Ivica Šola: Angelina Jolie i sestra Lukrecija

Pedofili, pederi, srebroljupci, licemjeri. U četiri riječi, to su profili koji se najčešće pojavljuju kada se govori o Crkvi u javnosti. Nažalost, potrebno je bilo brutalno ubojstvo sestre Lukrecije Mamić da, možda, prodrma stereotipe. Sestra Lukrecija jedna je od milijuna pripadnika nevidljive Crkve, Crkve koja ne zanima medije, a nerijetko ni same vjernike, Crkve koja daleko od svjetla reflektora moli i radi. Pod sintagmom "nevidljiva Crkva" pak ne mislimo na struju u teologiji koja suprotstavlja institucionalnu, "pokvarenu Crkvu", duhovnoj, što je uglavnom vodilo do krvoprolića i šizmi koja su poticali "duhovni i savršeni" protiv "korumpiranih i grješnih", kao ni Kantova mudrovanja o religiji.



Marija Šešo, fra Vjeko...

Nevidljiva Crkva na koju ovdje želimo skrenuti pozornost su ljudi iz našeg susjedstva, bilo svećenici, bilo tzv. obični vjernici, koja dobije pravo javnosti tek kada su žrtve nekog skandala, ubojstva, kao u slučaju časne sestre Lukrecije. To je jednako Marija Šešo, koja sa svojom udrugom Veronikin rubac u Osijeku skrbi za stotine starijih i nemoćnih koje pere, presvlači, čisti im kuće, vozi k liječniku, kao i razni fra Vjeke u Africi koji hrane i opismenjuju gladnu djecu. To su i stotine volontera Caritasa Varaždinske ili Đakovačke biskupije, svejedno, koji svednevice hrane i skrbe se za tisuće gladnih i invalida, ostavljajući desetke milijuna kuna lokalnoj zajednici i najpotrebitijima u njoj. Sestra Lukrecija, koja nas je svojom tragičnom sudbinom podsjetila na nevidljivu Crkvu, podsjeća ujedno da ta nevidljiva Crkva nije tek žrtva ignoriranja medija gladnih pedofila i srebroljubaca, već svjesni izbor da se u skrovitosti i tišini živi kršćanska vjera. Suprotno od Brangeline, Madonne i inih dobrotvora holivudskog tipa kojima je činjenje dobra sredstvo samopromocije na matrici humanitarnog spektakla i svetosti bez žrtve.

Je li zločin zataškavati dobro

Ako je svijet, s druge strane, s pravom bio zgrožen razinom zataškavanja spolnih delikata u Crkvi, ovdje je prigoda da problem zataškavanja malko obrnemo i zapitamo se: Je li zločin samo zataškavati zlo, ili zataškavati dobro? Uzmimo konkretan primjer. Kada je papa Ratzinger pohodio Afriku, cijeli svijet ga je prozvao zbog izjave o kondomu u kojoj tek upozorava da isti ništa bitnoga (niti na Zapadu) nije riješio po pitanju AIDS-a. Katolička crkva tada je pribijena na stup srama kao najodgovornija za epidemiju, ali je prešućeno da se Katolička crkva svednevice u Africi skrbi za stotinjak tisuća (!) ovih bolesnika među kojima mnogi nisu uopće ni kršćani, pa ih Crkva nije niti mogla "obraćati" po pitanju kondoma. Nevidljiva Crkva je, nesumnjivo, sustavan "zločin" zataškavanja dobra. Ali nije nevidljiva (i ignorirana) Crkva stvar samo dobrotvorja, nego i građanskih vjerničkih inicijativa. Naime, u masi bučnih sorosovaca u Hrvatskoj postoji i autentično domaće civilno društvo sastavljeno od vjernika, sada institucionalizirano u od medija ignoriranom Hrastu, koji okuplja ljude zavidnih sposobnosti, karijera i znanja inspiriranih katoličkim svjetonazorom. Bilo kako bilo, nevidljiva Crkva nije ni Brangelina, ni don Ivan Grubišić. Ona "igra" na duge staze, već 2.000 godina, plođena krvlju mučenika.

Izvor: Glas Slavonije

Jednostavno sam morao ovaj članak prenijeti jer baš se ovako osjećam. Defton.

30.11.2011. u 21:29 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Razapet između političkih stranaka

Gledajući na TV ove cirkusante koje nazivamo političarima, ne znam što bih činio, ili bi se smijao ili plakao jer bilo tko, ali doista bilo tko da dođe na vlast bit će kuku meni, kuku tebi, kuku svima. Jedni su iskusni lopovi, drugi su neiskusni političari i nemaju sredstava. Čini se da u Hrvatskoj ima uz četiri milijuna stanovnika imamo četiri i pol milijuna stranaka.

Mediji EPH podržavaju ljevicu, to je bezobrazno očito, kukuriču za Kukuriku gdje god stignu, a o pristranim anketama da ne govorim. Sjednu li oni na tron naše aristokratske države, bit će nam kao Španjolskoj sa Zapaterom, imat ćemo ultaliberalnu sekularnu europsku državu s 85% tradicionalno orijentiranim stanovništvom.

S druge strane vidim licemjerstvo HDZ gdje lažu sami sebi i pozivaju se na kršćanstvo, domovinu i sve što je običnom malom čovjeku sveto i na kraju će to pogaziti, samo malo sporije nego ovi iz kokošinjca. S HDZ-om NE ZNA SE što nas čeka, jer oni su skloni prodavanju svega tako i svojih predizbornih obećanja.

Ostale stranke jednostavno nemaju šanse. Da su se HSP, HČSP i HSP AS ujedinili u jedan možda bi mogli parirat i eto tu im se i HRAST pridruži, mogli bi skupiti 12 mjesta. HSS bi im se mogao pridružiti, ali oni ne odustaju od EU. No i oni su licemjeri, nisu demokršćani kako kažu.

I čini se kao da nema alternative. Između dva zla mora se birati manje, a koje je zlo manje?

No, Bogu hvala spriječen sam glasat. Sabotirali su glasanje u BIH na 30 mjesta u 4 velika grada i nitko neće htjeti ići glasati.

Ali ja mensečini da bi na kraju glaso za VUCU!



Bit će dobro, valja se fokusirati na ono najbitnije, na život u svakodnevnici iz dana u dana.

28.11.2011. u 20:31 · Ostavi komentar (12) · Isprintaj · #

Strka, strka i samo strka

Non stop sam u strci i naravno, Gospodin je morao intervenirati i razbolio sam se i dobio zaslužan odmor. Moram vam reći da mi blog nije falio, jer vidio sam da mi je postao dodatno opterećenje, tako da sam ga ostavio sa strane. No, jednom bloger uvijek bloger. Zato se javljam ekspresno, a uskoro se vraćam na scenu s malo drugačijom filozofijom postova.
A do tada, smile!



Ja usliko! Ovo mi je bila večera nedavno :)

Bog vas blagoslovio.
Defton.

25.11.2011. u 23:04 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #

Bitno.net - novi vjerski portal



Informirajte se, izgrađujte vlastitu vjeru i kulturu, obogaćujte sebe i svoju obitelj – nađite vremena za bitno.net!

Web portal bitno.net! jedinstveni je portal na hrvatskom jeziku, širi i raznolikiji od klasičnih vjerskih portala i dublji i fokusiraniji od općih news portala. Pokrenut je s ciljem da bude svakodnevno internetsko izvorište aktualnih informacija, značajnih tema i zanimljivih priloga za sve one koji žele svratiti pogled na bitno.

Imajući ishodiše u kršćanskim nadahnuću i pozivu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. na novu evangelizaciju, bitno.net pažnju posvećuje raznolikim životnim područjima te aktualnim, zanimljivim i edukativnim sadržajima. Pri tome se poseban naglasak stavlja na područja vjere, duhovnosti, obitelji i roditeljstva te na kulturne društvene i znanstvene teme.

S takvom koncepcijom i sadržajem, bitno.net je namijenjen svima onima koji žele cjelovito razvijati vlastitu osobnost, izgrađivati vjerski pogled na svakodnevni život, produbljivati duhovnost te neprestano obogaćivati sebe i svoju obitelj novim i korisnim informacijama i spoznajama. Želeći biti siguran orijentir u suvremenom moru medija bitno.net objavljuje izvorne autorske članke kvalitetnog interdisciplinarnog tima suradnika – eminentnih stručnjaka na različitim područjima – te odabrani izbor najkvalitetnijih članaka s prestižnih inozemnih i domaćih portala.

Osnivač i vlasnik portala bitno.net! je neprofitna udruga „Centar za cjeloviti razvoj“ iz Splita. Više o tome kako možete podržati ovaj projekt možete saznati ovdje.

Posvetite pažnju bitnome – pratite bitno.net!!

Bogu hvala! :)

21.11.2011. u 14:03 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Iskoristiti talente na slavu Božju

Prošle nedjelje je bila za Evanđelje prispodoba o talentima i evo, ovaj tjedan sam se uvjerio kako doista postoje oni ljudi koji svoje talente stvarno znaju usmjeriti na slavu Božju i tako se probijati kroz svijet prema svjetovnim kriterijima. Oni su svjetlo u tami mračni TV emisija gdje se ljude manje više tretira kao cirkuske životinje. Svjedoci su toga da se ne moraš izdati ono što voliš da bi uspio u životu.
Prvi od njih je Antonio Tkalec.

Antonio Tkalec je 26-godišnji varaždinski pjevač, skladatelj i kantautor duhovne i svjetovne glazbe. Rođen je u Nedeljancu, selu do Varaždina od majke Zdravke i oca Zvonka. Ima predivne troje mlađe braće: sestra Dolores i Braća Viktor i Josip.

Sa sedam godina postao je član duhovnog pjevačkog društva „Tin“ iz Nedeljanca, gdje je proveo punih deset godina, i za to vrijeme je sudjelovao na velikom broju koncerata i različitih priredaba humanitarnog karaktera diljem Hrvatske.

Pjesme duhovnog karaktera počeo je pisati još 1998. godine, kada je imao 16 godina, te je većina njih do sada bila izvođena na mnogim hrvatskim festivalima duhovne glazbe (Duga, Bonofest, Krapinafest, CroSacro, Marijafest, Krapinafest, Stepinčeve note…).

2000. godine, snimio je svoj prvi duhovni Božićni album, sa svojim tadašnjim duhovnim bendom „Pro Vobis“ koji je ujedno djelovao i kao župni bend u njegovoj matičnoj župi sv. Vida u Vidovcu.
Ubrzo nakon toga, krenuo je samostalno u duhovnu glazbu nastupajući na festivalima duhovne glazbe diljem Hrvatske Prvi duhovi festival na kojem je samostalno nastupio bila je „Duga“ u Ludbregu, gdje je do danas ostvario velike uspjehe te je izvođač duhovne glazbe koji je ostvario najviše nastupa na tom festivalu..

2003. godine je zabilježio do tada najveći uspjeh u glazbi. Postao je član američko-nizozemske glazbeno-kazališne skupine „Cosmo Entertaiment“, sa kojom je putovao na velikoj turneji, nastupajući u jednoj od glavnih uloga u kazališnoj verziji mjuzikla „Moulin Rogue“.
Ovo internacionalno glazbeno iskustvo, je jako puno doprinjelo njegovom glazbenom razvoju!

U glazbi je dakle već punih 19 godina, a danas je profesionalni glazbenik i to na najrazličitijim glazbenim područjima: vodi franjevački zbor crkve sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu koji je kao orguljaš i zborovođa preuzeo potkraj 2008. godine, svira i pjeva u bendu svjetovne glazbe, piše i sklada pjesme za mnoge izvođače duhovne i svjetovne glazbe, podučava sviranje klavijatura i gitare, a svira toliko različitih instrumenata da i sam često zaboravlja što sve zna svirati. No, najpoznatiji je kao pjevač duhovne glazbe.

Antonio je organizator velikog broja humanitarnih koncerata i raznih humanitarnih akcija. Isto tako je osnivač i predsjednik glazbeno-scenske humanitarne udruge „Acordis“. Direktor je prvog festivala moderne duhovne glazbe u Varaždinu pod nazivom „Hvalospjev ljubavi“.

Najveću podršku u životu i svom radu ima od strane svoje obitelji i svoje najbolje i najvjernije prijateljice Agneze Levanić, koja mu je ujedno i menađerica te zajedno surađuju na svim glazbenim projektima.

Surađuje i sa mnogim poznatim pjevačkim imenima duhovne i estradne scene, te sa svojim omiljenim producentom Ivanom Mikulićem koji je producirao njegov novi CD.

Svega ovog u Antonievom životu nebi bilo da mu u životu na prvom mjestu nije Svevišnji Bog koji ga vodi i usmjerava u svemu što radi!

Stoga mu je najveće veselje, sreća i zadovoljstvo u životu slavljenje Gospodina kroz pjesmu i molitvu te pomaganju potrebnima!

Zato Antonio i jest veliki organizator humanitarnih koncerata, i uvijek se rado odaziva na sudjelovanje u humanitarnim akcijama. (Duhovna scena)..

Oduševio me je svojom hrabrošću, talentom i ljubavi prema duhovnoj glazbi jer i sam sviram duhovnu glazbu i često sviram na liturgijskim slavljima. Ući u finale TV emisije poput Super talenta s duhovnom glazbom i to na Novoj TV, koji su poznati da zaziru o bilo kakvih kršćanski sadržaja (osim ako ne donose gledanost i ako su protiv Crkve). Svaka čast i želim mu puno uspjeha. Neka ga Gospodin blagoslovi.



Drugi je jedan mali brazilac kojeg mnogi proglašavaju novim Michael Jacksonom (ne znam kolika je to pohvala i laskanje). Jotta A. je poput našeg Antonia isto tako probio se u TV emisiji poput Super talenta i pokazao je izvrsnost kakva se rijetko viđa. Mali Jotta A. svim srcem slavi Boga, svi svojim pjesmama oduševljava i čini da srce se ispuni onim mirom i onom radošću koju može donijeti samo Gospodin putem svojim poniznih. Nadam se da će i dalje ići ovim putem. Poslušajte tri njegove izvedbe:







Bog vas blagoslovio.
Defton.

17.11.2011. u 08:33 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Talenti (Komentar na Evanđelje 33. NKG)

Za evanđelje imamo prispodobu o talentima. Starozavjetna joj je podloga u današnjoj liturgiji pjesma o vrijednoj i urednoj domaćici iz Knjige izreka. Većinu slušatelja prispodobe o talentima smeta Isusova popratna izreka: "Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima" (r. 29). Mateju je ona bila tako važna da je donosi i u govoru prispodoba, prilikom prispodobe o sijaču (usp. Mt 13, 12).



Bit će da su mnogi kršćani povijesne zajednice kojoj je prvotno pisao svoje evanđelje bili duhovno lijeni. Imali su iskrivljen pojam Boga, poput trećeg sluge iz današnje prispodobe koji je unaprijed strahovao od stroga gospodara pa odlučio ništa ne poduzeti u vezi s povjerenim novcem. Mislio je: kako god postupim, bit ću kriv; zato je najbolje ništa ne poduzimati. Gospodara je doživljavao kao stroga gospodara koji "žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao" (r. 24 i 26). Ta Isusova izreka upotrebljavala se među Židovima i Grcima onog vremena za mudro poslovanje i sportsko natjecanje: osoba s određenim sportskim sposobnostima ili naslijeđenim kapitalom treba vježbati, mudro poslovati da bi bila još sposobnija i uspješnija. Tko se uljulja u svoje sposobnosti i zaspi na već stečenom kapitalu, brzo gubi sportsku kondiciju ili gubi stečeno imanje. Danas bi se reklo: to je neumoljivi i nepodmitljivi zakon tržišne privrede. Isus se poslužio tim načelom sportskog i trgovačkog života svoga vremena da učenike potakne na mudro i marljivo zalaganje za Božju stvar u svijetu.

Gospodar iz prispodobe hvali prvu dvojicu slugu što su se zalagali, a kori trećega što je bio lijen. Prvom i drugom daje bitno istu nagradu: "Uđi u radost gospodara svoga!" (r. 21 i 23). Pripušta ih u svoje intimno zajedništvo. Na Istoku onog vremena sluge su bile beskrajno niže na socijalnoj ljestvici od svojih gospodara. Biti uzdignut na razinu intimnog zajedništva kod stola i time pravog prijatelja veliko je promaknuće. To Isus obećava onima koji ljudski i vjernički marljivo rade.

Odlomak pohvale marljivoj domaćici poticaj nam je danas da se pitamo: Opažamo li i cijenimo li rad domaćica? Oba čitanja prilika su da odgovorimo samima sebi na sljedeća pitanja: Kako radimo svoje ljudske i vjerničke poslove? Zalažemo li se kao pojedinci i kao zajednica za zbiljski napredak ljudske zajednice po odgovornom radu, ali i za napredak Božje stvari u svijetu? Ne zavidimo li drugima na njihovim sposobnostima i karijerama? Znademo li otkriti talente koje nam je Bog dao?

Vješto radi rukama marnim (Izr 31, 10-13. 19-20. 30-31)

Knjiga mudrih izreka, iz koje je uzeta ova starozavjetna pjesma, sastavljena je oko 500. pr. Kr. U nju je uključena poučna grada u obliku poslovica iz vremena Salomona i drugih izraelskih kraljeva. Posljednje, 31. poglavlje - iz kojeg je današnji odlomak - jest pjesma u obliku akrostiha, jer hebrejski izvornik za svaki novi stih ima riječ koja počinje novim slovom hebrejske abecede. To znači da se pjesma učila napamet, lagano pamtila i u obiteljima prenosila kao religiozna i općeljudska pouka.

U ranijim poglavljima ove starozavjetne knjige ima dosta stihova protiv žena, npr. poglavlje 5. i 7. gledaju ženu samo kao opasnost za muškarca jer bi ga mogla zavesti. Nadahnuti pisac završava svoju knjigu pohvalom ženi kao domaćici, supruzi i majci te time pokazuje da je i žena kao ljudsko biće stvorena na sliku Božju.
"Tko će naći ženu vrsnu" (r. 10) - pohvala je koja zvuči kao poticaj: takve žene trebaju i Bog i ljudske obitelji, na njima počiva obitelj i vjernička zajednica. "Muževljevo se srce uzda u nju" - tj. muž svojim umom i srcem zna da u njoj ima partnerku na koju uvijek može računati. "Neće oskudijevati" - ona ne samo marljivo radi nego i razborito upravlja obiteljskim domom i imanjem. "Čini mu dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg" - ustrajala je u braku cijelog života i nije ludo trošila obiteljsko imanje. "Vuna i lan" ženski su poslovi starog Istoka: od vune i lana pravi se odjeća za ukućane, pokrivači, a višak se prodaje te se kupuju druge namirnice. "Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima" (r. 20) - u siromasima gleda braću i sestre koji su i u dronjcima Božja stvorenja. Time ova kreposna žena prakticira jedno od triju djela židovske pobožnosti (post, molitva i dobra djela). Naš odlomak ispušta dio pjesme u kojem žena kupuje novu njivu za svoju obitelj i prodaje trgovcima višak obiteljskih proizvoda, dok joj muž sjedi "na Vratima grada". Na gradskim vratima održavale su se sjednice vlade, sudovi, vijećanja. Muž ove marljive žene spada među gradske uglednike, a njoj nije ispod časti presti i šivati, mijesiti kruh i bdjeti po noći. "Na Vratima hvale je djela njezina" (r. 31) - vijećnici gradske vlade i ostali građani koji na gradskom trgu pretresaju tekuća pitanja znaju za njezino djelovanje i pohvalno se o njoj izražavaju.

