Duhovni život: kako ga oživjeti?

Kao tradicionalni katolik koji je svoju vjeru naslijedio o tradicionalnih katolika, nisam dugo pomišljao na nešto poput duhovnog života ili duhovnosti. Išlo se na Misu jer se na Misu ide, ispovijedalo se jednom godišnje, dva puta maksimalno, pričešćivalo se nakon ispovijedi i to je to, nekad se "postilo" i slično. No, u jednom trenutku u životu, otkrio sam bogatu duhovnost koju imamo u katoličkoj vjeri i kako nam ona može pomoći da se približimo Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu i da dademo jedan puniji smisao i viši cilj vlastitom životu.



Oživjeti duhovni život je u principu stvar volje, probuditi se iz tradicionalne i nominalne uhodanosti i htjeti nešto više, zahtjeva puno napora. Nekada nam se može dogoditi da iznenada okrenemo život na nekoj duhovnoj obnovi, seminaru, na Euharistiji gdje nas dotakne milost Božja i mi na nju odgovorimo, ali to nije jedini način obraćenja. Dovoljno je pokazati interes prema Gospodinu i poslužiti se sakramentima (vidljivim znacima Njegove nevidljive ljubavi) i molitvom i odgovore na pitanja koja postavljamo dobivamo zagarantirano.

Ne postoji neki plan za oživjeti katolički duhovni život, ali ipak se neke stvari mogu izdvojiti kao korisne i važne za život općenito:

Ispovijed - ispovijed je po meni prvi korak zbližavanja s Bogom, jer u biti to nam je najteže, priznati se grešnikom i tražiti oprost. To ide nekako protiv naše pale naravi i baš zbog toga, zbog priznanja naše grešnosti i želje da budemo oslobođeni od nje, Gospodin u ispovjedaonici iskrenim pokajnicima daje velike milosti za novi početak."Čvrsto odlučujem da neću više griješiti", kako molimo u molitvi kajanja, jer ključ uspjeha koji nas vodi u novu transcendentalnu stvarnost. Za dobru ispovijed je potrebno napraviti dobar ispit savjesti i naći svećenika koji će imati strpljenja s nama. Iako svaki svećenik je dobar ispovjednik, preporučam da se ode kod onih koji su na dobrom glasu kao ispovjednici, pošto imamo mogućnost izbora. Ispovijed se preporuča jednom mjesečno, ali iz iskustva, mislim da je svaka dva tjedna idealan pristup ispovijedi.

Pričesti, sveta Misa, Euharistija - kako sveti Pavao naučava, za ispravno pristupiti Euharistiji - svetoj Misi potrebno je se ispravno ispovijediti i biti čisti o bilo kojeg smrtnog grijeha. Zašto? Jer na svetoj Misi smo jednom nogom već zakoračili u Nebo. Većina nas ne pozna što se to na Misi događa i što je zapravo liturgija - bogoštovlje i zašto je red Mise onakav kakav jest. Preporučam odličnu knjigu Scotta Hanha "Gozba Jaganjčeva", gdje nam autor približava preko Knjige Otkrivenja što se to zapravo na Misi događa. No, uz Evanđelje koje se čita na Misi, najbitnija je Pričest, blagovanje Tijela i Krvi Kristove. Komadić Kruha koji primamo u Pričesti jest sam Isus Kristu u svojoj punini božanstva. On nam se tu nesebično daruje i Pričest je najbliže što ćemo Bogu biti u ovome životu. Pričest briše lake grijehe i zato dolazimo u stanje Milosti svaki put kada se pričestimo. Kako je Gospodin tada prisutan u nama možemo se obratiti za bilo što, pričati s njima kao s bratom, sestrom, majko, ocem, prijateljem. Gospodin je po Pričesti 15 minuta prisutan u nama dok se kruh ne sagradi u nama, stoga potrebno je iskoristiti svaki sekund na molitvu, zahvaljivanje, slavljenje i razgovor. Također se preporuča ići na Misu preko tjedna i to više puta, a u ovo doba u kojem živimo zahtjeva svakodnevno hranjenje Božanskim Tijelom. Vrhunac je nedjeljna sv. Misa.

Razmatranje Svetog Pisma - Sv. Pismo nije dovoljno čitati samo 15 minuta dnevno, potrebno ga je upijati, potrebno je usađivati u dušu, u srce, u razum. Riječ Božja će se posaditi u nama kao sjeme i rast će i polako će donositi plodove koji će preoblikovati naš nutarnji, a i vanjski život. Zato je potrebno razmatrati, kontemplirati Riječ Božju, tj. imati misaonu molitvu. Jedan od meni dražih načina jest razmatranje dnevnog Evanđelja. To možete obaviti na www.prostorduha.hr ili uzeti vaš Novi zavjet i moliti pola sata (i više) nad Evanđeljem u vašoj sobi, kapelici ili crkvi.

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu - posjećivati Isusa u crkvama i odati mu počast i zadovoljštinu je jedan od temelja za uspješan duhovni život. Crkve u većin gradovima su otvorene iz jutra do podne, i posljepodne tako da se ima vremen uvijek otići posjetiti Gospodina. Također postoje kapelice sa cijelodnevnim klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. Više o klanjanju imate ovdje.

Krunica - krunica blažene Djevice Marije je u biti sažetak Evanđelje, nije puko nabrajanje (iako se nekada pretvori i u to). Kvalitetnom molitvom krunice možemo produbiti našu vjeru i bliže doživjeti Isusov život. Potrebno je svaki dan moliti i razmatrati otajstvo. Nekada je razmatrati teško, no onda je potrebno svjesno moliti. Na kraju je bitno, da smo to vrijeme molitve krunice izdvojili za Gospodina, Majka Marija će nas sigurno zagovarati kod svoga Sina. Općenito, marijanska pobožnost je jedan od odličnih načina da se približimo Isusu, jer Majka je ona koja mu je najbliža od ljudih. Treba imati na umu da se mi ne molimo Majci Mariji, nego molimo za Njezin zagovor kod Boga, slično kao što je izraelski narod molio Mojsija da ga zagovora pred Gospodinom.

Duhovno štivo - svakako je potrebno čitati kvalitetno duhovno štivo, a Bogu hvala u katoličkoj tradiciji imamo toga na pretek. Preporučam vam da svratite u knjižare Verbum, Kršćanske Sadašnjosti i Teoviziji i nađete sebi par dobrih knjiga, poput "Puta" sv. Josemarie Escrive, "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca ili "Filotea - Uvod u pobožni život" sv. Franje Saleškog. Djela svetaca i njihovi životopisi su neiscrpan izvor duhovnih radosti, osobno ih smatram produženom Riječi Božjom.
Katekizam Katoličke Crkve je nužna literatura, preporučam također 15 minuta dnevno, radi vlastite naobrazbe.

Zajednica - u raznim župama na ovim našim prostorima postoje zajednice koje mogu pomoći u napredovanju u vjeri, ali postoje neke koje mogu i unazaditi. Ovo nije nužno jer svi smo u jednoj velikoj zajednici zvanoj katolička Crkva, no ne možemo sami, i ako znamo ljude vjernike koji imaju onu crtu svetosti mislim da je se korisno povezati s njima i održavati prijateljstvo i onu bratsku povezanost koja se podrazumijeva kod Kristovih učenika.

Sve je potrebno potkrijepiti djelima i svjedočenjem za Krista i Crkvu. Vjera bez djela je mrtva vjera, kao što kaže sv. Jakov. Treba samo ustrajati i biti vjeran Kristu i Nauku Crkve. Isto tako, biti katolik znači prihvaćati ono što Crkva naučava o vjeri, životu, moralu i etici.

Kakva su vaša iskustva u katoličkoj duhovnosti, što vi preporučate? I da li je post nužan za duhovni napredak?

19.10.2011. u 08:33 · Ostavi komentar (19) · Isprintaj · #