Osmrtnica

22.01.2012. u 21:58 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Čudakinja



http://swordofpeter.blogspot.com/

21.01.2012. u 14:44 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

I ovo nam je ministar "zdravlja"???



Pitanje i odgovor iz intervjua koji je novi ministar zdravlja Rajko Ostojić dao web portalu danas.hr, a koji se odnose na etičnost najavljenih izmjena Zakona o medicinskoj oplodnji.

Kada su u pitanju izmjene Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, kako planirate odgovoriti na tvrdnje konzervativnih krugova da život počinje začećem ili da zamrzavanje embrija znači držanje tisuća djece u frižiderima?

Postojeći je zakon definitivno zakon 20. stoljeća i on će ostati za sve naše građane koji smatraju, a kojih ima jako puno, da maksimalno pojednostavim, da život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice. Za njih će ostati taj rigidan, konzervativan zakon 20. stoljeća. A za sve naše građane koji smatraju da život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u 5. mjesecu trudnoće, a kojih također ima jako puno, za njih ćemo omogućiti zamrzavanje embrija. Moramo ljudima dati mogućnost odabira. Mi smo Vlada i onih koji su za nas glasali, i onih koji nisu, i onih koji nisu izašli na izbore. Ne smije postojati diskriminacija, a sada ona postoji: građani koji žele zakone i spoznaje 21. stoljeća, njima ćemo dati mogućnost zamrzavanja embrija.

Intervju ovdje pročitajte, pa se uvjerite...

I evo jedan komentar s Bitno.net:

Možda ima i onih građana koji djecu ne smatraju ljudskim bićima do punoljetnosti. Njima bi trebalo omogućiti zamrzavanje djece mlađe do 18 god. ako to požele s kojeg god razloga.

I još jedan:

vrlo neučen i nepismen ministar.. prvo bi trebao lekciju iz biologije da nauči da ne postoje muške i ženske jajne već spolne stanice, a onda i za to da spajanjem muške i ženske spolne stanice započinje proces razvoja i rasta ploda, dakle stvarno u tom trenutku započinje i život djeteta. Ovom odlukom dozvoljavaju zamrzavanje živog bića koje je otpočelo svoj rast i razvoj. Dragi moj ministre, greške oko toga kada započinje život opravdanije su u 20.st jer tada nije postojala tehnologija kao danas ni mogućnost praćenja razvoja ploda u tako ranim stadijima. Dokazano je da se u prvom djelu trudnoće plod razvija nevejerovatnom brzinom. Ova pogreška koju ste vi izgovorili trebala bi vas lišiti ministarske fotelje.Ovo je sramota za vas i za onog tko vas je postavio na ministarsko mjesto. sram me je biti dio sustava ( hrvatskog zdravstva) koji je u stanju uništavati ono za što bi se trebali boriti a to je nečiji život.

Evala brate ministre, vrati se u školske klupe...

06.01.2012. u 22:53 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Komedija 'Nadasve čovjeka' je svršena



Splitski nadbiskup mons. Barišić izrekao je obustavu – suspenziju čina vlasti Svetog reda splitskom svećeniku u miru don Ivanu Grubišiću. Rekli bismo napokon. Zašto? Jer mi koji nismo niti nadbiskup, niti ordinarij, don Ivana samo sa žalom možemo sa strane gledati kako godinama ruši crkveno jedinstvo, sklad jedne mjesne Crkve, ne samo - Splitsko-makarske nadbiskupije, narušava sveze dobrohotnosti i prijateljstva, ponašajući se na granici duhovnog preljuba ili čak izdajništva prema nama ostalima koji ljubimo Crkvu i to ne samo kada je ona sveta.

Jedan od najnestručnijih novinara koji prate Crkvu i ovaj puta diletantski izvještava da je don Ivan kažnjen kaznom namijenjenom „najtežim prekršiteljima crkvenih pravila“1 a divinis, gubeći glavne svećeničke ovlasti za služenje sakramenata, napose euharistije i pokore. Obustava – suspenzija čina Svete vlasti dakako nije najstroža crkvena kazna, već je to ekskomunikacija – isključenje iz općeg crkvenog zajedništva, i gubitak mogućnosti primanja ikakvih sakramenata bez kojih je dakako spasenje nemoguće, kako uči Crkva (KKC 1129).

Tako smo i mi dobili hrvatskog Hans Künga koji je već godinama pod suspenzijom2, ali ne po teološkom kapacitetu, već po mjeri ispoljavanja arogancije kroz paracrkvenost. Ništa neobično da don Grubišić hvali Hansa Künga oduševljavajući se njegovim koncilskim gnosticizmom3. Što možemo pomisliti za svećenika koji se godinama ponaša kao paracrkva naše mjesne Crkve? Što možemo pomisliti za svećenika koji ruši ugled svog biskupa nazivajući mnoge njegove odluke ili riječi krivima ili nevaljalima? Što možemo pomisliti za svećenika koji blati čak i sv. Oca i Vatikan? Što možemo pomisliti za svećenika koji se svom biskupu kome je obećao poslušnost sveti po medijima? Ako nadbiskup Barišić tvrdi da don Grubišić godinama „ustrajava u neposluhu svom Ordinariju“4, onda tome nema mjesta za sumnju. Formula zareknuća kod ređenja prezbitera ide u činu (gesti) i riječima. Kandidat za prezbiterat kleči ispred biskupa koji sjedi, stavlja svoje ruke u biskupove koji ga pri tome pita: „Obećaješ li poslušnost meni i mojim nasljednicima?“ (Mons. Barišić nije osobno zaredio don Ivana, ali je nasljednik biskupa koji ga jest zaredio). Odgovor kandidata jest: „Obećavam“, a tako je učinio i don Ivan. To zareknuće je pravo, ne formalno, čak supstancijalno. Prezbiter ne obećaje biskupu i Crkvi neku tehničku poslušnost, ili tu i tamo poslušnost – on mu tim činom i prisegom čak predaje svoju volju. Njime kaže – tebi vjerujem, ti ispred Crkve znaš bolje, potpuno se podlažem. Onaj tko pogazi svoju riječ i prisegu Crkvi, ako mu Crkva više ne odgovara, treba istu napustiti, a ne prilagođavati ju sebi, mijenjati njena pravila. Onaj tko je neposlušan, automatski je i neponizan. Ne vodi ga Sveti Duh već Zli duh, jer je zao duh neposlušan, i to neopozivo.

Don Ivan je već nastavio neposluhom unaprijed kontrirajući nadbiskupu Barišiću da misli nastaviti s kršenjem crkvene discipline jer je on kako kaže „već prisegnuo u Saboru RH“, kao da ga je na to netko gonio. Analizirajući duhovno, i u vidu prethodne rečenice – zapravo i je, nagonio ga je, a don Ivan se tomu nije nimalo odupro. Ima ljudi također svećenika, njegovih vršnjaka kojima smijemo vjerovati jer ga znaju i preko 50 godina i iz prve ruke. Oni svjedoče5 i o drugim njegovim manama od kojih svakako treba istaknuti nezahvalnost Crkvi koja ga materijalno uzdržava čitav život, još od malog sjemeništa, još prije nego je postao svećenik. Jedna od inverzija don Grubišića, kao i vrhunska hipokrizija je u tome da upravo on, dobro zbrinuto dijete Crkve istu proziva za lakomost, grabež i rasipništvo. Sada je barem komedija gotova, strane su se odredile i svrstale kamo spadaju. Možda nadbiskup Barišić vjeruje glede izrečene kazne „u učinkovit lijek i odustajanje od stavova suprotnih crkvenim zakonima“, ja osobno vjerujem suprotno. Ne trebaju nam veleizdajnici crkvenog zajedništva, oni koji uče Papu kako mu treba izgledati pastoralni pohod, ne trebaju nam nabusiti karakteri bez mrve pokajanja. Ne trebaju nam lažna braća, nisu ni svetom Petru6, ni Pavlu7 trebala. Široko mu polje, ali i sva milost, jer trebat će mu nesumnjivo. Prema nekim ljudima može se biti samo strog, jedino to razumiju - po obrambenom instinktu, a ne po dobrodušnosti. Nekima ni to ne pomaže jer je tako široka sloboda, bilo za spas, bilo za propast. Mi možemo biti zahvalni Crkvi što se odredila prema don Ivanu Grubišiću jer će se i po tome, odnosno po podupirateljima8 lika i (ne)djela Ivana Grubišića, lakše odčitati tko nema poštovanja prema Crkvi, roditeljici i majki.

Don Grubišić je unaprijed znao što slijedi ako uskrati poslušnost biskupu. Međutim, on je djelovao prema svojoj savjesti, kako sam reče. Očito dakle, da je za njegovu savjest bila važnija stolica u Saboru nego držanje svete mise. Savjest 'Nadasve čovjeka' ipak je podlegla ljudskoj taštini. Kome takav svećenik može biti uzor? Zar takav svećenik može govoriti o 'etičkoj Hrvatskoj'?

Preuzeto s http://katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/517-komedija-nadasve-ovjeka-je-svrena

05.01.2012. u 22:59 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Tradicija kao utočište



Već duže vrijeme razmišljam o tradiciji, običajima i svemu što imamo od naše baštine kao hrvatski narod. Stekli smo mnogo toga otkad smo na ovim prostorima, a i mnogo toga smo izgubili. Vezani smo za određene osobine, karakteriziraju nas svojevrsna ponašanja i povijest nam je bila burna.

Ponosimo se svime i svačim, čak i stvarima koje su po sebi kontradiktorne npr. kažemo da smo veliki vjernici, a s druge strane hvalimo se kako imamo najbolju kolekciju psovki. Isto tako velimo da smo veliki domoljubi, ali smo među prvima kada treba popljuvati (da ne kažem izdati) svoje i tako dalje.

No, tradicija, kako sam je ja doživio, jest jedno kvalitetno utočište. O čemu se tu zapravo radi?

Svijet se užurbano giba ka jednoj globalnoj kaši gdje iz silnog multikulturizma se gubi svaki identitet, sve se orijentira kao trgovačkom neoliberalnom kapitalizmu gdje i sam čovjek postao roba. Doslovce se čovjek želi prisiliti da radi non-stop da jednostavno više nema vremena. Da bi se to postiglo potrebno je se osloboditi svake tradicije i običaja koje čovjeka još čine svjesnim da nije stvoren samo radi. To se uspješno već dugi niz godina čini u DR Kini gdje se doslovce ruše naselja stara nekoliko stotina, čak i tisuća godina, samo da bi se izbrisala obilježja starog kineskog čovjeka. Politika je takva jer se smatra da modernu industriju koči tradicija koje se treba riješiti. I tako se slavna crvena parola "rad oslobođa" pretvorila u "rad porobljuje".

Ideje o uništenju obitelji i religije Karla Marxa nikada nisu umrle, samo se pretoče iz jednog obilika u drugi, kako je naglasio bl. Ivan Pavao II.. Više je puta Marx naglasio da obitelj spriječava čovjekovu slobodu za rad i socijalnu neovisnost, a da je religija opijum za mase.

No, zapravo je obratno, u obitelji i religiji (konkretno kršćanstvu) jest sloboda izražena do maksimuma. Obitelj kako zajednica muškarca i žene daje čovjeku da osim rada ima i još puno toga više za posvetiti se. Ljubav, žrtva, istinska radost i pravo bratstvo se može jedino osjetiti u obitelji. Što se tiče kršćanstva, ono nasuprot današnjem relativzmu i njegovoj diktaturi, daje čvrste temelje na kojima se sloboda može usavršavati. Ono nam daje mogućnost da se čvrsto odupiremo struji ovoga svijeta, sa čvrstim moralnim zakonima imamo mogućnost izgradnje kvalitetnih i iskrenih odnosa, a u zajedništvu sa cijelom Crkvom kvalitetan odnos s Bogom, kako osobni tako i zajednički. A Crkva, u Božjoj zamisli, jest jedna velika obitelj.

Tako su Božić, Uskrs, Svi sveti, ostali kršćanski blagdani i svi tradicionalni oblici društvenih odnosa zapravo jedno osvještenje da čovjek nije evolucijska životinja naprednija od drugih nego zapravo transcendentalno biće koje teži ka savršenoj slobodi naravnih odnosa među sebi jednakima i ka jednom nadnaravnom odnosu sa svojim Stvoriteljem.

Evo, nekoliko novogodišnjih razmišljanja...

Defton.

02.01.2012. u 11:06 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #