Moj susret s Unom Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena.
Molim Vas, nemojte zamjeriti što sam ovo napisala u svom današnjem postu, ali tek kad sam ugledala rijeku Unu po prvi put u životu kao da mi se vaša Una nasmijala i ohrabrila me da vam se javim jer Ona i dalje živi kroz vas. Ja vjerujem da djeca odabiru roditelje, to je možda jedino smisleno što sam u stanju napisati, svemu ostalom Vi utiskujete put jedinstveno baš kakva je bila Vaša kći! Lara
03.05.2015. (22:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara, ne sjećam se da Te spominjala, ali nedostatak sjećanja ne znači da nije, stvar je u mojem postavljanju crte između događanja prije i poslije. Čak mislim da se ne radi o svjesnom razgraničenju koliko o nekakvoj samozaštiti moga uma. Šok stvara prazninu, štoviše amneziju, koja se kasnije popunjava u bljeskovima sjećanja, s time da se oni strašni i bolni potiskuju, a ostali koliko toliko stvaraju krhki most prema sjećanjima. Hvala što si se javila iako ne znam jel' mi gore kad post zjapi prazan ili se javi netko tko ju je poznavao. Strepnja i strah zato, što ovaj prozirni štit kojega sam omotala oko sebe prijeti nekim novim saznanjem o njoj, a onda se sve opet pokreće. S druge strane, takva sjećanja i osvrti drugih melem su za mene, evo, pričam konačno s nekim o Uni. S nekim tko ju je poznavao, tko je se sjeća i kao da na taj način ponovno dobiva svoje obličje. Kada sam kao učenica 8. razreda OŠ išla na mali maturalac (Zagreb-Zadar) prolazili smo kroz BiH i posjetili Jajce, vidjeli Unu. Diveći se kroz prozor autobusa posebnoj modrozelenoj boji vode, pjeni njenih valova, obećam samoj sebi: ako ćeš ikada imati kćer ona će nositi ovo krasno ime ..... Hvala Lara.
05.05.2015. (18:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I da ne zaboravim spomenuti Lara, Tvoj je komentar posebno lijepo sročen kao i protkan emocijama i empatijom. Hvala još jednom.
05.05.2015. (19:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara Zadar
Hvala gđo.Vesna Vama na odgovoru. Vjerujem da me nije spominjala jer sam je vidjela svega triput u životu te otud vaša praznina, premda se sa šokom kao uzrokom nastanka rupa slažem. Nužno zlo je potiskivanje kojem većina nas pribjegne kad nešto jednostavno ne možemo shvatiti, nešto veće od nas kao život i smrt. Mislimo da ćemo do takvih zatrpanih događaja lako doći, no kasnije shvatimo da tome nije tako. Nije uopće lagano, a često završava amnezijom, ranim Alzheimerom što je slučaj moje mame koja je sahranila dva sina. Da nisam i sama postala roditelj, nikad se ne bih usudila prozborit o ovakvim događajima. Naše boli i praznine su zapravo toliko šarene, a svi ih odjevamo u crno. Čitav dijapazon crne... U agenciji, ne pišem ime s razlogom, u kojoj je radila vaša kći i ja sveukupno tri godine nakon nje, ne mogu a ne napisati da se promijenilo sve, premda ja samo po pričama znam kako je bilo prije mog dolaska. Jednako sam razmišljala o Uni i vama, njezinim roditeljima. Prečesto sam ja bila ta koja je morala izgovoriti tu strašnu rečenicu kad bi je netko tražio na telefon ili poslao joj poslovan mail. Držeći izvješće sa mjesta pogibelji, sa svojim skromnim (ne)znanjem talijanskog jezika bila sam ljuta(Sad se ja preispitujem dal mene sjećanje služi dobro ali u tom izvještaju od ponuđenih odgovora da i ne, na pitanje da li je bila vezana, dopisano je Nepoznato.Oprostite što sam uzela slobodu i napisala vam ovo), tražila propuste, odgovor, koji ćete Vi tražiti čitavog života, ali bojim se da postojii uvijek pitanje više u omjeru sa odgovorima i da nijedan nikad neće polučiti smisao. Ima jako puno situacija, premda ja uistinu imam problem sa sjećanjem, u te tri godine, kad je za mene osobno Una skoro pa uvijek bila prisutna, čak i u ispadima bijesa Čovieka sa puno propusta, a najvećim jer nema hrabrosti razgovarati sa vama. Moj drugi najteži trenutak, vezan uz Unu bio je kad me tijekom