U plavetnoj noći

beautiful Night Pictures, Images and Photos
Mariji Gašpar

Bacih drski pogled k Nebu u plavetnoj noći,
ne sluteći Lice skriveno među zvijezdama,
što trepere kao jesenje zlatno lišće na Suncu;
ovdje je više i od vjetra i od Sunca

Lice oca skrivenog iza svjetlosti razlivene po Nebeskom plaštu
očima mjesečine prati me neprimjetno
dok u mojoj glavi pitanja zuje kao roj pčela što se s berbe vraćaju;
očima slađim od meda

Mjesec mi nježno uputi naklon,
a Venera zatrperi snažno, ubode mi oči i vidjeh;
tiho poteknu suza i zasja u ovoj plavetnoj noći

29.7.2010. Tomislavgrad, Z.Ć.

Draga sestro Marijo, poklanjam ti ovu pjesmu, kao jedno sjećanje na tvog nedavno preminulog oca koji je sada u krilu Oca Nebeskog.

Dragi blogeri, kako u zadnje vrijeme čitam Antuna Branka Šimića, u mojim se pjesma da primjetiti njegov utjecaj. Njegova poezija mi je dosta inspirirajuća, čisto zbog njegove mladenačke i tragalačke žari, i o kraju kojem piše. Dolazi iz ruralne sredine, prebiva u urbanoj, vraća se u ruralnu i to se u njegovim pjesmama non stop isprepliće. Smatram ga jednim od najvećih hrvatskih pjesniika.

Sljedeći post je iza 6.8. kada se vraćam iz Međugorja sa Festivala mladih, na koji vas opet sve pozivam, da sudjelujete i da dođete ili čak pratite uživo preko interneta. Sve detaljne informacije možete naći na http://www.mladifest.com/. Tu možete i skinuti pjesme i svjedočanstva s prošlih susreta.



Nadam se da ste svi dobro, neka vas prati Božji blagoslov! ;)
Vaš Defton

29.07.2010. u 13:16 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

III. pjesma za Wilmu Ch. - Sjećanje na nju



Odraz si moga negdašnjeg traženja
i negdje u moru skrivenom u tvojim očima prepoznah sliku sebe,
djetinjastog i nezrelog dječaka, s uzvišenim mislima;
uvijek si bila drugačija od ostalih, barem si se trudila biti

Nadao sam se da ćeš se vinuti k anđelima,
iznad prašine usnulog grada, da ćeš svoje mjesto naći
među krošnjama stabala vrta Edenskog;
nisam prestao moliti

U sjećanju paučinom prekrivenom,
prepoznah te samu i uplakanu, kao dijete preplašenu;
da, tada si bila dijete, a sada te više ne poznam
no ipak te mogu čuti na ulicama izgubljenih srdaca

26.7.2010. god. Tomislavgrad, Z.Ć.

Često su moje pjesme posvećene nekome i taj netko je na neki čudan način obilježio moj život. A tko je ova Wilma Ch.?

Wilma Ch. je stvarna osoba, jedna mlada djevojka s kojom se nekada davno znao popiti kavu i imati duge razgovore. Uvijek sam je gledao očima starijeg brata, mada su u našem provincijalnom gradu krenule svakakve pričice. Ona je bila prijateljica moga brata, s kojom se i ja sprijateljio. Danas se njih dvoje ne druže, razlozi su jednostavni i ne bih sada ovdje iznosio. I nas se dvoje nismo dugo čuli.
Često se raspitivam o njoj da vidim kako joj ide i kuda se kreće. Čuo sam da je krenula mojim stopama barem što se tiče obrazovanja, pa eto može računati na moju pomoć dolje u Splitu.
Vidio sam je neku večer na motorijadi, stajala je pored mene, nije me prepoznala. Bit će zbog brade moje i naočala, a stvarno, slabo me ljudi prepoznavanju u zadnje vrijeme.
To je sve što znam o njoj danas.
Napisao sam četiri pjesme posvećene njoj, ovo je treća i odlučio sam svake godine napisati barem jednu. Ona je jedna od onih koji imaju puno potencijala i stvarno je posebna, samo se nadam da je ovaj svijet neće ugušiti i da će se zaista vinuti tamo gdje rijetki uspijevaju.

