Marketing
Sreća dotaknuta u snovima
Ljubavi moja, evo me kako idem prema šesnaestoj godini punoj praznine, uskraćenih radosti i dana nalik jednih drugima. Sve je isto, sve se zapravo ponavlja, isti osjećaj i iste misli svakog jutra. Shvatila sam prije svega da su jutra najgori dio dana, trenutak saznanja i potvrde. Nakon snova ako ih je bilo jer sretnija sam kad ništa ne sanjam. Kada se to naime desilo, jednog sam srpanjskog poslijepodneva iscrpljena od užasa i boli, zaspala jedno popodne i sanjala tvoju blizinu i normalnost. Buđenjem sam odmah dobila šamar i odlučila da više nikada neću spavati za dana i da nikada neću sanjati kako je sve ostalo isto. I nekako traju te dvije zabrane, ne znam ni sama je li to moguće tako postići? A onda, prije nekih mjesec dana, noću sam te ipak dozvala, bila si na jednoj strani, ja na suprotnoj u nekom prostoru snova. Napokon sam te našla i osjetila takvu sreću kad sam te ugledala, raširila sam ruke i potrčala iz sve snage prema tebi, kao kad sam bila dijete pa sam šireći ruke trčala prema mami kad bi se vraćala s posla. Tu je sreću i tu radost teško opisati. Samo znam da sam te konačno pronašla i zagrlila, jako, punom snagom i drhtala od osjećaja sreće. Konačno, konačno, konačno….
Danas je petnaest godina kako te nema, a za sjećanje sam predložila tvome tati Vedranine stihove, iz jedne od najljepših knjiga poezije koju sam pročitala. A pročitala sam ih jako puno. Žao mi je da o toj knjizi i stihovima tvoje profesorice hrvatskog jezika nisam stigla razmijeniti misli s njome jer je za to bilo prekasno.
Vedrana Vidović: iz pjesme „Lako je bilo“
„…Nemam više
kamo umaknuti
olova svoja
u slapu rastakati.
Sa srcem prepuklim
radost bolnu
još jedino u sjećanjima
smijem dotaknuti…“
Post je objavljen 01.07.2021. u 11:32 sati.