Pjesma završava vjerničkim mjerilom ženske ljepote i ugleda: "Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu" (r. 30). Strah Gospodnji ovdje i u cijelom Starom zavjetu označuje respekt pred Bogom, iskrenu pobožnost potvrđivanu svagdanjim životom. Pred Bogom je lijepa žena koja ozbiljno s Bogom računa u svom osobnom i obiteljskom životu. Takva ljepota ostaje trajno.Ovo nas čitanje potiče na vjerničko postavljanje pitanja o emancipaciji žena te na poštivanje rada domaćica.

Bdijmo i trijezni budimo (1 Sol 5,1-6)

Ovo je nastavak Pavlove pouke o Danu Gospodnjem ili Isusovu drugom dolasku. U odlomku što prethodi (1 Sol 4, 13-18) Apostol je protumačio sudbinu onih koji su umrli oslonjeni na Krista raspetog i uskrslog. U ovom tumači dužnosti živih vjernika pred činjenicom da Dan Gospodnji sigurno predstoji, ali mu se ne zna točan trenutak nastupa.
"O vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam" (r. 1). Nazivom "braćo", u koji su uključene i sestre, Apostol pokazuje da računa s radoznalošću vjernika koji bi željeli da im najavi točan dan i sat paruzije, Isusova drugog dolaska. Toj napasti podliježu neki kršćani već stoljećima, pa ili krivo predskazuju ili žive ukočeni od straha. "Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac" - ovaj izraz pokazuje naglost, nepredvidivost događaja. Izraz "mir i sigurnost" poslovična je izreka u Izraelu protiv proroka koji su zvali na obraćenje pred katastrofe koje Bog pripušta (usp. Jr 6, 14 i Ez 13, 10. 16). "Zadesit će ih propast kao trudovi trudnicu" (r. 3). Usporedba s nepredvidivim i jakim bolima trudnice upotrebljavala se medu Židovima prvog stoljeća, kad se govorilo o nastupu Dana Gospodnjeg. To je nešto što sigurno dolazi i neizbježno je.

Pavao u nastavku primjenjuje sliku o svjetlu i tami, danu i noći da bi prikazao duhovno stanje u kojem se nalaze krštenici. Takvo stanje podloga je za miran nastavak ljudskih i vjerničkih obveza, bez panike u životu. Tko je u svjetlu i na Božjem danu, ne smije duhovno "spavati kao ostali" (r. 6). Treba biti duhovno trijezan i bdjeti obavljajući zemaljske obveze sa sviješću odgovornosti Bogu.

Svakomu prema njegovoj sposobnosti (Mt 25, 14-30)

U Matejevu tekstu stoji da Isus ovu prispodobu upućuje učenicima, ali je povijesno vjerojatno bila upravljena farizejima, koji su od Boga primili dar riječi Božje i predstojničke službe u vjerničkoj zajednici, a nisu se dovoljno zalagali. Isus ih je kritizirao da govore, a ne čine (Mt 23, 3), da zaključavaju vrata Kraljevstva pred neupućenima, sami ne ulazeći, a drugima priječeći da uđu (Mt 23, 13; Lk 11, 52). Matej je prispodobu više prilagodio Crkvi svoga vremena i kasnijim sudionicima nedjeljne liturgije. Kod njega je ključno što gospodar prilikom polaska daje sve svoje imanje, ali svakomu prema njegovoj sposobnosti. Pokazuje potpuno povjerenje u sluge: što steknu gospodaru i sebi su stekli. Očito da je u Matejevoj Crkvi bilo nejednakih po položaju, duhovnosti i misionarskim uspjesima. Umjesto da jedni drugima zavide, Matej ih na temelju ove prispodobe potiče da svjesno iskoriste talente koje su primili te da u nejednakosti vide znak Božje osobne pažnje prema svakomu, jer Bog ne preopterećuje, nego računa sa svojim vjernicima kakvi jesu.Ključan je pojam talenta.

To je bio kovani novac od zlata ili srebra, težak po nekoliko desetaka kilograma. Nije bio isti u Grčkoj i Siriji Isusova vremena. Grčki talent vrijedio je 6.000 denara, a denar je bio plaća za jednu nadnicu. Tako gazda najsposobnijem sluzi daje novac u vrijednosti od pet talenata ili 30.000 nadnica, onomu sa srednjim sposobnostima dva talenta ili vrijednost od 12.000 nadnica, a onomu s najmanje sposobnosti "samo" jedan ili vrijednost od 6.000 nadnica. Novcem su mogli osobno raditi i tako zarađivati ili ga pozajmiti novčaru, čime bi dobili kamate od otprilike 14%. Propis za novac ili tuđe blago bio je ovaj: ako se sakrije u kući pa nestane, odgovoran je onaj koji je trebao čuvati; ako se zakopa u zemlju pa nestane, čuvar nije bio odgovoran.

Prva dvojica slugu stekla su dvostruku svotu i dobivaju istu nagradu: pripuštenje u intimno zajedništvo s gospodarom, koji je u ovoj prispodobi slika Boga. Treći sluga imao je iskrivljenu sliku o gazdi: smatrao ga je strogim i nemilosrdnim gospodarom pred kojim sluga može biti samo kriv. Zato zakopa gospodarov novac i ne poduzima nikakvu inicijativu. Taj sluga s iskrivljenom slikom o gospodaru poticaj nam je da se pitamo nismo li gdje ljude otjerali od Boga i Crkve osornim svjedočenjem Boga.

Prispodoba je postala sastavni dio europske kulture, jer svi narodi govore o talentima koje imaju pojedinci. To su naravne sposobnosti s kojima se rađamo, a koje možemo i trebamo usavršavati. Zato se danas pitamo kako koristimo Božje talente. Nadalje, kako cijenimo rad domaćica i neznatnih? Pridonosimo li aktivno porastu Božje stvari u svijetu? Opravdavamo li povjerenje koje nam je Bog iskazao poslavši nas u život baš u ovo doba, medu ovakve ljude, s ovakvim sposobnostima?

prof.dr. Mato Zovkić

(preneseno s http://www.ktabkbih.net)

13.11.2011. u 12:26 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Film Agora - priča o pravim fundamentalistima

Već sam pisao o mitovima koji kruže o Aleksandrijskoj knjižnici u ovome postu, ali tamo nisam stavio toliki naglasak na film Agoru, a i sam tekst se temeljio na članku kršćanskog apologete Davida Harta(koji je, neobično za SAD, pravoslavac) te radio emisije BBC-a koju možete pronaći na kraju tog posta. Ovoga puta donosim jedan članak sa bloga Tima O'Neilla, povjesničara amatera koji je inače ateist(mislim da je negdje obećao da će objaviti svoju člansku iskaznicu ateističkog udruženja jer mnogi ne mogu vjerovati da bi ateist branio istinu i napadao mitove koji su izmišljeni protiv Crkve). O samom filmu je napisano dosta teksta, čak se i hrvatski web prostor oduševio sa filmom, jedan od primjera je Dario Hrupec iz centra za znanstvenu inkviziciju koji je u postu za Jutarnji List pokazao raskoš svog kritičkog promišljanja.

No, da se vratim filmu. Na samom kraju ovog posta možete pronaći linkove na odgovore filmu, a Tim O'Neill je posvetio dva posta toj tematici; Hipatija - prolongiranje mitova(2009.) i post koji preveden donosim u nastavku(2010.).



Agora

Prošla je godina dana otkako sam napisao članak o Amenabarovom filmu Agori, izrazio sam svoje sumnje da će film promovirati Gibbonove mitove o tome kako je Hipatija bila mučenica za znanost, kako su zli kršćani uništili "Veliku knjižnicu u Aleksandriji" 391. godine i kako nas je njeno ubojstvo i uništenje knjižnice odvelo u Mračno doba. Taj je članak izazvao veliku pažnju, izazvao emotivne reakcije i mnoštvo komentara, većinom neprijateljskih.

Naravno, kada sam pisao taj članak film se tek prikazivao na Kanskom filmskom festivalu tako da sam mogao samo komentirati ono što su zvijezde filma i redatelj izrekli u javnim nastupima i intervjuima, te ono malo scena iz trailera. Očekivano, neki od onih koji nisu bili zadovoljni izrečenim ustvrdili su da ne mogu kritizirati film dok ga nisam vidio, iako sam jasno naglasio da ne kritiziram sam film i da ću o njemu prosuditi tek kad ga pogledam.

Agora je sada dostupna u SAD-u i Velikoj Britaniji gdje je privukla dosta pažnje. Još se ne zna kad će film biti dostupan u Australiji tako da sam odlučio prekršiti svoj princip te sam skinuo film sa interneta kako bih ga konačno pogledao.

Dobar, loš i smiješan

Za početak, mogu reći da zapravo ima dosta toga što bi vam se moglo svidjeti u filmu. Kinematografija je bogata i zanimljiva, a scenografija zajedno sa kompjuterski generiranom slikom daje nam živu rekonstrukciju Aleksandrije sa kraja četvrtog i početka petog stoljeća. U par scena Amenabar povlači kameru u zrak(izvan akcije) te nam iz ptičje perspektive daje pogled na grad, zatim povlači kameru van atmosfere i daje nam pogled na Zemlju u cjelini. Nekoliko kritičara je to prozvalo "Google earth" snimkama, ali ja osobno mislim da se sjajno uklopilo u isticanju koliko su zapravo sitne i beznačajne bile nasilne i političke svađe u središtu priče. Amenabar je u par intervjua istaknuo da ga je za snimanje filma inspirirao Carl Sagan sa svojim serijalom Kozmos, te snimke su priznanje Saganovoj sposobnosti da postavi naše ljudske brige u kozmičku perspektivu(iako je, kao što sam opisao u prvom članku, i Sagan uspio u tome serijalu značajno pobrkati povijest o Hipatiji).

Također je Rachel Weisz sa ostatakom glumačke ekipe obavila jako dobar posao sa cijelom radnjom, iako je scenarij na trenutke mogao potencijalno djelovati pomalo nezgrapno. Dijalozi su često čudni, kao što je to često slučaj u povijesnim filmovima, ali Weisz je uspjela scene gdje izlaže Ptolomejski kozmološki model učiniti zanimljivim te je uspjela uprizoriti "samoposjedovanje i jednostavni pristup" Hipatije kakvog ga opisuje Socrates Scholasticus.

Iako je scenografija impresivno detaljna, rimski i grčki elementi pomiješani sa egipatskim motivima, isto se ne može reći za kostime koji su prije "generičke antičke tunike i toge" nego odjeća toga vremena. Još manje pažnje posvećeno je oružju i oklopima rimskih trupa i zaraćenih strana. Izgleda da nitko ne može snimiti "rimski" film bez da rimskim vojnicima obuće generičku kacigu, mač i oklop iz prvog stoljeća, bez obzira u kojem je stoljeću radnja filma. Rimska oprava izgleda kao da je preostala sa snimanja Gibsonove Pasije; kacige iz nekog pseudo prvog stoljeća, kratki mačevi i naravno kožni prsluci kao štit. Bilo bi lijepo kada bi netko sa opsesijom poput mene mogao konačno pogledati film kasnijeg rimskog razdoblja gdje vojnici stvarno izgledaju kao trupe kasnijeg rimskog razdoblja, ali izgleda da previše očekujem.

Film se poigrava sa vremenskim tijekom događaja, kao i sa glavnim likovima priče, ali većinu toga možemo opravdati dramatičnim potrebama. U prvoj polovici priče Prefekt Orestes je prikazan ne samo kao još jedan Hipatijin student nego kao onaj koji je, prema poznatoj priči, javno izjavio svoju ljubav prema njoj te bio odbijen. Priča kaže da ga je Hipatija odbila tako što mu je predala krpu natopljenu menstrualnom krvlju i izjavila "Ovo je ono u što si se zaljubio." No, film nije ni pokušao razjasniti njezin neoplatonistički asketizam – njeni filozofski pogled nisu objašnjeni osim u nejasnim terminima – tako da taj incident nema nikakvog kulturnog smisla – ispada poput moderne znanstvenice "koja je udana za posao", a ne kao učenica Plotinove škole.

Znamo da je Synesius, koji kasnije postaje biskup Cirene, bio jedan od njenih učenika. U filmu se javlja i u kasnijem djelu radnje te pokušava nagovoriti Hipatiju da umiri svoje neprijatelje prelaskom na kršćanstvo. Konačno, izmišljeni rob, Davus je uključen u priču kako bi bio treći dio neostvarenog ljubavnog trokuta zajedno sa Orestesom i Hipatijom. Sve te promjene povijesti su prilično podnošljive, ali pravo razilaženje sa poviješću nastaje kada Amenabar i njegov kolega scenarist Mateo Gil započnu sa svojom propovijedi. Tada stvari postaju smiješne.

Knjižnica koje nije ni bilo

Scenarij uključuje dovoljno elemenata i detalja iz stvarne povijesti pa se čini da su Amenabar i Gil dovoljno istražili kako bi bili u stanju prikazati stvari onako kako su se stvarno dogodile. Ali ovo je film sa porukom i ciljem, tako da su svi ti elementi promiješani, umanjeni, suprostavljeni ili jednostavno izmijenjeni kako bi odgovarali Amenabarovim ciljevima. Još važnije, većina elemenata koji podržavaju "poruku" koju nam redatelj propovijeda su naveliko izmšljeni.

Za početak, Aleksandrijska knjižnica je u fokusu prve polovice filma. Amenabar opisuje tu Aleksandrijsku knjižnicu kao jezgru hrama Serapima – ustvari, hram se prikazuje gotovo kao dodatak knjižnici – i opisuju je da sadržava "sve što je preostalo od ljudske mudrosti". Povijesno gledano, to je problematično na više razina. Za početak, kao što sam objasnio u prošlom članku, nije postojala "Velika Knjižnica u Aleksandriji" kao takva u gradu u to vrijeme. Bivša Velika Knjižnica je degradirana i doživjela mnoge gubitke knjiga kroz stoljeća i zadnje spominjanje te knjižnice je još iz davne AD 135. Znamo iz više izvora da su kolonade Serapeuma u jednom trenutku sadržavale kolekciju knjiga – možda ostatke iz zbirke Velike Knjižnice. Ali Ammianus Marcellinus koji je posjetio Aleksandriju kasnih 360'tih, spominje "dvije neprocjenjive knjižnice" koje su se nalazile u Aleksandriji, ali u prošlom vremenu što znači da se tamo više ne nalaze(u njegovo vrijeme). To odgovara opisima iz pet različitih izvora o uništenju Serapeuma od strane kršćana 391. AD; nijedan od njih uopće ne spominje nikakvu knjižnicu ili knjige. Ta tišina je još značajnija jer je jedan od izvora Eunapius iz Antiohije, koji ne samo da je bio žestoki antikršćanin nego je bio i filozof. Ako je itko imao poriv da barem spomene taj dio uništenja onda je to bio Eunapius, ali nije nigdje spomenuo nikakvu knjižnicu ili uništavanja knjiga.

Dakle, ideja da je bilo kakva "Aleksandrijska Knjižnica" ili neka druga knjižnica bila uništena od strane kršćanske rulje godine 391. AD je jednostavno bez ikakvog temelja i dokaza.

Amenabarov scenarij daje nam neke naznake da je svjestan barem nečega od opisanoga. U početnom naslovu eksplicitno piše da je u Hipatijino vrijeme "Aleksandrija posjedovala najveću poznatu knjižnicu", a nekoliko minuta poslije podnaslov opisuje da je mjesto Hipatijinog predavanja "knjižnica u Aleksandriji". Ali kasnije jedan od likova spominje "... vatra koja je uništila knjižnicu majku...", iako to je dio pozadinskog razgovora dok Hipatija govori nešto drugo – manje pozorni gledatelji lako to mogu propustiti. Sam Amenabar u jednom intervjuu referencira se na knjižnicu iz filma kao "drugu Aleksandrijsku knjižnicu", dakle potpuno mu je jasno da izvorna Aleksandrijska knjižnica više nije postojala 391 AD. No, nije se baš potrudio to razjasniti i svojoj publici, ne samo da je uključio knjižnicu u Serapeum, unatoč dokazima da ni ta manja knjižnica nije postojala u to vrijeme, nego ju je stavio u centar i težište cijeloga kompleksa.

Ne iznenađuje da je također u središtu scene navale na Serapeum od strane kršćanske rulje koja čini vrhunac prve polovice filma. Opisi uništenja Serapeuma jasno govore da rulja nije samo provalila u hram, zapalili su ga i razrušili, ostalo je tek nešto više od temelja hrama. No, film to uopće ne prikazuje, osim rušenja velikog kipa Serapisa i nekih drugih vandalizama, kršćani ostavljaju zgradu netaknutom i potpuno se koncentriraju na uzimanje svitaka iz knjižnica te paljenje u dvorištu hrama. U jednom trenutku dok navaljuju kroz hram netko čak i viče "Zapalite svitke!", kao da je to cijeli smisao vježbe. Dakle, čudno, Amenabar se ne trudi prikazati što je rulja učinila nego se umjesto toga koncentrira na nešto o čemu ne postoji niti slutnja u izvornim materijalima. Želi staviti naglasak na ideju kršćana kao uništivača antičkog znanja i razuma. Jedna od recenzentica, prihvaćajući tu scenu kao potpuno točnu, naziva je "emotivno najjačim trenutkom filma" i veli "stvarno vas natjera na plač". Blaženo je nesvjesna da je cijela scena gotovo u potpunosti fikcija.

Politika Aleksandrijskih ulica

Drugi dio filma koncentrira se na sporove unutar grada koji su doveli do ubojstva Hipatije. Opet, Amenabarov i Gilov scenarij pokazuju da su svjesni djela kompleksnosti situacije, ali namjera njihovog filma dovodi do toga da su uvijek kršćani ti koji su prikazani u najgorem mogućem svjetlu. Socrates Scholasticus jasno opisuje da je korijen sukoba za civilnu vlast između biskupa Ćirila i prefekta Orestesa u Orestesovom mučenju do smrti Ćirilovog sljedbenika Hieraxa kojeg je židovska zajednica u gradu optužili da širi neprijateljstvo prema njima. Kao odgovor, Ćiril je zaprijetio židovima naređujući im da "odustanu od zlostavljanja kršćana", a židovu su reagirali tako što su postavili zasjedu kršćanima u crkvi, ubivši mnoge od njih. Ćiril je uzvratio tako što je poslao svoju rulju na židove i tako ih otjerao(barem neke od njih) van grada.

Amenabar prikazuje neke od uzajamnih čini prijetnji i nasilja, ali izmisli scenu gdje u talibanskom stilu Parabolani pokreće cijeli sukob nakon što se ušuljao u kazalište gdje su židovi imali proslavu subote te ih počinje kamenovati. Takav zapis nigdje ne postoji, ponovno je Amenabar izmislio događaj kako bi cijeli sukob sa židovima te kasnija svađa između Ćirila i Oresta imala za krivca Ćiriliovu frakciju – jasno izobličenje zapisanih činjenica.

Također iskrivljuje drugi incident u tom sukobu. Socrates Scholasticus zapisuje da je Ćiril pokrenuo pregovore sa prefektom, ali "kada je Orestes odbio prijateljske namjere, Ćiril mu prinese knjigu Evanđelja vjerujući da će ga poštovanje prema religiji potaknuti da svoju ljutnju stavi po strani."(Socrates, Ecclesiastical History, VII, 13) Orestes je odbio tu gestu te se odbio pomiriti sa biskupom. Pomiješana verzija tog incidenta pojavljuje se u filmu, ali, opet je, Amenabar dodao izmišljenu scenu gdje Ćiril implicitno osuđuje Oresta, ne zbog podržavanja židova, nego zato jer je pod utjecajem Hipatije: nešto što nije spomenuto u izvorima. U toj sceni, za vrijeme crkvene službe Ćiril čita prvo poglavlje iz poslanice Timoteju u kojem Pavle naređuje ženi da bude skromna, da se podređuje muškarcu i da bude tiho te osuđuje ženino podučavanje muškarca. Zatim naređuje Orestesu da klekne pred Biblijom iz koje je upravo čitao kako bi priznao da je pročitano istina što Orestes odbija učiniti. Amenabar mijenja incident te stavlja fokus na Hipatiju, unatoč činjenici da je ta scena gotovo u potpunosti izmišljena.

U filmu, nakon te fiktivne scene Ćiril naređuje Parabolanima da odgovore napadom na Hipatiju. Iako je jasno da je to odmazda za mučenje i smrt jednog Ćirilovog sljedbenika od strane Orestesa i posljedica političkih borbi između dva rivali – što odgovara činjenicima – izmišljajući scenu u kojoj Ćiril osuđuje Hipatiju zato što je žena koja uči muškarce, Amenabar širi ideju da je i to bio razlog zašto je Hipatija meta napada – što nije uopće činjenično točno. Ali to je u službi njegovih ideoloških ciljeva i tvrdnje da je Hipatijino podučavanje bilo veliki problem, a ne samo borba političkih frakcija.

Nijedna od frakcija u filmu nije prikazana osobito pozitivno, ali te izmišljene scene učinile su puno da bi bacile na Ćirila i njegove sljedbenike sliku poticatelja problema i kako bi ih prikazale jasnim zločincima u sukobu koji je od, svih strana, bio sukob snaga. Čudno je da su Ćiril i većina njegovih parabolani fanatika crnomanjasti tipovi, koji unatoč tome što su rođeni Aleksandrijanci govore jakim bliskoistočnim naglaskom. Također stalno nose crno. S druge pak strane, pogani i članovi Orestestove frakcije govore razgovjetnim engleskim jezikom viših klasa i većinom nose bijelo. Implikacije i nisu tako suptilne.

Fiktivna znanost i navodni ateizam

Posljednja velika Amenabarova izmišljotina koja je također u službi njegova cilja je poprilično fantastična ideja da je Hipatija bila na rubu, ne samo dokazivnja heliocentizma kada su je ubili nego i potvrđivanja Keplerovih eliptičkih planetarnih orbita u tom modelu. Fillm se referencira na činjenicu da je Aristarchus iz Samosa osmislio hipotezu heliocentrizma u 300 BC, i spominje par razloga zašto je takva hipoteza bila besmislena(iako ne spominje glavni razlog – problem zvjezdanih paralaksa). No, u filmu izmišlja scenu u kojoj prikazuje Hipatiju koja inzistira na toj ideji unatoč tim(za to vrijeme) velikim prigovorima. Smisao tih scena je prikazati ubojstvo Hipatije kao još veći gubitak za znanost od strane neobrazovanih fundamentalista. Hipatija je sigurno bila poznata po svojoj učenosti, ali zapravo ne postoje dokazi da je bila veliki inovator, a kamoli da je imala ikakvih interesa u Aristarchusovoj dugo odbacivanoj hipotezi. Još jednom Amenabarovi izmišljeni elementi služe kako bi podržali njegov cilj pojednostavljenja svega u priču o "neznanju i fanatizmu protiv znanosti i istraživanja"


Također, film očito implicira da je Hipatija bila posve nereligiozna ili čak ateistkinja – opet nešto što nema temelja niti u jednom od izvora. Suočena sa optužbama da nema religije("netko tko, po svom priznanju, vjeruje u apsolutno ništa") Hipatija odgovara, poprilično nejasno, "Vjerujem u filozofiju". Poslije je Ćiril opisuje riječima "žena koja je izjavila javno svoju bezbožnost." Još jednom, Amenabar izmišlja nešto što nema temelja u nijednom izvoru, ali odgovara propovijedi koju njegov film propovijeda.

Svako malo su u priču dodani elementi koji nisu u izvornim materijalima; uništenje knjižnice, kamenovanje židova u kazalištu, Ćirilovo osuđivanje Hipatijinog učenja jer je žena, utvrđivanje heliocentizma i Hipatijina navodna ireligioznost. Svaki od tih izmišljenih elemenata ima svoju svrhu u naglašavanju ideje da je Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice. Činjenica da Amenabar to tvrdi na temelju stvari koje je izmislio i pomiješao sa stvarnom pričom pokazuje nam koliko je takva interpretacija neutemeljena.

Reakcije

Iako neutemeljena, mnogi gledatelji i kritičari su očekivano oduševljeno prihvatili takvu priču. Jedan od IMDB recenzenata sigurno je shvatio tu poruku, naslovio je svoju recenziju "Ateisti cijeloga svijeta ujedinite se!" Jedan drugi zapisuje, "Amenabar je izjavio prije prikazivanja filma, da Aleksandrijska knjižnica nije bila uništena možda bi već sletili na Mars". Treći izjavljuje "Nadam se da će film biti cijenjen i shvaćen, da ćemo nešto naučiti iz filmskog prikaza povijesti, ne smijemo dopustiti uništenje umjetnosti, povijesti, znanja i poštovanja koje omogućuje civilizaciji da procvate." Takvi komentari su tipični. Gledatelji su prihvatili sve te izmišljene pseudopovijesne dodatke priči bez propitivanja i zadovoljno poslušali propovijed na kojoj počivaju.

Nekoliko blogova i članaka pokušali su odgovoriti na ta iskrivljenja povijesti( Otac Rober Baron, decentfilms.com, Jeffrey Overstreet, i Catherine of Siena Institute). Svi nabrojani su kršćani. Neki od njih su se pokušali obraniti od optužba da su pristrani referencirajući se na moj prošlogodišnji članak( jedan sudionik rasprave zapisuje da sam "ni manje ni više nego ateist"), ali znam na temelju svojih susreta sa istinskim vjernicima u Da Vincijev Kod, da će činjenica da su kršćani dovesti do ignoriranja i odbacivanja takvih pokušaja – ljudi se vole držati mitova koji podržavaju njihove ideje.

Sve to znači, poprilično ironično, da ovaj film razotkriva tko su pravi fundamentalisti u ovoj priči.

preuzeto s http://katoliksdnakace.blogspot.com/2011/11/film-agora-prica-o-pravim.html

11.11.2011. u 08:50 · Ostavi komentar (12) · Isprintaj · #

Novi tjednik NACIJA!

Evo, na kioske je stigao novi tjednik NACIJA. To mu je već drugi broj i stvarno me je oduševio. Kupio sam ga sinoć i mogu reći da sam zadovoljan s onim što sam pročitao do sada.
Glavna karakteristika NACIJE jest ta da je on kršćanski tjednik i kao takav izložen je izrugivanju, među prvima tu su stupili Novi Listi i (bez)vjerski portal Križ Života. Bez imalo objektivnost izvrijeđali su urednike i cijelu ekipu, oblatili sav sadržaj i doslovno se narugali kao kad djeca se rugaju nekome tko nosi naočale.

Ima i onih pozitivnih komentara od ozbiljnih hrvatskih novinara kao Marin Ivkošić.

No, bilo kako bilo, NACIJA je ta koja će sada biti ona protu struja glavnom mainstreamu u koji nas guraju mediji EPH. Provokativnim i pronicljivim člancima i tekstovima potiču na razmišljanje i buđenje. Dobro je vidjeti pozitivnu reakciju crkvenog klera na nastojanja laika, a i obični puk je oduševljen jer Nacija se čita i širi.

Ekipa nacije jest ona koja radi i na Book-u - časopisu za promicanje kršćanski vrednota. Iako se ne slažem s Bookovcima u nekim njihovim razmišljanjima i nastojanjima, podržavam ih jer dosta mi je više da se pojedini pokreti unutar Crkve međusobno prepucavaju, dok oni drugi koji nam žele propast likuju nad našim svađama.

I evo, dobre vijesti, NACIJA je rasprodana u trafici gdje sam je išao kupiti. No, doživljava tretman kao i Book i sve ostale "desno" i kršćanski orijentirane novine: stavljena je negdje u dnu police prekrivena Nacionalom, Forumom, Globusom i ostalim tjednicima, na način da se ne vidi okom, nego se mora za nju pitati.



Ono što ja očekujem od njih jest istinitost, ustrajnost i strpljivost. Moju podršku imaju.
Bog vas blagoslovio.
Defton.

10.11.2011. u 11:20 · Ostavi komentar (13) · Isprintaj · #

Katolici u politici

Kada vjernici katolici javno djeluju, u bilo kojem sektoru društva, kako se trebaju ponašati? Usvojiti norme liberalnoga demokratskog društva kojemu služe, ili se držati tradicionalnog učenja Katoličke Crkve? Kako prosuđivati djelovanje onih političara koji se javno deklariraju katolicima, a čini se da u politici i društvu ipak ne mogu zastupati ono što ih uči njihova vjera?



Na takva, često vrlo konkretna pitanja sažeto, ali detaljno, odgovara nova uputa, "Doktrinalna nota o nekim pitanjima koja se odnose na zauzimanje i ponašanje katolika u političkom životu." Notu ili naputak objavila je Kongregacija za nauk vjere, nakon savjetovanja sa Papinskim vijećem za laike. Ona je namijenjena na prvome mjestu biskupima Katoličke Crkve, na osobit pak način katolicima političarima, ali i svim vjernicima koji su pozvani na sudjelovanje u javnom životu i u politici demokratskih društava.

Neprekinuto crkveno naučavanje

Kršćani su u dvijetisućljetnoj povijesti na razne načine sudjelovali u događanjima ovoga svijeta. Jedno od najvidljivijih djelovanja bilo je upravo sudjelovanje u javnome političkom životu. "Kršćani, ustvrdio je jedan crkveni pisac prvih stoljeća, ‘sudjeluju u javnome životu kao građani’” (br. 1). To odmah u uvodu pojašnjava Nota, koja nosi datum 24. studenoga 2002. godine, dok je objavljena nedavno, 16. siječnja u Vatikanu, i jasno podsjeća političare koji su katolički vjernici na njihovu obvezu da u javnome životu brane moralne i društvene temeljne vrijednosti koje uči Katolička Crkva. U pitanjima zaštite života, pobačaja, eutanazije, istraživanja sa ljudskim zametcima, promicanja braka i obitelji kao i zajedničkoga dobra riječ je o nepromjenjivim etičkim zahtjevima. Oni katolici koji su izravno uključeni u izradu raznih zakona imaju “jasnu obvezu usprotiviti se onome zakonu koji je napad na ljudski život.” A Katolička im Crkva za uzor stavlja političare - katolike, koji su svoju vjeru posvjedočili svetim životom (usp. br. 1).

Sveti političari uzor i danas

Naime, među brojnim svecima koje časti, Crkva se jednako tako obraća i moli svecima koji su Bogu i ljudima služili svojim velikodušnim radom u političkim aktivnostima i upravljanju državnim poslovima. Među njima je i sv. Toma Morus, koji je i proglašen zaštitnikom političara, koji je svoje “neotuđivo dostojanstvo savjesti” znao posvjedočiti sve do mučeništva. Premda je bio izložen raznim psihološkim pritiscima, odbacio je svaki kompromis te je svojim životom i svojom smrću potvrdio da se čovjek ne može odvojiti od Boga, niti politika od morala. Sadašnja demokratska društva, u kojima smo svi postali sudionicima upravljanja javnim poslovima u ozračju prave slobode, "zahtijevaju nove i šire oblike sudjelovanja u javnome životu od strane građana, kršćana i nekršćana" (usp. br. 1). Zapravo, svi mi možemo pridonijeti oblikovanju političkih usmjerenja i zakonskih odluka koje po našem mišljenju najbolje koriste zajedničkom dobru, kaže Nota. Kako? Jednostavno: preko glasovanja na izborima za zakonodavce i ljude iz vlasti, ali i na druge načine. "Život u političkom demokratskom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez aktivnoga, odgovornoga i velikodušnoga uključivanja sviju, ‘pa i s različitošću i komplementarnošću forma, razina, zadaća i odgovornosti’” (br. 2). Kada ispunjavaju svoje opće građanske obveze, vođeni kršćanskom savješću koja je u skladu s vrijednostima koji su joj svojstveni, vjernici laici imaju zadaću kršćanski nadahnjivati i animirati “vremeniti poredak”, poštujući njegovu narav i opravdanu autonomiju. To znači da u svojem djelovanju vjernici znaju poštivati autonomiju društva i da su svjesni odvojenosti između crkvenoga i svjetovnoga područja.
Isto tako vjernici laici surađuju s drugim građanima, u skladu s vlastitim specifičnim kompetencijama i odgovornošću. Upravo to učio je i II. vatikanski koncil, ističući da se vjernici jednostavno ne mogu odreći sudjelovanja u politici, to jest u mnogostrukom i različitom ekonomskom, društvenom, zakonskom, upravnom i kulturnom djelovanju koje je namijenjeno cjelovitom i institucionalnom promicanju zajedničkoga dobra. To djelovanje podrazumijeva promicanje i zaštitu dobara kao što su javni red i mir, sloboda i jednakost, poštivanje ljudskoga života i okoliša, pravednosti, solidarnosti i tako dalje. Sve to navodi Nota, pojašnjavajući da “ne pretendira” iznijeti cijeli nauk Crkve o tim pitanjima, koji je sažet u onome bitnom u Katekizmu Katoličke Crkve. Zato Nota namjerava podsjetiti na neka načela koja su svojstvena kršćanskoj savjesti i koja nadahnjuju društveno i političko djelovanje katolika u demokratskim društvima.

Nema “pregovara” o etičkim načelima

Nitko od nas ne dvoji da se građansko društvo danas nalazi u složenom kulturnom procesu. Taj proces jasno pokazuje završetak jednoga doba, dok se novo doba, za koje još ne znamo kakvo će biti, promatra s velikom nesigurnošću (usp. br. 2). Zašto? Zato što velika dostignuća pokazuju i potvrđuju da je čovječanstvo došlo do velikoga napretka i da je doista doseglo humanije uvjete za život. No, istodobno raste i odgovornost prema zemljama u razvoju, jer i one imaju pravo sudjelovanja u zajedničkom općem dobru, te se stoga ne može prešutjeti teške opasnosti u koje određene kulturne tendencije žele dovesti zakonodavstva a time i ponašanja budućih naraštaja.
Nota u tom kontekstu upozorava na kulturni relativizam koji teoretizira i brani etički pluralizam koji dovodi do napuštanja i zanemarivanja načela naravnoga moralnoga zakona. Neki danas čak javno tvrde da je etički pluralizam uvjet za demokraciju. Zato građani, s jedne strane, za svoje ponašanje traže potpunu autonomiju dok s druge zakonodavci žele poštivati tu slobodu izbora, pa i na štetu načela naravne etike. Tako povlađuju željama i na žalost na istu razinu stavljaju sve vrijednosti. No, “povijest XX. stoljeća dovoljna je da pokaže da su u pravu oni građani koji smatraju da je potpuno pogrešna ta relativistička teza prema kojoj ne postoji jedna moralna norma, ukorijenjena u samu narav ljudskoga bića" (usp. br. 2). Sudu te norme mora se podvrgnuti svako shvaćanje čovjeka, zajedničkoga dobra i pa i same države, jasno navodi nota.

Katolici slobodno biraju stranke

Jednako tako, Nota pojašnjava da takvo relativističko shvaćanje pluralizma nema ništa s opravdanom i legitimnom slobodom građana katolika da izaberu ona politička usmjerenja koja su pomirljiva s vjerom i naravnim moralnim zakonom. Politička sloboda nije niti može biti utemeljena na relativističkoj ideji da sva shvaćanja dobra čovjeka imaju istu istinu i istu vrijednost. Jasno, nije na Crkvi da forumulira konkretna rješenja vremenitih pitanja koja je “Bog ostavio slobodnom i odgovornom sudu svakoga” (br. 3). No, njezino je pravo i obveza izricati moralne sudove o vremenitim stvarima kada se to traži od vjere ili moralnoga zakona. Ako kršćani priznaju da je opravdana mnogostrukost i različitost vremenitih izbora, onda su jednako tako pozvani ne slagati se s onim shvaćanjem pluralizma kojega nudi "ključ moralnoga relativizma". Taj ključ moralnoga relativizma štetan je čak i za sam demokratski život koji treba prave i solidne temelje, to jest etička načela. A o tim etičkim načelima – zbog njihove naravi i njihove uloge temelja društvenoga života - ne može se raspravljati, niti “pregovarati”. Dakle, kršćanin katolik u politici o etičkim normama naravnoga moralnoga zakona – ne može pregovarati, bez obzira na stranku kojoj pripada.

Katolik političar poštuje moralni i socijalni nauk Crkve

No, na planu konkretnoga političkog djelovanja mora se spomenuti da katolici zbog pluralnosti stranaka mogu izbarati neku od njih. Oni su pozvani - osobito preko parlamentarnoga zastupanja - ostvarivati svoje “pravo-obvezu u izgradnji civilnoga društva svoje zemlje”. Ipak, ova tvrdnja o pluralnosti stranaka i slobodi odabira neke od njih, ne znači da je jednako tako u političkom djelovanju moguć “pluralizam u odabiru moralnih načela i bitnih vrijednosti”. Katolici političari znaju da moraju poštivati kršćanski moralni i socijalni nauk. Upravo su u okviru toga nauka katolici koji sudjeluju u političkom životu dužni donositi odluke i biti dosljedno odgovorni za vremenite poslove i stvari.

Poštivati dostojanstvo osobe

Crkva je svjesna da se u demokraciji, s jedne strane, "najbolje izražava izravno sudjelovanje građana u političkim odlukama” (br. 3). No, demokracija se ostvaruje “samo u onoj mjeri u kojoj u svojemu temelju ima ispravno shvaćanje osobe” (br. 3). I upravo na tom načelu poštivanja dostojanstva svake osobe zauzimanje katolika ne može se spustiti na nikakav kompromis. Kada bi se katolik odlučio za nekakav kompromis, zanijekao bi svjedočanstvo kršćanske vjere u svijetu, i pokazao loš primjer nedosljednosti u vjerničkom životu. Poštivanje osobe, onako kako to uči Crkva, omogućava vjerniku katoliku sudjelovanje u demokraciji, i toga se etičkoga načela treba držati, osobito stoga što je danas, u raznim zemljama, više zakonskih pokušaja koji ne poštuju etička načela. Dovoljno je spomenuti samo zakonom dopušteni pobačaj ili pak ozakonjenje eutanazije u nekim zemljama.
Katolici imaju pravo i obvezu intervenirati da bi podsjetili na dublji smisao života i na odgovornost koju svi imaju prema tom životu. Papa Ivan Pavao II. više je puta istaknuo da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva – dakle, u parlamente svojih država - imaju “točnu obvezu suprotstaviti se” svakome zakonu koji bi bio napad na ljudski život (usp. br. 4). Političar katolik mora se voditi temeljnim i neodrecivim etičkim zahtjevima koji ne dopuštaju pobačaj ni eutanaziju, koji poštuju ljudski život od začeća do prirodne smrti, koji ne dopuštaju pokuse na ljudskom zametku, koji se zalažu za očuvanje obitelji “utemeljene na monogamnom braku među osobama različitih spolova”. Jednako tako, političar katolik zalagat će se za društvenu zaštitu maloljetnika i za oslobođenje žrtava od modernih oblika ropstva poput droge i prostitucije. Političar katolik zalagat će se za vjerske slobode i za razvoj ekonomije koja će biti u službi osobe i zajedničkoga dobra, u poštivanju socijalne pravde, načela ljudske solidarnosti i supsidijarnosti.
Ako u kojoj državi već postoji moralno neprihvatljiv zakon, na primjer zakon o pobačaju, onda je političar katolik dužan usprotiviti mu se, javno kazati da se s njime ne slaže, te nastojati da ga se "potpuno dokine". Ako mu nije moguće spriječiti donošenje takvih zakona, onda mora nastojati štete takvoga zakona učiniti što manjima (usp. br. 4), i na kulturnome planu i na planu javnoga morala. Pri tome treba dodati da ispravno formirana kršćanska savjest nikada i nikome u politici ne dopušta da svojim glasom omogući ostvarenje nekoga političkoga programa ili pojedinoga zakona koji je nemoralan.

Nema “laičnosti” u moralu

Kada Crkva ovako jasno progovara o nepromijenjivim etičkim načelima, onda se često čuju prigovori da se, tobože, stavlja "iznad države" ili pak da za "svjetovno" područje nameće svoje "vjerske norme".
Zato “doktrinalna nota” pojašnjava da, kada se govori o etičkim zahtjevima, nije riječ o “vjerskim vrijednostima”, nego su ti etički zahtjevi ukorijenjeni u ljudskome biću i pripadaju naravnome moralnom zakonu. Često se govori da bi vjernici katolici u politici trebali postupati kao “laici”, zbog odvojenosti Crkve od države budući da su suvremene demokratske države laičke (usp. br. 5). Što se tiče autonomije i odvojenosti crkvene sfere od državne i obratno, svim dobronamjernim i informiranim ljudima jasno je da je ta vrijednost stečena kroz povijest i da ju Crkva priznaje. No, ta odvojenost "vjerskoga" ili "svjetovnoga" ne postoji na moralnom planu. Katolici građani imaju pravo-dužnost, kao i svi drugi građani, tražiti iskreno istinu te dopuštenim sredstvima promicati i štititi moralne istine koje se tiču društvenoga života, pravednosti, slobode, poštivanja života i drugih prava osobe. Činjenica što su neke od tih istina ujedno i istine koje naučava Crkva ne umanjuje civilnu opravdanost i “laičnost” zauzimanja onih koji ih priznaju i u njima se prepoznaju (usp. br. 6).

Nota svima još jednom u pamet doziva da njome crkveno Učiteljstvo ne želi ni na koji način “vršiti političku vlast niti eliminirati slobodu mišljenja katolika o prolaznim stvarima. No, ono želi u skladu sa svojstvenom zadaćom, podučavati i rasvijetliti savjest vjernika, osobito onih koji se posvećuju zauzimanju u političkom životu kako bi njihovo djelovanje uvijek bilo u službi cjelovitog promicanja osobe i općega dobra. Socijalno naučavanje Crkve nije uplitanje u vlast pojedinih zemalja. Jamačno, postavlja moralnu obvezu dosljednosti za vjernike laike, koje je u njihovoj savjesti, koja je jedincata i jedinstvena” (br. 6).
Ne može vjernik voditi “paralelni život”, upozorava Nota: s jedne strane “duhovni”, s druge pak takozvani “svjetovni”, jer je uvijek kršćanin koji mora biti dosljedan i to svjedočiti, ne samo osobno nego i u okviru raznih udruženja. Kršćanin ima "jedinstveni" život, on mora svjedočiti dosljednost između vjere i života, te evanđelja i kulture na svim područjima života. On mora dati svoj doprinos kako bi se preko politike "uspostavio pravedniji društveni poredak koji je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe" (br. 6). Svi oni u politici koji misle da katolici, po svojoj savjesti i kršćanskom učenju, ne bi smjeli djelovati u politici, upadaju u neku vrstu "netolerantnog laicizma" (br. 6), te čak i niječu mogućnost postojanja naravne etike. Kada bi ustrajali na tom putu, doveli bi i društvo u "moralnu anarhiju", a ona se ne može poistovijetiti s nijednim oblikom legitimnoga pluralizma.

Katolici bez kompleksa

Nota nadalje (br. 7) jasno upozorava da su čak i neka udruženja ili organizacije katoličkoga nadahnuća nedavno podupirale one snage ili političke pokrete "koji su o temeljnim etičkim pitanjima izrekli stajališta koja su u suprotnosti s moralnim i socijalnim naukom Crkve" (br. 7). To je nedopustivo, kaže Nota, kao što je nedopustivo i to što su "neki časopisi i katolički periodici u nekim zemljama" na dvoznačan i nedosljedan način usmjerili čitatelje prema pogrešnim političkim izborima, miješajući smisao za katoličku autonomiju u politici, a da pri tome nisu vodili računa o načelima koje te političke struje zastupaju.

Uz ova jasna upozorenja, Nota katolike potiče da budu ponosni na svoje političko djelovanje. Osobito se ne trebaju osjećati "inferiornima" u politici, upravo zato što su katolici od Drugoga svjetskog rata do danas pokazali da je kršćanski prijedlog uređenja društva daleko bolji od onih koji su se u međuvremenu urušili. U svakome povijesnom trenutku, kršćanin treba "verificirati" svoje mjesto u društvu koje je nesavršeno i koje se mijenja. U tom kontekstu katolici političari trebaju znati biti i proroci, u pravome biblijskom smislu te riječi. Njihovo proroštvo mora biti povezano s Bogom, kako ne bi postalo utopija, te mora jasno izražavati slobodu i istinu o dostojanstvu svakoga čovjeka.

Autor: Danijel Labaš

Preuzeto s http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=11418

08.11.2011. u 10:39 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Vjernički čekati (Komentar na Evanđelje 32. NKG)

Ovom nedjeljom ulazimo u završni dio liturgijske godine koja će završiti svetkovinom Krista kralja svega stvorenja. Već od Svih svetih i Dušnog dana, liturgija ovog razdoblja podsjeća nas na cilj pojedinačnoga životnog putovanja i smisao ljudske povijesti.



Za evanđelje ove nedjelje imamo prispodobu o ludim i mudrim djevicama. Za razliku od drugih Isusovih prispodoba koje počinju: "Kraljevstvo je nebesko kao...", ova ima buduće vrijeme: "Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica ..." Kraljevstvo nebesko osnovna je vrijednost Isusova djelovanja i propovijedanja. Ono je kao sijač koji sije i sjeme, kao domaćica koja u tijesto stavlja malo kvasca... i Nastupa s Isusom i počinje u povijesnoj zajednici ljudi. Međutim, ne iscrpljuje se u zemaljskom i povijesnom djelovanju. Ima i buduću, eshatonsku fazu. Počinje svjesnim i slobodnim otvaranjem Bogu uz oslanjanje na Krista, koji je prvi bio Bogu zbiljski poslušan. Završit će osobnom i zajedničarskom budućnošću koju Bog sprema.
Prispodoba je povijesno ukorijenjena u svatovskim običajima Palestine. Zaručnik je s pratnjom išao po djevojku i nikada se nije znalo kad će se vratiti u svoj dom, jer je veselje u djevojčinoj kući trajalo neplanski, dulje ili kraće vrijeme. Zatim je povratak svatova išao zaobilaznim cestama, kako bi mještani sudjelovali u radosti zaručnika koji stupanjem u brak prihvaćaju pred zajednicom građana i vjernika novu obvezu i imaju pravo na novu pažnju.
Sve djevojke zaspu od umora čekajući zaručnikov dolazak. Lude nisu predvidjele vrijeme čekanja i zato bivaju isključene iz radosti. Te su djevojke slika kršćanske zajednice koja živi u razdoblju između Isusova uzašašća i ponovnog dolaska. Crkva treba znati čekati: "Čekanje je čimbenik vremena. Mi stalno u životu moramo nešto čekati. Postoji prolazno i bitno čekanje. Bitno čekanje ispunja smisao čovjekova života. Takvo je bilo čekanje majki koje su se nadale nakon rata nestalim sinovima. Pametne djevice čekaju s osjećajem za bitno. To ne znači da je zemaljski život čekaonica za budući život, nego da ga trebamo živjeti odgovorno, imajući na umu Boga koji dolazi. Čekanje na Boga pretpostavlja vjeru... Nihilist i ateist smatraju takvo čekanje besmislenim i rugaju mu se" (J. GNILKA: Das Matthäusevangelium 2, 354).
Danas se pitamo znademo li čekati u životu? Znademo li vjernički čekati Boga koji dolazi?

Tko radi mudrosti bdi, brzo je bezbrižan (Mudr 6, 12-16)

Knjigu mudrosti napisao je nepoznati pobožni Židov u Aleksandriji koji je dobro poznavao grčki jezik, filozofiju i kulturu. Želio je Židovima koji žive među Grcima pomoći da sačuvaju svoju vjeru, usvajajući zdrave elemente grčke kulture. Grci su također težili za mudrošću koja je važnija od bogatstva, ali su se u toj težnji oslanjali samo na ljudsko iskustvo i nauk svojih mudraca. Religiozni i nadahnuti pisac ove knjige uči da prava mudrost dolazi od Boga i sastoji se u ozbiljnom hodu kroz život uz oslonjenost na Boga.
Naš današnji odlomak dio je odsjeka o traženju mudrosti. Religiozna mudrost ne tamni u događajima zajedničke povijesti i pojedinačnih života; vide je "oni koji je ljube" i nalaze je oni koji je traže. Potrebno je da vjernik za njom čezne, da u svom životu razmišlja o Bogu i Božjoj objavi. Mudrost koja "sjedi kod vrata" vjernikovih personifikacija je objave Božje. Sveti pisac slikovito je zamišlja kao dobru ženu koja je spremna poučavati zainteresirane. Samo razmišljanje o objavi pribavlja vjerniku životnu mudrost: "Sama misao na nju mudrost je savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan" (r. 15). Kod Grka helenističkog razdoblja ideal je bio postići savršenost koja se sastojala u odricanju od pijanstva, strasti i užitaka kao nečega što nije dostojno mudraca. Nadahnuti pisac Knjige mudrosti prihvaća grčki ideal težnje za savršenošću, ali pokazuje da se ona postiže proučavanjem i življenjem Božje riječi. Radi tog proučavanja trebalo je bdjeti u čitanju, razmišljanju i molitvi. Vjernik koji tako bdije sličan je mudrim djevicama iz današnje

Da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade (1 Sol 14,13-18)

U ovom odlomku Prve Solunjanima Pavao odgovara na pitanje o sudbini vjernika koji su umrli prije Isusova ponovnog dolaska, jer su se kršteni Solunjani bojali da pokojnici neće imati udio u slavi uskrsnuća.
"Oni koji su usnuli" jesu pokojnici. Sam izraz pokazuje vjeru da se ljudska osoba prilikom fizičke smrti ne gasi potpuno, nego prelazi u drukčiji način egzistiranja. "Drugi tuguju" i "nemaju nade". To su pogani koji trećeg, sedmog, četrdesetog dana od sprovoda priređuju gozbe na grobovima pokojnika i obavljaju obredno naricanje. To rade i na godišnjicu smrti svojih najdražih. Pavao podsjeća krštenika na vjeru u Kristovo uskrsnuće: "Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime" (r. 14). Istina, kršćanski su misionari učili "da će uskrsnuti pravednici i nepravednici" (Dj 24, 15), ali Solunjani su svoje pokojnike voljeli i željeli su im udio u slavi uskrsnuća, ne u mukama uskrišenih.
Iz daljnjeg dijela ovog odlomka Pavao razlikuje "mi živi, preostali za dolazak Gospodnji" i "oni usnuli". Jedni i drugi bit će pridruženi preobraženom Kristu o njegovu ponovnom dolasku. Glasovi anđela, truba, oblaci, poći ususret Sinu Čovječjem u zrak - sve su to slikoviti izrazi iz takozvanih apokaliptičkih spisa kod Židova Pavlova vremena. Njima se hoće istaknuti pobjednički dolazak Božji u ljudsku povijest na koncu vremena.
"Mrtvi u Kristu" (r.16) jesu oni koji su prihvativši vjeru kršteni u Krista. Oni su i u smrti pridruženi Kristu raspetom i uskrslom, nose krsno sjeme uskrsnuća na život. "Uvijek biti s Gospodinom" konačni je cilj ljudskog života prema novozavjetnoj vjeri. Od Boga potječemo i Bogu težimo. Ništa niže ne može nas učiniti trajno sretnima. Tim vjerskim istinama i tim riječima vjernici trebaju tješiti jedni druge.
Ovaj odlomak često čujemo na sprovodima i ukopnim misama. Njime obnavljamo vjeru u život vječni i tješimo jedni druge prilikom gubitka rođaka i prijatelja.

Gase nam se svjetiljke (Mt 25 ,1-13)

Tumači se slažu da je ova prispodoba Matejeva alegorijska razrada kratke Isusove prispodobe o budnosti (usp. Lk 12, 35-38). Iz nje možemo naslutiti povijesnu situaciju u Matejevoj zajednici: druga i treća generacija kršćana splasnula je u oduševljenju i čudila se što ljudska povijest teče dalje, a Isus ne dolazi ponovno kao što je obećao prilikom svoga uzašašća. Matej je tako ispripovijedao ovu prispodobu da vjernicima pomogne sadržajno čekati Božji dolazak. U Matejevo doba jedni su čekali neodgovorno, ludo -kao da će Gospodinov dolazak biti odgođen na beskonačnost. Drugi su čekali spavajući, isključujući se iz povijesnog svijeta kao da je kršćansko poslanje u svijetu sasvim obavljeno. Jednima i drugima po ovoj prispodobi Matej poručuje da trebamo čekati spremni i aktivno djelujući u svijetu u ime Kristovo.
"Kraljevstvo će nebesko biti kao deset djevica..." (r. 1). U povijesnom djelovanju Isusa u Palestini za vrijeme Tiberija kraljevstvo nebesko znači bitno religioznu vrijednost koja zadire u zemaljski život ljudi, ali je otvorena i za budućnost koju Bog sprema. To je posluh Bogu, koji milosno vlada, i konačni milosni zahvat Božji u ljudsku obitelj te u život pojedinaca.
"Deset djevica" jest deset djevojaka iz mladoženjina susjedstva koje su pozvane da pridonesu zajedničarskom aspektu ženidbene radosti mladenaca. Broj deset je okrugao, lakše se pamti. Inače nije bio određen. "Svjetiljke" su zemljane posude s drškom kroz koju se provlačio prst. U njih se ulijevalo ulje i stavljao fitilj. Spretne djevojačke i ženske ruke nosile su ih po kući i dvorištu da svijetle uzvanicima koji su se kretali po dvorištu ili sjedili za stolom.
"O ponoći" (r. 6) znači u kasne noćne sate, kad su svi pozaspali. Značajno je da Matej u r. 2-3 najprije spominje lude pa mudre: "Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulje. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulje." U alegorijskoj razradi, osobito kod crkvenih otaca, "ulje" označuje dobra djela vjernika u svijetu koji se tako pripravljaju na odgođeni Gospodinov dolazak.
"Iziđite mu u susret! " Sve su djevojke zaspale zbog duga čekanja. Budi ih vratar i podsjeća na njihovu dužnost da osvijetle na kapiji ulazak zaručnika i pratnje. "Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke" (r. 8) - govore lude djevojke mudrima. Priznaju da nisu predvidjele vrijeme čekanja i pokušavaju u zadnji čas pribaviti potrebno ulje. "Pođite k prodavačima" (r. 9) sasvim je zbiljski poticaj, jer su prodavači u vrijeme svatova bili spremni poslužiti mušterije u bilo koje doba dana i noći. Dok su lude bile kod trgovca, vrata su se zatvorila i počela je svadbena gozba za pozvane. Tko ne dođe na vrijeme, vrijeđa mladence, podcjenjuje uzvanike.
Nerazborite djevojke upućuju naziv poštovanja: "Gospodine, Gospodine, otvori nam!" (r. 11). Žele ući, jer su bile pozvane i osjećaju se počašćene pozivom. Sada su u opasnosti da budu isključene zbog svoga nepredviđanja da će čekanje na dolazak zaručnika potrajati dugo. "Ne poznajem vas" znači: odbijam vas prepoznati, neću sada da za vas znam, prekasno je.
Matej je prispodobu prilagodio Crkvi koja čeka paruziju. On traži ozbiljnost vjernika pred činjenicom odgođenoga Isusova drugog dolaska. Neodgovorno bi bilo paruziju sasvim zabaciti ili spavati u svijetu koji treba Crkvu i kršćane. "Stoga 'biti mudar' znači ozbiljno računati s budućnošću, a ipak ne preskakati vrijeme, nego proživljavati ga oslonjen na budućnost, jer se 'spremnost' očituje u sadašnjosti i usmjerena je na budućnost" (W. GRUNDMANN: Das Evangelium nach Matthäus, 529).
Gospodin Isus hrani nas na svakoj misi svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo mogli vjernički čekati. Neka nam udijeli da naše čekanje bude mudro: da ne zatvaramo oči pred sadašnjošću Crkve i svijeta, ali da ne zaboravljamo budućnost koju Bog sprema.

preuzeto s http://www.mladicentar.org/knjiga/32-nedjelja-kroz-godinu

06.11.2011. u 15:53 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

S ponistre se vidi Šolta - Hodočašće Gospi od Bori 29.10.2011.

Hodočašća su karakteristična za našu katoličku vjeru. Hodočašća su biblijski utemeljena i sam je Isus hodočastio iz Nazareta zajedno s Josipom i Mariju u Jeruzalem za velike blagdane, što je bilo više puta godišnje. Ukoliko je prožeto molitvom hodočašće poprima svoj puni smisao jer uz to što se hodočasti u pojedinom svetište, putem se čovjek duhovno priprema i uzdiže, da bi u svetištu mogao iskusiti puninu blagodati koje jedno takvo hodočašće nosi.

Tako smo i mi mladi i oni malo stariji iz crkve sv. Filipa Nerija u Splitu hodočastili Gospi od Bori na Šotlu. Išli smo od Rogača preko Gornjeg Sela do Vele straže, svratili Gospi od Bori i spustili se u Stomorsku.


Prikaz veće karte

Putem sam uslikao neke zanimljive fotografije pa bih podijelio s vama.











U crkvi Gospe od Karmela svećenik rano ujutro moli s vjernicima krunicu.





Pogled s druge strane Šolte. U blizi ovog mjesta nalazi se ružni deponij smeća koji baš ne bi tu trebao biti.



Krunica je naš zaštitni znak.



Mjesto gdje su partizani pobili i bacili lokalne utjecajne katolike.







Oltar u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Selu. Oltar i crkva su specifični po župniku koji je cijelu crkvu sam obnovio, bez pomoći mještana,
radnika i slično. Sav posao je sam radio. Čak je i slike sa strane sam naslikao.





Pogled na Split s Vele straže.





Unutrašnjost crkve Gospe od bori





Grob svećenika koji je ubijen u moru veslima, od strane pogodite koga.





Pogled na Stomorsku. Inače, ime Stomorska vjerojatno dolazi od imena Sveta Marija, slično kao i Sutivan, Supetar.
Fotografije dolje su sve iz Stomorske.

















Povratak katamaranom.

Hodočašće je odličan način za utrošiti lijepi subotnji dan. Moj dojam o Šolti jest taj da izumire polako. Inače, prelijepa je kao i svaki hrvatski otok, ali stanovnika nema, mladi bježe, rijetko tko ostaje. Prosjek župljana na nedjeljnim misama je 60 ljudi što je slabo. Nadam se da će doći bolja vremena, gdje će hrvatska vlada poticati razvoj obitelji i otoka, ne samo u turizmu nego i u ostalim granama gospodarstva. Bila bi zaista šteta da ovi otoci budu vlasništva ruski tajkuna koji će naseljavati Sibirce, no to nam je izgleda sudbina.

Fotografije su slikane s Iphona zato je i malo lošija kvaliteta.


Bog vas blagoslovio.
Defton.

04.11.2011. u 08:03 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #