Duhovni život: kako ga oživjeti?

Kao tradicionalni katolik koji je svoju vjeru naslijedio o tradicionalnih katolika, nisam dugo pomišljao na nešto poput duhovnog života ili duhovnosti. Išlo se na Misu jer se na Misu ide, ispovijedalo se jednom godišnje, dva puta maksimalno, pričešćivalo se nakon ispovijedi i to je to, nekad se "postilo" i slično. No, u jednom trenutku u životu, otkrio sam bogatu duhovnost koju imamo u katoličkoj vjeri i kako nam ona može pomoći da se približimo Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu i da dademo jedan puniji smisao i viši cilj vlastitom životu.



Oživjeti duhovni život je u principu stvar volje, probuditi se iz tradicionalne i nominalne uhodanosti i htjeti nešto više, zahtjeva puno napora. Nekada nam se može dogoditi da iznenada okrenemo život na nekoj duhovnoj obnovi, seminaru, na Euharistiji gdje nas dotakne milost Božja i mi na nju odgovorimo, ali to nije jedini način obraćenja. Dovoljno je pokazati interes prema Gospodinu i poslužiti se sakramentima (vidljivim znacima Njegove nevidljive ljubavi) i molitvom i odgovore na pitanja koja postavljamo dobivamo zagarantirano.

Ne postoji neki plan za oživjeti katolički duhovni život, ali ipak se neke stvari mogu izdvojiti kao korisne i važne za život općenito:

Ispovijed - ispovijed je po meni prvi korak zbližavanja s Bogom, jer u biti to nam je najteže, priznati se grešnikom i tražiti oprost. To ide nekako protiv naše pale naravi i baš zbog toga, zbog priznanja naše grešnosti i želje da budemo oslobođeni od nje, Gospodin u ispovjedaonici iskrenim pokajnicima daje velike milosti za novi početak."Čvrsto odlučujem da neću više griješiti", kako molimo u molitvi kajanja, jer ključ uspjeha koji nas vodi u novu transcendentalnu stvarnost. Za dobru ispovijed je potrebno napraviti dobar ispit savjesti i naći svećenika koji će imati strpljenja s nama. Iako svaki svećenik je dobar ispovjednik, preporučam da se ode kod onih koji su na dobrom glasu kao ispovjednici, pošto imamo mogućnost izbora. Ispovijed se preporuča jednom mjesečno, ali iz iskustva, mislim da je svaka dva tjedna idealan pristup ispovijedi.

Pričesti, sveta Misa, Euharistija - kako sveti Pavao naučava, za ispravno pristupiti Euharistiji - svetoj Misi potrebno je se ispravno ispovijediti i biti čisti o bilo kojeg smrtnog grijeha. Zašto? Jer na svetoj Misi smo jednom nogom već zakoračili u Nebo. Većina nas ne pozna što se to na Misi događa i što je zapravo liturgija - bogoštovlje i zašto je red Mise onakav kakav jest. Preporučam odličnu knjigu Scotta Hanha "Gozba Jaganjčeva", gdje nam autor približava preko Knjige Otkrivenja što se to zapravo na Misi događa. No, uz Evanđelje koje se čita na Misi, najbitnija je Pričest, blagovanje Tijela i Krvi Kristove. Komadić Kruha koji primamo u Pričesti jest sam Isus Kristu u svojoj punini božanstva. On nam se tu nesebično daruje i Pričest je najbliže što ćemo Bogu biti u ovome životu. Pričest briše lake grijehe i zato dolazimo u stanje Milosti svaki put kada se pričestimo. Kako je Gospodin tada prisutan u nama možemo se obratiti za bilo što, pričati s njima kao s bratom, sestrom, majko, ocem, prijateljem. Gospodin je po Pričesti 15 minuta prisutan u nama dok se kruh ne sagradi u nama, stoga potrebno je iskoristiti svaki sekund na molitvu, zahvaljivanje, slavljenje i razgovor. Također se preporuča ići na Misu preko tjedna i to više puta, a u ovo doba u kojem živimo zahtjeva svakodnevno hranjenje Božanskim Tijelom. Vrhunac je nedjeljna sv. Misa.

