Alo, probudi se!


Salvador Dali - Spavanje

Probudi se, uspavani čovječe!
Što svoje dane tratiš uzalud?
Bacaš ih u vjetar kao prazni papir
umjesto da recikliraš i činiš nešto novo

Probudi se, nije cijeli život jedan zimski san,
a kol'ko vidim nit si ti medvjed nit je zima,
ili možda bi volio da jesi,
onda ne bi morao ustajati jesti
i po koji put isprazniti crijeva?
Čini mi se da si pobrko stvari

Probudi se, brže, jerbo dolaze dani, kada ćeš se pitati;
„Što sam učinio od ovo malo života
i zašto se nisam koji put iz tog ukletog kreveta
digao barem da promijenim posteljinu?“

Alo, probudi se!

13.05.2010., Z.Ć., Split

Homilija Sv. Josemaríe Escrive de Balaguera
RAD BOŽJI

''Svi – počnu; samo neki – dovrše. Želimo pripadati ovoj nekolicini, mi koji se trudimo da se ponašamo kao djeca Božja. Ne zaboravite da samo djelo koje je s ljubavlju dovršeno i dobro izvedeno do kraja, zaslužuje pohvalu Gospodina u Svetom Pismu: Bolji je svršetak stvari nego njezin početak (usp. Prop 7,8).

…Gospodinu ne smijemo ništa ponuditi što ne bi u toj mjeri bilo savršeno, besprijekorno i do u najmanju sitnicu savršeno unutar naše ljudske nedostatnosti. Bog ne prihvaća loše obavljen posao. U Svetom pismu stoji: ''Nikakvo s manom na njemu nemojte prinositi, jer vam to neće biti primljeno'' (Lev 22,20). Zato posao, koji ispunja naš dan i zaokuplja našu snagu, treba biti jedan žrtveni prinos, koji je dostojan Stvoritelja, operatio Dei, posao od Boga i za Boga: jednom riječju, savršeno i besprijekorno djelo.

Ljudi koji su promatrali Isusov život, mnogim su hvalospjevima govorili o Njemu; postoji jedan koji u izvjesnom smislu povezuje sve ostale. Mislim na onaj spontani uzvik, koji je prepun divljenja i oduševljenja mnoštva koje je iznenađeno pred njegovim čudima: bene omnia fecit, sve je dobro učinio (Mk 7,37). Sve: velika čuda kao i sitne stvari svakodnevice, koje su bez sjaja, ali Krist im je dao savršenost onoga koji je perfectus Deus, perfectus homo, savršeni Bog i savršeni čovjek.

....Zato nam mora biti jasno da je rad veličanstvena stvarnost, a istovremeno i neizostavan zakon, kojemu se na ovaj ili onaj način podvrgavaju svi ljudi, iako se neki ne osjećaju time pogođeni. Zapamtite ovo: obveza da se radi nije niti posljedica istočnoga grijeha niti otkriće modernih vremena. Rad je jedno potrebno sredstvo, koje nam Bog povjerava ovdje na zemlji. On nam daje dane i omogućuje nam da sudjelujemo na njegovoj stvoriteljskoj moći, tako da zaradimo što nam je potrebno za život, a da istovremeno skupljamo rod za život vječni(usp. Iv 4,36): čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu (Job 5,7).

Možda ćete reći da je u međuvremenu prošlo mnogo stoljeća i da danas vrlo malo ljudi tako misli; da ih većina radi iz drugih razloga: neki zbog novca, drugi da uzdržavaju obitelj, opet neki da poboljšaju svoj socijalni status, da unaprijede svoje sposobnosti, da zadovolje svoje nesređene strasti ili da dadu svoj doprinos za socijalni napredak. I općenito gledano: vi se oni sučeljavaju s svojim poslom i brigama kao s jednom nevoljom koja se ne da izbjeći.

Nasuprot ovakvom plitkom, egoističnom i kukavnom gledanju na rad, moramo sebe, a i naše bližnje podsjetiti da smo djeca Božja i da naš Otac od nas isto ono zahtijeva što je u poredbi zahtijevao onaj gospodar imanja: Sinko, hajde i radi danas u Vinogradu (Mt 21,28).Garantiram Vam: kad bismo se svakog dana trudili da naše osobne obaveze shvaćamo kao božansku molbu, onda bismo naučili da zadatke završavamo što je moguće većom ljudskom i nadnaravnom savršenošću. Možda se mi ponekad branimo kao najstariji sin koji je rekao: Neću (Mt 21,30) – ali odmah se javlja kajanje i mi se još usrdnije laćamo svojih dužnosti.

…Moramo izbjegavati pogrešno mišljenje da se apostolat ograničava na svjedočenje nekih pobožnih vježbi. Ti i ja, mi smo kršćani, ali istovremeno i nerazdvojivo povezani i kao državljani i radni ljudi sa sasvim određenim dužnostima; ako se zaista želimo posvetiti, moramo ih uzorno ispunjavati. Sam Isus Krist nam daje nalog: Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog (Mt 5,14-16).

…Borite se protiv tog pretjeranog sažaljevanja samog sebe: zahtijevajte od sebe više! Ponekad mislimo previše na zdravlje; na odmor, koji je sigurno potreban, jer mi se svakako želimo na posao vratiti sa svježim snagama, ali – tako sam pisao već prije mnogo godina: Odmor ne znači nerad: to je samo opuštanje manje napornim radom.

Ponekad obrazlažemo našu pretjeranu udobnost krivim izgovorima i zaboravljamo na blagoslovljenu odgovornost, koju snosimo; zadovoljni smo s tim da kako tako svladamo teškoće, prepuštamo se nerasuđenom umovanju i ostajemo skrštenih ruku dok Sotone i njegovi saveznici nikada sebi ne priušte odmor. Pažljivo poslušaj i pripazi što piše Sveti Pavao kršćanima koji su bili robovi: Svoga Gospodina treba da slušate ne samo dok ste na oku kao da se ljudima želite svidjeti, već kao robovi Kristovi koji od svega srca vrše volju Božju. Služite dragovoljno kao da služite Gospodinu, a ne ljudima! (Ef 6,6-7)

Kako dobar savjet koji ti i ja trebamo slijediti…''


I onda mi Dejmon veli da se ne bavim svakodnevnim stvarima...pif ;)

Defton!
BVB!


25.06.2010. u 22:34 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

O modernizaciji Crkve


Andrej Rublev, Sveto Trojstvo (Anđeli kod Mamre), oko 1420., moskovska škola.

Svi kršćani imaju samo jednu vjeru, klanjanju se samo jednom Bogu, nadaju se istom blaženstvu u Nebu. Svi priznaju samo jednog Posrednika, Isusa Krista. Svi moraju nasljedovati ovaj božanski primjer i zato trebaju razmatrati otajstva njegova života, njegove kreposti, i njegovu slavu.
Pogrešno je vjerovati da je razmišljanje o istinama vjere i o otajstvima Isusovog života samo za svećenike, redovnike i one koji su se povukli iz ovoga svijeta.
Ako redovnici i svećenicu imaju obvezu razmatranja o velikim istinama naše svete vjere da bi dostojno odgovorili na svoj poziv, laici su isto toliko dužni to činiti barem zbog opasnosti u kojima se nalaze svaki dan da se izgube.
Trebaju se zato naoružati ustrajnim prisjećanjem na život, kreposti i muku Spasitelja, koje predstavlja petnaest otajstava svete krunice. (Sv. Ljudevit Montforski)

Potaknut člankom o modernizmu i progresivizmu u katoličkoj Crkvi sa web stranice katolik.hr
Obilježja i posljedice teološkog modernizma / liberalizma / progresivizma došlo mi je da napišem nešto o prilagođavanju Crkve svijetu.

Svijet ovakav kakav je danas ne trpi udaranje na savjest, niti želi da mu se govori kako se neke stvari ne smiju raditi i da su u svojoj biti grešne, krive i zle. Stoga se želi uvesti neka nova prava i zakoni koja se kriju pod okriljem čovjekoljublja, ali zapravo vode ka destrukciji onog što čovjek zapravo jest, a čovjek je Dijete Božje, stvoren na sliku Trojedinog Boga, nosi njegov pečat i svu ljubav s kojom je stvoren. Ti novi zakoni i prava nam žele upriličiti neke jednakosti između čovjeka i biljke, čovjeka i životinje, čovjeka i zemlje, bez onoga što ga čini višim od svega, a to jest duša. Politika je takva da nas se nanovo uči da smo mi samo društveno uvjetovani i zapravo da je moja muškost uvjetovanja društvenim vrijednosti, jer ja sam mogao biti i žensko s muškim spolnim organom (to je nova GENDER IDEOLOGIJA)

Nadam se da ste me shvatili što želim reći. No, sada se očekuje i od Crkve da se prilagodi novim zakonima i da poklekne ovome svijetu, da bi taj svijet mogao nesmetano činiti što ga je volja bez ikakvog parazita koji će udarati na savjest. Što je žalosno, većina katolika to i podržava i očekuje od Crkve da se prilagodi svijetu jer nova su vremena. Može nas stid i sram biti. To je svojevrsno izdavanje Isusa i Evanđelja. To se prilagođavanje odnosi na svim razinama u Crkvi i svim vrijednostima, čak i u Liturgiji.

Recimo jedan primjer: kršćanik katolik zna često reći da su sve religije iste i svi su to putovi do Boga i nema razlike, ali eto on se rodio u Crkvi kao katolik, pa će to obdržavati. Krivo! Takvi očekuju isto od Crkve na svim razinama.

A što Crkva uči? Jedan je Spasitelj svijeta i nema drugog imena po kojemu se možemo spasiti, osim imena Isusa. Dakle, sve ostale religije imaju svoje vrijednosti, ali su za nas krive i mi možemo i moramo poštivati to što drugi vjeruju, ali su oni praktički za nas „pogani“ koji nisu čuli Riječ Kristovu. Tvrda izjava, ali istinita. Ne možemo se sada izjednačavati s drugima, to učinimo li , Isusa degradiramo na razinu nekog običnog proroka ili učitelja, mudraca koji je eto živio i umro tragičnom smrću, odbacujemo Uskrsnuće i Duha Svetoga i Njegovo Otkupljenje za naše Grijehe. I onda kakva na je to konfesija koja sebe smatra kao i ostale jednim od puteve? Isus je rekao:“Ja sam Put, Istina i Život!“ nema drugog, sve je ostalo laž.
Time zadiremo u panteizam, kao isusovac Antony de Mello pobrkao je lončiće s hinduizmon i zašao u New Age, njegove knjige se kose s Učenjima Crkve, a tu su još i mnogi drugi. Molimo za njihova obraćenja.
Ako izjednačimo kršćanstvo s drugim religijama, u opasnosti smo da dopustimo ulazak tuđih obreda, praksi i načina molitve i meditacije, čime iskrvljivamo sve kršćansko. Isto izjednačimo li katolicizam s drugim kršćanskim vjeroispovjestima isto ćemo izgubiti svoju tradiciju i duh katoličanstva, a danas imamo mnoge uplive protestantizma osobito Pentekostalaca, Adventista i Evangelista. Da li je to uredu?

Možda će se nekome učiniti da je ovo diskriminacija, ali ne, ovo jednostavno vjera u ispravnost katoličke Crkve i ne mogu prihvaćati drugačije niti želim jer moj život mi je istinski dokaz prisutnosti Boga u Crkvi kojoj je Krsti Glava, Duh Božji snaga, Marija Mati, a mi smo tijelo skupa sa našim pastirima. Ne smijemo biti u opasnosti da odbacimo 2000 godina duhovnosti i duhovnog bogatstva koje su nam predali naši duhovni Oci, sveci i svetice.

Stoga, dragi blogeri katolici, razmislite o modernizacije Crkve, da li je se potrebno sada prilagođavati da bi se privukli ljudi u Crkvu? Da li nam je potrebna protestanska liturgija ili istočnjaki način meditacije (koji je grijeh) u našim crkvama kad imamo svoju? Da li su nam potrebni elementi svijeta na Misama recimo moderna glazba (električna gitara, bubnjevi, razglas)? Pa pravimo od naših Misa rock koncerte, izgubila se svetost i dostojanstvo Mise, onaj mir i tišina (na sreću neki još njeguju Tradiciju). Pomalo mičemo klecala jer ljudima teško kleknuti, mičemo Svetohraništa sa strane jer Bog odvraća pažnju i to vodi ka jednom istjerivanju Boga iz naših srca i više ga ne poštujemo, nije čudo što imamo toliko upliva jer samo tražimo zadovoljstvo, zadovoljavanje svoga ega i umirivanja savjesti.. Uz sve što nas ovaj svijet tlači još sebe sami potkopavamo.

No, uočavam jednu promjenu, sve je manje vjernika, ali sve je više vjernih!

Bogu hvala i slava na ovome našem Papi Benediktu, molimo za njega i za to da Gospodin učvrsti Crkvu u korijenima preko njega, da ne zaboravimo našu prošlost, jedinstvenost i istinitost. Amen. Hvaljen Isus i Marija! ;)

PS. Da budemo jasni, svatko ima svoju slobodu i izbor, ovo je moja sloboda, prihvatio sam Isusa Krista za svog Spasitelja. Ne mogu prihvaćati ništa drugo, stoga ako se netko nađe uvrijeđen, tko mu je kriv. Čudno je to, kada Crkva brani svoje interese i učenja, moralna i vjerska, to je diskriminacija, a kada svi ostale to čine to je demokracija.



19.06.2010. u 23:04 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Prostrt pred Gospodinom



Tražim Te u mislima
i razabirem Te u strujanju riječi
koje mi naviru dok promatram
Tvoje veličanstvo u jednostavnosti

Prostirem se pred Tobom kao rosa po travi,
da lagano prođeš mojom dušom,
predajem Tebi utvrde moje
sruši ih sve izgradi svoje

Jer zbog Tebe ja jesam...

07.05.2010.god., Lištani DV

Često imam potrebu da nešto napišem, ali zbog silnog umora sve to splahne, izgubim volju i jednostvano želim leći i spavati. Uostalom, koga bi zanimale ove moje misli i moja duhovna stanja, čak su i meni naporna. No, ne bih trebao biti toliko samokritičan, ipak je to put moj prema Vječnom Životu, put kojeg bih trebao puno više cijeniti, nažalost, to ne činim, čak ga i nisam ni svjestan. Dani kao da prolaze pokraj mene i vidim ih kako idu i mašem ih, stojim zamišljeno pitajući da li sam danas išta dobroga učinio ili sam samo i ovaj dan odradio rutinski, ispunio sve svoje svjetovne i kršćanske dužnosti. Što ako mi ovo pređe u jedan automatizam, hoće li, također se pitam često? Ipak, tko sam ja da to prosuđujem i promišljam? Vjera moja u Svemogućeg i Nedokučivog Boga bi trebala ovdje biti na djelu. On svaki dan čini pustolovinom i sve čini novim i zanimljivim i u onim stvarima gdje mi um nalaže da Bog tu ne bi smio biti, ali me On uvijek iznenadi svojom dosjetljivošću i pretekne me u svemu. I zašto me je strah, ne znam, ali kako sam počeo dublje ponirati u Riječ, dani poprimaju obilježja Njezina, a ja slabić jedan ih puštam da tako idu i prolaze. Koje dragocjenost gubim, koje prilike da se svidim svome Gospodinu, da proživljavam Njega.

Kriste, sve što mi daje smisao, prožmi moje dane ljubavi svojom da ih budem potpuno svjestan da ih ne bacam uzalud.




15.06.2010. u 10:08 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Utvrde oko srca



Podigao sam visoke utvrde oko srca
sazidao ih teškom mukom
da zaštitim ono malo što je ostalo skriveno
od svijeta i ljudi, neprijatelja svega što jesam

Ne smiju doprijeti do njega,
Uzet će mi ono najsvetije,
poznam te zvijeri,
oskrvnuti će mi najmilije

zato ih podigoh, te ogromne zidine,
tu jesam ovo što jesam.

07.05.2010.god., Lištani DV

Blagdan je Srca Isusova. Posebno sam vezan uz Srce Isusovo, iz Njega crpim snagu i volju za naprijed, pobožnost prema Rani Srca Isusova me oduševljava uvijek iznova, tu dubinu milosrđa jednostavno razum ne može shvatiti, duša tu igra glavnu ulogu.

Osjećam se nekad toliko usamljeno u ovom svijetu promatrajući kako mi život polako postaje svakodnevno proživljavanje Evanđelja, za čim se žudio ovih posljednih mjeseci. Zašto usamljeno? Pa tužno je vidjeti sve te ljude koji ne žele upoznati ljepotu Krista i Njegova Srca, Oca i Duha Svetoga, koji nas prožima u svim sferama našega života. Čudno je to, ali zapitao se zašto se katolike kada javno izjašnjavaju svoju vjeru na ulicama gleda s prezirom i s gađenjem, dok za ostale religije prisutne u ovoj zemlji je to sasvim normalno (recimo hare krišna kada kontaju svoju mantru na dnu Marmotove ulice u Splitu, unitko se ne buni, a mi ne smijemo imati procesiju po gradu za Tijelovo)? Katolike osuđuju katolici, zanimljivo. A ja se nedjeljom osjećam među silnim svijetom usamljen sa Isusom koji nas sve jednako ljubi. Katolici, tko vam je utvrde porušio?

Ne, ja svoje utvrde ne dam, ne dam zidine ogrome, naoružao sam se i obukao sam kacigu, odjelo, spremio mač, borba je već odavno počela, borba za Istinu, koja je jedna - Isus Krist jest Gospodin.

11.06.2010. u 15:51 · Ostavi komentar (13) · Isprintaj · #

Hostiji



U zagrljaju zidova crkve,
Gdje u njenom središtu
Prebivaš Ti,
Obuzima me divljenje
prema toj Veličanstvenoj Hostiji

Tvoja Ljubav iz nje sija,
I radosna duša moja biva,
Tijelo moje tamjanom pokrito,
U Tvojem miru počiva

Srce se moje s Tobom miri,
Ushićeno kao novorođenče Tebi se divi
I sve što želi Gospodine
U Hostiji s Tobom da se sjedini...

13.3.2010, Split



04.06.2010. u 13:46 · Ostavi komentar (20) · Isprintaj · #

Ljepota i smisao ili ljepota smisla



Kroz maglu misli naziru se riječi mudrosti
što mi ih tok svijesti upravlja,
ipak u svemu mogu naći neki smisao i ljepotu

Ljepota je prolazna, samo je smisao vječan,
smisao se ne može mijenjati,
kao što žensko ne može biti muško,
ili ptica pas

Ljepota smisla, dakle, vječna je,
dok sama ljepota stvari je uništiva,
Čovjek će ostariti, promijeniti i poružnit će,
smisao njegov ostaje dovijeka

Da, to je ta ljepota smisla,
I ljepota je u tome što smisao čovjeku nije dao čovjek,
ipak muškarac po ženi ostvariva taj smisao,
ljubav iz koje niče novi život

Smisao je dan Odozgo, od Boga, od Istine,
Čovjek koji živi po Istini, vidi istinski smisao života,
i u svemu što ga okružuje..

19.5.2010. god., Split


Sv. Augustin o strahu i ljubavi

Strah je lijek, a ljubav zdravlje

«Savršena ljubav potiskuje strah» (1 Iv 4, 18). Dakle, na početku je strah! Jer «početak mudrosti strah je Gospodnji». Strah pripravlja mjesto ljubavi. Ali, ako je u tebi počela boraviti ljubav, tada ona istjeruje strah, koji joj je pripremio mjesto. U onoj mjeri u kojoj ljubav raste smanjuje se i strah; također u istoj mjeri u kojoj ljubav ispunja nutrinu, ona protjeruje i strah. Veća ljubav, manji strah; manja ljubav, veći strah. Ali, gdje nema nikakvoga straha, tamo ljubav ne pronalazi ništa na što bi se nadovezala. Kada je ljubav postigla neustrašivost, koju radost nam onda pruža život u ovome ili u budućemu svijetu! Ako posjedujemo ljubav u punini, tko će nam samo moći naškoditi u ovome svijetu? Čujte apostolov klicaj o ljubavi: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač?» (Rim 8, 35). Petar veli: 1 Pt 3, 13. 1 Iv 4, 18.

Svijest o grješnosti tako dugo muči srce, dok se još nije dogodilo opravdanje. U svijesti je još nešto što uznemiruje, što izgara. Stoga, što kaže psalmist o savršenoj pravednosti? Ps 29, 12. Što to znači? Ne treba biti ništa što uznemiruje moju savjest, a strah upravo uznemiruje. Ipak ne boj se! Neka se pojavi ljubav koja zacjeljuje ono što strah ozlijedi. Strah Gospodnji ozljeđuje poput liječnikova noža: nož odstranjuje bolesno tkivo i čini se da time još više povećava ranu. Dok je divlje meso bilo na tijelu, rana je bila manja, ali opasna. Nad njom je sada nož. Prije je rana boljela manje, nego sada gdje se reže. Zacijeljena rana boli više od nezacijeljene. Ali, ona je bolnija upravo zbog djelovanja lijeka, kako ne bi više boljela nakon uspješnoga ozdravljenja.

Dakle, neka strah zahvati tvoje srce i time uvede ljubav. Jer, ako si bez straha, ne možeš biti opravdan. Ta je riječ uzeta iz Svetoga pisma: Prop 1, 28. Dakle, prvo mora nastupiti strah, kako bi došla ljubav. STRAH JE LIJEK, A LJUBAV ZDRAVLJE... Ima ljudi koji se boje Boga, jer ih on može baciti u pakao da gore zajedno s đavlom u vječnoj vatri. To je onaj strah koji uvodi ljubav, ali strah koji se tako pojavljuje da opet nestane. Dokle god se bojiš Boga zbog kazne, još ne ljubiš onoga koga se bojiš. Ne želiš dobro, nego se čuvaš zla. Ali, upravo zato što se čuvaš zla, poboljšavaš se. Započinješ li čeznuti za dobrim, tada će u tebi biti «neokaljani» strah. Što je neokaljani strah? To je strah da ne izgubiš dobro. Dobro zapamtite! Jedno je bojati se Boga zato što te može baciti u pakao zajedno s đavlom, a drugo je bojati se Boga, jer se on može odvojiti od tebe. Onaj strah, da te Bog može baciti u pakao zajedno s đavlom, nije još neokaljan, jer on ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, nego zbog straha od kazne. Ali, bojiš li se da će te Božja prisutnost napustiti, tada obuhvaćaš Boga, žudiš ga uživati i gledati.

Sv. Augustin (prev. Ivica Raguž) preuzeto sa www.uki.hr

Vaš Defton!
BVB

01.06.2010. u 14:48 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #