Marketing
Moja staza
Još samo malo dana i opet je tu Dan mrtvih, podsjećanje na sve one kojih više nema među nama, a koji su ostavili brazdu u našem životu, neki plitku, neki dublju, a neki nam razdvojili život na dva dijela. Onaj prije i ovaj sada kojega nastojimo sve vrijeme približiti njegovoj prvoj polovici. Da bi bio cjelovit i da se drugi nije ni desio. Pa se u toj želji godine nižu jedna do druge poput kakve ogrlice i sve više kao da stišću vrat prianjajući uz njega sve bliže i sve čvršće. I kako teku, sve teže dišem u nastojanju nositi svoje breme onoliko koliko je ostalo puta. Breme postaje sve težim jer sada znam da ga neću skinuti s leđa nikada iako sam se tomu nadala prvih trenutaka čak i onih prvih godina. No, i ta je nada kao i sve druge splašnjavala, izlizala se, rubovi joj postajali sve glađim i sve mekšim pa niti jedan udarac nije udarao o bridove i svi su me manje boljeli. Sve nade koje su tražile mogućnost ispunjenja stisle se u meni, a okolo njih zid sve viši i sve čvršći. I znam da više nemam novih staza osim ove po kojoj gazim pritisnuta svojim bremenom i teškim dahom. Ne očekujući više ni čudo, ni nadu ni spas. Ništa. Sve je već bilo, samo sam trebala tako shvatiti. Od onoga dana kad se umjesto tebe počeo graditi zid.
Post je objavljen 25.10.2023. u 11:53 sati.