Razmatranje Svetog Pisma - Sv. Pismo nije dovoljno čitati samo 15 minuta dnevno, potrebno ga je upijati, potrebno je usađivati u dušu, u srce, u razum. Riječ Božja će se posaditi u nama kao sjeme i rast će i polako će donositi plodove koji će preoblikovati naš nutarnji, a i vanjski život. Zato je potrebno razmatrati, kontemplirati Riječ Božju, tj. imati misaonu molitvu. Jedan od meni dražih načina jest razmatranje dnevnog Evanđelja. To možete obaviti na www.prostorduha.hr ili uzeti vaš Novi zavjet i moliti pola sata (i više) nad Evanđeljem u vašoj sobi, kapelici ili crkvi.

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu - posjećivati Isusa u crkvama i odati mu počast i zadovoljštinu je jedan od temelja za uspješan duhovni život. Crkve u većin gradovima su otvorene iz jutra do podne, i posljepodne tako da se ima vremen uvijek otići posjetiti Gospodina. Također postoje kapelice sa cijelodnevnim klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. Više o klanjanju imate ovdje.

Krunica - krunica blažene Djevice Marije je u biti sažetak Evanđelje, nije puko nabrajanje (iako se nekada pretvori i u to). Kvalitetnom molitvom krunice možemo produbiti našu vjeru i bliže doživjeti Isusov život. Potrebno je svaki dan moliti i razmatrati otajstvo. Nekada je razmatrati teško, no onda je potrebno svjesno moliti. Na kraju je bitno, da smo to vrijeme molitve krunice izdvojili za Gospodina, Majka Marija će nas sigurno zagovarati kod svoga Sina. Općenito, marijanska pobožnost je jedan od odličnih načina da se približimo Isusu, jer Majka je ona koja mu je najbliža od ljudih. Treba imati na umu da se mi ne molimo Majci Mariji, nego molimo za Njezin zagovor kod Boga, slično kao što je izraelski narod molio Mojsija da ga zagovora pred Gospodinom.

Duhovno štivo - svakako je potrebno čitati kvalitetno duhovno štivo, a Bogu hvala u katoličkoj tradiciji imamo toga na pretek. Preporučam vam da svratite u knjižare Verbum, Kršćanske Sadašnjosti i Teoviziji i nađete sebi par dobrih knjiga, poput "Puta" sv. Josemarie Escrive, "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca ili "Filotea - Uvod u pobožni život" sv. Franje Saleškog. Djela svetaca i njihovi životopisi su neiscrpan izvor duhovnih radosti, osobno ih smatram produženom Riječi Božjom.
Katekizam Katoličke Crkve je nužna literatura, preporučam također 15 minuta dnevno, radi vlastite naobrazbe.

Zajednica - u raznim župama na ovim našim prostorima postoje zajednice koje mogu pomoći u napredovanju u vjeri, ali postoje neke koje mogu i unazaditi. Ovo nije nužno jer svi smo u jednoj velikoj zajednici zvanoj katolička Crkva, no ne možemo sami, i ako znamo ljude vjernike koji imaju onu crtu svetosti mislim da je se korisno povezati s njima i održavati prijateljstvo i onu bratsku povezanost koja se podrazumijeva kod Kristovih učenika.

Sve je potrebno potkrijepiti djelima i svjedočenjem za Krista i Crkvu. Vjera bez djela je mrtva vjera, kao što kaže sv. Jakov. Treba samo ustrajati i biti vjeran Kristu i Nauku Crkve. Isto tako, biti katolik znači prihvaćati ono što Crkva naučava o vjeri, životu, moralu i etici.

Kakva su vaša iskustva u katoličkoj duhovnosti, što vi preporučate? I da li je post nužan za duhovni napredak?

19.10.2011. u 08:33 · Ostavi komentar (19) · Isprintaj · #

Ema · 19.10.2011. u 10:01

Ako bilo što od nabrojanog izostane, slabimo. Jednostavno jer smo dio svijeta, živimo u njemu, i tada se više okrećemo svijetu. Ili, udaljavajući se od svjetla sve manje uočavamo zamke koje se skrivaju u tami. A tama je tamo gdje nije Krist, ne samo u svijetu nego u nama samima. Post je nužan, jer on jača volju. Kad popustim u postu, popuštam i u svemu ostalome. Takvo je moje iskustvo. Trenutno nisam ni u molitvi ni u postu kao prije, i bolno mi je to. Zaokupirana sam vjenčanjem kćeri, tako da ni na dnevne mise ne idem kako i koliko sam išla obavljajući svaki dan sve što treba za vjenčanje. No, sinoć sam molila zajedno s mužem pred upaljenom svijećom, za dušu tek umrlog nam rođaka. Gospin kip nam je bio sedam dana u kući, a mi se nismo pred njim molili i oboje nas to peče...Sad kad nas već peče ne želim to zanemariti. Rekoh mu da mi svećenici stalno u zadnje vrijeme govore o zajedničkoj molitvi u obitelji. Rekoh mu jučer; ma makar jedna desetica, ali zajedno. Sad kad smo opet krenuli molim Boga za ustrajnost...Tako smo slabi...Rekoh mu jučer; kad mi je umro tata nisam molila, nisam još bila u vjeri kako treba...i kasnije sam mislila kako je to šteta da nisam njegovoj duši pomogla. A što danas, kad smo tako omlačili, i danas bi možda molila tako slabo i jadno i opet sam nigdje...
Sinoć smo započeli devetnicu, i mislim da su devetnice jako dobre upravo zato da se održi ustrajnost.
Sinoć sam sanjala da sam pred oltarom, prostrta na podu za vrijeme Pretvorbe. Bilo mi je neopisivo lijepo. I zato sad idem na Misu, ovog trenutka, još potaknutija tvojim postom...i sve može sačekati pola sata.
Eto, potrebno je govoriti, pisati, jer i to jača vjeru i obnavlja.

Neverin · 19.10.2011. u 10:36

okej a kad je red na dobra djela i ljubav prema bližnjemu nakon što se izobrazimo?

Defton · 19.10.2011. u 10:41

@Ema...
Hvala na svjedočanstvu, divno te je čitati.

@Neverin
Pročitaj predzadnji pasus.

blade777 · 19.10.2011. u 12:38

"Vjera bez djela je mrtva vjera."
Ja bih tome dodao; Život bez uživanja, mrtav je život.

Lijepo si sve opisao, uistinu je uputa za svaku pohvalu.

Današnji čovjek želi živjeti, želi uživati, a u tom životu nije moguće sve to sprovesti i živjeti suvremeni život.
Živjeti s Bogom treba uvijek, neovisno jel' smo u tim trenucima u posvećenim prostorima(crkvama i hramovima).
Svagdašnji život treba zapravo postati taj posvećeni prostor.
Ljudski život(tijelo) je sveti hram u kojem prebiva duša.
Uvijek se kroz misli, kada nam to okolnosti dozvoljavaju, treba uputii Tvorcu života, odati zahvalu, zaželjeti da bude onako kako je On zamislio da bude(to je uistinu najbolje za sve nas).
Jer, tko će nam zaželjeti bolji život, od Onoga koji nam je život darovao?
Najbolje ćemo osjetiti radost života, upravo onda kada poželimo da se raduje Onaj tko nam je darovao život(Stvoritelj).
To je uzajamna veza i ako je uistinu živimo, živjet ćemo u radosti i miru.

Defton · 19.10.2011. u 12:58

@Blade777
Hvala na pohvalama.

Na kraju se sve svodi na jedno:"Oče, ne moja, nego tvoja volja!", a za to je potrebno mnogo ufanja, rada, truda i strpljivosti i ustrajnosti... :)

ksenija · 19.10.2011. u 14:12

Znam da me ne mrziš i da sam ti na jedan bolestan način skroz draga.Ja se nemam potrebu ispovijedati nigdje osim u svom krevetu i pričati Bogu nigdje osim u sebi.Kada pjevam iz srca,igram se s djecom ....doživljavam vjerojatno ono isto što i ti na misi.Upravo tako...intenzivno osjećam ono što ono što ti "prizivaš" na drugačiji način od mog.I vjerujem da sad misliš ...ma ne to su svjetovna zadovoljsta,ali...zapravo najdublja duhovna iskustva dobivam direktno kroz življenje Života.
Znam da je moj način za tebe kriv,znam da misliš da nisam dobra i prava vjernica...a šta se može.Meni ne pada napamet za tebe tvrditi isto.
Molim na trudu:)))

Defton · 19.10.2011. u 14:35

@Ksenija
Nije isto, niti će ikada biti isto. Žao mi je ali tako je. Vjerojatno ne doživljavaš to što ja doživljavam na Misi i ti što pjevaš su potpuno različite stvari.

Ja nisam rekao ništa za tebe, molim te ne trpaj mi riječi usta. I da tvoj način, nije toliko kriv koliko je nepotpun.

anonimus · 19.10.2011. u 14:58

defton, pa nisi tradicionalni katolik nego si katolik iz tradicije (tradicijski čudno zvuči.)

Tradicionalni katolici su oni koji žive svoj katolički život prema bogatstvu tradicije i povijesti KC, a ne protestanskim novotarijama.

Znam da to znaš, ali pomislio sam čitajući ('tradicionalni katolik') da si odrastao negdje okružen tridentskom misom i raznim zapostavljenim pobožnostima i da ću uživati u zanimljivom postu, na kraju neka jadikovka o duhovnoj pustoši kao posljedici sjedenja nedjeljom u nekoj čudnoj zgradi sa križem.

Defton · 19.10.2011. u 15:26

@anonimus
Katolik po tradiciji je najispravnije.

Posto uopće nije o tome što si rekao. I uostalom, zar ove gori navedene stvari nisu dio katoličke tradicije u njezinom najpunijem smislu?
Ne vidim razloga za svoje zadovoljstvo.
Ja jesam tradicionalno nastrojen što se tiče liturgije i učenja, ali dok se mi katolici međusobno koljemo glede liturgijski zloupotreba (što je ozbiljan problem) umjesto da molimo, zanemarujemo i svoju duhovnosti i široku lepezu duhovne ponude iz riznice Crkve. Nije sve za svakoga, ali srećom put uvijek nanese da se odgovori nađu u tradiciji, prije koncilskoj. :)

blade777 · 19.10.2011. u 18:37

@ksenija,
Ja mislim da nisi u krivu, zapravo si više u pravu.
To potvrđuje Kristov nauk i njegova uputa iz evanđelja;
link
Nisam ni ja dostojan govoriti o pobožnostima, bogoslužju i svim obvezama koje bi kao pravi katolik trebao ispunjavati.
Možda neidem u crkvu tako često, a ni ne ispovjedam se ni približno onoliko koliko bi trebao, ali se trudim da u svagdašnjim trenucima života budem dostojan Božje ljubavi.

Sve u svoje vrijeme.
Svatko ponaosob treba postupiti po pozivu, a kada ga čuje, znat će točno kako treba živjeti.

Voyager-nova generacija · 19.10.2011. u 19:30

pozdrav u Kristu, odličan post koji upućuje na ono bitno, užitak te čitati, što se pitanja tiče mislim da je Ema sve rekla, potpisujem.

BB

Neverin · 19.10.2011. u 20:45

pročitah, pardon moi :)

anonimus · 20.10.2011. u 00:17

Ma pročitao sam samo uvod(iznad slike) i na temelju toga sam zaključio napisano.

sve je OK sa postom :)

tignarius · 21.10.2011. u 09:54

kako je perfidna zamka oholosti....

-privatno vlasništvo je svetinja..
ja imam svog boga
kaj će mene neki pop ispovjedat..
i tako unedogled......

nije bez razloga na prvom mjestu grijeha....
a ne smijemo zanemariti i drugu; škrtost
to su mahom odlike "suvremenog svijeta"
nakinđurenog i pragmatičnog.....
ako se netko trudi svojim jadnim rječnikom obuhvatiti dimenziju nevidljivog, onda je u pitanju velika preuzetnost...
čak su i likovi poput Ujevića ili Borgesa bili svjesni svoje jezične ograničenosti....
ne može se duhovnost izraziti poznatim i empirički dokazljivim postupcima....
još jednom preporučam fenomenalnu knjigu J.B.Groeschela "Psihologija duhovnog razvoja",

ksenija · 22.10.2011. u 08:50

tignarius-Znaš šta mene totalno žalosti?To što neprestano u drugima vidimo ovo što si ti napisao o meni.Ono što ja ovdje pokušavam je dati osobno viđenje.Ne kažem da je ispravno,ne tvrdim da itko tako treba...Ok ,složit ću se da sam totalna krivovjernica,zaposjednuta zlim demonima,ali ne razumijem kako npr.kada si čitao što sam napisala nisi dopustio sebi da osjetiš da sam pisala o ljubavi koju osjećam.Zašto reći ćemo pravi vjernici imaju potrebu svaku emociju,djelovanje...čovijeka okarakterizirati kao grijeh?Naravno da ne možemo(često) u riječi pretočiti ono što osjećamo...ne možemo opisati...ali komunicirati na blogu možemo samo riječima.Ovo što sam pisala nije bila kritika drugome nego sam podijelila svoje uvjerenje,osjećanje.Mislila sam da komentari tome služe.
Ponovo smo na istom.Ja prihvačam tradicionalnog katolika(ovo totalno glupo zvuči jer sad već postoje vrste i podvrste katolika),ali sve što netko tko nema taj identični kalup misli i osjeća je grijeh.jbg.Ne radi se o popu,ne radi se o crkvi....radi se o meni.Ne želim silovati sebe,ne želim biti licemjerna i raditi ono za čim ne osjećam potrebu samo zato da bi me priznali.Mislim da je crkva u svojoj suštnskoj svrsi nešto dobro,svečenik također...ali ne treba ih za svoj odnos s bogom.Kod mene je sve neposredno,takva sam,grešna:)))

tignarius · 22.10.2011. u 10:50

@ksenijo draga
odkud ti ideja da sam pisao o tebi.....
ali me jesi potakla da pišem o našem licemjerju....
(o moralu kojeg propovjedamo ali ga se ne držimo...)

ono što sam nabrojao su samo "šturi podatci" o otuđenosti od Gospodina...
suvremen čovjek ima svoj auto, svoj stan, svoju ženu (pardon, partnera)..svog boga.....
to što taj bog ima rep ili 7-8 ruku je sporedna stvar...
ili za intelektualnu elitu, arhitekt svemira....
(znaš onaj ćao arhitekti)

zato @kseno uputi se isusovcima (po vlastitom iskustvu; oni su najgori) i dobro se ispovjedi.....

Fide vivit · 22.10.2011. u 15:20

Danas, 22. listopada kad prvi put slavimo blagdan blaženog Ivana Pavla II koji je sam bio veliki poticaj mnogima, drago mi je što sam pročitao ovaj vrlo dobar tekst što potiče na početa života po vjeri.
Fide vivit

milost · 22.10.2011. u 17:22

Sve se može upotrebiti i zloupotrebiti.
Dobre su i duhovne vježbe.

geomir · 23.10.2011. u 10:52

"....najteže, priznati se grešnikom i tražiti oprost. "

I ja mislim da nije lako priznati se grešnikom i tražiti oprost,
ali onome i od onoga kome si učinio nešto što ga je povrijedilo.
I taj, i samo taj koga si povrijedio može ti dati oprost.

Puno, puno je lakše u polutami, kroz rešetku nekom nepoznatom čovjeku,
možda i grešnijem od sebe (!!!) priznati da si učinio nešto loše Anti, Mariji,...!!!
I tome nepoznatom, kome ništa loše nisi učinio, nimalo nije teško
oprostiti tvoje grihe, i to još ne u svoje, već u ime neke "treće osobe"!!??

...."Čvrsto odlučujem da neću više griješiti", kako molimo u molitvi kajanja,...."

I naravno, treba donijeti gornju ODLUKU (to nije molitva!!)
koje se čovjek mora držati i ako je ne krši
tada stavka "priznati se grešnikom i traženje oprosta" nestaje iz čovjekova života.

don branko · 23.10.2011. u 16:51

pozdrav

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica