Marketing
Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja - bl. Ivan Merz
Danas, 10. svibnja, je spomendan hrvatskog blaženika Ivan Merza. Više o njemu možete naći na http://www.ivanmerz.hr/index.php.
bl. Ivan Merz 1896.-1928.
Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja
"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10.rujna 1994.god., prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj da se bolje upoznamo s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958.god; a od 1986.god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. Već na početku ovog kratkog prikaza njegove biografije želimo naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K "SUNCU"!
Kratka biografija
Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.
Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.
Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti... On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima... Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«
Misli blaženog Ivana Merza
O životu i smrti
Pitanje tajne života i postojanja Ivanu Merzu se nametalo već u prvim godinama mladenaštva. Problem smrti i trpljenja s čime se na poseban način svakodnevno suočavao na fronti za vrijeme rata potpuno je promijenio njegov pogled na svijet. Jedini zadovoljavajući odgovor na problem života i postojanja postupno otkriva u kršćanskoj vjeri.
Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće!
Kojom li brzinom ta neizmjernost juri i okreće se, a čovjek, sve to misli. Kuda to vodi? Zašto čovjek ima tijelo, kad je on u biti duša? Zašto? Kuda? Kako? Vječne tajne.
Najviše me zanima filozofija života. Želim prodrijeti u misterij života.
Religiozni život, misao na Vječnost, Smrt, Ljubav, to je nešto veliko.
Život nije uživanje, nego žrtva.
Život je borba za Istinom i promotrimo ga.
Život nam mora biti žrtva, da mnogo lijepoga ne gleda.
Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.
Trebamo nastojati zasladiti i ovo kratko doba života asketskim životom.
Osjećam kako je ovaj život samo prolazna faza u onaj trajni.
Ne protivimo se harmoniji koja vlada u svemiru.
Život je kratka teška kušnja i tko ovu preboli stupa u život pun sjaja i boja.
Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života.
Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet čini mu se snom.
Čovjek u samoći i tami osjeća da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim.
Najvažnije je pitanje za čovjeka problem smrti.
Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.
O Bogu
Ivan promatra stvoreni svijet oko sebe i logičkim razmišljanjem zaključuje na postojanje Stvoritelja koji svime upravlja. Njegova vjera u Boga, međutim, prolazila je kroz krize i sumnje. Postupno, napose kroz iskustvo patnje u ratu, njegova se vjera pročišćava, učvršćuje i on raste u čežnji i ljubavi za sjedinjenjem s Bogom.
Sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote.
Tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga koji je bio u početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.
Božje melodije drže i napunjaju sav svemir.
U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim.
Za Bogom naše srce eruptivno teži.
Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog.
Vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini.
Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.
Kad Bog postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.
Ako vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja.
Ljubav prema roditeljima mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru.
Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja.
Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu.
Najbolja apologija Božjega djelovanja u čovječanstvu jest jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta.
Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem ne može stvoriti jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta. To je djelo Sile, koja je iznad nas i koju mi tražimo i želimo spoznati.
O religiji
Čitajući Ivanov dnevnik zapažamo kako je preko umjetnosti i potom kroz osobno razmišljanje Ivan dolazio do spoznaje prave religije i njezine vrijednosti za svoj osobni život. Pravu religiju Merz pronalazi jedino u katoličkoj vjeri kojoj će potom posvetiti cijeli svoj život.
Razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija.
Religija je bez molitve mrtva.
Narod bez religije spada u zoologiju.
Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Svetom Pismu i namjerama Svevišnjega to je molitva.
Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama.
Moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu s Praizvorom.
Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu.
Naš duh teži za savršenim, velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak visina.
Crkva
Središnja ideja Merzove duhovnosti bila je ljubav prema Crkvi koja je proizlazila iz svakog njegova napisanog retka i javnog djelovanja. Duboko je ušao u otajstvo Crkve kao Mističnog Tijela Kristova, iz čega je potom slijedio njegov apostolski angažman. I u Crkvi kao instituciji Merz vidi prisutnog Krista, napose u osobi rimskog biskupa Pape.
Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku.
U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.
Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.
I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru.
Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu.
Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji.
Crkva je vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva.
Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva.
Crkva je velebni odraz samog neizmjernog Krista.
Konačna svrha ljudi jest doći u Kraljevstvo Kristovo u koje dolaze jedino po Crkvi.
Sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost.
Liberalni vijek nam prikazuje Katoličku Crkvu kao da dokida čovječju slobodu, kao da ona uvijek nešto zabranjuje... Recimo, hvala Bogu, da nas ima tko na vrijeme upozoriti na pogibelji koje prijete sa svih strana.
Euharistija
Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.
Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!
Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!
Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav - nama daje!
Pričest je izvor života.
Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.
Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.
Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom - Stvoriteljem.
Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.
Molitva
Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan primjer vjere i ljubavi prema Kristu i Crkvi. U svom kratkom životu Ivan je uz pomoć Tvoje milosti postigao mnoge vrline i potaknuo nas da nasljedujemo njegovu predanost u Tvoju svetu volju, strpljivost u podnašanju križeva svakodnevnog života, te nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Njegov neumorni rad za proširenje Kristova Kraljevstva u dušama mladih mnoge je priveo Tebi koji jedini daješ čovjeku pravi smisao života. Uvjereni da Ti je Ivan svojim svetim životom omilio, molimo Te da ga se udostojiš proslaviti čašću oltara kako bi njegov primjer pomogao ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini. Udijeli nam milost da nasljedujemo čvrstoću njegove vjere, nesebičnost njegove ljubavi, te apostolsku revnost da se tako približimo idealu kršćanske savršenosti koji nam je on svojim životom pokazao. Njegovim zagovorom udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim.... ako je to na korist mojoj duši, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
Imprimatur. Br. 1415. – Zagreb 25. VII. 1979. – Nadbiskupski duhovni stol. Dr. Josip Lach, biskup.
Post je objavljen 10.05.2011. u 00:00 sati.