posla u uredu oslovio sa UNA. Iskreno i svim srcem vjerujem da se to nije dogodilo jer sam ga možda zbog predanosti poslu u jednom sićušnom trenuutku podsjetila na nju (jer fizički nismo nalik), koja je svojim radom postavila vrlo visoke kriterije već zato što je Una prisutna u toj glavi i tom srcu koji zajedno ne uspjevaju izrazit emocije i zato su ga učinile hendikepiranom osobom, a najgori od svih hendikepa je onaj nevidljiv očima. Od tog trenutka sam ga na izvjestan način počela žaliti, a žalim i žalila sam malo koga u životu. Još jednom se zaista ispričavam na slobodi svega napisanog. Ne aludiram vam na apsolutno išta. Ni sama nisam još dovoljno velika za oprostit nekim mojim "dužnicima". I sama od poznanika tražim da mi kažu što više o mojim tragičnim događajima, da ih ne uljepšavaju. Slažem mozaik prošlosti kako bih mogla svakodnevno ubacit po jednu novu kockicu, za onaj konačni izgled mozaika i tu njegovu posljednju kockicu božanske proporcije, savršene mjere za svakog od nas. Lara
06.05.2015. (01:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odmetnula sam se od vjere, ja, dotadašnji labavi vjernik, u potpunosti. Tek sam onda mogla shvatiti ono što radi vjerskih postulata nisam mogla. Božanski plan, besmislica, barem na razini božjega. Na razini ljudskog, ima smisla. Život sa razine svijesti jest čudo pa se čovjek usudi pitati, u čemu je onda smisao smrti? Zato vjera kod većine valjda toliko opstaje. Da je Una ... otišla iz drugog razloga, moje bi boli bile iste. I moja bi krivnja bila na jednakom stupnju. U nesuglasju s prirodom roditelj-gubitnik smatra da je podbacio jer nije zaštitio. Bila vezana, ne bila, bio mobitel na uhu, ne bio, bila neprilogođena brzina, ne bila, vozačko neiskustvo, umor, žurba...... Koliko god je bilo moguće utvrditi činjenice, one su pohranjene u snopu papira srednje ladice komode u dnevnom boravku našega stana. Jednom sam to pročitala (dakako, u prijevodu) i nikad više. Jer sve to, iza 10 i 20, dana 1.7.2006. više nije bilo važno. Dakako da nema dana, a da pitanja poput: "Da je možda.....?" ne opsjedaju mozak i dok će me isti služiti, pitanja će me opsjedati. I ogorčenost jedanko tako. Kao i to da neću oprostiti, da neću sažaljevati, da neću shvatiti i prihvatiti nikakva objašnjenja. Svatko ima mogućnost objašnjenja i prihvaćanja odgovornosti (krivnje) u određeno vrijeme. A ono je prošlo.
06.05.2015. (18:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara Zadar
Znam. Itekako mi je poznata ta Potpunost. "Božanska proporcija" kojoj se divim je samo termin(kojeg poznate bez sumnje)-Zlatni rez ili božanska proporcija najsavršeniji je rez u prirodi, potpuno savršen ljudskom oku, harmonija između izrazite preciznosti i kaotične nesavršenosti i to je vjerojatno najbliže što ću ikad biti vjeri i Bogu. Draga Vesna, Vi ste hrabra žena koja nije "zastranila" ni prije ni nakon 1.7.2006. Voljela bih vas samo čvrsto stisnut i zagrlit jer mi svaka moja riječ nakon vaše zvuči besmisleno i prazno, jer tako i jest. Hvala na hrabrosti postojanja vašeg bloga. Ako ikad odlučite ponovit vaše putovanje (Zagreb-Zadar) voljela bih da osjetite slobodu boravka u mojoj maloj obitelji jer ste iskreno dobrodošli. Lara
06.05.2015. (19:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara, hvala na pozivu, nikad se ne zna. Vjerojatno je da relacija Zagreb-Zadar više neće biti u mojim planovima, no Umag- Murter (via Zadar) je svakogodišnja.... kad hrlim dijelu obale koji još uvijek ima jednako iscjeljiteljski učinak na mene, gotovo kao nekad. I koliko god kratko trajalo, izvlači me donekle. Zlatnog se reza sjećam iz povijesti umjetnosti, savršenost proporcije u nesavršenom ljudskom oku. Hvala na javljanju i razmjeni misli i - puno sreće. Ona je apsolutno najvažnija.
06.05.2015. (19:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara Zadar
Moj susret s Unom
Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena.
