Svi sveti i Dušni dan

Jesen nosi tajnu napuštanja života zajedno s nadom njegova povratka u proljeće. To je vrijeme svečane ljepote s bojama koje se mijenjaju, opadanjem lišća i ogoljenjem drveća. Ritam se života mijenja i svjesni smo da je vrijeme ispred nas zahtjevno. No, mali pupoljci, čvrsto zatvoreni, daju nadu topline i novoga života u određeno vrijeme.

Početkom mjeseca studenoga ljudi odlaze u crkve i na groblja sjećajući se svojih preminulih. Dušni dan budi izraze ljubavi i brige, bilo u euharistiji, bilo u osobnoj molitvi. Zašto je to tako značajno? Zato što je to bogat izričaj kršćanske zajednice. Okupljaju se obitelji i prijatelji unatoč kiši i hladnoći, izražavajući tako brigu za one koje vole. Ljudi donose cvijeće, pale svijeće i uređuju grobove, a poslije se okupljaju na zajednički obrok i prepričavaju stara vremena i prošle događaje.

Ovakvi, konkretni, načini sjećanja naših preminulih dobri su jer smo mi duh u tijelu i želimo ostati povezani s rodbinom i prijateljima s kojima smo dijelili život, radosti i suze. Od nas su daleko koliko i Bog, a Bog nam je vrlo blizu.

Ljudsko i božansko spajaju ruke preko ponora koji se zove smrt, a čežnja koju osjećamo za konačnim ujedinjenjem donosi tajanstven mir u naša srca. U Božje vrijeme svi ćemo biti dobro. (www.prostorduha.hr)

31.10.2011. u 17:16 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Noć vještica?

Za koji tjedan će nam pred vratima biti blagdani Svih svetih i Dušni dan. Nakon tih dana ponovno ćemo zaključiti kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo jedan sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne. U preostalo vrijeme preko tjedna mi postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta.



Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila. Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustrajemo protiv toga. Nemamo smjelosti zaštititi svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti da sami prepoznamo i utiremo svoj put na kojem nećemo biti žrtva vlastite neodgovornosti. Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici "okititi" svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Posudit će filmove strave u videoteci i uživati u tome. Zdušno će surađivati s odgojiteljicama u vrtićima u školi. Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo "Noć vještica" ili uobičajeno domaćim riječnikom rečeno "Halloween".

Nažalost, ljudi koji sve to podržavaju ustvari često ne znaju što čine. Stoga ih ovim tekstom želimo poučiti. "Noć vještica" ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije i od njihovih svećenika – druida. Taj poganski krvavi obred odvijao se posljednje noći u listopadu. Tada su druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve svom bogu mrtvih. Ukoliko jedna obitelj ne bi sama dobrovoljno druidima predala svoje djetešce, oni bi ubijali ostale članove obitelji.

U to davno vrijeme stari su narodi (vrlo daleko od Hrvatske!!!) prakticiranjem takvih obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske i Škotske. Uspomenu na takve obrede danas naivni ili nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj, Americi, Australiji, Novom Zelandu – a, nažalost i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj. Mi Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: i svojoj povodljivosti za „stranim“ uzorima odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „Noći Vještica“ zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da ima utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.

Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, biti naivan. Inače nastaje propust. Taj propust može činiti i roditelj – vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik o župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro a što zlo. Naravno da nikakvo rješenje nije tek u pukoj konstataciji da „Noć vještica“ svetkuju mnogi od nas. Nikakva utjeha nije u tome da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi i znanci.

Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u svijetu koji obiluje deklarativnim pravima, slobodama i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu trudimo se da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva... u našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.

Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?

Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo?

Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan?

Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas odraditi netko drugi?

preuzeto iz lista Zvona (mjesečni list Čakovečkih župa, listopad 2011.)

28.10.2011. u 09:54 · Ostavi komentar (24) · Isprintaj · #

Zeitgeist – pseudoznanstveni ateizam u ruhu gnoze

,,Devet od deset tzv. novih ideja jesu naprosto stare pogreške. Katolička crkva ima kao jednu od najvažnijih zadaća sprječavati ljude da čine te stare pogreške; da ih čine uvijek i nanovo, trajno, kao što to ljudi i čine kada su prepušteni sebi… I ona dogmatski brani čovječanstvo od njegovih najgorih neprijatelja, tih sijedih, užasnih, proždirućih čudovišta - starih pogrešaka.’’ [1]



Prije nekoliko godina na svijetlo dana je izašao dugometražni ''dokumentarac'' Zeitgeist koji se bavi određenim teorijama zavjere, između ostaloga, u prvom dijelu filma koji ćemo ovdje analizirati, i kršćanstvom. Iznose se mnogi prigovori na Bibliju kao na najveću bajku ikad ispričanu. Ocjenjuje ju se kao hrpu astroloških podataka koji govore o nadolasku doba obilježenog jednim od znakova zodijaka. Povlače se paralele između poganskih božanstava i Krista želeći time ne samo osporiti Kristovu božansku narav nego i Krista kao povijesnu osobu.

Kad pogledamo dublje u pozadinu, na znanstvenu utemeljenost ideja koje su u filmu promiču kao i njihovu idejnu vrijednost, uviđamo da zapravo ne nalazimo bitno novi sadržaj, već samo novo ruho u koje su zaodjenute stare, već opovrgnute ideje. Naime, u prvim stoljećima kršćanstvu su najveće suparništvo pravila gnostička strujanja i sljedbe, koje su zabacivale vrijednost vjerskog pristanka i držale da se do spasenja dolazi neposrednim spoznajnim uviđajima, skrivenima većini a pridržanima samo izabranima. Tako su gnostici, nastojeći sinkretističkim duhom zaodjenuti i kršćansku poruku, stvarali posebna evanđelja, navodno utemeljena na takvim ekskluzivno prosvijetljenim spoznajama i nudili alternativu navodnog kršćanstva zaodjenutog u groteskno, mitološko ruho. Takvim se teorijama kršćanstvo lišavalo svake povijesne osnove. Nasuprot tome, izvorno i autentično kršćanstvo je svoje temelje postavljalo na svjedočanstvima očevidaca Isusovog djelovanja i trajnoj predaji apostolskih nasljednika. Gnoza je tako vodila do neznanstvene, privatno – kvazivizionarske religioznosti, dok je kršćanstvo postavljalo vjerodostojne povijesno-empiričke osnove, na kojima se bazirao pristanak na objavljene vjerske istine.

Na isti način kao i antički gnosticizam, tako i jedan dio ateističkog miljea nastoji svoja uvjerenja obojati specijalnim varijantama evanđelja, proizašlima iz pogrešnog koncepta znanosti. Tako bi sve religije – uključujući i kršćanstvo kao jedan u nizu bitno identičnih varijacija, bile samo mitološke projekcije utemeljene na astrologiji. Isus Krist bi bio samo jedan u nizu mitoloških bogova, simboličkih, imaginarnih likova, proizašlih iz štovanja prirodnih elemenata. Drugim riječima, autori Zeitgeista time nam nude eksplikaciju vlastitog poganstva, anakrone religioznosti koju je kršćanstvo odavno nadvladalo. Ono se pokušava potkrijepiti ekskluzivnim spoznajama – tvrdnjama o podudarnosti Isusovog lika s antičkim poganskim bogovima, neutemeljenima na ikakvim znanstvenim izvorima u pravom smislu riječi, već izmišljenim tvrdnjama koje su potpuno strane akademskom području povijesti religija. U nastavku ćemo konkretizirati o kojim se to tezama radi.

Sunce

Mnoge stare civilizacije su Sunce smatrali božanstvom, ili mu pripisivale neku božansku moć. Kako se u sv. Pismu predstavlja Isusa kao 'mlado Sunce s visine' (Lk 1,78), želi se implicirati da je kršćanstvo ovu ideju prekopiralo iz poganskih religija. No, zaboravlja se da je ovdje Sunce uzeto kao prirodni fenomen koji je dio sveopćeg ljudskog iskustva – kao pokretač životnih procesa. Odatle sv. Pismo uzima simboliku kako bi slikovito prikazala Božje djelovanje u ljudskoj povijesti (kao i drugih elemenata – vode, vjetra, meda, mlijeka, različitih strana svijeta), utemeljeno na stvarnim događajima. Ovdje baš naprotiv, sv. Pismo demitologizira poganske koncepte, ne smatrajući Sunce više božanstvom, nego prirodnim elementom stvorenim od Boga. Još veći pokazatelj apsurdnosti Zeitgeistove teze je poveznica između engleskih homofona za Sunce (Sun) i Isusa kao Božjeg Sina (Son), koja nema nikakve veze s izvornim antičkim jezicima, nego je umjetno stvorena na temelju suvremenog jezika koji kao takav prije 2 tisućljeća nije ni postojao.

Horus[2]

Postoji mnogo priča o tome tko i što je bio Horus, te mnogo legendi i mitova vezano za njega. Poznat je sukob Horusa i Seta, a još poznatija Kristova pobjeda nad Sotonom. Osim toga što su i Set i Sotona zli te im ime počinje sa istim slovom nema nikakvih drugih paralela. Isto tako Horusu se pripisuje rođenje 25. prosinca, što je jednostavno netočno. Horus je rođen 15. Lipnja. Horusu je majka bila Izida, a dokumentarac joj pripisuje i drugo ime 'Meri' te djevičanstvo no te informacije jednostavno ne možemo saznati ni iz kakvih izvora. Isto vrijedi i za navodno djevičansko rođenje (koje se u filmu pogrešno naziva 'bezgrešnim začećem') – Horus je začeti snošajem Izide s mrtvim tijelom Ozirisa, koje je Set rasjekao na 14 dijelova i raspršio ih po zemlji, a Izida prikupila 13 njih i napravila umjetno spolovilo. Što se tiče navodne povezanosti Horusa sa zvijezdom na Istoku ni toga nema u izvorima, niti ima kakvog spomena o posjetu trojice kraljeva. Laž je također da je bio učitelj s 12 godina. Istina je zapravo da ga je majka skrivala kao malog dok dovoljno ne stasa za egipatskog vladara. Horus nije imao nikakvo javno djelovanje niti ga je Anubis krstio (Anubis se povezuje s balzamiranjem i parfumerijom, a ne krštenjem vodom). Nije imao 12 učenika nego 4, kako se spominje u pogrebnim obredima, ili čak 16 kako se spominje u nekim drugim izvorima. Vuče se poveznica i sa imenima, ali Horus je znan kao Horus na krokodilima, Gospodar Istoka, Gospodar neba, Spasitelj svoga oca, Majčin stup. Nije raspet na križ (ova metoda kažnjavanja je izmišljena puno poslije nastanka mitova o Horusu), umro i treći dan uskrsnuo. Bilo mu je ozlijeđeno oko, ali nemamo bilješke njegove smrti, za razliku od njegovog oca Ozirisa koji je bio raskomadan te ponovno sastavljen od strane svoje žene Izide. Drugim riječima, radi se o potpuno neutemeljenoj i netočnoj teoriji.

Atis[3]

Grčko božanstvo s utjecajem negrčkih mitova. Što se tiče djevičanskog rođenja to je malo prenategnuto. Bogovi s Olimpije su si odsjekli svoj spolni ud te ga bacili iz čega je izraslo drvo badema. Kad je plod bio zreo ubrala ga je Nana, kćer frigijskog riječnog boga Sangariusa, stavila u prsa, a badem je nestao i ona je ostala trudna, Kad je rodila Atisa napustila ga je. Nije raspet nego se pod borom kastrirao, a kasnije je navodno vraćen u život, no zapravo je postignuto da mu raste kosa te da mu se miču prsti. Neki to smatraju njegovim uskrsnućem iako nema spomena trodnevnoj smrti ni grobu, a ni sam pojam Atisovog uskrnuća ne spominje se do 150. god. po Kr.

Krišna[4]

Indijsko božanstvo. Nije rođen od djevice nego je njegova majka Devaki imala već 7 djece prije njega sa mužem Vasudevom (informacija je iz Mahabharate). Rođen je u kraljevskoj obitelji, a tekstovi eksplicitno kažu da je rođen osmog dana u mjesecu smanjujućeg Mjeseca koji bi padao između sredina kolovoza i rujna. Ranjen je lovčevom strijelom, umro i bio uzet na nebo, ali nema spomena uskrsnuću.

Dioniz[5]

Grčko božanstvo. Sin Zeusa i princeze Semele, a u nekoj drugoj verziji njegove kćerke Perzefone, čime otpada djevičansko rođenje. Nema spomena rođenja na 25. prosinac. Znanstvenici tvrde da je njegov rođendan slavljen 6. siječnja u Aleksandriji. Da bi se optužilo kršćane za kopiranje poganskih religija navodi se da je Dioniz pretvarao vodu u vino što nije istina. On je punio prazne posude vinom, ali to je i za očekivati kad je on božanstvo vina. Nije bio jedinorođeni sin jer je Zeus imao više sinova, i nema spomena o raspeću.

Mitra[6]

Jedino božanstvo koje je moglo doći u kontakt s kršćanstvom. Rođen je iz kamena, a ne od djevice. Mitra je u iranskoj verziji imao jednog sljedbenika, a u rimskoj verziji dvojicu tako da teza o dvanaest sljedbenika otpada. Također nema izvora koji bi govorili o Mitrinoj smrti, a ako nema smrti naravno slijedi iz toga da nema trodnevnog ležanja u grobu niti uskrsnuća. Što je zanimljivo, nije kršćanstvo kopiralo mitraizam već je obratan slučaj, a o tome piše Tertulijan u čije je vrijeme kopiranje i počelo.

Kao što smo vidjeli, u povlačenju paralela između Krista poganskih božanstava koriste se mnoge laži, izvrtanja i natezanja. Nema nijedne poganske figure koje bi Krist Isus bio kopija.

Astroteološke značajke Biblije

Počinju Kristovim rođenjem. Navodno se na 24. prosinca tri zvijezde Orionovog pojasa (što bi se preklapalo s tri kralja koji su se došli pokloniti Isusu – Krista su prema Matejevom Evanđelju posjetili mudraci, a njihov broj nije spomenut, nego samo broj i vrsta darova, i radi se o kasnijoj predaji) poravnavaju sa zvijezdom Sirius čiji pravac ukazuje mjesto izlaska Sunca u jutro 25. prosinca. Nema ništa neobično kod poravnavanja ovih četiriju zvijezda jer one leže na istom pravcu cijelo vrijeme. Stvar je u tome što se Orion, a time i njegov pojas, ne vidi u zimsko vrijeme.

Želi se također implicirati da je grad Betlehem 'izmišljen' kao astrološka projekcija zviježđa 'Djevica', kojemu bi drugi naziv bio 'kuća kruha' (što je prijevod ovog hebrejskog naziva). No, dovoljno je već pogledati koliko puta Stari zavjet spominje ovaj grad[7] i da, prema tome, prorok Mihej kad naviješta mjesto Kristovog rođenja (Mih 5,1), ne govori o nekoj imaginarnoj lokaciji.

Također se tvrdi da od 22. do 24. prosinca u podne ima najnižu točku koja je kada padne noć u blizini zviježđa Južnoga križa, a onda od 25. prosinca Sunce počinje podizati svoju podnevnu točku. Zeitgeist ovdje vidi smrt, tri dana u grobu te Uskrsnuće, a pripisuju nama kršćanima da smo rekli da je sve to proživio Sin (Son), a ne Sunce (Sun) – što je apsurdna paralela s kojom smo se već susreli. Također, zviježđe Južnoga križa stari narodi nisu poznavali kao zasebno nego su te četiri zvijezde gledale u sklopu velikog zviježđa Kentaura (tako stoji u Ptolomejevom katalogu zvijezda). Tek ako se ide dalje na jug može se Križ prepoznati kao zasebno zviježđe neovisno o Kentauru, ali to se nije zbilo sve do otprilike 16. st. kad su počela putovanja u južnu hemisferu što je mnogo kasnije od vremena pisaca Novoga Zavjeta.

Navode se sličnosti između starozavjetnog Josipa i Isusa, po kojemu bi Isus bio samo izmišljena Josipova kopija. Kao prvo, autori ove mitologije očito su smetnuli zdravu logiku da netko za 'izmišljanje prijevare' ne bi koristio svim Židovima dobro poznati lik, i da su, baš naprotiv, ove sličnosti od kršćane uvijek viđene samo kao potvrda Isusovog mesijanstva, kao jedan od brojnih tipoloških navještaja novog Mesije. Ne samo da je Josip Isusov predznak, nego su to svi najznačajniji starozavjetni likovi – počevši od Adama, pa preko Abrahama, Melkisedeka, Izaka, Mojsija, Davida, Izaijinog sluge patnika, pa do Danielovog Sina čovječjeg. Kao što znamo, svi se ovi likovi međusobno vrlo razlikuju, no među njima ima nekih proročanskih karakteristika koje upućuju na Krista. Tako je i Josip, koji, prodan od svoje braće, kao kraljev namjesnik svoju braću spašava, simbol Isusa kao Božjeg Sina koji, postavši nama sličan po utjelovljenju, osuđen od ljudskog roda, svojom žrtvom kog Boga spašava. S druge strane, Isus nije djelovao u Egiptu već u Judeji, nije počeo djelovanje sa 17 nego sa 30 godina, nije prodan za 20 nego 30 srebrnjaka, i to od jednog učenika, ne sviju, i nije primao snove. Hitler i Napoleon dijele puno sličnosti, a nitko razuman neće tvrditi da se radi o istoj osobi.

Zatim se analizira astrološko značenje broja 12 i astrološka razdoblja. Poredano je nekoliko stvari iz sv. Pisma koje imaju broj 12 – od čega je točno da ima 12 Izraelovih plemena, Isusovih učenika i sudaca, dok je više od toga proroka (17), kraljeva (19) i prinčeva (Ahab ih ima 70). Navodi se da Biblija prati tri razdoblja koja prethode jednom bitnom četvrtom. Predmojsijevsko bi bilo doba bika, s prijelazom u ovna simboliziranim razbijanjem zlatnog teleta i činjenicom da su Židova puhali u ovnov rog. Kršćansko bi bilo doba ribe – uzeto iz činjenice da je riba bila simbol prvih kršćana i da su Isusovi učenici bili ribari, a novo doba, koje dolazi u trećem tisućljeću, bilo bi doba vodenjaka.

O ovim astrološkim teorijama, Noel Swerdlow, stručnjak za astronomiju i astrofiziku sa Čikaškog sveučilišta, odgovara sljedeće:

,,U antici, zviježđa su promatrana samo kao skupine zvijezda i između njih uopće nije postojala definirana granica. U astrologiji su znakovi zodijaka prikazani kao zamišljen pojas od 12 dijelova gdje svaki zauzima veličinu od 30 °, izmjerenih u proljetnom ekvinociju u ravnini ekliptike. Zbog precesije točke ekvinocija i solsticija se polako sve više pomiču prema zapadu i stoga više ne odgovaraju prvobitnom položaju zvijezda i zviježđima. U kojem se zviježđu nalazi točka ekvinocija za astrologiju nema bitno značenje. Ideje o dobu ribe ili dobu vodenjaka temelje se na smještaju proljetnog ekvinocija prema položaju zvijezda tih zviježđa. Granice zviježđa odredila je Međunarodna astronomska unija u svrhu izrade zvjezdanih karata koje nikada nisu imale ikakvo astrološko značenje. U vrijeme antike nitko nije govorio o tome kako je kršćanska riba simbol ulaska u doba ribe jer se ovdje radi o tvrdnji koja je iznikla iz moderne astrologije, vjerojatno tek u 20. stoljeća.’’[8]

Odatle je jasno da je Zeitgeistova teorija potpuno proizvoljno konstruirana, da bi je se zatim pokušalo metodom 'proof-textinga' verificirati elementima koji su izvađeni iz konteksta i pogrešno protumačeni. Nema apsolutno nikakvih naznaka da je u Bibliji razbijanje zlatnog teleta bilo viđeno kao simbol 'novog astrološkog doba', niti da je ovnov rog imao neku mističnu važnost za Židove. Simboliku ribe znamo - gr. IHTYS je akronim za naslov 'Isus Krist Sin Božji Spasitelj', a neki Isusovi učenici bili su ribari, ne iz mitsko-astroloških razloga nego jer se radilo o tada uobičajenom zanimanju. Isto tako, 12 jest jedan od nekoliko brojeva (3, 7, 10, 100) koji imaju neko teološko značenje – označavaju savršenstvo i puninu, te se u sv. Pismu koriste u različitim kontekstima. Kršćanstvo ne da nije nastalo na poganskim praksama pobožanstvenja prirodnih elemenata, nego ih je, baš naprotiv, potpuno demistificiralo, na temeljima izričito postavljenim već u Starom zavjetu.

