Zar je zaista tako moralo biti? Zar nije postojao način da sve ne završi ovako? Zašto baš ti da pogineš a nisi imao pravo na pogrešku - kvrcavicu - liječenje, ozdravljenje? Zašto prvo i odmah smrt? Samo minutu prije ili minutu kasnije da si otišao bio bi živ. Bio bi s nama i bili bi mala sretna obitelj i nitko ne bi bio sretniji od nas. Zar je greška voljeti svoju obitelj, svoje djete? Ili i onaj veći, jači, koji upravlja svime uništava ljubav i sreću, a ostavlja tugu i bol.
Znam moramo dalje živjeti iako je sve postalo život bez života iako i dalje ne razumijem kako netko na tuđoj nesreći može nastaviti život i graditi sebi sreću.
Toliko pitanja a nigdje odgovora ni dvije godine poslije!
Sve se želje naglo u dušu povuku
kada vide hladnu, neumitnu zbilju
Povrate se natrag, ne stigavi cilju.
I žive u mraku!
Post je objavljen 05.08.2009. u 00:03 sati.