Misliti na Božju nazočnost



Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje.
Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne.
Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom.
Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve?

Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili?
Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

Nicolas Herman

31.05.2011. u 15:10 · Ostavi komentar (22) · Isprintaj · #

Isus Krist: Realan Izvještaj o Muci

Medicinski dokazi

Je li Isusova smrt obična predstava, a njegovo uskrsnuće prijevara? Mnogo puta tijekom povijesti Kristovo uskrsnuće pokušalo se osporiti. Jedni tvrde da je pobjegao u Indiju, drugi tvrde da je pobjegao u Egipat. Treći da se samo onesvijestio od iscrpljenosti na križu ili da je dobio sredstvo od kojeg je samo izgledao kao da je umro pa je kasnije oživio od svježeg i vlažnog zraka u grobu. Navode se različite “urote”. Ili da je Poncije Pilat primio mito kako bi omogućio da Isusa skinu s križa prije nego je izdahnuo… Teorija o nesvjestici i dalje cvate u obliku urbanog mita. Pojavljuje se kad god o uskrsnuću razgovaram s onima koji su u potrazi za duhovnim.

Što nam doista govore dokazi? Što se doista dogodilo kod raspeća? Što je kod Isusa bio uzrok smrti? Postoji li uopće mogućnost da je preživio sve te muke? Nadao sam se da će medicinski dokazi pomoći upravo pri rješavanju takvih pitanja. Pokucao sam na vrata istaknutog liječnika koji je opširno i intenzivno proučavao povijesne, arheološke i medicinske podatke povezane sa smrću Isusa Nazarećanina – iako se čini da, s obzirom na činjenicu da je tijelo zagonetno nestalo, nije provedena obdukcija.

Metherella sam potražio jer sam čuo da raspolaže medicinskim i znanstvenim znanjem te iskustvom potrebnim da objasni raspeće. - o toj temi može razgovarati precizno i objektivno, bez emocija. Dr. Alexander Metherell - diplomirao je medicinu (na sveučilištu Miami, na Floridi) - doktorirao strojarstvo (na engleskom sveučilištu Bristol), - govori znanstveničkom preciznošću. - dijagnostičar, član Američkog odbora za radiologiju, djeluje i kao savjetnik Nacionalnog instituta za srce, pluća i krv pri Nacionalnom institutu za zdravlje u Bethesdi, u saveznoj državi Maryland.



Kao nekadašnji znanstvenik koji je predavao na sveučilištu California, uredio je pet znanstvenih naslova, pisao priloge za publikacije u rasponu od časopisa Aerospace Medicine do Scientific Americana. Njegova genijalna analiza stezanja mišića objavljena je u The Physiologistu i u Biophysics Journalu.
Medicinski dokazi - uvod Dok je izlagao, Metherell je nastupao znanstvenički rezervirano, govoreći polagano i metodično, ne dajući uopće znakove unutarnje uznemirenosti i smireno opisujući užasne pojedinosti Isusove smrti.
Medicinski dokazi - uvod Što god da se događalo pod površinom, koliko god ga kao kršćanina uznemirivalo što govori o okrutnoj sudbini koja je zadesila Isusa, sve je to uspijevao prikriti profesionalnošću stvorenom zahvaljujući desetljećima laboratorijskih istraživanja. Davao mi je samo činjenice, zbog kojih sam, uostalom i proputovao pola zemlje.

Mučenje pod križem

Strobel: "Možete li mi opisati što se točno dogodilo Isusu?" upitao sam. Metherell. "Sve je počelo nakon posljednje večere", "Isus je s učenicima otišao na Maslinsku goru - točnije u Getsemanski vrt. Ondje je, sjetit ćete se, cijelu noć molio. Pritom je predviđao događaje dana koji je bio pred njima. Kako je znao kolika je pred njim patnja, posve je prirodno očekivao i veliki psihološki stres."

Strobel: "Samo trenutak ... upravo se tu skeptici slavodobitno smiješe", "U evanđeljima stoji da je u toj fazi iz njegove kože umjesto znoja počela izbijati krv. Nije li to ipak plod malko prebujne mašte? Ne dovodi li to u pitanje vjerodostojnost autora evanđelja?" Metherell : "Nipošto". "Riječ je o stanju koje medicina poznaje pod nazivom hematidroza. Nije osobito često, ali se povezuje s visokim stupnjem psihološkog stresa.

"Pritom težak oblik tjeskobe uzrokuje oslobađanje kemijskih tvari od kojih pucaju kapilare u znojnim žlijezdama. Zbog toga u žlijezde ulazi malena količina krvi pa znoj na površinu tako izlazi pomiješan s krvlju. Nije riječ o nekoj većoj količini krvi, nego o vrlo, vrlo malenoj količini."

Strobel: "Je li to još nekako utjecalo na njegovo tijelo?" Metherell : "Zbog toga mu je koža postala užasno osjetljiva, tako da je morala biti vrlo, vrlo bolna kad ju je sutradan bičevao rimski vojnik."

Strobel: "Recite mi, kakvo je bilo to bičevanje?" Metherell: "Poznato je da su rimska bičevanja bila užasno okrutna. Obično je bila riječ o trideset devet udaraca bičem, no često ih je bilo i više, ovisno o raspoloženju vojnika s bičem. Rimski liktor – izvršitelj kazne



Vojnik bi se služio bičem od ispletenih kožnih remena u koje su bile upletene metalne kuglice. Kad bi bič udario kožu, kuglice bi izazivale modrice, nagnječenja ili kontuzije, koje bi se otvorile nakon daljnjih udaraca. Bič je imao i komadiće oštrih kostiju, koje bi duboko rezale kožu.

Leđa bi nakon toga bila toliko razrezana i izranjavana da su se u dubokim porezotinama katkad nazirali i dijelovi kralježnice. Bič bi sustavno zahvaćao sve od ramena do križa, stražnjice i stražnjeg dijela bedara. Užas." Metherell je načas zašutio. "Nastavite", rekao sam.
"Jedan liječnik koji je proučavao rimska premlaćivanja rekao je: 'S nastavkom bičevanja, porezotine bi prodirale i u donje mišiće kostura i tako biste dobivali uzdrhtale pruge raskrvarenog mesa.' Povjesničar iz 3. stoljeća po imenu Euzebije ovako je opisao bičevanje: 'Ogoljele su se kažnjenikove vene, i sami mišići, tetive, a i utroba žrtve došla je na vidjelo.'

Znamo da bi mnogi umrli od takvog premlaćivanja i prije razapinjanja na križ. U najmanju ruku, žrtva bi proživljavala stravičnu bol i utonula u hipovolemički šok." Metherell je upotrijebio meni nepoznat medicinski izraz. "Što znači hipovolemički šok?" upitao sam.

"Hypo znači 'ispod, nedovoljno', dok se vol odnosi na količinu, volumen, dok se emic na engleskome odnosi na 'krv', pa je tako hipovolemički šok stanje u kojem osoba pati od posljedica gubitka velike količine krvi", objasnio mi je liječnik. "A to ima četiri posljedice.

Kao prvo, srce ubrzava rad jer pokušava tjerati krv koje nema. Kao drugo, pada krvni tlak, zbog čega dolazi do nesvjestice i kolabiranja. Kao treće, bubrezi ne stvaraju urin, kako bi održali postojeći volumen. I kao četvrto, čovjek postaje užasno žedan jer tijelo žudi za tekućinom koja bi nadoknadila izgubljenu količinu krvi."

"Vidite li u evanđeljima dokaze za takvo stanje?" "Da, izvan svake sumnje", odgovorio je. "Isus je bio u hipovolemičkom šoku dok je teturao cestom prema Kalvariji i pritom nosio vodoravnu gredu križa. Na kraju je kolabirao, a rimski je vojnik Šimunu naredio da ponese križ umjesto njega.

Kasnije čitamo da je Isus rekao 'Žeđam' i tada su mu dali gutljaj octa. Zbog strašnih posljedica tog premlaćivanja, uopće nema sumnje da je Isus već bio u teškom do kritičnome stanju, čak i prije no što su mu u dlanove i stopala zarili čavle."



Agonija na Križu

Koliko god opis bičevanja bio stravičan, znao sam da slijedi još odbojniji dio. Razlog je činjenica da povjesničari jednoglasno tvrde da je Isus tog dana preživio bičevanje i da su ga potom stavili na križ - i upravo tu dolazimo do pravih pitanja.
Kad danas osuđene zločince vežu za ležaj i ubrizgavaju im otrov, ili za drvenu stolicu i podvrgavaju ih strujnom udaru, sve se odvija u vrlo kontroliranim okolnostima. Do smrti dolazi brzo i posve predvidivo. Mrtvozornik pomno određuje trenutak u kojem je nastupila smrt. Iz velike blizine svjedoci prate sve, od početka do završetka.
No koliko je smrt bila sigurna i pouzdana kad je riječ o tom surovom, polaganom i poprilično nepreciznom načinu smaknuća koji nazivamo raspećem? Štoviše, većina ljudi točno ne zna kako križ usmrćuje žrtve. A bez stručnog mrtvozornika koji bi službeno potvrdio Isusovu smrt, je li moguće da je smrt izbjegao izmučen i raskrvaren, ali ipak živ?
Sada sam se posvetio upravo tim temama. "Što se dogodilo kad je došao na mjesto raspeća?" upitao sam. "Ondje su ga vjerojatno položili, raširili mu ruke i čavlima ih učvrstili za vodoravnu gredu. Ta poprečna greda nazivala se patibulum, i u to je vrijeme bila odvojena od okomite grede, trajno postavljene u zemlju."
To mi je bilo teško zamisliti. Trebao sam još pojedinosti. "Kako su ih učvrstili i gdje?" "Rimljani su se služili klinovima dugačkima petnaestak centimetara. Njima su probijali ručne zglobove", rekao je Metherell i prstom pokazao mjesto na dva-tri centimetra ispod lijevog dlana. "Samo trenutak", prekinuo sam ga. "Mislio sam da su mu čavlima probili dlanove. Tako je na svim slikama. Štoviše, riječ je o uobičajenu simbolu koji prikazuje raspeće."
"Klinovi ili šiljci išli su kroz zapešće", ponovio je Metherell. "Bio je to čvrst položaj zahvaljujući kojem dlan ostaje nepomičan. Da su probijali dlanove, zbog težine tijela koža bi pucala i tijelo bi palo s križa. Stoga su šiljke zabijali u zapešće, iako se ono u tadašnjem jeziku smatralo dijelom šake.
Važno je shvatiti i da je takav klin najčešće prolazio mjestom kojim prolazi središnji živac. Riječ je o najvećem živcu koji vodi do šake, a takav čavao nedvojbeno bi ga prekinuo." Budući da poznajem tek osnove anatomije, nije mi bilo posve jasno što to znači. "O kakvoj je boli riječ?" upitao sam.

"Recimo to ovako", odgovorio je. "Znate kakvu bol osjetite kad se negdje slučajno udarite u lakatnu kost? Tu je zapravo riječ o jednom drugom živcu. Takav je slučajan udarac vrlo bolan.
Sad zamislite da kliještima stišćete i izokrećete taj živac", rekao je, pritom naglašavajući riječ stišćete i okrećući zamišljena kliješta. "Iskusili biste bol sličnu onome što je osjećao Isus." Lecnuo sam se i stao se meškoljiti od nelagode.

"Bol je bila krajnje nepodnošljiva", nastavio je. "Štoviše, doslovce neopisiva riječima. Za nju su morali izmisliti novu riječ: excruciare. U doslovnome smislu korijen tog izraza znači 's križa'. Promislite malo: morali su stvoriti novu riječ jer u jeziku nije bilo izraza kojim bi se opisala intenzivna patnja i bol koju čovjek osjeća kad je razapet na križu.
Gredu su potom postavili na okomiti držač i tako podignuli Isusa na križ te mu šiljcima probili stopala i tako ga učvrstili za okomiti dio. Pri tom su mu, dakako, stradali živci u stopalima, tako da je bol i u tom slučaju bila sličnog intenziteta."
Zgnječeni i prekinuti živci već su sami po sebi užasna stvar, no mene je zanimalo kako je na Isusa djelovalo to što je visio s križa. "Kako je to opterećivalo njegovo tijelo?"
Metherell je odgovorio ovako: "Kao prvo, ruke su mu se odmah razvukle, vjerojatno za petnaestak centimetara u duljinu, a oba se ramena iščašila - to je moguće odrediti jednostavnim matematičkim jednadžbama.
Tako je ispunjeno starozavjetno proročanstvo iz 22. psalma, u kojem se raspeće predviđa stotinama godina prije samog događaja i gdje stoji: 'Sve mi se kosti rasuše.'" Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Ps 22,15/19



Uzrok smrti

Metherell je vrlo zorno dočarao bol na početku raspeća. No mene je zanimalo što u završnici prekida život žrtve raspeća jer je riječ o pitanju presudnom za odgovor na pitanje je li smrt moguće odglumiti ili izbjeći. Stoga sam se izravno raspitao o uzroku smrti.

"Kad čovjek visi tako, u okomitu položaju," odgovorio je Metherell, "raspeće je u biti užasno bolno, usporeno umiranje od gušenja.

Razlog leži u tome što pritisak na mišiće i dijafragmu prsa dovodi u položaj udaha. U biti, da bi ispustio zrak, čovjek se mora pridignuti nogama, kako bi na trenutak smanjio napetost mišića. Pritom čavao prolazi kroz stopalo i na kraju se zaustavlja uz tarzalne kosti.

Nakon što je ispustio zrak, čovjek bi se morao malo opustititi i ponovno udahnuti. Za izdah bi se ponovno morao pridignuti, krvavim leđima derući po grubom drvu križa. To bi tako trajalo sve dok ga ne bi obuzela potpuna iscrpljenost pa se više ne bi mogao pridizati i disati.

Kad uspori disanje, čovjek upada u takozvanu respiratornu acidozu - ugljični dioksid u krvi razlaže se kao ugljikova kiselina, zbog čega se povećava kiselost krvi. To u završnici dovodi do poremećaja ritma srca. Zapravo, uz toliko nepravilan rad srca, Isus bi znao da je došao trenutak smrti te u tom trenutku izgovoriti: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj", nakon čega je umro od srčanog aresta."

Nikada ranije nisam čuo toliko jasno objašnjenje smrti na križu. Međutim, Metherell još nije završio. Još i prije nego što je umro - a to je također važno - zbog hipovolemičkog šoka srce mu je neprestano ubrzano radilo, što je također dalo prilog zatajenju srca, rezultirajući skupljanjem tekućine u membrani oko srca, što se naziva perikardijalnom efuzijom, kao i oko pluća, a to je takozvana pleuralna efuzija."

"Zašto je to važno?" "Zbog toga što se dogodilo kad je do njega došao rimski vojnik koji mu je, poprilično uvjeren da je Isus mrtav, u područje slabina, s desne strane, zario koplje. Vjerojatno je riječ o desnoj strani. To ne znamo pouzdano, ali po opisu se čini da je po svoj prilici riječ o desnoj strani, između rebara.

Izgleda da je koplje prošlo kroz desno plućno krilo i zarilo se u srce pa je, kad je vojnik izvukao koplje, iz tijela izišlo i nešto tekućine - perikardijalne i pleuralne efuzije. Ta je tekućina prozirna, poput vode, a za njom je istekla velika količina krvi, što u svom evanđelju navodi svjedok Ivan."

Ivan vjerojatno nije imao pojma zašto vidi i krv i prozirnu tekućinu - laik poput njega to nikako ne bi očekivao. Ipak, Ivanov je opis dosljedan s očekivanjima suvremene medicine. U prvi mah čini se da to pridaje vjerodostojnost Ivanu kao svjedoku. Međutim, činilo se da u svemu postoji i velik nedostatak.

Izvadio sam Bibliju i potražio Evanđelje po Ivanu, 19,34. "Samo trenutak, doktore", pobunio sam se. "Kad pomno pročitate Ivanove riječi, uvidjet ćete da je vidio da iz tijela izlaze 'krv i voda'. Riječi je hotimice naveo tim redom. No, prema vašem prikazu, prva bi iz tijela izišla bistra voda. Riječ je o važnom razmimoilaženju."

Metherell se blago nasmiješio. "Nisam stručnjak za grčki," rekao je, "no prema onima koji dobro poznaju taj jezik, redoslijed riječi u starom grčkome jeziku nije se nužno određivao prema slijedu, već prema važnosti. Kako je krvi bilo daleko više nego vode, znači da bi bilo logično da Ivan prvo spominje krv."

Priznao sam da je to moguće, ali sam to ipak zapamtio kao nešto što još moram kasnije potvrditi. "U kakvom je u toj fazi stanju bio Isus?" upitao sam. Metherell me pogledao izravno u oči. Odgovorio je krajnje odlučno i uvjereno. "Nema ni najmanje sumnje da je Isus bio mrtav."

Odgovor skepticima

Činilo se da dokazi u cijelosti potkrjepljuju tvrdnje dr. Metherella. No bilo je još pojedinosti kojima sam se htio pozabaviti - preostala je i još jedna osjetljiva točka u njegovu prikazu koja bi vrlo lako potkopala vjerodostojnost biblijskoga prikaza.

"U evanđeljima stoji da su vojnici slomili noge dvojici koju su razapeli s Isusom", rekao sam. "Zašto?" "Ako su željeli ubrzati smrt - a s obzirom na blizinu šabata i Pashe, židovski vođe to su svakako htjeli riješiti prije zalaska Sunca - Rimljani su se vjerojatno poslužili željeznom šipkom ili kratkim rimskim kopljem i tako žrtvi slomili potkoljenice. Čovjek se tako ne bi mogao pridizati da diše, a do smrti zbog gušenja došlo bi za samo nekoliko minuta.
Dakako, u Novom zavjetu piše da Isusu nisu prebili noge jer su vojnici već zaključili da je mrtav pa su to samo potvrdili kopljem. Riječ je o još jednom ispunjenju starozavjetnog proročanstva o Mesiji: «Nijedna mu se kost neće slomiti."
Ponovno sam ga prekinuo. "Neki su pokušali baciti sumnju na prikaze u evanđeljima, napadaj ući priču o raspeću", rekao sam. "Primjerice, u jednom davnom članku u Harvard Theological Reviewu zaključuje se kako postoji 'nevjerojatno malo dokaza da su čavlima probijali stopala osobe na križu.' Umjesto toga, stoji u članku, žrtvi su ruke i noge za križ vezivali konopcima Ne mislite li da to dovodi u pitanje vjerodostojnost novozavjetnih prikaza?"

Dr. Metherell pomaknuo se tako da je sad sjedio na rubu naslonjača. "Ne," odgovorio je, "jer je arheologija utvrdila da je korištenje čavala, ili šiljaka, povijesna činjenica - iako nedvojbeno priznajem da su se ponekad koristili i konopci." "Koji su dokazi za to?"

"Godine 1968. arheolozi su u Jeruzalemu pronašli ostatke približno trideset petero Židova koji su umrli tijekom ustanka protiv rimske vlasti, negdje oko 70. g. Jedna žrtva, po svemu sudeći, čovjek se zvao Yohanan, bila je razapeta. U njegovu stopalu pronašli su sedamnaest centimetara dugačak čavao, uz komadiće maslinova drva s križa. Riječ je o izvrsnoj arheološkoj potvrdi ključne pojedinosti u opisu raspeća."

Svaka čast, pomislio sam. "No još jedna prijeporna pojedinost odnosi se na stručnost Rimljana u utvrđivanju Isusove smrti", istaknuo sam. "Ti su ljudi bili vrlo primitivni kad je riječ o shvaćanju medicine, anatomije i tako dalje - kako znamo da nisu jednostavno pogriješili kad su ustvrdili da Isus više nije živ?"

"Priznajem da ti vojnici nisu studirali medicinu. No sjetite se da su bili stručnjaci za ubijanje - to im je bio posao i odrađivali su ga vrlo dobro. Bez imalo sumnje znali su kad je netko mrtav, a to zapravo doista nije tako strašno teško utvrditi.
Osim toga, kad bi zatočenik nekim slučajem pobjegao, smaknuli bi za to odgovorne vojnike, tako da su i te kako imali motiva biti posve sigurni da su sve žrtve pri skidanju s križa doista mrtve."

Završni argument

Pozivajući se na povijest, medicinu, arheologiju, čak i rimska vojna pravila, Metherell je pokrio sve eventualne rupe: Isus nikako nije mogao s križa sići živ. Ipak, još sam ga malko pritisnuo. "Postoji li ikakva mogućnost - bilo kakvi izgledi - da je Isus sve to nekako preživio?"

Metherell je odmahnuo glavom i uzdignuo prst, naglašavajući riječi. "Aposlutno ne", rekao je. "Sjetite se da je još prije početka razapinjanja bio u hipervolemičkom šoku od silnog gubitka krvi. Nikako nije mogao odglumiti smrt jer čovjek ne može dugo glumiti da ne može disati. Osim toga,
koplje koje su mu zarili u srce u svakom bi slučaju definitivno riješilo stvar. A Rimljani se nisu htjeli izložiti opasnosti od toga da i sami poginu zbog previda, u slučaju da se on izvuče živ." "Dakle," rekao sam, "kad vam neki kažu da se Isus možda samo onesvijestio na križu ... " "Kažem im da je to nemoguće. Riječ je o maštovitoj teoriji bez uporišta u činjenicama.
I unatoč tome, još nisam bio posve spreman odustati od iste teme. lako sam znao da ću time možda naljutiti i uzrujati sugovornika, rekao sam: "Pretpostavimo da se nekako dogodilo nemoguće i da je Isus na neki način preživio raspeće.
Recimo da je uspio pobjeći iz platnenog ovoja, ukloniti divovski kamen s ulaza u grob te proći pokraj rimskih vojnika koji su ondje stražarili. U kojem bi stanju, s medicinskog stajališta, bio u trenutku kad je pronašao učenike?"
Metherell nije bio odviše voljan priključiti se toj igri. "Ponavljam," naglasio je, sad već nešto energičnije, "nema teorije da je preživio križ.
Ali da se to nekako i dogodilo, kako bi hodao ako su mu stopala bili probijena čavlima? Kako bi se ubrzo zatim pojavio na putu za Emaus, hodao kilometrima i kilometrima? Kako bi se služio rukama, onako istegnutima i iščašenima? Nemojte smetnuti s uma i da je na leđima imao velike rane te ranu od koplja u prsnom košu."
U tom je trenutku načas zašutio. Nešto mu je kliknulo u glavi i sad je već bio pripravan iznijeti završni argument koji će definitivno, jednom za svagda, probosti srce teorije o nesvjestici. Riječ je o argumentu koji nitko nije uspio pobiti još otkako ga je 1835. iznio njemački teolog David Strauss.

"Čujte," rekao je Metherell, "čovjek u takvu stanju nikako ne bi mogao nadahnuti učenike da šire glas o tome kako je Gospodar života koji je nadvladao smrt.

Shvaćate što želim reći? Nakon tako užasnih muka i zlostavljanja, uz katastrofalan gubitak krvi i traumu, izgledao bi toliko jadno da ga učenici ni slučajno ne bi slavili kao nekoga tko je čudesno pobijedio smrt. Žalili bi ga i pokušavali izliječiti.
Stoga je upravo apsurdno misliti da su sljedbenici, ako im se ukazao u tako užasnu stanju, osjetili potrebu da utemelje i šire pokret na temelju nade da će i oni jednom uskrsnuti u takvom obliku. Jednostavno nema teorije ... "

Pitanje za srce

Uvjerljivo i majstorski, Metherell je svoju argumentaciju iznio tako da nije ostavio mjesta ni tračku sumnje. Pritom se usredotočio isključivo na pitanje "kako"; kako su Isusa smaknuli tako da je smrt bila apsolutno sigurna?
No dok smo dovršavali razgovor, učinilo mi se da nešto ipak nedostaje. Upoznao sam se s njegovim znanjem, no nisam došao do njegova srca. I tako sam, kad smo već stajali i rukovali se na rastanku, osjetio potrebu da postavim i pitanje "zašto".
"Prije nego što pođem, dopustite da vas upitam još nešto. Zanima me vaše mišljenje ... ne stručno, medicinsko, ne znanstvena procjena, već nešto iz srca." Osjetio sam kako njegovi obrambeni mehanizmi pomalo popuštaju. "Da", rekao je, "recite, a ja ću pokušati odgovoriti."
"Isus se hotimice izložio čovjeku koji ga je izdao, nije se opirao privođenju, nije se branio na suđenju - bilo je očito da se svojevoljno podvrgava onome što ste nazvali ponižavajućim mučenjem uz neviđenu bol. Zanima me zašto. Što jednog čovjeka uopće može nagnati da pristane na takvu kaznu?"

Alexander Metherell - ovaj put čovjek, a ne liječnik - očito je tražio odgovarajuće riječi. "Iskreno govoreći, mislim da običan čovjek to ne bi bio u stanju učiniti i podnijeti", odgovorio je na kraju. "No Isus je znao što se sprema i bio je voljan to izdržati jer nas je jedino tako mogao otkupiti ¬ služeći kao naša zamjena i plaćajući smrtnom kaznom koju smo mi zaslužili pobunom protiv Boga. To je bio smisao njegove misije dolaska na Zemlju."

I nakon tih riječi slutio sam da Metherellov nesmiljeno racionalan, logičan i organiziran um nastoji svesti moje pitanje na najtemeljniji odgovor koji dalje nije moguće reducirati.
"Stoga, kad pitate koji su mu bili motivi," zaključio je, "eto ... čini mi se da se odgovor može sažeti u jednu riječ - ljubav."

Dok sam se automobilom udaljavao od njegove kuće, upravo mi je taj odgovor neprestano odzvanjao mislima.

(STROBEL, Lee, Slučaj Isus, Barka, Zagreb, 2006. str. 212-224).


24.05.2011. u 17:26 · Ostavi komentar (65) · Isprintaj · #

Žena koja je preživjela pobačaj

Video govori sve.




http://www.stopabortus.com/

21.05.2011. u 09:03 · Ostavi komentar (49) · Isprintaj · #

Pokret Novog Ateizma

Novi ateizam je pokret osnovan od strane nekoliko svjetski poznatih intelektualaca prije nekoliko godina. Termin Novi Ateizam prvi put je formiran u američkom magazinu Wired 2006. godine i oslanja se na nekoliko svjetskih bestsellera koji su polučili globalni uspjeh kod publike što je i dovelo do osnivanja pokreta od strane autora bestellera.



Glavni predstavnici novog ateizma su biolog Richard Dawkins, neuroznanstvenik Sam Harris, filozof Daniel Dennet i britanski novinar Christopher Hitchens. Zbog svoje snažne volje i mnogih kampanja da se suprostave religiji prozvani su Četiri jahača Apokalipse/The Four Horsemen of the Apocalypse.

U suštini, novi ateistički pokret vođen od strane tih intelektualaca ne donosi zbilja ništa novo u svojim argumentima i spoznajama. Ono što je novo jest to što je pokret snažno organiziran, agresivan u svojim predavanjima i promidžbenim kampanjama po raznim ustanovama i institucijama i kao takav je po naravi fundamentalistički. Ateizam je uvjerenje da Bog ne postoji, da ne postoji nikakva duhovna stvarnost, dakle radi se o uvjerenju koje je po definiciji spoznajno i zahtijeva čvrst argumet i dokaz. Međutim, dokaze i argumente koji uvjerljivo opovrgavaju Božju egzistenciju nisu iznešeni niti od jednoga predstavnika ateizma.

Ateistički intelektualci svoje ideje i stavove promoviraju po raznim sveučilištima studentima i mladim ljudima, uvjeravajući ih u štetnost religije i zla koja su počinjena pod njenim okriljem. Čineći to vrlo samouvjereno i agresivno sa mnogo predrasuda i nepoznavanja određenih detalja i okolnosti povijesnih događaja pokušavaju stvoriti jedan vrlo negativan utjecaj prema vjerskim vrijednostima.

Negativni stavovi se obično oslanjaju na događaje koje su imale posljedice za društvo a dogodile su se pod religijskim djelovanjem, spominjući srednjovjekovnu inkviziciju koju često prenapuhuju, islamske ekstremiste i skandale koje potresaju katoličku Crkvu. Pritom zanemarjući strahote i krvoločne režime koji su se odigrali u 20. stoljeću pod okriljem ateističkih ideologija vođene od strane bešćutnih diktatora koji su odgovorni za najviše stradavanja i ugnjetavanja u novijoj povijesti.

Pritom često zloupotrebljavaju Hilterovu ličnost nastojeći ga prikazati kao katolikom da bi opravdali svoja stajališta. Iako se on osobno odrekao katoličke vjere u mladosti i upravo kršćansku vjeru smatrao zlom radi toga što ga je kršćanska vjera sprečavala u krvoločnoj ideologiji darvinizma, odnosno opstanka jačega i nastanka razvijenijeg čovjeka - što je dovelo do židovskog holokausta. Nadalje, Hitler i ostali tirani prošloga stoljeća nisu imali nikakve kršćanske svjetonazore. Za vrijeme Staljinova režima došlo je do gotovo 20 milijuna ubijenih u ime bezbožne ideologije.

Također je bilo slučajeva ubijanja onih koji su posjedovali Bibliju ili su se prekrižili na javnom mjestu. Predvodnici novoga ateizma obično opovrgavaju te zločine da su se zbili u ime ateizma, kriv je nadasve komunizam, što je nadasve slab pokušaj obrane ateizma kao ideologije koja vodi do destrukcije i genocida. Jedan intelektualac je izjavio da je Staljin u jedno bio siguran glede svoga zločina - bio je siguran da ga Bog nije gledao. Dok je religiju vidio kako kamen spoticanja za društveni napredak, njegova ideologija dovela je do znatnoga smanjenja ljudske populacije u tadašnjoj Rusiji.



Također, za vrijeme francuske revolucije koja je bila predvođena od strane protivnika crkvene vlasti, dovela je do stradavanja 2 000 000 katolika, francuskih državljanja, što je daleko gore od crkvene inkvizicije koja se zbila u poprilično zaostalije doba. Ateistički fundamntalisti novoga pokreta obično previđaju ove činjenice da bi opravdali svoja stajališta. Iz svega je očito da do dekadencije društva i stradavanja upravo dolazi do odsutnosti svijesti o Božjoj prisutnosti koja je bila vođena bezbožnim ideologijama. Ironično je da su ove ideologije prvenstveno vođene poradi napretka društva i uspostavljanja utopijske države. 20. stoljeće dalo je brojne vizije napretka i ideologija, dok je druga strana da je ono i slika najstrašnijih zločina u novijoj povijesti.

U današnjem vremenu, kada vlada diktatura moralnog relativizma, sve se čini da se kršćanske vrijednosti eliminiraju i uspostave norme po mjerilima svjetovnih ideala koje bi vodile do izgradnje pojedinca i zamjenile autoritet Boga i na pijedestal postavili samoga čovjeka. No promatranjem današnjeg društva u klimi etičkog relativizma očito je da je došlo do dehumanizacije društva. Što je nekada smatrano vrlinom danas je predmetom ismijavanja. Presijecanje duhovne povezanosti sa Bogom, sa kršćanski vrijednostima ne vodi utopijskom društvu. Ono postaje dekadentno i samodestruktvino, što se sve više očituje, a u čemu svoj udio imajuponajviše ateističke i sekularne idologije koje se medijski eksponiraju.

Na intelektualnom nivou marširaju jahači apokalipse, s ciljem da ponište kršćanske vrijednosti, da pojedinac preuzme ulogu Boga na sebe samoga. To je toliko puta pokušano u prošlosti što je dovodilo do destrukcije na svim mogučim razinama a što predvodnici toga pokreta previđaju i zanemaruju.

Glavna premisa koju se drže četvorica vodećih ateističkih intelektualaca je sljedeća: Pošto je pod religijskim okriljem učinjeno puno zla - Bog ne postoji. Na javnim debatama apologeti vjere su jasno upozorili da takav zaključak ne slijedi i vrlo je nategnut. Ono što se dogodilo pod religijskim okriljem ne govori o samoj naravi i istinosti religije, u ovom slučaju kršćanstva.

Britanski novinar Christopher Hitchens, koji je jedan od četvorice predvodnika ateističkog pokreta je glavni promotor te ideje. Do počinjenja zla koja su se događala u crkvenoj povijesti upravo je otpadništvo od kršćanstva i odvajanje od Kristove poruke koja se bazirala na miroljubivosti, čak i prema neprijateljima. Christopher Hitchens i ostali ne mare puno za teologiju i metafizičku narav kršćanstva. Nadalje, nitko od četvorice predvodnika nije dublje upučen u teologiju, Pavlova učenja, ranocrkvene spise koja odražavaju snažnu kršćansku poruku. Razlozi za suprostavljanje kršćanstvu očito nisu intelektualni, više emocionalni razlozi koji su predvođeni moralnim otporom s ciljem lišavanja odgovornosti prema kršćanskom životu.


Richard Dawkins - Iluzija o Bogu


Ovdje ću dati osvrt na najpoznatijeg predstavnika novoga ateizma. Richard Dawkins je britanski evolucijski biolog. Dao je veliki doprinos u razvoju biologijskog i genetskog istraživanja, ali kada dolazi do njegova osvrta na religiju i na teološka tumačenja zbilja pokaziva veliku količina neznanja i predrasuda zasnovanih više na osobnoj odbojnosti i mržnji prema religiji nego na neznanju.

Djelo u kojoj je pokušao opovrgnuti Božje postojanje i istinost kršćanstva zvoe se Iluzija o Bog/The God Delusion objavljenoj 2006. godine. knjiga je postala svjetski besteler i zadovoljila mnoge koje dijele slična mišljena. Uskoro je Dawkins naišao na brojne kritike koje su se objavile i u mnogim knjigama opovrgavajući njegova predrasudna i nategnuta mišljenja, pogotovo kada se radi o religijama. S jedne strane Dawkins pokušava dokazati neracionalnost vjerovanja u Boga a na znanstveni način pokušava pokazati gotovo sigurnu nemogučnost postojanja Tvorca svemira.

Dawkinsov osvrt na napadanje religije svodi se na zla koja su počinjena od strane religijskih sljedbenika, često izdvajajući predmet iz konteksta i citirajući izjave ateističkih autoriteta iz stranice u stranicu, naravno s ciljem da bi održao svoja stajališta. Također se protivi da bi djecu trebalo podučavati o vjeri nazivajući to indoktrinacijom, pa i čak zlostavljanjem djece, dok s druge strane smatra da bi trebalo djecu podučavati da su produkt razvoja nižih vrsta životinja. Dawkinsov napad na religiju je ispunjen mržnjom više nego kritičkim razmatranjem što se može vidjeti da često rabi pogrdne pridjeve kada pokušava izraziti svoje ekspresije nada religijom.

O kršćanstvu i tumačenju Biblijskih tekstova i citata Dawkins daje katastrofalno neznanje, što su napomenuli i krititičari njegovih razmatranja. Ono što Dawkins pokušava, jest izvaditi predmet iz konteksta da bi ga proizvoljno protumačio održavajući tako svoja stajališta. međutim, ne uspijeva povezati svoja stajališta koja bi se logički nadovezala s tim da je Bog iluzija, kako tvrdi. Duhovna svjedočanstva, mistične spoznaje i ostala vjerska iskustva za Dawkinsa su samo plod halucinacija. Da bi održao ovu tvrdnju daje vrlo slabašne analogije.

Dawkins stajalište o vjeri u Boga uspoređuje sa vjerom u konja Jednoroga iz bajke, tumačeći kako obadva vjerovanja imaju jednako dokaza za postojanje. Ja se samo pitam kakve veze Jednorog ima sa nastankom svemira, fizikalnih zakona, pojavom čovjeka i njegove sudbine i egzistencije. Završio bih članak sa snažnim citatom apostola Pavla koji kao da je predvidio ovo vrijeme:

Jer, doći će vrijeme kad ljudi zdrava nauka neće podnostiti
nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje
kako im godi ušima; od istine će uho odvračati,
a bajkama se priklanjati.'' (2 Tim 4, 2-4).
------------------------------------------------------------
Preuzeto sa http://maximus-freethinker.blogspot.com/2011/02/fundamentalisticki-pokret-novi-ateizam.html

12.05.2011. u 10:00 · Ostavi komentar (44) · Isprintaj · #

Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja - bl. Ivan Merz

Danas, 10. svibnja, je spomendan hrvatskog blaženika Ivan Merza. Više o njemu možete naći na http://www.ivanmerz.hr/index.php.



bl. Ivan Merz 1896.-1928.


Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja

"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10.rujna 1994.god., prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj da se bolje upoznamo s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958.god; a od 1986.god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. Već na početku ovog kratkog prikaza njegove biografije želimo naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K "SUNCU"!

Kratka biografija

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti... On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima... Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

Misli blaženog Ivana Merza

O životu i smrti

Pitanje tajne života i postojanja Ivanu Merzu se nametalo već u prvim godinama mladenaštva. Problem smrti i trpljenja s čime se na poseban način svakodnevno suočavao na fronti za vrijeme rata potpuno je promijenio njegov pogled na svijet. Jedini zadovoljavajući odgovor na problem života i postojanja postupno otkriva u kršćanskoj vjeri.

Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće!

Kojom li brzinom ta neizmjernost juri i okreće se, a čovjek, sve to misli. Kuda to vodi? Zašto čovjek ima tijelo, kad je on u biti duša? Zašto? Kuda? Kako? Vječne tajne.

Najviše me zanima filozofija života. Želim prodrijeti u misterij života.

Religiozni život, misao na Vječnost, Smrt, Ljubav, to je nešto veliko.

Život nije uživanje, nego žrtva.

Život je borba za Istinom i promotrimo ga.

Život nam mora biti žrtva, da mnogo lijepoga ne gleda.

Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.

Trebamo nastojati zasladiti i ovo kratko doba života asketskim životom.

Osjećam kako je ovaj život samo prolazna faza u onaj trajni.

Ne protivimo se harmoniji koja vlada u svemiru.

Život je kratka teška kušnja i tko ovu preboli stupa u život pun sjaja i boja.

Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života.

Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet čini mu se snom.

Čovjek u samoći i tami osjeća da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim.

Najvažnije je pitanje za čovjeka problem smrti.

Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.

O Bogu

Ivan promatra stvoreni svijet oko sebe i logičkim razmišljanjem zaključuje na postojanje Stvoritelja koji svime upravlja. Njegova vjera u Boga, međutim, prolazila je kroz krize i sumnje. Postupno, napose kroz iskustvo patnje u ratu, njegova se vjera pročišćava, učvršćuje i on raste u čežnji i ljubavi za sjedinjenjem s Bogom.

Sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote.

Tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga koji je bio u početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.

Božje melodije drže i napunjaju sav svemir.

U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim.

Za Bogom naše srce eruptivno teži.

Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog.

Vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini.

Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.

Kad Bog postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.

Ako vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja.

Ljubav prema roditeljima mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru.

Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja.

Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu.

Najbolja apologija Božjega djelovanja u čovječanstvu jest jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta.

Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem ne može stvoriti jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta. To je djelo Sile, koja je iznad nas i koju mi tražimo i želimo spoznati.


O religiji

Čitajući Ivanov dnevnik zapažamo kako je preko umjetnosti i potom kroz osobno razmišljanje Ivan dolazio do spoznaje prave religije i njezine vrijednosti za svoj osobni život. Pravu religiju Merz pronalazi jedino u katoličkoj vjeri kojoj će potom posvetiti cijeli svoj život.

Razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija.

Religija je bez molitve mrtva.

Narod bez religije spada u zoologiju.

Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Svetom Pismu i namjerama Svevišnjega to je molitva.

Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama.

Moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu s Praizvorom.

Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu.

Naš duh teži za savršenim, velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak visina.

Crkva

Središnja ideja Merzove duhovnosti bila je ljubav prema Crkvi koja je proizlazila iz svakog njegova napisanog retka i javnog djelovanja. Duboko je ušao u otajstvo Crkve kao Mističnog Tijela Kristova, iz čega je potom slijedio njegov apostolski angažman. I u Crkvi kao instituciji Merz vidi prisutnog Krista, napose u osobi rimskog biskupa Pape.

Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku.

U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.

Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.

I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru.

Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu.

Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji.

Crkva je vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva.

Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva.

Crkva je velebni odraz samog neizmjernog Krista.

Konačna svrha ljudi jest doći u Kraljevstvo Kristovo u koje dolaze jedino po Crkvi.

Sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost.

Liberalni vijek nam prikazuje Katoličku Crkvu kao da dokida čovječju slobodu, kao da ona uvijek nešto zabranjuje... Recimo, hvala Bogu, da nas ima tko na vrijeme upozoriti na pogibelji koje prijete sa svih strana.


Euharistija



Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!

Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav - nama daje!

Pričest je izvor života.

Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.

Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.

Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom - Stvoriteljem.

Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.

Molitva

Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan primjer vjere i ljubavi prema Kristu i Crkvi. U svom kratkom životu Ivan je uz pomoć Tvoje milosti postigao mnoge vrline i potaknuo nas da nasljedujemo njegovu predanost u Tvoju svetu volju, strpljivost u podnašanju križeva svakodnevnog života, te nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Njegov neumorni rad za proširenje Kristova Kraljevstva u dušama mladih mnoge je priveo Tebi koji jedini daješ čovjeku pravi smisao života. Uvjereni da Ti je Ivan svojim svetim životom omilio, molimo Te da ga se udostojiš proslaviti čašću oltara kako bi njegov primjer pomogao ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini. Udijeli nam milost da nasljedujemo čvrstoću njegove vjere, nesebičnost njegove ljubavi, te apostolsku revnost da se tako približimo idealu kršćanske savršenosti koji nam je on svojim životom pokazao. Njegovim zagovorom udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim.... ako je to na korist mojoj duši, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Imprimatur. Br. 1415. – Zagreb 25. VII. 1979. – Nadbiskupski duhovni stol. Dr. Josip Lach, biskup.

10.05.2011. u 00:00 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Kršćanfobija by Krešimir Miletić

Mada ne namjeravam pisati detaljni osvrt na sinošnju tribinu u oratoriju sv. Filipa Nerija
šteta je ne osvrnuti se na hvale vrijedno predavanje.

Predavač je bio Krešimir Miletić, javnosti vjerojatno poznatiji po pokretu 'Stop kršćanofobiji'.

Image and video hosting by TinyPic

Istina, naša kršćanska mjera za ljude nije koliko netko jezika govori, niti koliko diploma ili titula ima,
ali ipak je dobro spomenuti da se radi o osobi koja uza svu naobrazbu i aktivnosti
IMA ČETVERO DJECE.
A ako krćšani, koji i na taj način svjedoče svoje uvjerenje, nisu diskriminirani -
kako to da se nekog s većim brojem djece automatski smatra 'zaostalim'...?
Ali ne ostavimo po strani ni ono drugo, kako ne bi netko mislio da u crkvu idu 'zatucani', 'zaostali', ...

Krešimir Miletić, rođen 1973. u Zagrebu.
-Završio je Matematičko – informatički obrazovni centar 'Vladimir Popović' (MIOC) u Zagrebu.
-Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, Pravni fakultet, smjer diplomirani socijalni radnik na temu:
Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj.
-Nakon završetka fakulteta radio je u Fondazione RECOBOT, Hrvatskom caritasu, Gradskom uredu za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje i Caritasu Zagrebačke nadbiskupije.
-Trenutno je zaposlen u Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.
-U postupku je izrade završnog pismenog rada na poslijediplomskom specijalističkom studiju 'Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje' Katoličkoga bogoslovnog fakultveta Sveučilišta u Zagrebu.
-Od ranih studentskih dana intenzivno volonterski djeluje u nekoliko udruga, a na poseban način u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu kod franjevaca konventualaca.
Predsjednik je Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac koju je i utemeljio 2002. te Hrvatskog bračnog i obiteljskog saveza CRO-BIOS koji okuplja 15 obiteljskih udruga s područja Republike Hrvatske.
-Osim redovnog obrazovanja završio je niz edukacija i nekoliko certifikata s područja građanskog odgoja, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, psihosocijalnog tretmana maloljetnih počinitelja nasilja, rada s djecom koja imaju rizično ponašanje i dr.
-Višegodišnji je vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb Zagreb u ulozi voditelja mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi.

Kako i takav netko uspjeva biti angažirani vjernik - laik?
Pa zasigurno ne bi uspjevao biti toliko angažiran bez razumijevanja i požrtvovnosti supruge,
a i Božje pomoći naravno, dokle god radi za Istinu i veću slavu Božju.

Nikad me nije toliko zanimala politika i što radi vlast pa s tim u vezi i kakva je stvarna situacija u vrhu naše zemlje koja donosi zakone...
A ti zakoni su važni. Jako važni. Po tim zakonima krćanin koji se čvrsto drži svojim uvjerenja može biti OPTUŽEN (za diskriminaciju...) Kako jedan takav zakon može biti donijet u KATOLIČKOJ ZEMLJI? ... (duga priča, ta o diskriminaciji...)
Ipak, o onom što je važno i jako važno u medijima malo čujemo i čitamo. Zašto je to tako?
Zašto nam samo RIJETKI ŽELE GOVORITI ISTINU? Je li moguće da je cijeli vrh vlasti toliko pokvaren i korumpiran da nam nitko ne želi DOBRO... I svi se samo brinu za svoj položaj i svoju udobnost!?!?

Ne smatram se dovoljno kompetentnom prenositi sadržaj Krešimirove tribine
ali ipak... pokušavam dati neki svoj mali doprinos onom što on i njegova udruga nastoje činiti.
..............

Tema je bila 'KRŠĆANOFOBIJA - diskriminacija katolika u Hrvatskoj'

* Kaže kad o tome govori kako ga neki čudno gledaju i pitaju se šta mu je - kao da ne zna 'kolike sve povlastice katolici imaju, veće nego zaslužuju...'
* „Dobro je dokumentirano da su kršćani najdiskriminiranija i najprogonjenija vjerska skupina“ kardinal Tarcisio Bertone, šef vatikanske diplomacije, na samitu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju održanog u Kazahstanu 1. prosinca 2010.
Izvješće tako upućuje kako je diljem svijeta progonjeno 100 milijuna kršćana, a da je 75% svih vjerskih progona usmjereno protiv kršćana.

*Kako to da onda i PAPA BENEDIKT, prošle godine, govori o zabrinjavajućoj činjenici DISKRIMINACIJI KRŠĆANA...?
(papa Benedikt XVI. u govoru predstavnicima britanskog društva u Westminsterskoj palači 17. rujna 2010. izjavio:
„Ne mogu, a da ne izrazim svoju zabrinutost zbog rastuće marginalizacije religije, poglavito kršćanstva, koje se događa u nekim sredinama pa čak i u državama koje stavljaju veliki naglasak na toleranciju.
Ima onih koji zagovaraju kako se glas religije treba utišati ili u najmanju ruku protjerati u čisto osobnu sferu“.

*Ova diskriminacija nije pojava tek u zemljama u kojima su katolici manjina nego gdje su većina - kao i kod nas!... (citat...)
/citate ću navesti kad dobijem prezentaciju.../

Sada pišem neke stvari koje je Krešimir iznio, prenešene mojim vlasitim riječima,
a O KOJIMA SVI SKUPA TREBAMO PORAZMISLITI...

Čemu vodi taj zakon o DISKRIMINACIJI koji je i naša vlada (katolička?) izglasala
(sa samo jednim glasom protiv: Marijana Petir, i jednim suzdržanim glasom) ?
Taj zakon je vrlo problematičan. Ako smo uvjereni katolici mi ne možemo raditi kompromise s neistinama, telerirati bilo što... pa tako ne možemo tolerirati homoseksnost kao nekakav slobodan izbor življenja nečije spolnosti. To je grijeh. Po ovom zakonu i gay-parovi imaju pravo da osnivaju brak, da odgajaju djecu...
Zamislite neke primjere: da radije iznajmite prostor za stanovanje obitelji nego gay-paru.
Taj par vas može optužiti za diskriminaciju... samo zbog toga što ima subjektivno uvjerenje da ga diskriminirate! To je dovoljno da se pokrene postupak protiv vas na sudu... I vi ste krivi dok ne dokažete da niste
(a ne obrnuto, kako je bilo do sada i kako je logično: vi ste nevini dok se ne dokaže da ste krivi)
U ISTINI NEMA KOMPROMISA. Nije važna VEĆINA koja glasa za nešto ako to nije u skladu s ISTINOM...
Jednostavnim matematičkim riječnikom i Krešimir pokušava objasniti ono što svi moramo doooobro shvatiti: Pa što ako 28 od 30 prvašića kaže da je 1+1=3. Zna se da je 2. Nećete sad zbog većine koja zaključuje krivo reći - je tako je!

Evo još malo Krešimirove poučne matematike:
Krešimir + Mirta = Josip, Lucija, Filip, Marta (to su njihove četvero dječice),
a Krešimir + npr. neki Ante = prazan skup...

To je 'mala matematička početnica' jednostavna, prikladna za sabornike da malo prouče i možda shvate ono što je zdravom ljudskom razumu jasno...

* U SAD-u su iz putovnica izbrisani pojmovi otac i majka, a uvedeni roditelj 1 i roditelj 2
..
Dokle ide diskriminacija pokazuje i slučaj suđenja vjeroučiteljici Jeleni M. iz Zagreba.
Ona je optužena jer je navodno rekla da je homoseksualnost bolest...
Vrijedi promotriti ovaj slučaj: Vjeroučiteljica je optužena prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije...
Zamislite 'suzbijanju (!) diskriminacije... kao da je diskriminacija toliko proširena pojava koja uništava sve pred sobom... a znate da se riječ suzbijanje koristi u poljoprivredi za suzbijanje korova, krompirove zlatice i sl...
I zamislite da je ta diskriminacija toliko proširena pojava (!!!) u Hrvatskoj da je u cijeloj 2009 godini bilo - što mislite koliko slučajeva davanja nečijeg slučaja na sud - zbog diskriminacije? cijeli 1 slučaj!
Slučaj VJEROUČITELJICE Jelene Mudrovčić.
Ovo nije samo suđenje vjeroučiteljici ovo je suđenje kršćanima u Hrvatskoj...

A što je s pravom roditelja da izaberu što će im djeca slušati od strane raznih gostiju koji sa strane mogu ući u školu... po izboru ravnatelja?
Imaju li roditelji pravo znati što će i tko taj dan predavati njihovoj djeci i govoriti im o stavovima s kojima se kao roditelji ne slažemo?

* Mi kršćani imamo svoj EDENtitet. Namjerno kaže 'eden' ... zbog eden-skog porijekla...
Bog je stvorio muškarca i ženu da budu par... a sad se taj Božji plan s početka nastoji izopačiti.
Nastoji se i riječ brak izbaciti iz upotrebe i staviti nešto kao: 'partnerstvo'...

* Zlo se širi koje se širi i preko nove gender (rodne) ideologije - po kojoj nemaju samo dva spola nego i 5... po čemu me primjerice ti diskriminaš ako mene smatraš muškarcem, a ja se danas osjećam kao žena!!! Nevjerojatno! Smiješno nam je sada. Ali već postoje društva u kojima to nije smješno nego prihvatljivo.

* Ne postoji pravo na istospolni brak!

* Pazite ovu izjavu: 'OBITELJ JE OPASNO MJESTO ZA ŽIVOT! (!?!)' Tvrdi gospođa Bojana Genov, (Ženska mreža)

I što ako roditelji koji su kršćanske 'ideologije' (hm!) djeci utuve uglavu 'netolernatne' (kršćanske) stavove... i onda 'država treba braniti djecu od takvih roditelja'... ?!?!?!

* STEREOTIPI koji se ponavljaju u društvu:
svaki dan ćete naći u medijima poneki negativni slučaj u Crkvi -
Gotovo da nemate portal u kojem se neće blatiti ta 'strašna' Katolička Crkva...
(Ako ga nemaju u Hrvatskoj nać će ga u Bangladešu!),
/bogati auto, zgrada HBK i navodno 'drago kamenje' od kojeg je sačinjena, svećenik negdje ima djecu, ovaj pedofil, onaj ovo ovaj ono.../
To stvara klimu pogodnu za protukršćanska djelovanja...
* Na žalost ne mogu nam puno pomoći brojni potpisi a često niti da u velikom broju iziđemo na ulice,
ako nemamo osobu u saboru koja će se za nas zauzeti...

Ima i pozitivnih događanja o kojima se u medijima ne govori jer to se nikom (Osim ponekima, kao Glas koncila...) ne čini naročito BITNO,
a BITNO JE:
PRAVO NA PRIGOVOR SAVJESTI! ... a što je ušlo u zakon...
Bez ovog prava puno stvari bilo bi drugčije.
Zamislite samo u medicini. I nastojanjima da ginekolozi vrše abortuse - nemajući ovo pravo - pravo da to ne čine - pravo na biranje prema svojoj savjesti...
.................................................................................................................................................................................................
Gdje se sve može očitovati DIKSRIMINACIJA KRŠĆANA, evo još nekih primjera:
* Gdje se primjerice očituje diskriminacija:
- kod slobode izražavanja, osobito s obzirom na kršćansko razumijevanje ljudske osobe, vjere i morala.- Slobode savjesti koja uključuje kako zdravstveno osoblje tako i učitelje i suce.
- Prvotnog prava roditelja da osiguraju djeci odgoj i obrazovanje u skladu sa vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
- Zločina iz mržnje protiv osoba i vlasništva poput oskrnavljenja i vandalizma
- Uklanjanja kršćanskih simbola iz javnih prostora.
Krivog predstavljanja i negativne stereotipizacije kršćana u medijima.
- Diskriminacija pri zapošljavanju uz društvenih nepogodnosti za kršćane poput ismijavanja i zaobilaženja pri unapređenjima na radnom mjestu.
- Govor mržnje i zakonodavstva protiv diskriminacije koje nerijetko uzrokuje oprečnu - diskriminaciju kršćana ograničavanjem slobode izražavanja, slobode savjesti i slobode govora.
- Napad na Katekizam Katoličke crkve (‘sadržaj je homofoban, diskriminirajući)
- Suđenje vjeroučiteljici Jeleni Mudrovčić
- Lažiranje originalnog teksta Deklaracije o ljudskim pravima (Amnesty international)
- Promoviranje kontracepcije, abortusa kroz zdravstveni odgoj (UNESCO)
- Zahtijevanje raskida Ugovora između RH i Svete Stolice
- Uklanjanje vjeronauka iz škola
- Iskustvo (ne)uvođenja zdravstvenog odgoja u školeIn
- incijativa ‘Nisam vjernik’, ( u vrijeme popisa stanovništva )...



...............................................................................................................................................

Gledajući očima vjere:
Da, situacija nije nimalo bajna - i ne možemo u miru sjediti negdje vani, igrati se s djecom, gradelavati...
ali situacija je takva da nas potiče da svoje kršćanstvo živimo ODGOVORNO I ZAUZETO
SVATKO PREMA SVOJIM MOGUĆNOSTIMA, SPOSOBNOSTIMA,
TALENTIMA...
Nismo svi stvoreni za politiku ni neki veliki utjecaj u društvu,
ali svatko na svoj način može dati svoj doprinos
OPĆEM DOBRU...

Gledajući OČIMA VJERE -
mi možda ne možemo puno -
ALI BOG JE SVEMOGUĆ
I ON ĆE DATI BLAGOSLOV I MALIM NASTOJANJIMA...

preuzeto sa magnifikat.blog.hr
Prisustvovao sam ovoj tribini 29.4.2011, zato ovo i preuzimam.
Božji blagoslov svima.
:)

07.05.2011. u 13:35 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Pismo uredništvu blog.hr povodom 201. posta

Povodom svog 201. Posta uputio bih kratko pismo zahvale uredništvu blog.hr što tolerira ovakva fanatika poput mene:



Drago uredništvo blog.hr!

Pišem vam povodom svog 201. posta! Kao što vaše veličanstvo znade, moj blog postoji od 22.11.2007. (13:21) i od tada je doživio mnoštvo metamorfoza, od neoliberalnog urbanista do klerofašista, kako me neki danas nazivaju. Mnogi su me pratili u raznim razdobljima, kako je kome pasalo, neki su ostali i vjerni do sada. I evo nakon 3 i pol godina Defton je na Almost cool listi. Kako ste makli Drinicu primjetih da sam jedini „klerofašist“ na vašem blogu. Hvala vam što ste mi udijeli to zavidnu ulogu. Morate znati da sam odlučio opravdati tu ulogu, što se već može naslutiti, no, ne brinite se, bit će još bolje. Također vam želim zahvaliti na tome što se trudite biti nekakav oblik Feral Tribuna. Naslutio sam to od početka. Promoviranjem ultraliberalnih stavova, pogleda na život i blogera koji sve to podržavaju i žive, stvorili ste jedno zanimljivo okruženje koje pogoduje divnim vrijednostima poput homoseksualnosti, biseksualnosti, varanje bračnih drugova, promoviranje svakog oblika promiskuitetnog ponašanja, uzdizanje abortusa, svi drugih religija osim teistički, izrugivanje svega svetoga ovoga naroda, pljuvanje po Crkvi i svim vrijednostima za koje se ona bori, a osobito bih želio vas pohvaliti o blaćenju sakramenata braka i sakramenata svećenika, tu ste stvarno uspješni i još u mnogo, mnogo toga. Sve me je to, drago uredništvo, poticalo s vremena na vrijeme da pišem o svemu što nije to, hvala vam na tome. Zahvaljujući vama moj blog ima ovakav oblik, nisam htio ići prema strujanju mase. Hvala isto za odličan tekst editor koji ima čak mogućnosti obojati i povećati slova, on me potaknuo da se pozabavim više HTML-om i tako naučim nešto, hvala vam na tome. Isto tako vam bih vam zahvalio na onim reklamama koje su se pojavljivale na blogivama, igrice i neželjeni linkovi. Hvala što poštuje sve nas koji se trudimo biti blogeri i što nas sve podjednako uvažavate, pogotovo vjernike koji ima mnogo na vašem blog.hr. Hvala vam isto tako što ste tolerantni prema katolicima, jer primijetio sam da ste između svih 100 negativnih postova o Crkvi bio jedan pozitivan fratrima nedavno, a napisao ga je fratar, odličan omjer, svaka čast!
I čestitam vam što ste izašli iz beta verzije! Bravo! ;)

Hvala vam što ste mi obogatili život i što mi ga uljepšavate iz dana u dan! Nadam se da ćete me i dalje uzdizati na vašoj skali vrijednosti koja je zavidna, moram priznati.

PS. Tražim posao, ja sam računalni inženjer, volim web stvari, pa ako imate mjesta za mene, javite se. :)
Voli vas Defton.
Bog vas blagoslovio i čuvao!

05.05.2011. u 22:37 · Ostavi komentar (19) · Isprintaj · #