Ostali mitovi i povijesni izvori

Ep o Gilgamešu i Biblija imaju dosta sličnosti u izvještaju o općem potopu no imaju i razlike. Značajna razlika je u tome što je Bog u Bibliji govorio o specifičnim lokacijama te o detaljnim instrukcijama za gradnju arke (za koju neki kažu da je genijalna konstrukcija te da ju je gotovo nemoguće prevrnuti) dok se u epu radi o kocki što je bizarni dizajn. Mnoge kulture donose izvještaje o općem potopu te je vrlo moguće da se taj događaj dogodio te kao takav ostao u sjećanjima starih naroda, a starozavjetni autor nam prenio autentični izvještaj.

Zeitgeist kaže da od rimskih povjesničara, odnosno nekršćanskih izvora, nije bilo nijednog koji bi spominjao Isusa. No navode trojicu ''branitelja'' povijesnog Isusa – Plinija Mlađeg, Svetonija i Tacita. Detaljniju analizu ovih izvora iznijet ćemo u zasebnom tekstu. Ovdje je dovoljno samo ukratko razmotriti okolnosti nastanka izvora. Ne radi se o ''braniteljima'' ili apologetima nego su to svjetovni povjesničari, te ako uzmemo u obzir zabačenost Judeje te skromne početke kršćanstva, koji nisu mogli izazvati veliku pozornost Carstva, dostupnost izvora odgovara realnim okolnostima. Ako bismo uzimali malu količinu podataka kao temelj za odbacivanje povijesti onda bismo mogli otpisati postojanje Aleksandra Velikog i Julija Cezara te gotovo cijele antičke povijesti[9].

Zaključak

Kao što je konstatirano u uvodu, evidentno je da se film Zeitgeist temelji na tezama dokazano nevaljane ili vrlo upitne znanstvene vrijednosti. Ovdje se zapravo, unatoč pozitivističkoj paroli, nudi jedan specifičan, gnostičko-mitološki oblik vjere o Isusu, metodološki identičan s antičkim vjerskim aberacijama. Drugim riječima, još jedno 'apokrifno evanđelje', ovaj puta u suvremenom, kvaziznastvenom ruhu.

Marko Ivančičević

1 G. K. Chesterton, Why I am a Catholic, http://fatimanow.blogspot.com/2007/12/why-i-am-catholic-g-k-chesterton.html
2 Za iscrpnu argumentaciju i izvore, vidi: http://www.philvaz.com/apologetics/HORUS.htm
3 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Attis
4 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Krishna
5 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Dionysos
6 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Mithras
7 http://www.biblegateway.com/keyword/?search=bethlehem&version1=DRA&searchtype=all&limit=none&wholewordsonly=no
8 M. Licona, A Refutation of Acharya S's Book, The Christ Conspiracy, http://www.answeringinfidels.com/answering-skeptics/answering-acharya-s/a-refutation-of-archary-ss-book-the-christ-conspiracy-pt-1.html
9 ,,Gotovo svi izvori o životima pojedinih ličnosti i događajima iz antičke povijesti koje danas znamo, potječu iz svega nekoliko knjiga nekolicine autora. To su Herodot, Tukidid, Plutarh, Plinije, Svetonije i Tacit. To su, dakle, antički povjesničari kojima zaslužujemo sveukupnost našeg današnjeg znanja o starim Grcima, grčko-perzijskim ratovima, Aleksandru Makedonskom, Kleopatri i Antoniju, rimskim osvajanjima, Juliju Cezaru, te ostalim rimskim carevima. Ali i o mnogim drugim osobama i događajima koje danas smatramo povijesnim činjenicama.
No, ne samo da danas nemamo niti jedan sačuvani originalni rukopis iz razdoblja njihovog života, već razmak između razdoblja u kojem su oni živjeli i najstarijih sačuvanih rukopisa njihovih djela varira između 750 i 1300 godina... U svakom slučaju, što se same autentičnosti Novog zavjeta i Isusovih tvrdnji tiče, ako dvojimo oko njihove autentičnost, trebali bi dvojiti i oko autentičnosti svih drugih knjiga nastalih u približno isto vrijeme, a samim time i čitavu antičku povijest, pa tako i u samo postojanje nekih povijesnih ličnosti kao što su Aleksandar Makedonski, Julije Cezar i sl., ali i u autentičnost nauka svih antičkih filozofa počev od Platona, Aristotela, pa na dalje.'' (http://www.katolik.hr/crkvamnu/svjedocanstvamnu/233-ispovijest-biveg-agnostika)

Preuzeto sa http://katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/ateizammnu/497-zeitgeist-pseudoznanstveni-ateizam-u-ruhu-gnoze.

24.10.2011. u 11:18 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Duhovni život: kako ga oživjeti?

Kao tradicionalni katolik koji je svoju vjeru naslijedio o tradicionalnih katolika, nisam dugo pomišljao na nešto poput duhovnog života ili duhovnosti. Išlo se na Misu jer se na Misu ide, ispovijedalo se jednom godišnje, dva puta maksimalno, pričešćivalo se nakon ispovijedi i to je to, nekad se "postilo" i slično. No, u jednom trenutku u životu, otkrio sam bogatu duhovnost koju imamo u katoličkoj vjeri i kako nam ona može pomoći da se približimo Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu i da dademo jedan puniji smisao i viši cilj vlastitom životu.



Oživjeti duhovni život je u principu stvar volje, probuditi se iz tradicionalne i nominalne uhodanosti i htjeti nešto više, zahtjeva puno napora. Nekada nam se može dogoditi da iznenada okrenemo život na nekoj duhovnoj obnovi, seminaru, na Euharistiji gdje nas dotakne milost Božja i mi na nju odgovorimo, ali to nije jedini način obraćenja. Dovoljno je pokazati interes prema Gospodinu i poslužiti se sakramentima (vidljivim znacima Njegove nevidljive ljubavi) i molitvom i odgovore na pitanja koja postavljamo dobivamo zagarantirano.

Ne postoji neki plan za oživjeti katolički duhovni život, ali ipak se neke stvari mogu izdvojiti kao korisne i važne za život općenito:

Ispovijed - ispovijed je po meni prvi korak zbližavanja s Bogom, jer u biti to nam je najteže, priznati se grešnikom i tražiti oprost. To ide nekako protiv naše pale naravi i baš zbog toga, zbog priznanja naše grešnosti i želje da budemo oslobođeni od nje, Gospodin u ispovjedaonici iskrenim pokajnicima daje velike milosti za novi početak."Čvrsto odlučujem da neću više griješiti", kako molimo u molitvi kajanja, jer ključ uspjeha koji nas vodi u novu transcendentalnu stvarnost. Za dobru ispovijed je potrebno napraviti dobar ispit savjesti i naći svećenika koji će imati strpljenja s nama. Iako svaki svećenik je dobar ispovjednik, preporučam da se ode kod onih koji su na dobrom glasu kao ispovjednici, pošto imamo mogućnost izbora. Ispovijed se preporuča jednom mjesečno, ali iz iskustva, mislim da je svaka dva tjedna idealan pristup ispovijedi.

Pričesti, sveta Misa, Euharistija - kako sveti Pavao naučava, za ispravno pristupiti Euharistiji - svetoj Misi potrebno je se ispravno ispovijediti i biti čisti o bilo kojeg smrtnog grijeha. Zašto? Jer na svetoj Misi smo jednom nogom već zakoračili u Nebo. Većina nas ne pozna što se to na Misi događa i što je zapravo liturgija - bogoštovlje i zašto je red Mise onakav kakav jest. Preporučam odličnu knjigu Scotta Hanha "Gozba Jaganjčeva", gdje nam autor približava preko Knjige Otkrivenja što se to zapravo na Misi događa. No, uz Evanđelje koje se čita na Misi, najbitnija je Pričest, blagovanje Tijela i Krvi Kristove. Komadić Kruha koji primamo u Pričesti jest sam Isus Kristu u svojoj punini božanstva. On nam se tu nesebično daruje i Pričest je najbliže što ćemo Bogu biti u ovome životu. Pričest briše lake grijehe i zato dolazimo u stanje Milosti svaki put kada se pričestimo. Kako je Gospodin tada prisutan u nama možemo se obratiti za bilo što, pričati s njima kao s bratom, sestrom, majko, ocem, prijateljem. Gospodin je po Pričesti 15 minuta prisutan u nama dok se kruh ne sagradi u nama, stoga potrebno je iskoristiti svaki sekund na molitvu, zahvaljivanje, slavljenje i razgovor. Također se preporuča ići na Misu preko tjedna i to više puta, a u ovo doba u kojem živimo zahtjeva svakodnevno hranjenje Božanskim Tijelom. Vrhunac je nedjeljna sv. Misa.

Razmatranje Svetog Pisma - Sv. Pismo nije dovoljno čitati samo 15 minuta dnevno, potrebno ga je upijati, potrebno je usađivati u dušu, u srce, u razum. Riječ Božja će se posaditi u nama kao sjeme i rast će i polako će donositi plodove koji će preoblikovati naš nutarnji, a i vanjski život. Zato je potrebno razmatrati, kontemplirati Riječ Božju, tj. imati misaonu molitvu. Jedan od meni dražih načina jest razmatranje dnevnog Evanđelja. To možete obaviti na www.prostorduha.hr ili uzeti vaš Novi zavjet i moliti pola sata (i više) nad Evanđeljem u vašoj sobi, kapelici ili crkvi.

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu - posjećivati Isusa u crkvama i odati mu počast i zadovoljštinu je jedan od temelja za uspješan duhovni život. Crkve u većin gradovima su otvorene iz jutra do podne, i posljepodne tako da se ima vremen uvijek otići posjetiti Gospodina. Također postoje kapelice sa cijelodnevnim klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. Više o klanjanju imate ovdje.

Krunica - krunica blažene Djevice Marije je u biti sažetak Evanđelje, nije puko nabrajanje (iako se nekada pretvori i u to). Kvalitetnom molitvom krunice možemo produbiti našu vjeru i bliže doživjeti Isusov život. Potrebno je svaki dan moliti i razmatrati otajstvo. Nekada je razmatrati teško, no onda je potrebno svjesno moliti. Na kraju je bitno, da smo to vrijeme molitve krunice izdvojili za Gospodina, Majka Marija će nas sigurno zagovarati kod svoga Sina. Općenito, marijanska pobožnost je jedan od odličnih načina da se približimo Isusu, jer Majka je ona koja mu je najbliža od ljudih. Treba imati na umu da se mi ne molimo Majci Mariji, nego molimo za Njezin zagovor kod Boga, slično kao što je izraelski narod molio Mojsija da ga zagovora pred Gospodinom.

Duhovno štivo - svakako je potrebno čitati kvalitetno duhovno štivo, a Bogu hvala u katoličkoj tradiciji imamo toga na pretek. Preporučam vam da svratite u knjižare Verbum, Kršćanske Sadašnjosti i Teoviziji i nađete sebi par dobrih knjiga, poput "Puta" sv. Josemarie Escrive, "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca ili "Filotea - Uvod u pobožni život" sv. Franje Saleškog. Djela svetaca i njihovi životopisi su neiscrpan izvor duhovnih radosti, osobno ih smatram produženom Riječi Božjom.
Katekizam Katoličke Crkve je nužna literatura, preporučam također 15 minuta dnevno, radi vlastite naobrazbe.

Zajednica - u raznim župama na ovim našim prostorima postoje zajednice koje mogu pomoći u napredovanju u vjeri, ali postoje neke koje mogu i unazaditi. Ovo nije nužno jer svi smo u jednoj velikoj zajednici zvanoj katolička Crkva, no ne možemo sami, i ako znamo ljude vjernike koji imaju onu crtu svetosti mislim da je se korisno povezati s njima i održavati prijateljstvo i onu bratsku povezanost koja se podrazumijeva kod Kristovih učenika.

Sve je potrebno potkrijepiti djelima i svjedočenjem za Krista i Crkvu. Vjera bez djela je mrtva vjera, kao što kaže sv. Jakov. Treba samo ustrajati i biti vjeran Kristu i Nauku Crkve. Isto tako, biti katolik znači prihvaćati ono što Crkva naučava o vjeri, životu, moralu i etici.

Kakva su vaša iskustva u katoličkoj duhovnosti, što vi preporučate? I da li je post nužan za duhovni napredak?

19.10.2011. u 08:33 · Ostavi komentar (19) · Isprintaj · #

Quo Vadis, Europa?

17.10.2011. u 10:47 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Carevo caru, Bogu Božje (Komentar na Evanđelje 29. NKG)

Čitanja su na ovoj stranici.

Iz 45, 1. 4-6

Izaija opisuje odabir perzijskoga kralja Kira kao Božji znak za svoj narod. Bog uzima Kira za ruku kako bi pokorio Babilon te kako bi Izraelu oslobodio put iz babilonskog sužanjstva nazad u Palestinu. Kir je "stranac" i Jahvu upoznaje tek kad mu ovaj daje vlast nad čitavim ondašnjim svijetom. Tako Kir postaje simbolom za veliku istinu da Izraelov Bog prelazi nacionalne granice te da je on jedini Gospodin.

1 Sol 1, 1-5b

Zajednica u Solunu je prva kršćanska zajednica na europskome tlu. Njezini članovi dolaze iz rimskog i grčkog kulturnog kruga. Premda su zbog svoje kršćanske vjere izloženi represiji i imaju bolna iskustva, ne plivaju sa strujom svijeta koji ih okružuje i ne povode se za većinom. Umjesto toga, svoje nade polažu u Božjega Duha koji im daje snagu i uporište. - Kao i u ono vrijeme, i mi si danas moramo postaviti pitanje, gdje je potrebno plivati protiv struje i nadati se da će Bog preskočiti granice koje se nama čine nepremostivima.

Mt 22, 15-21

Ljudsko zajedništvo nije moguće bez općevažećih pravila i dogovora. Zato, "dajte caru carevo", dajte državi ono što joj pripada, u suodgovornosti i brizi za zajedničko dobro. No nemojte zaboraviti ono što je još važnije: "Dajte Bogu Božje!" Što pripada Bogu? Prema Isusu, Božje je "sve". Državi dugujemo novac, a Bogu sebe samoga. Tko živi od pripadnosti Bogu, u ne podliježe dokraja nijednoj ljudskoj sili. Ne povlači se iz svijeta, nego zauzima stav te po Božjem oblikuje društvo. Skeptičan je prema svakoj politici koja obećava spasenje u budućnosti. Jer spasenje dolazi isključivo s Božjim kraljevstvom, a ono često dolazi kao "razorna vatra u naš tako čvrsto ustrojeni svijet svkidašnjice" (Helmut Thielicke). Tu vatru Božjega kraljevstva kršćani bi uvijek iznova morali raspirivati u vremenima kad se politička, društvena i crkvena praksa nađe u opasnosti da prezre dostojanstvo čovjeka kao Božje slike.

Molitva

Bože neba i zemlje, mi ne pripadamo nijednoj svjetskoj sili, nego samo tebi. Zato je naša zadaća u svijetu se zauzimati za ciljeve tvojega kraljevstva. Ojačaj našu odvažnost da se odupremo svemu što je u suprotnosti s uspostavom tvojega kraljevstva, a istodobno nam pomozi da prihvaćamo i ispunjavamo svoje građanske dužnosti. To te molimo po Isusu Kristu, koji je svoj život stavio u službu tvojega kraljevstva. Amen.

preuzeto s http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html

16.10.2011. u 14:52 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #

Recenzija katoličkih blogova i stranica

Kako su rijetko podržavani od strane medija i servisa na kojim se nalaze, katoličke stranice i katolički blogeri i općenito katolički autori ne mogu doći do izražaja, jer se na neki način nad njima vrši diskriminacija. Čak sam i nedavno čitao jedan članak kako Google, Facebook i ostali web moguli blokiraju kršćanske stranice zbog navodnog sadržaja koji potiče mržnju i netoleranciju.



Često tražimo dobar sadržaj, ali on nekada tako teško skriven u ovome žutilu. Bogu hvala, postoje ljudi koji ne zakopavaju svoje talente, nego ih otkrivaju na različitim stranicama, blogovima i servisima. Treba samo znati koristiti se googlom kako treba.

Počet ću s blogerima, po meni nekima od najzanimljivijih:

Emino srce - blog jedne obične obiteljske žene koja nastoji svoj život ispuniti Kristom. Često donosi razna razmišljanje o svakojakim temama, a možda najdragocjeniji su njezini izljevi duše gdje često i donosi, možda i previše, svoj odnos s Gospodinom. U svakom slučaju, to je jedan od onih blogova gdje uvijek možete svratiti i na naučiti nešto o vjeri, sebi i životu.

Tamo gdje je srce - zanimljiv blog, isto tako jedne obične žene koja bilježi događanja s katoličkim pogledom na njih. Uvijek ima interesantnog sadržaja i često zabavnog. Pohvalio bih njezin poseban odnos s drugim blogerima i način ophođenja s čitateljima.

Ri apostol - blog jednog vjeroučitelja. Ima dobre tekstove, često donosi komentare na aktualna događanja. Čitateljstvo bloga je uvijek protiv njega i uglavnom su to ljudi koji ga poznaju (što se može vidjeti iz komentara) ali mu zavide i rugaju se zbog njegove vjere. Sviđa mi se njegova oštrina i britkost načina na koji piše.

Očima vjere - još jedan vjeroučiteljski blog, ali ovaj put je vjeroučiteljica. Moja dobra prijateljica i poznanica. Ima dugu blogersku karijeru, možda jednu od najduži, otvarala je često više blogava. Draga mi je zbog iskrenog, jednostavno odnosa s Kristom i pogled koji ima na svijet, pogled očima vjere.

Sljedeća tri bloga "I na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju...", Toma Blizanac i brat Marko, Splendor Domini su blogovi par excellence, barem po mom ukusu. Karakterizira ih apologetika, tradiconalizam i to onaj žešći, barem kad se govori o liturgiji i uređenju Crkve. Imaju zanimljivi članaka, nešto prevode, nešto sami pišu. Trude se i njihov rad je prepoznat. Ja ih posebno cijenim zbog njihove odanosti Crkvi i crkvenoj tradiciji, prepoznali su duhovno bogatstvo Crkve i zaljubili se u njega. Blogovi jesu tematski slični, ali se razlikuju po načinu pisanja.

Katolik s dna kace - relativno nov blog, nisam ga stigao tako često čitati, ali blizak je s gornjom trojicom, no ipak je zrno blaži od njih. Svakako vrijedi biti na listi blogova koji se moraju čitati, jer donosi dosta zanimljivih tema, pomalo neobični iz katoličke perspektive.

Slijedi nekoliko stranica koje su meni osobno drage i svakodnevno svratim na njih:

Prostor Duha - odličan servis za obaviti razmatranje. U pauzi na poslu svakako će poslužiti. Ima jednostavan vodič kroz molitvu nad dnevni Evanđeljem. Preporučam svakome.

Katolik.hr - Definitvno najbolja katolička stranica što se tiče apologetike u Hrvatskoj i šire. Svaka čast ljudima koji ju vode. Često su tuženi od raznih LGBT organizacija, no koriste svoje pravo na drugačije mišljenje. Stranica koja mi je doslovce hrana za dušu.

Raskrižje - Hrvatski Katolički Portal - portal koji svojom originalnošću, vizijom i uspjehom stvarno oduševljava. Tekstovi su odlični, na akademskoj razini, kolumnisti su dobro probrani. Portal ima zajamčen uspjeh. To jedan od onih portala na koji dođete i znate da na njemu nećete naći smeće, nego kvalitetno štivo dostojno vaše inteligencije.

Dragi čitatelji, to bi bili neki od blogova i stranica koje manje više redovito pratim. Ima te li vi kakve preporuke, koje su vaše omiljene kršćanske stranice i blogovi?

12.10.2011. u 14:42 · Ostavi komentar (35) · Isprintaj · #

Franjo još oduševljava

Danas je blagdan sv. Franje, moga najdražeg sveca. On oduševljava tolike i dan danas je uzor temeljitog življenja Evanđelja. Njegov siromaštvo duhom, a ono materijalnom me potiče iznova da preispitam koliko sam navezan na ovaj svijet i na ono sve što on nudi i koliko je moje pouzdanje u Providnost.

Da je franjevaštvo živo u punini svjedoče ovi mladi fratri u srcu njujorški geta:







Kako vi vidite navezanost na zemaljska dobra? Što je za vas siromaštvo duha? I koliko vas oduševljava sv. Franjo?

PS. Odsiječen sam ovih dana od interneta i pun sam obaveza tako da neću biti redoviti kao prije u pisanju. Hvala na razumjevanju! :)

Bog vas blagoslovio.
Defton.

04.10.2011. u 08:53 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #