U zadnje vrijeme subotom na večer zabavljam se gledajući jedan glazbeni show, uživam u glamuroznoj sceni, blještavilu, muzici, odličnim glasovima (nećemo sada o nekim mojim bivšim ili preostalim favoritima); sama, podvijenih nogu (stara poza) sjedim na trosjedu i fali mi jedna noga do moje, ruka koja me gurka, glas koji mi uporno nameće svoje ukuse.
Subotom u večer teče život, mami me ljepotom postojanja, nudi mi raskoš dokolice, a ja samo trebam tvoje društvo. Onda mi padne na um misao da bi sada imala 32 godine i da ne bi sjedila sa mnom gledajući TV. U suprotnom nešto ne bi bilo u redu….. no u sadašnjosti mi fališ toliko da izmišljam scenu iz prošlosti, paleći joj svijeću, dajući joj život.
Samozavaravanje nisam samo apsolvirala, doktorirala sam ga, mogu ja i takve stvari. Pogotovo subotama. Sve dok mi pogled ne padne na tvoju fotografiju (a ima ih oko mene u popriličnom broju), a onda praznina razjapi usta, proguta me i ispljune kao košticu naranče.