nažalost stvarnost i realnost našega društva. I tko je kriv za to? Nikakve kazne? Bahatost? Korumpiranost? Bezobrazluk i samoživost?....

Zar je zaista tako moralo biti? Zar nije postojao način da sve ne završi ovako? Zašto baš ti da pogineš a nisi imao pravo na pogrešku - kvrcavicu - liječenje, ozdravljenje? Zašto prvo i odmah smrt? Samo minutu prije ili minutu kasnije da si otišao bio bi živ. Bio bi s nama i bili bi mala sretna obitelj i nitko ne bi bio sretniji od nas. Zar je greška voljeti svoju obitelj, svoje djete? Ili i onaj veći, jači, koji upravlja svime uništava ljubav i sreću, a ostavlja tugu i bol.
Znam moramo dalje živjeti iako je sve postalo život bez života iako i dalje ne razumijem kako netko na tuđoj nesreći može nastaviti život i graditi sebi sreću.
Toliko pitanja a nigdje odgovora ni dvije godine poslije!

Sve se želje naglo u dušu povuku
kada vide hladnu, neumitnu zbilju
Povrate se natrag, ne stigavi cilju.
I žive u mraku!

Pokušavam stisnuti gas, jurnuti nekud naprijed, pokušavam gledajući naprijed otkriti što otkrio još nisam. I pitam se... zar jureći tom brzinom kroz život ostavljam iza sebe samo prazninu... zapravo ništa... kao pogled u retrovizor... kao bijeg od vlastite stvarnosti, a na taj način i bez budućnosti koja je potrošena u prošlosti....

(uz dozvolu Kečolanda)

Tako malo a tako puno rečeno, tako malo a istinito....

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l¨ zamnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno,
Ja bdim u jednoj višoj javi.

UNA, to je noć tajanstva;
čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
primit ćeš negdje u daljini.

(D. Cesarić)

Jučer si trebao biti na petogodišnjici mature i s prijateljima sjećati se svega što je bilo u ovih pet godina. Trebao si obući novo odjelo, radovati se, možda diplomirati, a možda i štošta drugo.... Sve je nestalo u trenu i ostale su neostvarene želje. Ostala su sjećanja i tvoje riječi kao da zvone i sada: "Na petogodišnjici mature pitanje tko će od nas gdje biti!" Ti jučer nisi mogao biti s njima, ali oni bili su s tobom i zato im svima HVALA!