Molim Vas, nemojte zamjeriti što sam ovo napisala u svom današnjem postu, ali tek kad sam ugledala rijeku Unu po prvi put u životu kao da mi se vaša Una nasmijala i ohrabrila me da vam se javim jer Ona i dalje živi kroz vas. Ja vjerujem da djeca odabiru roditelje, to je možda jedino smisleno što sam u stanju napisati, svemu ostalom Vi utiskujete put jedinstveno baš kakva je bila Vaša kći!
Lara
03.05.2015. (22:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Lara, ne sjećam se da Te spominjala, ali nedostatak sjećanja ne znači da nije, stvar je u mojem postavljanju crte između događanja prije i poslije. Čak mislim da se ne radi o svjesnom razgraničenju koliko o nekakvoj samozaštiti moga uma. Šok stvara prazninu, štoviše amneziju, koja se kasnije popunjava u bljeskovima sjećanja, s time da se oni strašni i bolni potiskuju, a ostali koliko toliko stvaraju krhki most prema sjećanjima.
Hvala što si se javila iako ne znam jel' mi gore kad post zjapi prazan ili se javi netko tko ju je poznavao. Strepnja i strah zato, što ovaj prozirni štit kojega sam omotala oko sebe prijeti nekim novim saznanjem o njoj, a onda se sve opet pokreće. S druge strane, takva sjećanja i osvrti drugih melem su za mene, evo, pričam konačno s nekim o Uni. S nekim tko ju je poznavao, tko je se sjeća i kao da na taj način ponovno dobiva svoje obličje.
Kada sam kao učenica 8. razreda OŠ išla na mali maturalac (Zagreb-Zadar) prolazili smo kroz BiH i posjetili Jajce, vidjeli Unu. Diveći se kroz prozor autobusa posebnoj modrozelenoj boji vode, pjeni njenih valova, obećam samoj sebi: ako ćeš ikada imati kćer ona će nositi ovo krasno ime ..... Hvala Lara.
05.05.2015. (18:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
I da ne zaboravim spomenuti Lara, Tvoj je komentar posebno lijepo sročen kao i protkan emocijama i empatijom. Hvala još jednom.
05.05.2015. (19:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara Zadar
Hvala gđo.Vesna Vama na odgovoru. Vjerujem da me nije spominjala jer sam je vidjela svega triput u životu te otud vaša praznina, premda se sa šokom kao uzrokom nastanka rupa slažem. Nužno zlo je potiskivanje kojem većina nas pribjegne kad nešto jednostavno ne možemo shvatiti, nešto veće od nas kao život i smrt. Mislimo da ćemo do takvih zatrpanih događaja lako doći, no kasnije shvatimo da tome nije tako. Nije uopće lagano, a često završava amnezijom, ranim Alzheimerom što je slučaj moje mame koja je sahranila dva sina. Da nisam i sama postala roditelj, nikad se ne bih usudila prozborit o ovakvim događajima. Naše boli i praznine su zapravo toliko šarene, a svi ih odjevamo u crno. Čitav dijapazon crne...
U agenciji, ne pišem ime s razlogom, u kojoj je radila vaša kći i ja sveukupno tri godine nakon nje, ne mogu a ne napisati da se promijenilo sve, premda ja samo po pričama znam kako je bilo prije mog dolaska. Jednako sam razmišljala o Uni i vama, njezinim roditeljima. Prečesto sam ja bila ta koja je morala izgovoriti tu strašnu rečenicu kad bi je netko tražio na telefon ili poslao joj poslovan mail. Držeći izvješće sa mjesta pogibelji, sa svojim skromnim (ne)znanjem talijanskog jezika bila sam ljuta(Sad se ja preispitujem dal mene sjećanje služi dobro ali u tom izvještaju od ponuđenih odgovora da i ne, na pitanje da li je bila vezana, dopisano je Nepoznato.Oprostite što sam uzela slobodu i napisala vam ovo), tražila propuste, odgovor, koji ćete Vi tražiti čitavog života, ali bojim se da postojii uvijek pitanje više u omjeru sa odgovorima i da nijedan nikad neće polučiti smisao.
Ima jako puno situacija, premda ja uistinu imam problem sa sjećanjem, u te tri godine, kad je za mene osobno Una skoro pa uvijek bila prisutna, čak i u ispadima bijesa Čovieka sa puno propusta, a najvećim jer nema hrabrosti razgovarati sa vama.
Moj drugi najteži trenutak, vezan uz Unu bio je kad me tijekom posla u uredu oslovio sa UNA. Iskreno i svim srcem vjerujem da se to nije dogodilo jer sam ga možda zbog predanosti poslu u jednom sićušnom trenuutku podsjetila na nju (jer fizički nismo nalik), koja je svojim radom postavila vrlo visoke kriterije već zato što je Una prisutna u toj glavi i tom srcu koji zajedno ne uspjevaju izrazit emocije i zato su ga učinile hendikepiranom osobom, a najgori od svih hendikepa je onaj nevidljiv očima. Od tog trenutka sam ga na izvjestan način počela žaliti, a žalim i žalila sam malo koga u životu.
Još jednom se zaista ispričavam na slobodi svega napisanog. Ne aludiram vam na apsolutno išta. Ni sama nisam još dovoljno velika za oprostit nekim mojim "dužnicima". I sama od poznanika tražim da mi kažu što više o mojim tragičnim događajima, da ih ne uljepšavaju. Slažem mozaik prošlosti kako bih mogla svakodnevno ubacit po jednu novu kockicu, za onaj konačni izgled mozaika i tu njegovu posljednju kockicu božanske proporcije, savršene mjere za svakog od nas.
Lara
06.05.2015. (01:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Odmetnula sam se od vjere, ja, dotadašnji labavi vjernik, u potpunosti. Tek sam onda mogla shvatiti ono što radi vjerskih postulata nisam mogla. Božanski plan, besmislica, barem na razini božjega. Na razini ljudskog, ima smisla. Život sa razine svijesti jest čudo pa se čovjek usudi pitati, u čemu je onda smisao smrti? Zato vjera kod većine valjda toliko opstaje. Da je Una ... otišla iz drugog razloga, moje bi boli bile iste. I moja bi krivnja bila na jednakom stupnju. U nesuglasju s prirodom roditelj-gubitnik smatra da je podbacio jer nije zaštitio. Bila vezana, ne bila, bio mobitel na uhu, ne bio, bila neprilogođena brzina, ne bila, vozačko neiskustvo, umor, žurba...... Koliko god je bilo moguće utvrditi činjenice, one su pohranjene u snopu papira srednje ladice komode u dnevnom boravku našega stana. Jednom sam to pročitala (dakako, u prijevodu) i nikad više. Jer sve to, iza 10 i 20, dana 1.7.2006. više nije bilo važno. Dakako da nema dana, a da pitanja poput: "Da je možda.....?" ne opsjedaju mozak i dok će me isti služiti, pitanja će me opsjedati. I ogorčenost jedanko tako. Kao i to da neću oprostiti, da neću sažaljevati, da neću shvatiti i prihvatiti nikakva objašnjenja. Svatko ima mogućnost objašnjenja i prihvaćanja odgovornosti (krivnje) u određeno vrijeme. A ono je prošlo.
06.05.2015. (18:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lara Zadar
Znam. Itekako mi je poznata ta Potpunost. "Božanska proporcija" kojoj se divim je samo termin(kojeg poznate bez sumnje)-Zlatni rez ili božanska proporcija najsavršeniji je rez u prirodi, potpuno savršen ljudskom oku, harmonija između izrazite preciznosti i kaotične nesavršenosti i to je vjerojatno najbliže što ću ikad biti vjeri i Bogu.
Draga Vesna, Vi ste hrabra žena koja nije "zastranila" ni prije ni nakon 1.7.2006. Voljela bih vas samo čvrsto stisnut i zagrlit jer mi svaka moja riječ nakon vaše zvuči besmisleno i prazno, jer tako i jest. Hvala na hrabrosti postojanja vašeg bloga. Ako ikad odlučite ponovit vaše putovanje (Zagreb-Zadar) voljela bih da osjetite slobodu boravka u mojoj maloj obitelji jer ste iskreno dobrodošli.
Lara
06.05.2015. (19:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Lara, hvala na pozivu, nikad se ne zna. Vjerojatno je da relacija Zagreb-Zadar više neće biti u mojim planovima, no Umag- Murter (via Zadar) je svakogodišnja.... kad hrlim dijelu obale koji još uvijek ima jednako iscjeljiteljski učinak na mene, gotovo kao nekad. I koliko god kratko trajalo, izvlači me donekle.
Zlatnog se reza sjećam iz povijesti umjetnosti, savršenost proporcije u nesavršenom ljudskom oku.
Hvala na javljanju i razmjeni misli i - puno sreće. Ona je apsolutno najvažnija.
06.05.2015. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...