Danas je blagdan Tijelova. Neradni dan skoro u cijelom zapadnom svijetu. Veći i daleko stariji blagdan od jučerašnjeg tj. ustanovio ga je papa Urban IV. 1264.godine, nakon mističnog viđenja jedne redovnice gdje joj se Isus potužio da nema posebnog dana čaščenja Njegove Tijela i Krvi.
Jutros sam bio na svetoj Misi u crkvi sv. Duha u Splitu. Jedna od onih duhovnih oaza koje se mogu naći u većim gradovima, puno ljudi u godinama, najviše ženske populacije, velike pobožnosti i duhovnosti i jedan krasan svećenik. Danas su bila dvojica u koncelebraciji. Liturgijska čitanja su znakovita i potresna. Isus veli:
"Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi!
Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje i ja u njemu. ." (Iv 6,53-56)
Ovo je bio tvrd govor u Njegovo vrijeme za Židove, mnogi su ostali šokirani, mnogi učenici otpali. I danas se ovo teško prihvaća. Teško je prihvatiti da Bog može se utjeloviti, a kamoli još da ga se može jesti. No, doista je tako. U komadiću kruha je Njegovo Tijelo, u malo vina Njegova Krv. Još je znakoviti da to nije Isus rascjepkan, nego je On sav prisutan pod tim prilikama, u cijelosti. Otajstvo je to veliko i to ostajstvo je promijenilo i obilježilo živote mnogih.
Dok se nisam ponizio i prihvatio to Otajstvo, nisam imao života u sebi. Sada mi je to snaga i jakost za ovaj turboletni život. Kapelice s izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom su mi utočište, mjesto mira i utjehe. Isus je prisutan u toj hostiji. Znao sam provoditi sate i sate moleći ispred Njega i razgovarajući s Njima kao s majkom ili najboljim prijateljem. Vidio sam da po Pričesti On ostaje u meni i ja u njemu.
Najviše žalim zbog toga što mi to u pri prvoj Pričesti nitko nije rekao da je Bog prisutan u meni kada Ga primim u tom komadiću kruha. Prisutan je sve dok se ne sagradi ta hostija u našoj nutrini. On i dalje ostaje, ali tada je najprisutniji i našem tijelu i duši najbliži u toj maloj hostiji. Nitko mi nije rekao da mogu s Njim pričati, Njemu se povjeriti, zahvaliti, reći da ga volim, pokloniti mu se, pitati za pomoć, utjehu, za mir, moliti za obitelj. On tada najviše čuje. Zato je potrebno iskoristiti tih petneast minuta poslije Pričesti za razgovor s Boga, ostati u crkvi poslije mise, zahvaliti Mu.
Zbog sakramenta Tijela i Krvi Kristove katolička Crkva je sveta. Svaka crkva građevina je mjesto susreta s živim Bogom. A tek kada je cijela zajednica svjesna Njegove prisutnosti, Duh sveti nas uzdiže opet kao i Prvu Crkvu.
Nekada su išle procesije po svim mjestima na ovaj blagdan, danas je taj divni običaj skoro pa izgubljen, još je u rijetkim mjestima prisutan, ali u svijetu nije zamro čak i po ulicam New Yorka su redovite procesije s Presvetim Oltarskim Sakramentom. U komunizmu kod nas taj običaj bio zabranjen, no sada kada se može neki svećenici i biskupi nemaju volje to činiti, što me jako rastužuju. Jer se tim procesijama donosi Krista do svake kuće, blagosljivljaju se ulice, svjedoči se kršćansko zajedništvo. Donosi se Istinsko Svjetlo, a Isus to želi, zasvjetlti svakome.
Zahvalan sam Isusu što nam je ostavio ovo divno otajstvo i što Ga uvijek mogu susretati u tom komadiću kruha. Završiti ću dijelom iz poslanice Korinćanima: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. (1 Kor 10,16-17)
Procesija u New Yorku:
Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu dvojice velikih Papa:
Klanjanje u Vatikanu s Papom, Divnoj dakle na latinskom:
Znakovita Tišina na trgu u Zagrebu, najljepši trenuci Papinog pohoda Hrvatskoj:
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama ti se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
al za čvrstu vjeru dosta je što čuh;
vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.
Samo Bog na križu bješe oku skrit,
ondje je i čovjek tajnom obavit;
vjerujem u oba, oba priznajem,
s razbojnikom isto skrušen vapijem.
Rana kao Toma ja ti ne vidim,
ipak Bogom svojim priznajem te s njim;
daj da vjera moja uvijek življe sja,
da se ufam u te, da te ljubim ja.
Uspomeno smrti Spasa premilog,
živi kruše što si život puka svog:
daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
do kraj žića budi najslađi mi kruh.
Pelikane nježni, Spasitelju moj,
blatna me u krvi peri presvetoj:
i kap njena može svijet da spasi cijel,
da bez ljage bude posve čist i bijel.
Isuse, kog sad mi krije veo taj,
žarku želju molim ti mi uslišaj:
daj da otkrito ti lice ugledam
i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.
Post je objavljen 23.06.2011. u 11:49 sati.