Donosim vam ovdje dvije prijašnje I. i II. pjesmu o Wilmi Ch., pa možete pratit evoluciju ili
deevoluciju moga stila pisanja:

I. Pjesma za Wilmu Ch.

Zašto tražiš utjehu u pjesmama mojim?
I što sad da ti napišem?
Ponestaje mi riječi...
Moje riječi, mrtve i hladne,
beznačajne, jadne, šture
one ništa ne govore, tako glasne
a ne čuju se, tako su ne razumne.
one su cvijeće koje trune,
suho lišće, ishlapljele suze,
otvorene rane bez krvi,
kao poludjele lutalice, one su bezciljne
One su praznina, pustinja, prašina
Samo čežnja jednog sakatog pjesnika

Ti si pjesma, veličanstvena pjesma
Ti si ono što nijedan pjesnik riječima ne može opisati
Ti si ono što nijedan slikar bojama ne može naslikati
Da li znaš da si posebna?
Jedna od rijetkih

I zašto onda tražiš utjehu u pjesmama mojim?

08.01.2008.

II. pjesma za Wilmu Ch.

Ovjesit ću stare starke, obuću posebnih
onih čudnih i neshvaćenih, nadarenih
i inteligentnih i otkačenih, glazbenika
velikih i samozatajnih umjetnika
obuću onih koji to sve nisu
a voljeli bi da jesu

Zapalit ću stare majice, odjeću buntovnika
i anarhista, slobodnjaka i odmetnika,
onih koji su glasni i onih koji su njemi
onih koji su vječni i onih koji su lijeni
odjeću onih koji to sve nisu
a voljeli bi da jesu

Prodat ću sve stare ploče, glazbu pijanica
i bludnika, narkomana i kriminalaca,
nasilnika i patnika, promašenih i izgubljenih,
onih lažno uzvišenih i duša prodanih
glazbu onih koje to sve nisu
a voljeli bi da jesu

08.09.2008.

O događanjima u mom životu ukratko:
Dani prolaze, ispunjeni su uglavnom molitvom i čitanjem, kavama s ekipom, jutarnja Misa svaki dan je obavezna. Čudim se vijestima i nekim istraživanjima po novinama, o čemu ću pisati kada se vratim sa Mladifesta.

Da i ove godine ide na Festival Mladih u Međugorju, ovo je moj treći festival i stvarno se radujem. Pokušat ću dolje potražiti odgovor što dalje s životom, preispitati sam sebe, malo prijateljevat s Majkom Marijom, uroniti u molitvu i askezu, pjesmu i druženje s ekipom. Pozivam vas sve, mlade i stare, katolike, agnostike, ateiste, yogiste i slične, da dođete i da vidite u čemu je snaga Katoličke crkve i tko je Crkva ustvari. Festival počinje 1.8. i traje do 6.8. i svake godine dođe oko 60 000 mladih i starijih iz cijelog svijeta.



PS. Wilma, nadam se da ti se sviđa pjesma. :)
PSS. Ivana, nemoj se ljutit što posvećujem pjesme drugim djevojkama… hehe
PPSS. Kada sam rekao da ću se baviti zemaljski stvarima, mislio sam na to da ću se baviti prepoznavanje Krista u ljudima i gledanje svijeta neki kršćanskim kritički duhom i da neću više tako otvoreno pisati o svojoj duhovnosti.

Bog vas blagoslovio
Vaš Defton

26.07.2010. u 14:20 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #

Dan za danom ili o monotoniji



Dan za danom ista oronula slika,
s terase zaborava vremena obaveza
ili prividnog odmora od umora na odmoru;
ispijam gorku kavu s dva šećera

Gledam hoće li sparni vjetar
maknuti ljudsko kamenje s usidrenih mjesta
možda će prevrnuti stranicu današnjih novina s jučerašnjim vijestima;
smijem se kolotečini, smijem se sebi

I sutra i jučer če opet ista istovita lica
biti naslonjena laktom na zid plača ili na stol zaborava onoga bitnog,
svoju će bijedu prekriti crnom kronikom tuđih života iz daleka,
dugometražnim ispijanjem male kave s mlijekom
i dimom užicane cigare

