Josip Beljan

Ovo su dani mira samo za neke, ali ne i za sve. Zakon, pravo, pravda ili neznam šta ponovo nam se nasmijala u lice. Potvrđeno nam je da je ubojica mog djeteta ponovo na slobodi. Izlazi rano ujutro i vraća se kasno popodne (iako sumnjam i to) u zatvor. On svoju kaznu (mizernih osam mjeseci) "služi" na svom radnom mjestu, na fakultetu.











UBITI I SLOBODAN BITI !



Čudan naslov ?
Nemoguća tvrdnja ?
Prema jednoj definiciji ( koriste ju obrazovaniji pravnici ) nemoguće je ono što se nije do sada nijednom dogodilo ! Ali ovo o čemu pišem dogodilo se je mnogo puta i to ne u biblijska vremena,
ne u srednjem vijeku, ne u nekoj nama neznanoj državi, već sada u ovoj našoj državi u kojoj vlada zakon i koja ima „ nultu toleranciju prema korupciji i nedodirljivima“,
kako od političkih moćnika čujemo u kojekakvim prilikama i na svakakvim mjestima gdje je prisutna hrpa novinara, TV kamere i mikrofoni.
Je li ta „nulta tolerancija“ ili bezrazložno pogodovanje pojedincima zavisno od njihovoga položaja, moći, statusa ili titule, istina ili puka farsa i pomodni govornički ukras ?
Čuvat ćemo se od navođenja osobnih podataka, ali se neke činjnice moraju točno napisati, kako ne bismo bili osumnjičeni da nešto izmišljamo da bismo nekoga izvrgli moralnome ruglu,
jer su druge kazne nemoguće ili već iscrpljene.
To da se prometne nesreće događaju svakoga dana, to da u njima svakodnevno smrtno stradavaju nevini ( zakonski nekrivi ) ljudi, to nam je valjda jasno, to je notorno i to ne treba dokazivati !
Najveći dio krivaca za nesreće sa teškim ( mislimo na smrtne ) posljedicama je u vrijeme tragedije na cesti bio pijan, neiskusan, bez ikakvoga vozačkoga znanja, malodoban, nedovoljnog vozačkoga iskustva, bez dozvole (jer mu je oduzeta), zanemario prometne znakove, vozio prebrzo, ili jednostavno posvojio cestu kao pistu za psihopatsko iživljavanje.
Ili je – kao u slučaju o kojemu pišemo - bio umoran i nesposoban za vožnju u toj mjeri da je u, kako bi se pučki reklo „ pola bijeloga dana“, prešao na suprotni prometni trak,
sudario se sa vozilom čiji je vozač vozio propisnim smjerom i ispod propisane brzine. Rezultat: trenutna smrt vozača koji je poštivao sve prometne propise, a koju je izazvao čovjek koji je – dokazano !- uslijed nekih kvazi športskih napora prije vožnje ( po vlastitom priznanju), bio medicinski trenutno nesposoban za vožnju, ako ni zbog čega a ono bar zbog umora.
Da, bio je sud !
Da, izrečena je kazna od čitavih osam mjeseci zatvora! Da, odgađalo se izvršenje kazne dokle god je bilo moguće, pored inoga i zbirnom potporom radnih kolega osuđenika, koji ima obitelj, djecu, koji je valjda slučajno nesvjesno skrenuo i usmrtio mladića, koji je inače dobar, marljiv, miroljubiv – jednom riječju uvaženi i besprijekoran član društva !
A usmrćeni mladić? Kakav je on bio član društva ?
A obitelj toga mladića? Kakvi su oni članovi društva ?
No, sve ovo, vjerojatno, nije utvrđivano i sud (ni)je o tome vodio računa.
Ono što želimo reći i na što želimo ukazati počinje tek sad !
Osuđenik je zapravo na slobodi !
Obitelj pokojnoga mladića ne zna je li on ijedan jedini dan – misli se na puni dan od 24 sata – proveo u zatvoru.
On u zatvoru – ako je i to – samo prespava.
On je dr.B.H.-K., on je društvu toliko neophodan da mora nastaviti s radom, jer bi bez njega propala visokoškolska ustanova , koja je u sastavu Sveučilišta „ Josip Juraj Strossmayer“ u Osijeku..
Kolege koje ga tako kolegijalno podupiru, ako su dosljedni, uče studente društvenih nauka da život njihovoga ubijenoga vršnjaka ne zaslužuje sućut, njegova obitelj razumjevanje, a pravda štovanje.
Znamo da Uprava za zatvorski sustav RH ima zakonsko pravo ( ako to niste znali!), odobriti osuđenom rad kod prijašnjega poslodavca ili zasnovati i novi radni odnos, ili baviti se svojim privatnim poslom ( biznisom ), ukoliko je izrečena kazna do jedne godine zatvora. To je izglasao Sabor – povisujući dotadašnju granicu od šest mjeseci – to su izglasali oni čije obitelji i njih voze službeni vozači.
Čovjekov život je najveća vrijednost piše u ustavima svih država na svijetu.
Stvarnost ( bar kod nas ) svjedoči da čovjekov život često ne vrijedi ništa, a kazna – bar za prometne delikte – predstavlja izrugivanje žrtvi i njezinim najbližima. Možda se – pored ostaloga – baš i zbog toga tako stravično gine u prometu u našoj državi?
Na ulicama grada Osijeka srest će te i tog cestovnog ubojicu- on sada odgaja pokojnikove vršnjake – ali će te sresti i mladićeve roditelje .
I više nikoga njegovoga !
Za predstojeće Božićne i novogodišnje blagdane, za stolom obitelji V.i M.B treći će pribor stajati ispred stolice na kojoj je do 5.kolovoza 2007.g. sjedio njihov jedinac.
Dr. B.H – K. će objedovati sa svojom obitelji umjesto u zatvoru na izdržavanju kazne !
To će učiniti i oni koji su mu to omogućili !
Neka im je na čast !





Ivan Vekić