Novinar, pisac, mistik

Važnost duhovne literature u životu jednog katolika je neprocjenjiva. Uz Sveto Pismo i Katekizam Katoličke Crkve, knjige mnogih svetaca i ostalih pisaca duhovne literature su svojevrsna Riječ Božja koja odiše u cijelom Tijelu Crkve. Prijeko potrebna su za duhovnu izgradnju i usmjeravanje prema vlastitom osobnom odnosu s Bogom. Često ćemo se naći u nedoumici kako moliti, kako razmatrati, živjeti ponizno, kako istinski nasljedovati Krista. Duhovno bogatstvo Crkve u pisanoj riječi njezinih znanih i neznanih svetaca tu nam priskače u pomoć.

Kada sam počeo otkrivati ljepote katoličke vjere, odmah sam posegnuo za životopisima i djelima svetaca, raznim knjigama o molitvi, življenju vjere, knjige o čudesnim obraćenjima itd. Tragao sam za literaturom koja će mi približiti današnji svijet i stanje duha toga svijeta, iako je na Zemlji uvijek sve isto, samo se okruženje mijenja. I tako je u moje ruke došao roman Dnevnik nevolje, kanadskog pisca Michaela D. O'Briena. Nisam ga odmah čitao jer sam bio zaokupljen Novim Zavjetom, djelima sv. Bernarda iz Clairvauxa, sv. Franje Saleškog i našega suvremenika Slovenca, isusovca Marka Ivana Rupnika, koji su imali znatan utjecaj na moju duhovnost. Dnevnik nevolje sam proslijedio djevojci, a ona je bila oduševljena. No, nedugo zatim, dobio sam drugu knjigu Michaela D. O'Briena, Otok svijeta, za koju mi je rečeno da je moram pročitati jer ću se prepoznati u njoj. I doista, tu knjigu od 700 stranica sam progutao u tjedan dana, za mene, osobni rekord. Bio sam toliko oduševljen jer sam napokon našao pisca po svojim mjerilima. Ubrzo sam pročitao sve njegove romane koji su mi bili dostupni i sa svakim sam bio još oduševljeniji i svaka knjiga me je uvela dublje u tajanstvenost Crkve i približivala bi me Kristu.

Michael D. O'Brien je suvremeni kanadski pisac, esejist i slikar. Urednik je Nazareth Journala, katoličkog obiteljskog časopisa i autor je brojnih knjiga. Piše i održava predavanja na temu vjere i kulture. Njegovi su članci na tu temu objavljivani u mnogobrojnim časopisima. Već dvadeset godina umjetnik je s punim radnim vremenom, sa slikama i muralima koji se nalaze u crkvama i muzejima diljem Sjeverne Amerike. Sa ženom i šestero djece živi u Combermereu, Ontario. Njegov roman Posljednja vremena već je nekoliko godina apsolutni hit među katoličkom literaturom, a posjetitelji Amazon.com-a, najveće svjetske Internet knjižare, ocijenili su ga s najvišom ocjenom - s pet zvjezdica. (http://www.verbum.hr/knjige/autor-o-brien-michael-d/sort-2/)
No, Michael D. O'Brien je puno više od ovoga kratkog životopisa i njegov rad je preopširan da bih ga mogao ovdje opisati. Iz moje perspektive, vidim ga kao obiteljskog čovjeka, jednog laika mistika koji se ostvario potpuno u punom smislu Evanđelja i Crkve. Sve se to može iščitati iz njegovih djela. Dirljiva je njegova ljubav i briga koju ima za Crkvu. U njegovim romanima se ta ljubav prelijeva u mnoštvo događaja koji se mogu protumačiti kao proročki. Nevjerojatna je duhovnost njegovih likova i autentičnost njihovih nutarnjih odnosa s Bogom. To ukazuje na samu duhovnost autora i u svakom se liku može razaznati jedna osobna karakteristika autora, što romanima daje nešto posebno. Michael D. O'Brien je također posjetio hrvatsku nekoliko puta.Hrvatska povijest mu je bila inspiracija za roman Otok svijeta.
Dotakao bih se ovdje onih romana koje sam pročitao i koji su po meni najznačajniji. Roman Posljednja vremena, bestseler, napisan 1996. govori o ocu Iliji, karmelićaninu, obraćeniku sa židovstva koji postaje Papin glavni adut u borbi protiv antikrista. Roman je prepun proročkih elemenata, govori o stanju unutar Crkve, koja vodi borbu s vanjskim, a još više s unutarnjim neprijateljima. Otac Ilija je prikazan kao onaj Ilija koji treba doći na kraju svijeta. On je slika svakog kršćanina sa svojim padovima, dvojbama, prihvaćanjima i neprihvaćanjima Božje volje. Njegova nutarnja borba s osjećajima i voljom je možda najbolje opisana. Također je u planu film o ocu Iliji.

Dnevnik nevolje (1999) govori o katoličkom novinaru koji piše o nemoralnim zakonima koje donosi kanadska vlada. Zbog neprimjerenog seksualnog odgoja u školi gdje se djecu u nižim razredima osnovne uči kako stavljati kondome na bananu, ne šalje svoju djecu na te sate. Time se zamjera vladi, biva lažno optužen za zlostavljanje vlastite djece. On uzima svoju djecu i bježi duboko u središte Kanade. Djecu spašava, a biva ubijen. Ovdje autor ukazuje na novi svjetski poredak i na oduzimanja prava roditeljima da odlučuju od odgoju vlastite djece.

Dnevnik nevolje je izvrstan triler na kojeg se nastavlja drugi roman napisan prije njega, Pomrčina sunca (1998) gdje autor u liku oca Andreja, vodi borbu sa slugom antikrista. Pomrčina sunca govori o stanju kanadske vlade i stanju Crkve u Sjevernoj Americi koja je zbog prevelikog sekularnog utjecaja u nekim segmentima zastranila. Autor u romanu navodi istinite činjenice o profanoj umjetnosti i oskvrnuću katoličkih svetinja, a najviše Presvetog Oltarskog sakramenta. Također odličan triler s mnoštvom dubokih duhovnih borbi i zanimljivih likova.
Sofijina kuća (2005) se opet bavi ocem Ilijom, dok je on mladi ortodoksni Židov David Schafer za vrijeme drugog svjetskog rata u Varšavi. No, glavni lik je Pawel Tarnowski, mladi čovjek koji ima homoseksualne sklonosti. Zbog zlostavljanja u ranoj mladosti od strica i zbog nedostatka oca u svom životu, Pawel se zatvara u sebe i bježi u Pariz, gdje želi postati umjetnik. U krugu pokvarenih slikara i kipara dolazi u kontakt s homoseksualnosti. Kasnije doživljava obraćenje, svjestan svoje homoseksualnosti. Bori se s njom i preko nje doživljava posvećenje. Pawel spašava mladoga Davida, pruža mu sklonište i na kraju zbog istinske prijateljske ljubavi daje život za njega.

Otok svijeta (2007)je jedan nevjerojatan roman o Hrvatu Josipu Lasti rodom iz BIH, iz jednog sela kod Rame. Za vrijeme drugog svjetskog rata partizani upadaju u selo i ubijaju sve Hrvate, Josip jedini preživljava. Dobiva novu priliku u Sarajevu, zatim nastavlja život u Splitu gdje na studiju otkriva dar pjesništva. Tu mu se bude osjećaji nacionalne pripadnosti. Zbog pokušaja buđenja nacionalne svijesti u Hrvata, komunistička vlast ga zatvara na Goli otok, s kojeg Josip bježi preko Italije do SAD-a i pred kraj života se vraća ponovno u Split. Sve je isprepleteno jednom ljubavnom pričom, duhovnim traženjem i izlječenjem rana, obraćenjem. Ovaj roman treba pročitati svaki Hrvat. Intervju s autorom o ovome romanu možete pročitati na http://www.studiobrien.com/interviews/otok-svijeta-croatian-language-interview.html. Detaljniji osvrt na ovu knjigu pročitajte na http://www.hkv.hr/index.php?option=com_content&id=3073.

26.06.2011. u 09:00 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

30. obljetnica ukazanja Kraljice Mira

Majko, hvala Ti, znam da si tu, hvala što Ti si mi pokazala Svog Sina!

25.06.2011. u 08:00 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #

Tijelo i Krv Kristova

Danas je blagdan Tijelova. Neradni dan skoro u cijelom zapadnom svijetu. Veći i daleko stariji blagdan od jučerašnjeg tj. ustanovio ga je papa Urban IV. 1264.godine, nakon mističnog viđenja jedne redovnice gdje joj se Isus potužio da nema posebnog dana čaščenja Njegove Tijela i Krvi.
Jutros sam bio na svetoj Misi u crkvi sv. Duha u Splitu. Jedna od onih duhovnih oaza koje se mogu naći u većim gradovima, puno ljudi u godinama, najviše ženske populacije, velike pobožnosti i duhovnosti i jedan krasan svećenik. Danas su bila dvojica u koncelebraciji. Liturgijska čitanja su znakovita i potresna. Isus veli:

"Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi!
Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje i ja u njemu. ." (Iv 6,53-56)

Ovo je bio tvrd govor u Njegovo vrijeme za Židove, mnogi su ostali šokirani, mnogi učenici otpali. I danas se ovo teško prihvaća. Teško je prihvatiti da Bog može se utjeloviti, a kamoli još da ga se može jesti. No, doista je tako. U komadiću kruha je Njegovo Tijelo, u malo vina Njegova Krv. Još je znakoviti da to nije Isus rascjepkan, nego je On sav prisutan pod tim prilikama, u cijelosti. Otajstvo je to veliko i to ostajstvo je promijenilo i obilježilo živote mnogih.

Dok se nisam ponizio i prihvatio to Otajstvo, nisam imao života u sebi. Sada mi je to snaga i jakost za ovaj turboletni život. Kapelice s izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom su mi utočište, mjesto mira i utjehe. Isus je prisutan u toj hostiji. Znao sam provoditi sate i sate moleći ispred Njega i razgovarajući s Njima kao s majkom ili najboljim prijateljem. Vidio sam da po Pričesti On ostaje u meni i ja u njemu.

Najviše žalim zbog toga što mi to u pri prvoj Pričesti nitko nije rekao da je Bog prisutan u meni kada Ga primim u tom komadiću kruha. Prisutan je sve dok se ne sagradi ta hostija u našoj nutrini. On i dalje ostaje, ali tada je najprisutniji i našem tijelu i duši najbliži u toj maloj hostiji. Nitko mi nije rekao da mogu s Njim pričati, Njemu se povjeriti, zahvaliti, reći da ga volim, pokloniti mu se, pitati za pomoć, utjehu, za mir, moliti za obitelj. On tada najviše čuje. Zato je potrebno iskoristiti tih petneast minuta poslije Pričesti za razgovor s Boga, ostati u crkvi poslije mise, zahvaliti Mu.

Zbog sakramenta Tijela i Krvi Kristove katolička Crkva je sveta. Svaka crkva građevina je mjesto susreta s živim Bogom. A tek kada je cijela zajednica svjesna Njegove prisutnosti, Duh sveti nas uzdiže opet kao i Prvu Crkvu.

Nekada su išle procesije po svim mjestima na ovaj blagdan, danas je taj divni običaj skoro pa izgubljen, još je u rijetkim mjestima prisutan, ali u svijetu nije zamro čak i po ulicam New Yorka su redovite procesije s Presvetim Oltarskim Sakramentom. U komunizmu kod nas taj običaj bio zabranjen, no sada kada se može neki svećenici i biskupi nemaju volje to činiti, što me jako rastužuju. Jer se tim procesijama donosi Krista do svake kuće, blagosljivljaju se ulice, svjedoči se kršćansko zajedništvo. Donosi se Istinsko Svjetlo, a Isus to želi, zasvjetlti svakome.

Zahvalan sam Isusu što nam je ostavio ovo divno otajstvo i što Ga uvijek mogu susretati u tom komadiću kruha. Završiti ću dijelom iz poslanice Korinćanima: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. (1 Kor 10,16-17)

Procesija u New Yorku:


Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu dvojice velikih Papa:


Klanjanje u Vatikanu s Papom, Divnoj dakle na latinskom:


Znakovita Tišina na trgu u Zagrebu, najljepši trenuci Papinog pohoda Hrvatskoj:


Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama ti se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,
al za čvrstu vjeru dosta je što čuh;
vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na križu bješe oku skrit,
ondje je i čovjek tajnom obavit;
vjerujem u oba, oba priznajem,
s razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,
ipak Bogom svojim priznajem te s njim;
daj da vjera moja uvijek življe sja,
da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog,
živi kruše što si život puka svog:
daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
do kraj žića budi najslađi mi kruh.

Pelikane nježni, Spasitelju moj,
blatna me u krvi peri presvetoj:
i kap njena može svijet da spasi cijel,
da bez ljage bude posve čist i bijel.

Isuse, kog sad mi krije veo taj,
žarku želju molim ti mi uslišaj:
daj da otkrito ti lice ugledam
i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.

23.06.2011. u 11:49 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Izvadi najprije brvno iz svoga oka

U zadnje vrijeme svjedoci smo senzacionalnih i emotivno nabijenih vijesti u kojem se izvještava o seksualnim skandalima unutar Crkve u kojima su žrtve djeca, a zlostavljači svećenici. Medijski napadi idu u smjeru da se papa Benedikt i Katolička crkva prikažu kao „epicentar seksualnog zlostavljanja mladih.“ U ovom kratkom članku želio bih objasniti čitateljima što se to događa danas u svijetu, kako su Crkva i Papa predmet izrugivanja i optužbi i što točno oni rade u današnjem svijetu. Ljudi koji ne znaju što se u svijetu događa u današnje vrijeme – a posebno od uvođenja seksualne revolucije u ljudsko društvo krajem drugog tisućljeća, mogu pomisliti da su Papa, poglavar Katoličke crkve, biskupi koji žive u celibatu i njima bliski svećenici, krivci za sve seksualne skandale, a posebno za pedofiliju. ,,Spolno i tjelesno zlostavljanje djece i mladih općesvjetska je kuga čije pojavne oblike vidimo u širokom spektru situacija- počevši od onih u kojima učitelji miluju djecu pa sve do slučajeva kada ih siluju vlastiti ujaci!”1. Seksualna revolucija koja prožima sva područja ljudskog društva uništila je svaki oblik moralnih i etičkih vrijednosti te tako izopačila i degradirala ljudsko dostojanstvo. Sve što su ljudi smatrali moralnom vrijednošću sada više to nije! Sve do nedavno za mladića ili djevojku je bila vrlina da čuva svoje djevičanstvo, a sada se to smatra nenormalno i nezdravo. Sve do nedavno međusobna vjernost muža i žene i poštivanje bračnog zavjeta bili su moralni imperativi, a sada se to smatra zadiranjem u osobnu slobodu. Do nedavno pobačaj se smatrao ubojstvom djeteta, a sada je legaliziran i svi ga odobravaju kao nešto normalno. Do nedavno homoseksualnost i lezbijstvo su smatrani nastranostima, a danas su to normalni ljudi u našem društvu! Do nedavno starije osobe su uživale poštovanje, suosjećanje, ljubav i skrb, a današnje društvo ih se želi riješiti eutanazijom. Bilo je normalno da se djeca rađaju nakon vjenčanja roditelja, a danas se većina djece, posebno u zapadnim zemljama, rađa izvan braka! U porastu je broj muškaraca i žena koji žive zajedno u spolnoj zajednici bez ikakvog oblika ženidbe, civilnog ili crkvenog; također raste broj lezbijskih i homoseksualnih zajednica. Samozadovoljavanje, predbračni spolni odnosi, bludnost, preljub, slobodni seks, konkubinati, prostitucija, razvodi, pobačaji, homoseksualnost, eutanazija, pornografija, seks-shopovi, hoteli i javne kuće za spolno zlostavljanje djece itd. postali su normalna i prihvatljiva pojava u današnjem „modernom“ društvu u kojemu je sve dopušteno.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu se službeno zabilježi četrdeset dva milijuna pobačaja godišnje! Pobačaji su uglavnom posljedica razvratnog i bludnog života. Postotak razvoda u zapadnim zemljama je gotovo 70%. U posljednjih 5 godina više od polovice djece rođene u zapadnim zemljama su djeca samohranih neudanih majki. Pornografska industrija u Europi zarađuje 2.500 eura na sekundu. Svake sekunde 28.000 stalnih korisnika posjećuje pornografske Internet stranice. Svake godine pornografska industrija zaradi više od 75 milijardi eura. Spolno zlostavljanje djece – pedofilija- je „normalna“ posljedica moralno bolesnog društva u kojemu je sve dopušteno, a u kojemu danas živimo, u kojemu je seks sam po sebi – kao puki instrument požude i ugode - stavljen visoko na listu prioriteta vladinih i privatnih institucija. Prema podacima prve UN-ove opće studije o nasilju nad djecom (2006), godišnje 150 milijuna djevojčica i 75 milijuna dječaka ispod 18 godina prisiljavaju se na spolne odnose i ostale oblike spolnog zlostavljanja, uglavnom od strane njihovih roditelja, rodbine i učitelja ili odgojitelja. Otprilike 10-15% od sve europske djece žrtve su spolnog zlostavljanja. 1.8 milijuna djece je prisiljeno na prostituciju i pornografiju, a 1.2 milijuna djece prodaje se u roblje za dječji rad uključujući i žrtve seks-turizma koji je posebno popularan u Europi. Udio pedofilije među homoseksualcima veći je nego u bilo kojem drugom sloju društva.

Katolička crkva sa Svetim ocem Papom kao svojim poglavarom i biskupima i svećenicima kao svojim glasnicima jedina je institucija koja se neprestano „zubima i noktima“ bez kompromisa bori protiv moralne sramote, izopačenosti i degradacije ljudskog društva. Sigurno je da demon nemorala koji je izopačio ljudsko društvo pokušava izliti prljavštinu na Papu i Crkvu u namjeri da ih okleveće i ocrni; a sve da bi eliminirao glas Pape i Crkve koji su, u stvari, glas Učitelja. Na djelu je duh antikrista, duh kojemu je cilj uništiti djelo Kristovo u svijetu. Sadašnji Papa, Benedikt XVI, iznova i iznova kao i njegovi prethodnici, upozorava na opasnosti duha modernizma, sekularizma i relativizma. Svakim danom sve je jača antikršćanska vizija svijeta! Prema toj viziji ljudski život nije svet, zato nema potrebe štititi život u majčinoj utrobi; ženidba nije jednostavno i suštinski veza između muškarca i žene, pa se istospolne zajednice mogu prihvatiti kao normalne ; seks i spolnost su potrebe svakog čovjeka i zato treba biti slobodno da ih svatko upotrebljava kako želi; religija ne bi trebala diktirati pravila i odredbe ljudskoj savjesti itd. Da bi se ovi i slični ciljevi postigli, potrebno je ušutkati snažni Isusov glas koji se čuje preko Pape i svećenika! Svima je poznato da Europa želi ukloniti sve kršćanske korijene iz svoje kulture! Zato je sadašnji napad lukavo planiran, a divlji napad na Crkvu i Papu ima cilj da okalja njihov ugled u današnjem svijetu. Ljudi iz Austrije, Njemačke, Engleske i Irske čak telefonski nazivaju Vatikan i zahtijevaju da Papa odstupi. Neki se čak usuđuju tražiti i njegovo uhićenje! Neka Sotona i oni koji su zavedeni njegovim taktikama ne misle da mogu zastrašiti i ušutkati Papu i Crkvu. Do kraja vremena Papa i Crkva će se boriti protiv duha antikrista i duha nemorala i na kraju će slavno izvojevati pobjedu.

Vjerna svom učiteljskom poslanju, Crkva preko Pape, biskupa i svećenika brani, zagovara i promovira svetost života, a posebno u pogledu spolne čistoće, a sve utemeljeno na učenju zdravog morala i etičkih vrijednosti koje potiču iz prirodnih i božanskih zakona. Uvijek i svuda Crkva glasno i hrabro progovara: „Božja volja za čovječanstvo je svetost života, zato se svi moraju suzdržavati od svakog oblika bludnosti ” (1 Sol 4,3). Duh koji Crkva udahnjuje u one koji vjeruju u Isusa Krista je duh svetosti i čistoće i zato su kršćani posebno pozvani na svetost života (1 Sol 4, 7-8). U ovom kontekstu sasvim je razumljivo zašto duh nečistoće i nesvetosti poput ričućeg lava vodi rat protiv Crkve i Kristovog Namjesnika. Vrijeme je da Crkva spozna i razluči duhove nečistoće i antikrista koji poput kuge zagađuju čovječanstvo i da se poptupno spremna i naoružana, hrabro i odvažno protiv njih bori.

Istina je da se duh nečistoće uvukao u živote nekih svećenika Katoličke crkve i oni su sada plijen novinara i medija. Sadašnji Papa je toga svjestan i bez namjere da išta prikrije učinio je sve da se ti svećenici poprave, ukorio ih je i kaznio. Papa Benedikt XVI je uvijek prednjačio u propovijedanju potrebe za kulturom koja je slobodna od spolnih zlostavljanja. Čak i prije nego je postao papa bio je odlučan da očisti Crkvu od „prljavštine“2. Papa Benedikt je uvijek tražio načina da što energičnije i efikasnije očisti Crkvu od različitih zlih tendencija i djelovanja koja su se potajno uvukla u crkvene redove. U zadnjih 50 godina svećenici su optuženi u 3.000 slučajeva prijavljenog zlostavljanja djece, ali nisu svi proglašeni krivima. Prema Carlesu J. Sicluni – osobi koja je nešto poput glavnog vatikanskog odvjetnika u kaznenim slučajevima – od tih 3.000 slučajeva, 60% je ephebophilia, 30% su heteroseksualni odnosi i samo 10% su pravi slučajevi pedofilije; što znači samo 300 slučajeva na ukupno 500.000 svećenika u svijetu što iznosi svega oko 0.06%. Prema prof. Philippeu Jenkinsu3 pedofilija unutar katoličkog klera manje je izražena nego u drugim kršćanskim crkvama i sljedbama i drugim svjetskim religijama. Na primjer, prema izvještaju koji je objavio Luigi Accatoli, od 210.000 službeno zabilježenih slučajeva spolnog zlostavljanja u Njemačkoj od 1995. godine, samo 94 se odnosi na ljude ili institucije katoličke crkve. U Austriji, od 510 slučajeva samo se 17 odnosi na katoličke svećenike. Pretjerivanjima i lažima, osobito na zapadu, umjetno se stvara „moralna panika“ u vezi s pedofilijom među katoličkim svećenstvom. Političari i mediji pokušavaju Crkvu vratiti u „srednji vijek“ ili u vrijeme francuske revolucije kako bi je slomili i uništili. Prema prof. Jenkinsu – snažna i neprestana propaganda o slučajevima pedofilije kojom se služe neki političari ima za cilj oslabiti položaj Katoličke crkve u Njemačkoj, osobito na polju obrazovanja i društvenih djelatnosti.

Većina slučajeva pedofilije među svećenstvom datira iz 60- tih godina prošlog stoljeća! U to su vrijeme neka katolička sveučilišta u SAD-u i Europi su razvila kriva učenja o ljudskoj spolnosti i moralnoj teologiji. Možda su neki bogoslovi pali pod utjecaj takvih učenja i kasnije činili nečasne radnje. Papa Ivan Pavao II snažno se suprotstavljao takvom zlu i oduzimao dozvole nekim profesorima na sjemeništima i sveučilištima. Mi moramo znati da neki od današnjih svećenika i službenika Crkve dolaze iz razorenih i problematičnih obitelji u kojima bilo bluda i nemorala. Iako svi oni prođu dugačak i detaljan proces odgoja i izobrazbe u kojemu ih njihovi učitelji i poglavari detaljno upoznaju sa Svetim pismom i učenjima Crkve, uz intenzivnu molitvu, meditacije i primanje sakramenata, moguće je da na nekima od njih ostanu duhovni i moralni poremećaji osobnosti koje su ponijeli iz svojih obitelji. Pedofilija je psihološki poremećaj ličnosti; manifestira se kao spolni interes za djecu prije pubertetske dobi. Psihoanaliza daje tipičnu sliku zlostavljača djece kao nezrele osobe koja želi „pružiti ljubav“ djetetu koju on sam nije primio u vrijeme svoga djetinjstva. On se narcisoidno poistovjećuje s djetetom koje vidi kao idealiziranu sliku sebe samoga i svoju ulogu vidi u pružanju ljubavi koju je on sam želio primiti od svoga oca. Pedofil ne može razumjeti da on djetetu čini emocionalnu štetu nego podsvjesno misli da čini nešto dobro.
Zato nije nikakvo čudo da mala manjina katoličkog svećenstva ima negativne tendencije prema homoseksualnosti, pedofiliji i bludnom ponašanju, a svakoga tko tako nešto čini treba oštro osuditi i ukloniti. Papa Benedikt djeluje nepopustljivo i beskompromisno protiv svakoga tko je okaljao čast i dostojanstvo svećeničkog poziva i integritet žrtava zlostavljanja. On je djelovao bez oklijevanja kada su se pojavili slučajevi pedofilije u nekim biskupijama SAD-a i Irske. U jednom od svojih pisama Crkvi u Irskoj, Papa naziva „izdajicama“ sve one koji su krivi za zlostavljanja i najavljuje stroge inspekcije u biskupijama, sjemeništima i crkvenim organizacijama. Dok je bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere, on je uvrstio ta zlostavljanja na listu teških grijeha i strogo opominjao biskupe da svaki takav slučaj prijave Vatikanu.

Mi bismo trebali znati značenje Crkve. Crkva je istovremeno ljudska i Božja. Crkvu je osnovao Isus Krist, sveti i jedinorođeni Sin Božji, na temeljima apostola koji su išli za Njim. Po primanju sakramenata, Duh Sveti čini članove Crkve sugrađanima svetih (Ef 2, 19-22). Ali istovremeno članovi Crkve su ljudi od krvi i mesa koji žive ovdje na zemlji sa svim svojim ljudskim manama i slabostima; oni pokušavaju biti sveti uz pomoć milosti koju dobivaju po sakramentima i liturgijskim molitvama. Članovi Crkve su predodređeni za svetost, ali sada na zemlji oni se za svoju svetost trebaju izboriti protiv Sotone, tijela i svijeta. Dakle, crkva na zemlji nije zajednica svetih nego zajednica onih koji su pozvani da budu sveti i koji postaju sveci! Mi moramo znati da su svećenici i službenici Crkve također dijelovi Crkve – ukućani Božji.

Što s onih 99.94% katoličkih svećenika koji nisu optuženi ni za kakav seksualni skandal? Oni u svom celibatu stoje kao svjedoci svetosti Katoličke crkve i novinari i svjetski mediji o njima ništa nemaju reći. Svetost katoličkih svećenika u čijem je centru život u celibatu je osovina i epicentar iz kojeg cijelo čovječanstvo crpi snagu i milost za moralno ispravan život; i to je snaga Katoličke crkve. Kada je jednom zgodom mali kip otpao s kupole velike katedrale, skupili su se novinari i reporteri i od cijelog događaja napravili senzacionalnu vijest u novinama, časopisima i televiziji. Dok se o tome čitalo, nitko nije spominjao onih 999 velikih kipova koji su još ostali stajati na istoj kupoli! Katolički svećenici koji žive svetim životom, poznaju moć svog celibata i tu snagu isijavaju na ljude među kojima rade pomažući im da postignu svetost života. Ja sam katolički svećenik zadnjih 37 godina i naviještao sam Evanđelje u 97 zemalja na 5 kontinenata; svakog tjedna održavam seminar ili duhovne vježbe u trajanju 4 ili 5 dana. U cijelom svom radu za Gospodina i Njegovu Crkvu mogu osjetiti i iskusiti snagu celibata u svom životu. Sva moja spolnost i spolna energija predane su djelovanju i milosti Duha Svetoga koji ih je uzvisio na razinu natprirodne energije pomoću koje živim i radim za Isusa i Njegovo kraljevstvo. U zadnje 34 godine mog navjestiteljskog poslanja nikada nisam susreo nikoga tko bi optužio katoličkog svećenika za spolno zlostavljanje ili zavođenje; ali bilo je slučajeva u kojima sam plakao nad djecom koju su spolno iskoristili njihovi vlastiti roditelji ili rodbina.

Žalosno je da ostale kršćanske crkve, koje su iz svog nauka uklonile istinu koju naučava Katolička crkva koja je temelj i potporni stup istine, te se tako odcijepile od Majke Crkve zbog svojih vlastitih sebičnih pobuda, sada zlonamjerno ističu mane Katoličke crkve na izrazito nekršćanski način. Već smo vidjeli da je više pedofila i spolnih zlostavljača među pripadnicima tih crkava nego u Katoličkoj crkvi. A oni govore da je uzrok svemu celibat katoličkih svećenika! Milijuni zlostavljane djece u svijetu nisu žrtve katoličkih svećenika nego oženjenih ljudi ili čak vlastitih roditelja. Moramo znati da su mnogi pastori tih crkava rastavljeni od svojih žena, da su službeno ozakonili pobačaj, razvod braka i istospolne zajednice. Što više reći?! Ne samo da zaređuju žene za svećenice nego imaju lezbijke za svećenice i biskupe. Oni pokušavaju ukloniti trun iz oka Katoličke crkve ne vidjevši brvna u svojim očima. Danas bi Krist trebao upitati savjesti onih koji optužuju Katoličku crkvu: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju ” (Iv 8,7).

Ovo je vrijeme pročišćenja u kojem Crkva mora biti svjesna riječi iz Svetog pisma: „Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje! ” (1 Pt 5, 8-9). „Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. ” (Ef 6,12). Ali ona se ne boji neprijateljskih napada jer se Isus Gospodin i glava Crkve bori na njenoj strani. Obećanje koje je Isus dao prvom papi Petru vrijedi i danas i odnosi se i na sadašnjeg Papu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima. ” (Mt 16, 18-19). Isus je osnovao Katoličku crkvu i Papu postavio za njenog poglavara i dao joj je ključeve kraljevstva Božjeg i obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Kada su vojnici razapeli Isusa mislili su da je Njegova priča završena, ali to je bio tek početak.

Privremeno poniženje u koje su Katoličku crkvu uvukle laži i klevete novinara i svjetskih medija ubrzo će završiti, a istinska Kristova Crkva, Katolička crkva će ponovno trijumfirati kao svijetlost svijeta koja rasipa svoju svjetlost i izlijeva milost na sve koji žive u sjenci grijeha i tame, a posebno grijeha bludnosti, tako da će ljudska bića koja su stvorena na Božju sliku i priliku da budu sveta i dobra, ponovno zasjati u svetosti života po učenju Biblije i Crkve.

(o. James Manjackal M.S.F.S.)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 10:34 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Gay parada...ma ne, ovo je jedna sasvim drugačija priča

Napisala sam jedan post o gay paradi u Splitu. Nije mi se svidio pa ga nisam objavila. Poruka cijelog posta bila je da paradu ne odobravam, nasilje također.
Ne da mi se uistinu pisati o tome, jer mi već ta parada na uši izlazi. Svi samo o tome govore, pišu.



No, sjetila sam se jedne druge priče. Imam prijateljicu...nazvat ćemo ju Nera. Bile smo nerazdvojne. Ona je bila jedno divno, iskreno, gotovo naivno srce. U svemu me slijedila, s obožavanjem. To mi je na neki način smetalo, gušilo me, ali sam ju voljela. Sviđao mi se također osjećaj moći, osjećaj da sam nekome tako mnogo i da mogu upravljati nekim. Ružno zvuči jer ružno i jest.
U to vrijeme moj život nije nalikovao ni na što. Moja razmišljanja su postajala sve sebičnija a takvo i moje življenje. Nera je učila od mene. Mijenjala se i ona uz mene. Na gore. Puno gore. Negdje iz njezinih dubina izvukla sam ono najgore. Svatko od nas ima lošeg i dobrog, pitanje je što ćemo odabirati. Ja sam Neri "otvarala oči". Bože, čuvaj nas naših prijatelja, od neprijatelja ćemo se sami sačuvati...u ovom slučaju vrijedi itekako. Zaista kad o tome svemu sad mislim, duša me boli. Oprostila sam sebi, uistinu, ali eto pišući o tome svemu najradije bih plakala...gdje sam bila i kud sam nju vodila.
Ona nije razaznavala svoje osjećaje i svoju vezanost za mene, no ja sam ju navela da bolje promotri svoju nutrinu i da otkrije što ona sadržava. I tako je Nera otkrila da je zaljubljena u mene. Mene to kao jednu modernu, liberalnu osobu nije smetalo, dapače, bila sam na neki način oholo ponosna što se evo žena zaljubila i to baš u mene. Bila sam ponosna što sam tako liberalna i što ju ne gledam drugačije nego prije.
Najradije bih sad obrisala sve ovo što pišem, ali ovaj post ima svoj smisao, koji nadilazi moj sram.
I njezin i moj život išli su totalno u krivom smjeru. Sve je postalo normalno. Ima nečeg uistinu đavolskog u tom primamljivom osjećaju moći, kontrole nad drugom osobom. Uistinu đavolsko. To je bilo u skladu sa čitavim mojim tadašnjim življenjem.
Jednom sam joj napisala pjesmu, bilo je to prije njezina otkrića i priznanja. Pjesma ju je pozivala na buđenje. U pjesmi sam joj govorila da ne prespava život, nego da se oslobodi, da iziđe iz svoje uspavanosti i da se usudi zakoračiti u život. Predugo je spavala.
I ona se zaista budila, no to nije bilo istinsko buđenje, nego zapravo zabluda u kojoj sam i ja živjela. Promatram danas mnoge koji idu tim jadnim putem koji nazivaju sloboda, putem s kojega je Isus izvukao moju zalutalu dušu.
Isus. On je moj spasitelj. On mi je darovao vid duše. Ničim izazvan, nikakvom mojoj zaslugom. Sažalio se...ne znam zbog čega.

I tako smo nas dvije lijepo rušile svoje živote. Bože moj.....

Jednog dana, dok se moj život urušavao (detalji nisu za pričanje) Bog me odveo na put kojeg nisam očekivala. Da mi je pokazao kako će se moj život izmijeniti, ne bih bila otišla tamo. Iz tadašnje moje perspektive taj život koji mi je ponudio je jedan dosadan i težak život. Običan. Nudio mi je običnost življenja, običnost u kojoj ja nisam ništa do li obična. Obična žena i majka, koja radi svoj posao, koja se Njemu moli i dolazi mu na Misu. Zamisli, ja na Misi.....nemoguće.
No, on mi nije ništa od toga pokazao. Odveo me na seminar kod velečasnog Suca, seminar koji je trajao šest dana i koji sad neću opisivati jer tema je Nera.

Vratila sam se. Tek sličica. Ja na vratima svog stana. Otvaraju mi moja djeca. Gleda ih nova majka. Suze. Spuštam kofere i grlim svoju djecu. I oni grle mene, šutke. Osjećaju da im se vraća majka. MAJKA.

Moj život dobio je sasvim novi pravac. A moja Nera nije mogla slušati o tome. Stoga sam nastojala šutjeti, ne govoriti joj previše, ne forsirati ju. Ali, ona nije mogla ostati uz mene. Govorila je da se osjeća previše grešnom.
Pustila sam ju da ode.
Molila sam godinama za nju Boga. Toliko puta govorila sam mu; Ona nije kriva, ti znaš. Ja sam kriva. Oprostio si mi. Vrati ju, podari joj što si meni darovao. Nije važno hoćemo li se ikad više družiti, samo joj podari obraćenje....Ona je divna Bože. Sjećaš li se dragi Bože njezine dobrote kad joj je susjed narkoman pokucao na vrata, a ona mu dala svojih zadnjih 20 kuna, ne razmišljajući što sama nema, niti u što će on to potrošiti....Sjeti se toga Isuse...
.
Toliko puta gledala sam nekim ženama u leđa u crkvi, ženama koje su podsjećale na nju i mislila; Bože, hoće li se to ikad dogoditi...da ona bude u crkvenoj klupi, da ti se moli i da te ljubi...hoće li.
Preispitivala sam sebe. Pitala sam se je li osjećaj krivnje taj koji me stalno gura da molim za nju...no vidjeh da je osjećaj ljubavi prema njoj onaj koji me potiče...da i ona bude gdje sam ja, da i ona primi tu neizmjernu ljubav od Isusa, da i u njoj zaživi smisao, da ju Krist obasja svojim svjetlom i rastjera sve tmine...da joj podari radost i pokaže pravac.
Nalazila sam se ponekad s njom. Postajala je i fizički drugačija, modernija. Pokazivala mi je slike svojih djevojaka, pričala o ljubavi prema njima, njoj.
Nisam smjela pokazivati pred njom osjećaje, da ju ne potjeram.
Nisam joj govorila o Bogu. Pitala bi kako sam i kako živim, i iz odgovora uviđala da stojim na istom putu, da se ne vraćam na onaj stari.
Nisam joj držala predavanja. Samo sam molila Isusa...molila i molila...

A onda, jednog dana, slučajno smo se susrele, poslom. Nisam očekivala ono što će mi reći. Bila je ushićena. Bila je presretna. Nikad tako sretna kao sad, kaže. Ima smisao. Kroz jednu osobu doživjela je obraćenje. Čudni su putovi Gospodnji. Detalje tog obraćenja, kao ni mog, ne mogu pričati jer bih zadirala u ono što se ne iznosi vani, iako bi za svjedočanstvo odakle nas je sve Isus izvukao, bilo korisno. No, reći ću samo da nas je obje izvukao na neobične načine, koji se čak i isprepliću međusobno.
Nera mi je za Uskrs poslala poruku; Ovo je moj prvi pravi Uskrs u životu!
Kaže da je slab čovjek i da to zna, no vjeruje i nada se da će joj Uskrsli Isus dati snage u kušnjama, on koji ju je pozvao na ovaj put neće ju ostaviti bez snage, neće ju opet izgubiti.
Nismo krivi za ono što nosimo u sebi. Ne odabiremo što ćemo osjećati. Ali odabiremo što ćemo s tim činiti. Kad je Nera rekla Isusu DA, sami su otpali odnosi sa ženama. To naprosto ne ide zajedno. Kad sam ja rekla Isusu DA, svemu što nije valjalo rekla sam NE. Drugog puta nema. Ili jesi ili nisi.
Nera i ja stalno se dogovaramo vidjeti, ali nikako da se to dogodi. Rekla mi je da mi mora puno toga pričati. Zadivljena je Bogom. Mir ima, sretna je. Vrijedi njen odabir. No, nešto kao da nam ne da nastaviti s druženjem, iako smo sad na istom putu.
Isus mi je ispunio želju vidjeti ju u crkvenoj klupi. Okrenuh se kad je bilo pružanje mira i vidim; Nera. Rekoh joj; Mir Kristov. Smijale smo se, presretne obje. Pri izlasku iz crkve vrtjela je glavom čudeći se kako je Bog silan....tko bi ovo rekao, nas dvije na Misi. Tko bi rekao...opet na istom putu.
Ne znam hoćemo li se ikad više družiti, vjerujem da Isus vodi računa o svemu što je potrebno. Nije ni važno. Ona je njegova. A moje je samo tiho ju podupirati molitvom da ustraje i da nikad ne napusti ovaj put.

prenosim s http://ogledalo.blog.hr/2011/06/1629303502/gay-paradama-ne-ovo-je-jedna-sasvim-drugacija-prica.html

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 15:08 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Jutarnji kontra Splita ili Welcome to the jungle

"Oni funkcioniraju prema ideološkoj matrici. Točno se unaprijed zna tko je „naš“ ili „njihov“. U tiskanim medijima vlada cenzura i huškački govor iz mržnje. Zbog sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazim dao sam otkaz u Jutarnjem listu."

Rekao je to Ivan Zvonimir Čičak nedavno u intervjuu za "Vijenac". "Funkcioniraju prema načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem negativnosti. Oni su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način, nego u Tuđmanovo doba. Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom mržnje, govorom iz mržnje i lažima."

Jedan takav primjer govora mržnje i laži prezentiranih kao borbu za nesto pozitivno, za ljudska prava i prava homoseksualaca, vidjeli smo u velikom specijalu ogavno naslovljenom "Split metropola fašizma" nakon događaja na Prideu u Splitu. Istovremeno, niti jedan naš medij nije prenio da je 13. ovog mjeseca, na dan kad se najviše grmilo u medijima o "fašističkom Splitu", u Ljubljani grupa od sedmero ljudi metalnim palicama prebila trojicu britanskih homoseksualca i nanijela im teške tjelesne ozljede.

Napad na homoseksualce u Ljubljani

Mediji su to i u Sloveniji maksimalno zataškali, jasno. A nigdje naslova u Jutarnjem "Ljubljana - metropola fašizma". Nema sankcija Lubljani, nema monitoringa.

Homoseksualci su ovdje poslužili kao smokvin list za diskreditaciju prvenstveno Splita ali i RH, i to je prilično očito. Nizozemska europarlamentarka koja je bila dijelom parade smjesta je zatražila da se nametne monitoring Hrvatskoj, što bi moglo biti slucajno, ali kako su Iskorak i Pride financirani izravno od strane nizozemske ambasade, odnosno njihovog programa "MATRA", to je teško povjerovati. Dakle, program "Split metropola fašizma" ide otprilike ovako - Kraljevina Nizozemska, "Zakilada Ana Lindth", program za razvoj civilnog društva "Matra", Udruga za neovisnu medijsku kulturu h-alter, udruge Kontra i Iskorak, Gay Pride u Splitu, izazivanje nereda pod svaku cijenu, a onda dolazi medijsko zgražanje i zgraržanje međunarodne javnosti. A ako mislite da je netko tu paranoičan, i da se udrugama ne manipulira u političke svrhe, pogledajte ovo. Neovisno što je traljavo izvedeno, svi će ipak više vjerovati visokotiražnom Indexu nego malenom Dalmacijanewsu.

Dosta toga govori u prilog tome da su prava homoseksualaca bila zadnja briga organizatora, a diskreditacija Splita i izazivanje razdora prva. I na to se nedavno Čičak osvrnuo u spomenutom tekstu: "... Denisu Kuljišu, koji je inicijator pretvaranja Jutarnjeg u glasilo urbanog rasizma. Kuljiš, ali i ne samo on, pretvorili su hrvatske građane s juga, Hercegovce, Dinarce i Dalmatince, u zaostale primitivce. Samo još ne pišu da ti južnjaci, zato što većinom glasuju za HDZ, imaju i šiljaste glave. Moj Jutarnji postao je glasilo urbanoga rasizma, prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom". Prvo, povorka je organizirana u Splitu iako su splitski homoseksualci uglavnom odbili sudjelovati u njoj, a u malenoj povorci je bilo mnogo više novinara, boraca za ljudska prava, i sličnih nego homoseksualaca, a i oni koji su bili nisu bili splitski nego uglavnom uvozni homoseksualci, i to uglavnom iz Beograda koji je valjda metropola ljudskih prava. Time je, jasno, splitskim homoseksualcima učinjena medvjeđa usluga, otprilike kao u onom starom vicu gdje Mujo pomaže Hasi tako da ga digne svaki put kad bude nokautiran da dobije još batina dok ga ovaj ne zamoli "Mujo, Tite ti, nemoj mi više pomagat'", a poruka Pridea u kojem se splitskim gayevima čestita na borbi za ljudska prava zvuči cinično. Niti je u povorci bilo nešto puno homoseksualaca, niti su bili iz Splita.

Drugo, povorka nije išla rutom koju je dogovorila s policijom i na kojoj nije bilo publike. Treće, danas se u medijima, pa i stranima, dosta govori o tome da su protivnici Pridea organizirali neprijavljeni javni skup, no to tehnički ne stoji: svugdje u svijetu Gay Pride prolazi uz publiku. Nemoguće je organizirati tako što bez publike, besmisleno je da povorka prolazi praznim ulicama. A publika je u Splitu spram Pridea raspoložena kako je raspoložena, i to se znalo i prije. Moglo se ići u Rijeku ili negdje drugdje, da se htjelo organizirati proslavu. No, već smo pisali da jedino u Hrvatskoj i nigdje drugdje na Prideu možete vidjeti petokrake i simbole totalitarnih režima koji su, usto, bili iznimno neprijateljski raspoloženi kako spram ideje ljudskih prava tako i spram homoseskualaca. Ali bili su jednako neprijateljski i spram religije, i spram ideje neovisnosti nacija ("doktrina ograničenog suvereniteta"), pa možda i tu treba tražiti razloge. Uostalom, bi li dotična imala obraza organizirati Gay Pride u Srebrenici, uz petokrake i goste homoseksualce iz Beograda, s tri dignuta prsta? A predvodnik bi mogao biti general Morillon, i usput bi mogao srebreničkim majkama pričati kako su oni jako posvećeni nenasilju i ljudskim pravima.

No zašto se zapravo Split toliko protivi Prideu? Jer je zaostao i primitivan? Turbokatolički i pun mržnje prema drukčijima? Ima tu i dosta izvorne netolerancije, ali mislim da je tu ipak prije svega nešto drugo: cijela stvar oko Pridea je od prvog dana organizirana tako da navuče na sebe što više bijesa i neprijateljstva, i to se nije ni skrivalo. Nije tu bilo pomiriljivih tonova, traženja podrške, pokušaja smirivanja situacije, naprotiv. Čitava stvar oko homoseksualnosti je zapravo u očima Splita poprimila obrise nove, ateističke evangelizacije gdje je svatko onaj tko ne želi bezrezervno prihvatiti Pride i podržati procesiju ili joj se pridružiti automatski proglašen homofobom - dakle nevjernikom i heretikom, a takve ljude treba milom ili silom pokrstiti i navesti ih da prihvate katekizam ljudskih prava i evanđenje po Prideu, za njihovo dobro jer duše homofoba će gorjeti u paklu. Bilo kakva smislena rasprava o samoj prirodi stvari ionako nije moguća jer je uzdignuta na razinu dogme, a da bi se dogma dosljedno provela u djelo i uveo verbalni delikt pobrinula se medijska inkvizicija u vidu portala "Index" i nekoliko sličnih koji su odlučili zaustaviti "govor mržnje" na Facebooku, što u osnovi nije ništa do li cenzura. Sloboda govora ne smije biti upitna dok se ne poziva izravno na nasilje: no, očito za neke to ne važi pa kardinal političke korektnosti i ateizacije Matija Babić može i otvoreno zagovarati nasilje protiv "nevjernika" - najčešće zaostalih katolika i sličnih, koji su se ovdje našli u ulozi sličnoj onoj južnoameričkih indijanaca iz vremena konkvistadora. Ili će prihvatiti novo evanđelje po Matiji Babiću i EPH Holdingu, i prekrstiti se i tako postati dijelom naprednih, zdravih snaga (sjećate li se "zdravih snaga" iz socijalizma?) ili će biti uništeni na ovaj ili onaj način.

Split je poseban grad, grad inata. Možemo sad cendrati da bi bilo pametnije od Splita da nije nasjeo na političku namještaljku, da nije popio foru, Hrvati su uvijek naivni kad se radi o politici, a Dalmatinci posebno. Ali, nema smisla. Šteta je počinjena, animozitet između Zagreba i Splita produbljen jer "zagrebački novinari pišu kontra Splita" iako su Tomić i Jergović zagrebački novinari onoliko koliko je Dežulović (koji o svemu za sad mudro i bezmudo šuti) hrvatski novinar. No, ako mislite da ne bi bilo monitoringa da se ovo nije desilo, bilo bi. Samo bi ga bilo teže opravdati.

Na kraju, mediji se mogu licemjerno zgražati nad nasiljem, a zapravo su Boga molili da nasilja bude, jer tako mogu ne samo nabiti tiražu nego reći "eto vidite, rekli smo vam, rvatine i katolici su primitivci". I mogu dalje Hrvatima nabijati komplekse, a sebe prezentirati kao glasnogovornike neke bolje, prozapadne Hrvatske, kako bi prikrili svoju stvarnu misiju i gazde. Nizozemci i Englezi se mogu zgražati, i tražiti monitoring. A na kraju, što je sa splitskim homoseksualcima u čije ime je sve ovo izvedeno? Ništa, oni moraju kao i do sad živjeti sa svojim gradom i sa svojim sugrađanima. Split je takav, Split nije metropola, svak svakog zna i svak zna tko je homoseksualac u gradu. I ima svoja vrlo stroga pravila po kojma morate igrati ako želite opstati u zajednici, kao i zapad uostalom, samo su pravila druga. I zato se nemojte začuditi ako na godinu splitski homoseksualci budu zajedno sa svojim sugrađanima na rivi, i ako budu izvikivali uvredljive poruke sudionicima Pridea. Jer sudionici će se vratiti svojim domovima u Amsterdam, Zagreb, i Beograd, a oni moraju preživjeti takvi kakvi jesu tu, u Splitu, takvom kakav jest.

Autor M. Holjevac
Četvrtak, 16 Lipanj 2011 14:38
prenešeno s
http://www.fizzit.net/hr/vijesti-i-politika/komentari-i-kolumne/1764-jutarnji-kontra-splita



Cijeli album poslušajte ovdje

17.06.2011. u 12:08 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Komentar na gay paradu

Osobno mislim, da ovoj gay paradi u Splitu nije bila svrha borbe za ostvarivanje prava, nego provokacija čije posljedice će se iskoristiti za pokretanje masivnijih akcija i pohvata, što se trenutno događa. Prava se mogu ostvariti na drugačije načine, to su mnogi pokazali, no to ide sporije. Ovako kada svu svi neoliberalni EPH mediji na tvojoj strani, pobjeda je zagarantirana.

Što se postiglo reakcijom na provokaciju? Postilglo se nasilje koje će sada jednu sredinu i većinu generalizirati i okarakterizirati kao nazadne primitivne vjerske fanatike. Ali tamo bila neka druga vrsta vjernika čiji je hram nedjeljom nije crkva, nego stadion. Udruge koje su gay paradu organizirali postigli su što su namjeravali.

No, bilo kako bilo, mediji su sve iskoristili da postepeno uvjere narod kako nisu normalni, kako su poremećeni i zabludi i kako je zapravo sve što su oni do sada vjerovali nazadno, a kako je homoseksualnost normalna pojava. Postepeno se narod preodgaja. Sljedeće godine će biti manje nasilja, za dvije godine ga neće biti. I Split će biti ponovno urbana sredina oslobođena svojih vjekovječnih uvjerenja da je heteroseksualnost jedini zdravi način seksualnosti. A do tada će im se nizati predivni epiteti i atributi poput gore spomenutih...

Vrši se verbalno nasilje nad umovima cijelog stanovništva RH, kao što je bilo s eskalacijama mržnje portala za vrijeme dolaska Pape.

Sada slijedi Zagreb koji će isto tako reagirati i eto, svih 88% posto Hrvata katolika, praktikanata i deklariranih će biti proglašeno nazadnim, primitivnim, seljacima, fanaticima, fašistima, nacistima,neoustašama, ustašama, itd... uz to i sačica pravoslavaca, muslimana i ostalih skupa sa svojim obiteljima, koji se ne slažu s mišljenjem manjine koja vrši teror nad većinom.

Smatram homoseksualnost bolešću i nešto se protivi ljudskoj biti i nutrini, a prakticiranje homoseksualnih čina smrtnim grijehom (demokracija mi je to omogućila, što ću sad). A subotu sam učinio, po savjesti. Ignorirao sam sve to. Nasilje nije u skladu s katoličkim naukom. Ne baca se na grešnike kamenje ni pepeljare, nego se grešnika ljubi i pokušava mu se pomoći da postigne spasenje. Svi smo grešni i potrebno nam je spasenje, prvom meni i ne bih da zbog svojih grijeha dobijem peljaru ili pitar. Trebalo bi nasljedovati Krista.

Jedna neznatna skupina vjernika potaknuta savjetima klera, je molila u obližnjoj crkvi, svega 200 metara od Đardina, za sve te ljude, dok je parada u Splitu trajala. Ja mislim da je to ispravno postupanje. Boriti se svim dopuštenim sredstvima za Istinu koja neće ugroziti život drugom, a to je prije svega molitva i svjedočenje životom za Krista.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 10:09 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Duša nadomak napitka

"Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!" (Iv 7,37-38)



Sablazan vlastitog straha
od ugroženosti vlastite egzistencije,
Izlazi na vidjelo krivo poimanje svijeta,
s moralnom horizontalom ništa i sve nema smisla

Možda u nekoj rupi, nekom getu,
gdje postoji pokoji trag nečega, stup, stablo koje nije srušeno,
gdje postoji negdje nešto više od nečega što danas vrijedi,
plodove života jedu oni koji se ne vide niti čuju
Niti žele da su znani

Izašli iz sjene umjetno stvorenog bitka,
gdje skapava od žeđi,
duša nadomak napitka,
Svetog Duha,
Sina, Oca.
Boga, Bitka.

11.6.11.,Split

11.06.2011. u 12:43 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Papa i papci

Ovo je genijalan komentar Nina Raspudića, koji je čak objavljen, nećete vjerovati na index.hr! Morao sam ga i na ovome mediju objaviti, jer dostojan je da ga svi pročitaju!



Posjet pape Benedikta XVI Hrvatskoj, uz najvažniju, duhovnu dimenziju, te nezanemarive moralne, političke, društvene i kulturne implikacije bio je i svojevrstan lakmus papir za hrvatsko društvo, ili, bolje rečeno, bio je poput onog snijega iz poslovice koji ne pada zato da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka u njemu trag pokaže.

U našoj medijskoj i političkoj javnosti iskristalizirala su se četiri temeljna tipa odnosa prema papinom posjetu.
Dominantno stajalište je vjernička dobrodošlica – golema većina stanovništva RH (prema zadnjem popisu 88 %) izjašnjava pripadnost Katoličkoj crkvi. Za njih je papin pastoralni posjet izvor velike radosti i nade, i važan je prije svega u duhovnom smislu.
Dio ljudi koji nisu katolici ili uopće nisu vjernici pozdravio je posjet kao važan događaj za svoje katoličke sunarodnjake u duhovnom, ali i za hrvatsko društvo u cjelini u moralnom, političkom i kulturnom smislu. Predsjednik Josipović je u svojim istupima najbolje definirao tu vrstu dobrodošlice. Nasuprot ove dvije skupine postoji dio ljudi (očito nerazmjerno zastupljen u medijima i javnosti) koji se protivio papinom dolasku u Hrvatsku, ili ga je nastojao obezvrijediti, pri čemu su često iznošeni i neuobičajeno žučni protukatolički stavovi.

Njihov osnovni argument je da papin posjet u vrijeme ekonomske krize predstavlja nepotreban trošak, koji kroz poreze plaćaju i oni koji nisu katolički vjernici. Takav bi stav bio legitiman kada bi ga zastupali koherentno tj. kad bi sličan asketizam zastupali u pogledu svih drugih vrsta javnih troškova, što nažalost nije slučaj.
Ako i zanemarimo sve neposredne i posredne političke, ekonomske, kulturne i druge benefite tog posjeta, zapanjuje potpuni izostanak solidarnosti s golemom većinom stanovništva kojoj papin dolazak predstavlja silno važan događaj. Što bi bilo s našim društvom kad bi svatko plaćao samo za „svoje“? Što bi ostalo od zajednice? U zemlji u kojoj katolici sudjeluju s devet desetina u stanovništvu pa time i među famoznim platišama poreza, s kojim im se pravom može uskratiti takav događaj? Na hipodromu je na misi bilo deset tisuća puta (dakle milijun posto!) više ljudi nego na Cvjetnom trgu na prosvjedu protiv papinog dolaska. Ali zastupljenost bučnih „poreznih obveznika“ koji su cjepidlačili oko troškova posjeta u medijima je bila nerazmjerno veća.
Zašto se ti isti ne oglašavaju npr. o činjenici da je Hrvatski audiovizualni centar prije par mjeseci dao tri i pol milijuna kuna poreznih obveznika za novi film bosanske redateljice Jasmile Žbanić, koji u Sarajevu na sličnom natječaju nije dobio ni pfeninga, i kojeg će izgledno pogledati šačica ljudi, koji će za to još morati platiti i kino ulaznicu? Ako je država dala za papin posjet samo dvostruko više nego za jedan, u osnovi, inozemni film, bi li se dežurni štediše, uzevši u obzir koliki postotak poreznih obveznika taj film zanima, iz protesta trebali samospaliti ispred HAVC-a?
Osobno nisam ljubitelj klasičnog baleta, a pogotovo suvremenog plesa i pripadnih festivala, ali poštujem činjenicu da dio ljudi s kojima živim u istoj društvenoj zajednici to cijeni pa stoga neću vrištati nad svakom poreznom lipom koja je dana za te svrhe, svjestan da bez te elementarne solidarnosti društvo gubi svaku osnovu i da bi se neki ljubitelj suvremenog plesa ili filmskog opusa Jasmile Žbanić jednako legitimno mogao zapitati zašto bi se on plaćao poreze i prireze od kojih će dio ići i za plaćanje profesora koji palamude o Danteu ili Hegelu. No o silnom javnom novcu koji se daje za neke vrlo mutne nevladine udruge bi se već dalo prodiskutirati.
Smiješno je da se o troškovima papinog dolaska priča kao da je to novac koji će nekud odlepršati iz zemlje. Pa gdje će radnik koji je angažiran na montiranju pozornice, policajac iz osiguranja ili vozač hitne potrošiti svoju dnevnicu zaređenu na hipodromu? Izgledno je da je neće odnijeti u neku banku u Zürichu ili investirati na Wall Streetu, već će zaradu vrlo vjerojatno potrošiti u svom kvartu.

Priča o troškovima je dakle providna demagogija, kojom se želi prikriti temeljni protukatolički stav.
Da se razumijemo, on je sasvim legitiman i, sve dok ostaje unutar demokratskih okvira te argumentirane i tolerantne rasprave, može biti od koristi i vjerniku i nevjerniku u profiliranju vlastitih gledišta. Nažalost, u našoj javnosti to uglavnom nije slučaj, već se napadi na papu i Crkvu odvijaju na razini komesarskog „obračuna s Bogom“, kojeg je briljantno pokazao veliki srpski književnik Branko Ćopić u jednoj od novela o partizanskom mitraljescu Nikoletini Bursaću. Nikoletina indoktriniran od strane četnog komesara pokušava svoju staru majku, tradicionalnu pravoslavnu vjernicu uvjeriti kako „od danas nema Boga“, a potom, kada ga ona upita tko je onda stvorio svijet i sve na njemu, pomiješa sve što je na kursu čuo i načuo pa počne zamuckivati o nekakvom stroju, kojeg im je opisivao komesar, a koji sam, bez konja, ore zemlju i zove se „karakter“...

Umberto Eco, jedan od najvećih živućih književnika i teoretičara ateist je koji se nikada nije libio oštro kritizirati neke poteze Crkve pa i aktualnog pape. Ali za razliku od Nikoletina Bursaća iz naših medija, Eco je doktorirao na temu estetike sv. Tome Akvinskog, izvrsno poznaje katoličku vjeru i tradiciju pa je s kardinalom Carlom Mariom Martinijem mogao razmjenjivati briljantna pisma na temu vjere i nevjere objavljena 1996. pod naslovom U što vjeruje onaj koji ne vjeruje?.. Isti taj Eco je u recentnoj polemici oko križeva u učionicama talijanskih škola branio križ kao „skoro sekularni simbol“. Prostor sekularnog nije apstraktni prostor koji bi bio neko nulto, prirodno stanje čovječanstva, nekontaminiranog religijom, koje je moglo nastati bilo kada i bilo gdje. Sekularno društvo nastalo je unutar kršćanske civilizacije, ukratko Voltairea ne bi bilo bez kršćanstva, kao ni Umberta Eca niti Pier Paola Pasolinia. Eco je toga svjestan, za razliku od naših giganta mišljenja s Indexa, Jutarnjeg i sličnih uglednih medija čiji autori katoličku crkvu poimaju na liniji boljševičkih komesarskih priručnika – prezentiraju je javnosti kao međunarodnu pedofilsku udrugu koja maže oči narodu nekakvim srednjovjekovnim bajanjem. Za razliku od Ratzingera, oni su obrazovani, prosvijećeni, beskompromisno na strani siromašnih, djece i znanosti.

Zanimljivo je da, unatoč tome što se ne osjećaju dijelom Crkve, duhovni unuci Nikoletine Bursaća osjećaju silnu želju petljati se u propise, liste uzvanika i pravila ponašanja tog kluba kojem ne žele pripadati. Tako bi željeli određivati koga će Hrvatska biskupska konferencija pozvati u HNK pa se skandaliziraju zašto su neki pozvani (između ostalog poturajući i laž da je pozvan i pjevač M.P. Thompson), a neki drugi nisu, pri čemu velikodušno nude sugestije. Kao valjda negativan primjer na naslovnici ističu da je među šesnaest uglednika koji su u HNK imali priliku osobno upoznati i kratko pozdraviti papu bio i Tomislav Domazet-Lošo, očito ne znajući da se radi o briljantnom mladom znanstveniku i katoliku praktikantu čiji je znanstveni rad objavljen na naslovnici najprestižnijeg prirodoznanstvenog časopisa Nature.
To je slika dominantnih medija u Hrvatskoj. Siroti zatucani vjernik Tomislav koji objavljuje u Nature-u očito nema pojma o znanosti, već će ga o tome poučiti epistemolozi iz EPH čiji su volterovski obzori izbrušeni u srednjoškolskom sustavu JNA i koji za razliku od njega objavljuju u Jutarnjem listu, kojem on, siromah, ne može ni primirisati.

U četvrtu, društveno još pogubniju skupinu spadaju oni koji su papu primili kao tobožnji vjernici, ljubili mu ruku i glumatali demokršćansku elitu. Najmanji je problem u tome što su se oko Ratzingera sjatili bivši režimski komunisti, raspuštenice, lopine, kurvari, tutti quanti, jer i evanđelje kaže kako ne treba zdravima liječnik već bolesnima. Žalosno je što ih taj susret nije nimalo izmijenio i što se iz njihovih izjava jasno vidjelo kako su u potpunosti promašili cijelu pastoralnu, duhovnu dimenziju Benediktovog posjeta i sveli ga na mjeru svojih dnevnopolitičkih interesa. U svojim uskim dušama i glavama papu svode na nekakvog briselskog lobista Ministarstva vanjskih poslova RH, koji ih je došao izvijestiti o potpori skorom ulasku u EU, a usput je malo izvodio nekakve starinske obrede i lijepo pričao o obitelji i savjesti. Cijela ta „katolička“ politička elita izravno je sudjelovala u donošenju izrazito protukatoličkih zakona, da bi se danas oportuno grebala o papinu auru. O kriminalu i korupciji da i ne govorimo.
Ali, u krajnjoj liniji, sve je to manje važno. O pastoralnoj dimenziji posjeta Benedikta XVI i duhovnim plodovima ovog posjeta tek će se pisati. Čini mi se da će ipak više od svih mudrih riječi i lijepih pjesama odjekivati one čudesne minute tišine prilikom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu na Trgu Bana Jelačića. Dramatičan, mističan trenutak, kap svetosti u banalnoj profanosti Trga i njegove opterećene simbolike, trenutak u kojem je izgledalo kao da se nešto konačno prelomilo i nakon kojeg vjerniku nije teško povjerovati da će nam svima konačno krenuti, barem malo, nabolje.

Nino Raspudić
preuzeto s http://komentar.hr/portal/komentari/miljenja-i-analize/7552-papa-i-papci

07.06.2011. u 17:19 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Što ga više mrze, to ga više volim

Pošto se približava dolazak SVETOG OCA BENEDIKTA XVI., svi internetski portali i dnevni novine u vlasništvu Europa press holdinga i ostalih stranih tvrtkih, a i oni domaće proizvodnje koji su produžnice komunizma zvanog neoliberalizam, iz dana u dan nas obasipaju antipapinskim, anticrkvenim i antivjerkim člancima. U tu grupu spada i portal blog.hr. To me ništa ne čudi niti iznenađiva, medijski progon Crkve je danas normalna stvar. No, količina mržnje prema katolicama i poglavaru Katoličke Crkve me zabrinjava. Pogrdni naziva za Papu, vulgarne karikature, profaniranje vjerski stvari, diskriminacija u svim pogledima, omalovažavanje osjećaja vjernika, pozivanje na prosvjede protiv Pape, ismijavanje, ponižavanje... pitam se: "pa Bože, što nas još čeka?" Crkvu nam blate iz dana u dan po svim pitanjima, a nigdje se ne može čuti glas vjernika. Ni u jednom mediju, osim na onim katoličkim. Kao što rekoh, to je danas normalna pojava.

No, što Crkvu više mrze, što je više progone, što je više blate, što blate njezine vjernike, svećenike, biskupe, Papu i sa svime što katolici vjeruju se izruguje, to se više osjećam katolikom, tim moja vjera raste, a sve to potvrđuje Evanđelje da mora biti tako. Povijest je pokazala da Crkva u svojim najgorim vremenima rađa najviše svetaca, da je najjača vjera onih koji zaista vjeruju u doba kada Crkvu progone i muče. Ovo su definitivno najgora vremena, gdje biti katolikom je opet postalo opasno, opet ti se važe svaka riječ. Reći Istinu svoje vjere u lice svijeta koštat će nas svega.
Hrabro podnesimo sve! Ljubimo svetog Oca, pokažimo da smo uz njega u svemu, ZAJEDNO U KRISTU.



U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33)



"Ponekad sam, dakako, zabrinut i pitam se hoću li čisto fizički sve to moći izdržati. Putovanja su uvijek zahtjevna. Tremu zapravo nemam, jer je sve dobro pripremljeno. Zatim, znam da sada ne govorim za sebe samoga, nego da sam jednostavno tu za Gospodina – i da ne moram razbijati glavu hoću li dobro izgledati ili naići na odobravanje i tomu slično. Činim ono što mi je naloženo, svjestan da se to događa za onoga Drugoga i da ovaj Drugi jamči za mene." – Benedikt XVI, o putovanjima, "Svjetlo svijeta"



Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! (Rim 12,14)



Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas! (Mt 5, 10)