Marketing
Spuštenog pogleda
Ovaj dan, baš kao i jučerašnji, ne mogu i ne smiju biti drugačiji, sve dok me ima. Pitam se kako bih ti mogla dolaziti samo tih dana, kako bih mogla misliti na tebe dva dana? U mislima si mi neprestano, dok hodam, dok se kupam, dok ispirem suđe pod vodom .. svaki trenutak je nečime povezan s tobom i svaki muklo boli. U meni si i oko mene.
Jučer nosim ruže, a mozak mi bruji dodatnim glasovima i projekcijama. Četiri svjećice, za dedu, baku, mamu i tatu i dok gledam u plamičke zajedno s njima roštiljam i smijem se u Dubravi. Dvije za Savetu i Matiju, dok pjevamo slavonske pjesme, za Mirjanu dok mi sa sjajem u očima priča o Vodicama, za druge … Mislim na Slavicu i Ivu kako ispijamo kavu na litre gore, na Krimeji. Toliko je mrtvih u mojem životu……
Uokolo glasan žagor ljudi, a u zraku oštar miris krizantema dok Stari i ja hodamo prema izlazu. Onda spazimo Jasmininog tatu. Spuštenog pogleda nosi kantu s vodom za cvijeće. Konačno primjećujem razliku između nas i ostalih. Tvoj tata i ja, Bobina mama, Ivanova, Danijelina …. ne dižemo pogled, ne pričamo. Da nam se pogledi susretnu, prepoznali bismo u njihovim sami sebe, u očima jednako praznim i mutnim, u zgrbljenim leđima, u plitkome dahu. Ne gledamo jedni druge no znamo da smo ovdje svake subote, onda kad je dan običan ili pljušti kiša, kad nenadano zapadne snijeg, kad prži sunce ili se probijamo kroz maglu.
I ova dva dana prolazimo šuteći i oborenog pogleda, ne radi sličnosti već razlike.
Umag, 2. studenoga 2014.
Post je objavljen 04.11.2014. u 17:54 sati.