18.07.2010, Z.Ć, Tomislavgrad

Čim sam napisao ovu pjesmu, odmah mi se svidjela, ne znam zašto, ali što je jest da jest, stvarno izražava sudbinu ljudi u mome gradu, barem nas koji zajedno sjedimo na terasama lokalnih kafića i tješimo se nekim ispraznim komentarima kojima komentiramo novine pune pesimizma. Vjerojatno je to ljudska psiha, da se hranimo crnim sudbinama nekih ljudi koji ne žive ni blizu nas, pa tako sebe tješimo da nismo najnesretniji i najjadniji na svijetu, ima gorih jadnika od nas.



U Tomislavgradu sam od prošlog četvrtka, monotonija i rutina su ovdje glavne karakteristike. Ispijanje kave po nekoliko sati je glavna zanimacija većine mladih. Iako je ljeto, događanja je malo, onaj tko ima auto i novaca za gorivo je jako sretan, može otići do Buškog jezera se lijepo rashladiti ili eventualno na more u Makarsku, ali za to ti treba malo bogatstvo i puno živaca.

Veseli me motorijada na kojoj će mi brat nastupati i njegova grupa the cHmar će biti prve večeri glavna, a druge večeri će biti predgrupa Psihomodo popu.

I tako na kavici svaki dan u isto doba s istim ljudima čitajući iste novine, gledajući istu sliku već godinama, sve je isto, pozicije su iste, samo se mijenjaju ljudi koji ih pune.

Čujem da su neki izbori z BiH, opet se nisam registrirao, meni se čini da je to grijeh u Crkvi, ali ja ću ipak dijelovati po savjesti i reći da sam upravu što se nisam registrirao jer ću ako budem glasovao potpomoći nekog lopova da i dalje laže i krade, pa ću time napraviti veći grijeh.

Bogu hvala, četvrtu godinu faksa sa riješio u roku i sutra idem u Split predati za dom. Kakva je situacija odnosa Hrvatske prema Hrvatima u BiH, bit će čudo ako ga dobijem, a da ne uložim neku žalbu. Domovino moja u srcu mi jesi, ali zašto me ne voliš?

I da mi nije sv. Mise svaki dan, vjerovatno bih duboko upao u kolotečinu, kriptodepresiju, pretvorio bih se u jedan kamen, kojeg samo miču s terase na terasu. I naravno, da mi nije čitanja i molitve kojima ubijam većinu vremena...

I tako, volio bih kada bi malo pjesmu komentirali.
Evo još jedna stara koju sam prije objavio o Tomislavgradu, govori o istoj terasi kao i ova gore jer uvijek pijem kavu u istom kafiću.

Tomislavgrad

U Gradu gdje vrijeme stoji, sjedim
Na terasi izgrađenoj od svilenkaste paukove mreže
Pored mene znani ljudi
Pogled nam baca na ruševinu nekad davno vođenog rata

Znani ljudi pričaju gluposti, uz jutarnji kraljevski napitak
Osjećam se kao da sam višak,
Jer misli su mi drugdje
tamo daleko, negdje gdje mi ljubav spava

Vjetar lagano puše i nosi dijamantnu prašinu niz
Ulice Grada gdje vrijeme stoji i gdje Sunce
Nije bilo prekriveno ružičastim oblacima čini se
već godinama ili sam si to možda samo umislio

Djeca u rajskom parku, košarama love divovske bumbare
Sve me to umara, vrisak i smijeh luda
I čovjek pored mene ima miris mokraće
O čudna li života u ovome Gradu

27.08.2008

Ništa se nije promijenilo već dvije godine, isti su konobari na terasi izgrađenoj od svilenkaste paukove mreže.

Oh, Bože moj, providi mi nešto posla.

PS. Ovaj će se post svidjeti Evezmajevskoj... :)

Vaš Defton.
BVB

20.07.2010. u 10:13 · Ostavi komentar (24) · Isprintaj · #

Nevina krađa



Blizu tvojih nogu šuljam se,
da ti dodirnem krajičak lanene haljine
puzajući pružam ruke prema tebi,
Nezamjetno, misleći da nećeš vidjeti

Taj drski pohvat mi uspijeva
poput lopova kradem tvoju milost
nadajuć se da nisi vidio, povlačim se tiho
iz tvoje blizine, smirena i izliječena

Nisam znala da si vidio, prešutio si,
Poklonio si mi nadu,dopustio si
da te pokradem,da se napijem malo
s tvoga izvora što ti iz srca izvire,

Oprosti mi, bojala sam se, ukrala sam malo
a ti si mi dao sve…


27.6.2010. Split, Z.Ć.

Mk 5,25-33

A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore.Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: "Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena." I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: "Tko se to dotaknu mojih haljina?"A učenici mu rekoše: "Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'"A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!"!"


Ozdravljenje bolesne žene i uskrisenje Jairove kćeri

Sva tri sinoptika smještaju zgodu ozdravljenja žene koja je bolovala dvanaest godina od krvarenja usred prikaza uskrisavanja kćeri predstojnika sinagoge Jaira (usp. Lk 8,40-56; Mt 9,18-26; Mk 5,21-43).[112] U cjelokupnoj situaciji “Isus se pokazuje kao gospodar nad bolešću i čak nad smrću”.[113]
Odmah na početku izvještaja Lk 8,41 govori kako predstojnik sinagoge[114], Jair[115], prilazi Isusu i baca mu se pred noge. On je bio zadužen za organiziranje službe Božje u sinagogi,[116] i prema tome ugledan čovjek, a ipak se baca Isusu pred noge, što je znak njegove poniznosti. Moli[117] ga da mu dođe u kuću[118] i ozdravi kćer. Jedino kod Luke nalazimo podatak da mu je bila jedinica i da je imala dvanaest godina (usp. Lk 8,42a).

“Dok je onamo išao, mnoštvo ga gnjelo[119] odasvud” (Lk 8,42b). Tako se među njima našla i žena koja je bolovala dvanaest godina od krvarenja. Čini se kako je bila prilično očajna, jer joj “njezina... bolest, osim što je se mora stidjeti, donosi još i zakonsku nečistoću, a ova se prenosi na sve što ona dotakne (usp. Lev 15,25-27)”.[120] Nema sumnje da su je zbog toga drugi izbjegavali kako i njih ne bi zahvatila njezina nečistoća, zbog čega bi, iako privremeno, imali dosta neprilika. Vjerojatno je, dakle, sama narav njene bolesti utjecala da krišom priđe Isusu, jer da je prišla javno vjerojatno je ljudi ne bi pustili da priđe, ili bi pak pred svima morala reći nešto o svojoj bolesti.

U stara se vremena za ovu bolest tražio lijek kod vračeva i nadriliječnika više nego i za jednu drugu. To potvrđuje i Marko kad govori kako je “mnogo pretrpjela od pustih liječnika” (Mk 5,26). Luka izostavlja taj podatak i kazuje samo kako je “sve svoje imanje potrošila na liječnike” (Lk 8,43). Isus joj je, dakle, bio posljednja nada. Uvjerena u njegovu moć ozdravljanja “priđe odostrag i dotaknu[121] se skuta njegove haljine[122], i umah joj se zaustavi krvarenje” (Lk 8,44).

Na Isusovo pitanje: “Tko me se to dotaknu?” (Lk 8,45a) svi su se branili i ujedno smatrali Isusovo pitanje bismislenim. Petar ga izričito na to i upozorava: “Učitelju, mnoštvo te gnjete i pritišće” (Lk 8,45b). Isus ipak uporno nastavlja: “Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga[123] izlazi iz mene” (Lk 8,46). Dakle, Isus točno zna što se dogodilo, a to se i vidi iz daljnjih riječi: “A žena, vidjevši da se ne može kriti...” (Lk 8,47a). Prema tome, bio je to za nju vrlo težak trenutak, jer nije znala kako će Isus i ostali reagirati. “Sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovijedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila” (Lk 8,47b).

Isus joj na to reče: “Kćeri[124], vjera te tvoja spasila” (Lk 8,48a). Ipak je vrlo vjerojatno kako je žena u svojoj želji da se dotakne Isusovih skuta bila barem donekle vođena mišlju o magijskom izlječenju. On joj stoga objašnjava kako ju ozdravlja njezina vjera a ne magija te otpušta je riječima, isto kao i javnu grešnicu: “Idi u miru!” (Lk 8,48b; 7,50).

Luka u ovom trenutku prekida zgodu o ovoj ženi i nastavlja o Jairovoj kćeri: “Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: ’Umrla ti kći, ne muči više Učitelja’” (Lk 8,49). To nam pokazuje kako je Jairova rodbina vjerovala da Isus može izliječiti bolesne, ali ne i uskrisiti mrtve. Isus, naprotiv, daje Jairu jasno do znanja kako se ne treba u ovom teškom trenutku brinuti, nego samo vjerovati (usp. Lk 8,50).

Potom Isus “uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova[125] i djetetova oca i majke” (Lk 8,51).[126] Luka donosi podatak: “svi plakahu i žalovahu za njom” (Lk 8,52a), ali nije jasno tko su to zapravo “svi”. Naime, prema Mateju riječ je o sviračima i bučnom mnoštvu (usp. 9,23), a prema Marku o onima “koji plakahu i naricahu u sav glas” (Mk 5,38b).[127] Na Isusove riječi da ne plaču jer djevojčica nije umrla već spava[128] (Lk8,52b), svi su mu se smijali (usp. Lk 8,53). “On je uhvati za ruku i povika: ’Dijete, ustani!’” (Lk 8,54)[129] Nakon tih njegovih riječi njoj se povrati duh (usp. Lk 8,55a; 1 Kr 17,22) i “umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti” (Lk 8,55b).[130] Djevojčicini se roditelji na to začudiše, a Isus im “zapovijedi da nikome ne reknu što se dogodilo” (Lk 8,56b).[131]

I jedno i drugo Isusovo čudesno djelo - ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja i uskrisenje Jairove kćeri - pokazuju zahtjev za vjerom i ujedno potvrđuju Kristovu božansku snagu izlječenja. Ona će doći do izražaja i u narednoj zgodi.

(preuzeto sa http://bibijana-majglad.blogspot.com/2009/07/zene-u-lukinu-evanelju.html)



Vaš Defton
BVB

PS. Nakon ovoga ćemo se malo više posvetiti zemaljskim problemima i takvu će tematiku imati postovi...

15.07.2010. u 09:15 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Cosmopoliten kršćanstvo



Prošlu nedjelju sam šetao po starom Splitu djevojkom i još dvoje prijatelja (jedan je budući svećenik) i razgovarali smo raznim pokretima u Crkvi i duhovnosti tih pokreta i koliko su te duhovnosti na tragu Božje volje, a koliko na tragu sebeljublja. I tako naletimo ispred crkve Gospe od Zdravlja i vidimo jednu našu prijateljicu koja s još dvije cure prodaje časopis simboličnog imena. Inače, to je časopis jednog karizmatskog pokreta u Hrvatskoj.
Komentirao sam kako mi je taj časopis liči na nekakav duhovni Cosmopoliten i odmah se jedna cura se namrštila i čak se uvrijedila na taj komentar iako nema nikakve veze s njim osim što ga prodaje. Pitam se što li je tu krivo?

Zar ja ne smijem ne voljeti nešto što je u Crkvi, ne smijem dati sud o tome, smatram li ja to valjanim ili nevaljanim na temelju svoga iskustva ili znanja? Zar ne smijem koristi svoj vlastiti razum kojeg mi je Bog dao, da se odlučim da li ću nešto podržati ili ne jer smatram to necrkvenim i nekatoličkim? Jesam u toru, ali glupa ovca nisam.

I zaista, meni taj časopis liči na Cosmopoliten, zbog čega? Po meni, pun je elemenata ovoga svijeta čak i previše, gledajući slike nisam uočio nijednu sliku iz kršćanske tradicionalne umjetnosti, nego sve neki lijepi, ušminkani ljudi s umjetnim osmjehom i ne znam čim još. Sve mi je to ličilo previše na neke reklame tipa:“Vidi kako smo mi sretna i nasmiješena obitelj dok kupujemo u šoping centru, dođi i ti i usreći se!“ Mislim stvarno, u novom broju sam naletio na puške, brza i skupa auta, lijepe djevojke, sve što ovaj svijet nudi. HELLO??!?!??!?!?!?!?!

Tekstovi su većinom karizmatski, molitve ozdravljenja, oslobođenja od ovog, od onoga, molitva u jezicima i raznim darovima Duha Svetoga, svjedočanstava, razni članaka i svega pomalo, što je jako dobro , ali sve to nekako pokrepljeno nekim blještavilom, simbolima, jeftino, površno, nikakve veze ni s Crkvom niti s onim što ona predstavlja (ne odnosi se nužno na duhovno).

Gdje to sve vodi? Vodi u baš to kako sam i nazvao - Cosmopoliten kršćanstvo.

(Sarkastično)
Ušminkajmo se, prilagodimo se i budimo IN i toku sa svijetom, mijenjajmo svoj izgled i način pobožnosti, donesimo i u Crkvi zadovoljavanje najnižih osjećaja, priklonimo se masi i tako ćemo privući mnoge u Crkvu.
Izmijenimo je, maknimo Svetohraništa sa strane da može plesati oko oltara, maknimo svećenike, stavimo ih u sporednu ulogu. Pretvorimo pučke Mise u promoviranje vlastitih zajednica, u kazališta, perfomans pojedinaca, neka svi polažu ruke, neka svi propovijedaju na Euharistiji. Maknimo klecala da bi nam bilo udobnije, uštofajmo klupe za stražnjice, jer mora nam biti u crkvama ugodno, ne smijemo se loše osjećati. Trebamo uvijek pričati što ostali hoće da čuju. Svetu Liturgiju promijenimo, jer je ukočena. Tražimo nove objave, nova evanđelja, jer ova “stara „su nam statična. Kipove, slike i sve iz katoličke umjetnosti zamijenimo novim ušminkanim, modernim verzija Isusa i Marije, gdje se ne znam gdje je glava, gdje stopalo. Sve izbacimo sve promijenimo jer je to konzervativno, staromodno i neće privući nikoga.



Zar je bit privući ikoga, navlačiti nekoga na katoličanstvo na te načine? Gdje tu Božja volja? Meni se sve to čini kao sebeljublje. Tražimo novo, a imamo 2000 godina duhovnog iskustva s u kojem su se rađali mnogi sveci. Treba li sve to odbaciti?Crkva je se mjenjala kroz stoljeća ali uvijek bila van svijeta (o pokvarenosti pojedinaca kroz povijest mogu samo reći: neponovilo se više)
Isus je Oca molio za nas ovako:

Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.(Iv 17,14-16)

Meni se čini da se mi trudimo da nas svijet zavoli, postajemo jedni od svijeta, bivamo blijede kopije i tako izdajemo ono što Bog traži od nas. A to je ono što Neprijatelj želi.
U Boga nema jeftini recepata: ili jesi ili nisi Njegov.

Neka nam Gospodin sačuva vjeru i tradiciju, da ostanemo vjerni Pismu i Predaji i da životom svjedočimo živoga Isusa. Amen.
Sveti Apostoli, molite za nas.



Vaš Defton
BVB



05.07.2010. u 14:08 · Ostavi komentar (42) · Isprintaj · #

Duša u žici



Izgubljeni dan, izgubljeni sati
bačeni kroz prozor što gleda
na nestvarni svijet knjiga i lica
iskidanih listova virtualnih bilježnica…
U što sam samo sve to vrijeme potrošio?

Nepovratni trenutci stvarnosti
prolili se kroz kanalizacijski otvor ljudskih dijaloga.
Šturim rječnikom, dominiraju monolozi s komadom plastike,
nisam mislio da čovjek dušu može staviti u žicu…

Z.Ć., Lipanj, 2010. Split,



Fesjbukaši, zapitajmo se! ;)

I ja sam jedan od zaraženih i od onih koji svoju dušu stavlja u žicu, ali radi dobrobiti drugih, samo imam osjećaj da će me kadtad progutat ova Mreža Svijeta i da ću ostat u njoj.. :)

Što vi mislite u svemu tome?
Vaš Defton!
Bvb

01.07.2010. u 08:43 · Ostavi komentar (14) · Isprintaj · #