Malo razmatranje o svećenicima



Poštovanje, dragi blogeri! Kako je vrijeme ispitnih rokova, tako se i nema vremena za pisati vele, a nema se vele nadahnuća i inspiracije, jer samo što vidim u zadnje vrijeme su svakojake varijable, polja, integrali, kanali i slično... Zna li itko od vas možda kako se ore elektromagnetsko polje? :)

No, Bogu hvala, sada imam o nečemu pisati. Dosta u zadnje vrijeme razmišljam o svećenstvu i svećenicima, kakvi bi trebali biti, kakve karakteristike i sve što ide uz taj sveti poziv. Svećenik ima jednu ogromnu obitelj, a to je cijela njegova župa, on bi se trebao skrbiti za njihove duše i njihove duhovne, ali i materijalne potrebe, koliko je u stanju on kao takav pomoći. Njegov blagoslov je moćan jer je sakramentalan i isti je kao Isusov, jer sam je Isus rekao da će njegovi apostoli činiti i veća djela od Njegovih, no potrebno je naravno vjere. Jedan primjer što može svećenikov blagoslov: muž i žena dugo su se trudili imati djece, no nije im uspjevalo, pa su zamolili svećenika za blagoslov njih i njihove spavaće sobe, i sada imaju dijete (osobno poznajem svećenika). Dakle, čudesa su moguća i Bog stvarno djeluje preko njih, a najviša njihova dužnost jest služenje sv. Mise, gdje mi susrećemo Krista. Naravno, Milost Oproštenja nam dolazi po njihovim rukama i Duh Sveti na nas silazi po njima.



Činjenica jest, ako svećenik zakaže, onda propada i cijela župa. Stoga je potrebno da se župljani mole dosta za svoga svećenika i pomožu ga duhovno, a tek onda materijalno, a naravno njegova molitva i za župljane roditi će velikim plodom. Divan je primjer sv. Ivan Marija Vianney .Svećenici su ljudi, prije svega, Bog im je obećao puno toga, ali i puno štrože su im kazne. Osobno mislim da im je potrebna naša pomoć i razumjevanje. Molitva za njih da ne padnu u napast, da sačuvaju čiste ruke i da prije svega postanu sveti i žive svoj poziv dostaajnstveno, to je naša dužnost, jer nema većeg bogatstva za naše duše doli svetog svećenika koji će nam znati donijeti Krista u naša srca na pravi način. Oni su puno više izloženi napadima zloga i više su pod povećalo javnosti (što naravno možemo vidjeti po svim dnevnim novinama kako se veličaju pogreške svećenika i kako se izvrću njihove riječi). Izloženi su tričarijama i okruženi su svakojakim ljudima.



Nekim svećenicima je Gospodin dao posebne karizme da čine velika djela, ozdravljajući i oslođavajući narod o zla, od grijeha i prokletstava, da vraćaju ljude k Njemu, otvarajući nove vidike i putove k Nebu. Naravno, ti su izloženi najviše pljuvanju i blaćenju i svemu ostalom, zlo želi od njih napraviti lutke i predmete izrugivanja, psihičke bolesnike, zasjenjući njihova rad, ismijavajući njihova djela i ističući samo njihove mane. Često dobijemo krivu sliku o takvima, a vjerujem kada bi se s njima susreli da bi ih doživljeli puno drugačije. I vjerujem da ti svećenici koji imaju posebne darove o Boga, to jest veliku vjeru da čine čudesa, da oni posebno trpe, na načine na koji mi ne možemo razumjeti. I možda njihovo čudno ponašanje i psihičko stanje je samo pokazatelj da Bog ne gleda na naše mane i sposobnosti kada se želi preko nas proslaviti.

Trebamo biti oprezni s našim odnosom prema svećeniku, da bi ga očuvali od grijeha, jer često naše dobre namjere i riječi znaju poplačiti njegov put u drugom smjeru. A to se najviše odnosi na žene. Držanje jedne uljudne distance i iskazivanjem jednog poštavanja prema svećeniku persirajući ga, mislim da je ispravno ponašanje.

Ispravno je dopustiti svećeniku stanje naše duše i reći mu o našem odnosu s Kristom, ali naravno ako smatramo da je taj svećenik adekvantan da nas uputi pravo, jer često nam Krist govori preko takvih, no ne smijemo imati velike predrasude prema onima koje ne poznajem i na prvi pogled nam se čine nezgodni i neprikladni za poziv, puno se puta tu možemo prevariti.

Izlazi jedan zaključak iz ovoga svega: svećenik će biti svet koliko smo i mi sveti, jer svi smo dio istog tijela i ako jedan ud zakaže, važno ga je poduprijeti drugim. Upiranjem prsta, kriziranjem sa strane, glumiti neke pravednike van Crkve, a sami smo katolici, ne donosi ništa nego razdor, kukolj koji se treba spaliti, a to je moguće jedinom putem koji nas Krist uči, a to je put Ljubavi.

Od danas ja se ne zovem više Defton nego Martyr, što je grčka riječ za svjedoka, u vrijeme ranog kršćanstva je označavala i danas označava Kristovog svjedoka. Više ne želim biti nijem - eng. def!

28.01.2010. u 17:30 · Ostavi komentar (13) · Isprintaj · #

Biser



Što li je čovjek u Božjim rukama,

Doli pjesak u školjci morskoj,

Ona ga oblikuje, preljeva s jedne strane na drugu,

Formira i daje mu smisao,

I čuva od ostatka svijeta,

Da bi ga na kraju pokazala

Kao najljepši i najsjajniji biser...

Split, 18.01.2010.

Po prijedlogu blogerice milicze da objavim Emin komentar na pretprošli post Ponekad poželim umrijeti, to sam i učinio, jer u njemu se dosta prepoznajem i lijepo upotpunjuje ovu moju pjesmu. Doista je poticajan, a Emu iznimno cijenim i njeno mišljenje i želio bih ovo podijeliti sa svima vama. Volio bih da diskutiramo o samoj temi koja se provlači kroz ovaj komentar, a to je ustrajnost.

Hvala ti Ema, prijateljice draga, drago mi je što smo se u stvarnom životu upoznali i što imamo mnogo zajedničkog iako smo skoro dva različita vremena...

Onaj koji je želio biti jednak Bogu ili veći od njega od anđela je postao đavao. A onaj tko Crkvu drži majkom a Boga ocem, ne želi se postavljati iznad ni izjednačavati, i nije zbog toga poslušna ovca duhovno izmanipulirana, nego zaštićeno dijete Božje. Poslušnošću i podložnošću Bogu i Crkvi čovjek čuva samog sebe od - sebe. Moja slobodna volja odabrala je pripadati Bogu i Njegovoj Crkvi. I svaki dan zahvaljujem Ocu na Crkvi. Neizmjerno bogatstvo primamo iz Nje.

Ljudi koji nisu još imali susret s Bogom ne mogu vidjeti na naš način, i stoga trebamo biti strpljivi i razumjeti to. Ukoliko želimo da je drugačije, tu je molitva i post. Obratimo se Bogu za njih, jer oni ne mogu primiti od nas nego samo od Boga. Dar vjere od Njega dolazi, molimo za taj dar. Ovdje samo dajmo što smo primili. Gospodin to može ako hoće upotrijebiti. Samo daj, a On će rasporediti.:)

Dok nisam sama dobila milost od Boga, bila sam izvan Crkve, i odbijala sve i svakog tko mi je pokušavao približiti,. Moja mama i sestra stoga su prestale govoriti meni, i odlazile su na Mise za mene, te molile bez da ja znam za to. Znale su da bi ih smatrala ludima i fanaticima, a Gospodin je primao te njihove molitve i Mise i vjerujem da sam po tome primila milost obraćenja. Mislim da je dobro biti svoj, i ne dopustiti da zbog reakcija ljudi prestaneš ovdje svjedočiti Isusa. U svijetu medija previše je zlih glasova , a mi možemo biti ustrajni u dobru, pa i pretrpjeti ovakve udarce poradi Krista ako nam je cilj raditi za Krista. Ako želimo tu donijeti Njega, tada ne možemo birati koji će nas udarac dopasti, niti u koji dio tijela :)

Najlakše je otići. A možda baš tada propuštaš neku dušu kojoj će tvoja riječ otvoriti neka vrata srca, do tad zakračunata, a vjeruj mi da se to događa, ne jer smo mi umni i veliki, nego jer govorimo; Gospodine, ako hoćeš, ti čak i po meni možeš doprijeti do nečijeg srca.

Stoga, samo daj što ti je dano i ne brini. Kritike i pohvale ne znače ništa, a bol koju osjećaš jer netko napušta Crkvu prikaži za obraćenje i povratak baš te osobe. Klekni umjesto nje u klupu koju ona neće, primi za Nju Tijelo Kristovo kojeg ona nije svjesna.

Bitno je da ljudi, s kojima isto misliš ili suprotno, osjete da tebe vodi Ljubav o kojoj govorimo. A to će osjetiti kroz strpljivost, kroz odlučnost, kroz snagu biti svoj, kroz poštivanje drugog i drugačijeg, i kroz ponizno prikazivanje tih ljudi Isusu. Nek On s njima čini što je najbolje i neka im da što je napotrebnije njihovim dušama. Mi sve te ljude srećemo ovdje u jednom trenutku njihova postojanja, a možda u nekom drugom trenutku baš to budu najveći zaljubljenici u Boga. Ti znaš gdje smo i sami bili. Da si me sreo u nekom trenutku ranije, sablaznio bi se. Nikad ne zaboravimo da smo i sami bili i tamo i ovamo, i pokušajmo biti strpljivi, sjetivši se što je sve od nas strpljivo podnosio Isus i koliko smo mu udaraca zadali, ni krivom ni dužnom, a on nas je ipak htio i oprostio nam sve naše krivice.

Iskoristi svoju poletnu mladost, iskoristi svoju energiju, iskoristi svoju predanost Isusu i sve što imaš izloži pred Njega, da se koristi tobom po svojoj volji. I reci mu; Nemam mnogo, nisam nešto posebno, no ti koji si od nekoliko riba nahranio tisuće, možeš i kroz moje jadne pokušaje učiniti nešto za ljude koje ti prikazujem.



Osvrt na prošli post:

Odavno mi nije pružen onakav gušt kao u prošlom post i raspravi koja se vodila. Stvarno sam uživao, na konstruktivim i agrumentiranim komentarima, velikim mislima i vašim sposobnostima, vidim da smo se (koliko se god razlikovali) našli na nekoj srednjoj humanoj razini, što se rijetko može naći na ovoj blogosferi. Iskreno zahvaljujem blogerima: Nadripjesniku, Neverinu, Tignariusu, Geomiru, Emi i ostalim koji su se dotakli dane teme.
Hvala, uljepšali ste mi bloganje i nadam se da ćemo nastaviti u tom tonu.:)

Božji blagoslov svima vama :)

21.01.2010. u 14:57 · Ostavi komentar (25) · Isprintaj · #

Crtice iz Beskrajnosti



Beskrajnost, utapam se

U beskrajnost

Lutam kao izgubljena ovca

Izgubljen u beskrajnosti

Beskrajnom moru,

Moru, moru...

Beskrajnosti, o beskrajnosti..

Ljubavi.

Split, 12. mjesec 2009.

- Svako jutro Bog mi pripremi dvije čaše, u jednu se ulijeva voda moje ljubavi, a u drugu žuč mojih grijeha, na kraju dana On je Žedan i želi piti iz one čaše gdje tekućine ima više.. Često pije žuč.

- Da, teško je ponekad ljubiti, jer sebeljublje toliko guši sve ostalo, malo trpljenja me puno umori, ali nema većeg trijumfa nego pobjeda nad samim sobom. Onaj trenutka kada se svome nagonu usprotivim i ne bacim pogled tako gdje bi ga inače uputio, radost me ispunja, kada ne uputim riječ koja mi je trenutno na jeziku, nego stanen i promislim i složim je da napokon ima smisla, oh kolika je to pobjeda nad samim sobom. Uživam u tom ratovanju na bojnom polju duše, gdje tolike napasti vrebaju da mi unište taj beskrajni mir koji mi Drugi daje u sjedinjenju s njim u Pričesti, u molitvi i čisto kada se to Njemu prohtije.

- Kušnje su veće, bolnije, trpljenja su skoro, pa nepodnošljiva, no s vremenom duša se navikne na taj tretman i ona prepoznaje odgoj svoga Stvoritelja i u Njemu Roditelja koji samo želi najbolje za nju i zato je uzdiže, nosi i uranja je beskrajna mora svoje ljubavi. Sakramentalna je ljubav to koja je čuva kada hoda blizu strmi litica gdje kolci grijeha čekaju da je nabodu. Posrnuti ona neće jer je vezana kao pupčanom vrpcom na Milost Svevišnjega i čini sve da mu se svidi i da puni onu čašu koja je Njemu potreba, da mu olakša samo malo tu neutaživu žed za ljubavi ljudskih duša. Možda se čini da da čaša je samo mikroskopska kap i da ništa ne može učiniti, no srećom da Svevišnji ima drugačije mjerne instrumente i mjerne jedinice. Ne gleda On našim očima, ne gleda, samo je malo potrebno. I iznova, dolazimo do oprečnice najvećeg grijeha čovječanstva (oholosti), dolazimo do poniznosti, poniznosti gdje treba samo malo suspregnuti sile ega i uvidjeti da nismo superiorni nad svime, nego smo sami kao čestice atoma, prema svemiru i Njegovom Pokretaču, beznačajni u beskonačnosti Njegovoj, no na našu On nam daje značaj.

- Znastvenici su pogriješili jer cijeli se svemir izgleda vrti oko našeg ega i tako dopuštamo sebi mnoge stvari, protivimo se zakonima prirode i uništavamo i podlažemo sebi sve što naiđemo i one koji su kao mi. Mi smo crne rupe koje sišemo ljubav i upropaštavamo ju svojom ogromnom gravitacijom ega koji ima deskruktivne posljedice za druge. Emitiramo čestice grijeha koji truje okolinu i polako odumire sve ono što je bitno i ostaje samo praznina gdje onda vječna tama dolazi na prijestolje i najednom se nađemo sami.

- Kaže Knjiga Sirahova da će grešnik sebi uvijek naći opravdanje za grijeh kojim je prekršio Zakon, temeljni Zakon upisan u ljudskom srcu, a taj Zakon jest Ljubav, a taj Ljubav jest Bog.

- A tako je malo potrebno..

14.01.2010. u 10:19 · Ostavi komentar (48) · Isprintaj · #

Ponekad poželim umrijeti



Ponekad jednostavno poželim umrijeti
Da vidim što mi kriješ iza tih smrtnih vrata,
da se u potpunosti uvjerim u ono što mi srce osjeća,
ono čega mi je predokus na ustima,
predokus slave buduće koju si mi obećao
ako krenem za tobom...

Krenuo sam, povjerovao sam ti,
Jer pokazao si mi da ti uistinu imaš vlast,
Otjerao si moje dušmane i sada evo
Puzajućim koracima krećem prema smrti
Sestrici dragoj...

I sve što si obećao to i dobivam,
Sve blagoslove i sva proklestva ovoga svijeta
koja će me zbog tebe snaći
trpim jer si ti trpio,
nosim svoj križ jer ti svoj nosio,
nije učenik veći od učitelja, a ja,
ja jednostavno nekada poželim umrijeti....

29.12.2009 Tomislavgrad

Sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote. Tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju
svemira osjetih bilo Onoga koji je bio u početku,koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.
Božje melodije drže i napunjaju sav svemir. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim.
Za Bogom naše srce eruptivno teži. Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog. Vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini. Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Kad Bog postoji, već slijedi da naš život ima svrhu. Ako vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada
nema slučaja. Ljubav prema roditeljima mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru. Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja. Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu. Najbolja apologija Božjega djelovanja u čovječanstvu jest jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta.
Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem ne može stvoriti jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta. To je djelo Sile, koja je iznad nas i koju mi tražimo i želimo spoznati

blaženi Ivan Merz





Božićno vrijeme završava, danas je svetkovina krštenja Isusa Krista. Krštenje, Bogu hvala pa su me roditelji krstili, tko zna bi li ikada bio ovaj koji jesam danas. Krstiti se može samo jednom i za sve vijeke vijekova. Stepinca su optuživali da pokrštava pravoslavce, ali oni su već kršteni, nisu se njegovi tužitelji ni udostojili pročitati katekizam pa da vide zašto ga uopće optužuju. Krštenje može svatko udijeliti, vjernik i nevjernik, bitno je samo da ima posvećene vode i da krsti U Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Lijepo.

No to nije teme današnjeg posta, nego licemjerstvo koje je stvarno pogodilo ovih dana i upornost agnostika i ateista da nama koji vjerujemo poljujaju vjeru i temelje na kojima je ona sagrađena, ali ne uspijevaju. Zašto ne uspijevaju, pa oni će saznati u ovom postu.

Za vrijeme Božića jedan bloger koji se bavi smislom života je obišao sve katoličke blogere koji imaju živu vjeru i koji po onome što pišu su na jako dobrom putu, čestitao im je uredno Božić sa smajlićem. Naravnom, svaki normalan čovjek će uzvratiti na čestitku. To se i učinilo. No, na njegovom blogu je bio post o Božiću kao izmišljotini i jednom poganskom običaju. Pogodilo me to licemjerstvo na kvadrat i zabolilo, pitam se zašto ima tako zlobnih ljudi i što ih na to potiče, da nekome kvare ugođaj na radosnijeg blagdana.

Sigurno taj bloger ne poznaje naš smisao života, Isusa, jer da ga poznaje vjerojatno bi osjećao što i mi, molio kao i mi, s radošću išao na svaku Misu, trudio se spoznati Isusa u svim stvorenjima.Da pozna Isusa, vjerojatno bi i znao da Isus nama daje milosti i potvrde da jest uz nas, dokazuje nam svoju Ljubav, Vječnu koju za nas ima od početka. Znao bi on koju mi muku imamo, poznavao bi i naše trpljenje i naše boli koji zbog Isusa i možda bi se sjedinio s Njim u trpljenju, išao k Njemu u Maslinski vrt, na bičevanje, na krunidbu tnje, na Kalvariju, umro bi s Njim na Križu i koji put Uskrsnuo. Da ga poznaje, poznavao bi i nas i naše radosti kod Pričesti kada cijeli svemir se u nas sleti i kako nas sam Isus vodi na počelo svega, kako nam otkriva tajne svijeta i življenja, kako nam govori o smislu besmisla ovoga svijeta. Možda bi i shvatio toga Isusa u tom komadiću Kruha. Znao bi možda zašto mi u sve pritiske i mržnji današnjeg svijeta prema Katoličkoj Crkvi ostajemo uz nju, uz naše pastire i svećenike, našeg Papu.

Taj je momak jedan od mnogih koji nastoje svi sredstvima, povjesnim "činjenicama", izvrćanjem Evanđelja ili što znam čime, uporno žele dokazati našu neopstojnost i neistinitost. Žalosno je da uspijevaju odvratiti neke ljude od Crkve, ali ne mogu ubiti Isusa u njima ni u sebi, jer na svu sreću i ti ljudi koji se bore protiv Isusa nose ga u dubini svoje duše, a paradoks je što ga mi vidimo u njima, a oni ne.

Žalosno je to isto da kada netko izjavi na ovoj blogosferi da odustaje od Crkve, da ga se hvali kao da je ostvario neki veliki intelktualni i društveni napredak u životu. Bio sam svjedok tome, gdje je jedna blogerica u usponu to i učinila, a njezini čitatelji su to slavili. Njezino nepoznavanje vjere i sakramenata dovelo je do toga, Misa joj je bila dosadna (nije znala da Isusa može dotaknuti na pretvorbi), ispovijed, svećenici, sve joj je to bilo bezveze...

Jedan mali savjet, želite li brzo na naslovnicu blog.hr i biti na cool listi slobodno pljujte po Crkvi i Bogu, kršćanstvu i najviše katoličanstvu, uzvisujte antihrvatske stavove i religiju sexa. Garantiram vam da ćete biti u roku mjesec dana najčitaniji na blog.hr.

No, ne mogu uništiti Boga u nama, ni izgnati Isusa iza naše duše, jer smo ga mi sami pustili unutra i On nam je pokazao Tko je On i Gdje stanuje. Njegovo Veličanstvo je neopisivo i to što On čini našim dušama ćete moći znati samo ako učinite ono što i mi, otvorite mu svoje srce. No, poznavajući vašu tvrdoglavost i vašu upornost, vaše nastojanje da nas iskorijenite...

Možete uništiti crkve, razoriti svetohraništa, samostane možete čak i nas ubiti ali Crkvu u nama ne možete srušititi niti istjerati onoga koji ju je utemeljio - Isusa!

...i vrata paklena neće je nadvladati! (Mt 16,18)

10.01.2010. u 14:55 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Sivilo

Image Hosted by ImageShack.us


Sivi snijeg prekiva sive površine Sivog grada
dok se siva magla zavlači u sivilo srca pojedinaca
dajući im poseban sivkasti sjaj

Siva je dominantna boja osorna i rasistička
malo komunistička, no više antinacional-socijalistička
nosi masku demokracije, a osmjeh ateizacije

Eminencija siva drži državnu sivu ekonomiju.
čak i sivi slonovi i bikovi sivonje mogu razaznati nijasne sive
u ovoj sivoj državi nesvakidašnjeg spektra boja

Čudni su ti sivi ljudi, sa svojim sivim strankama
tvde da su u raznim bojama,
no kada su ti krajne bijelosiva i crnosiva,
i kada se okreneš na jednu il drugu stranu
teško je među tim sivilom naći nešto drugo
recimo crven-bijelu-plavu..

04.01.2010, Tomislavgrad

Sve mi više hvata nacionalna svijest i nacionalna pripadnost, ne znam zbog čega, bit zbog upoznavanje sebe kao osobe, a ne kao jedinke i sve mi je više jasno koje je zapravo to bogatstvo - istinsko kulturno nasljeđe i pripadnost jednom narodu.

Koda vidim da će me neki licemjeri odmah svrstati u velikog hrvata i katolika i odmah mi se izrugati i reći mi kako smo mi staromodni zaostali gorštaci i ne znamo što je to zapravo nego smo najobičniji lopovi, debili, imbecili, idioti, mentalno retardirani, ali naravno oni će to upakirati u lijepe izraze, profinjenje da su tobože oni tolerantni prema svima i poštuju naša mišljenja...

Sve u svemu, otkrivam tužnu sudbinu hrvatskog naroda pogotovo kada su u pitanju nove mlade snage.. Pitao me bloger Bartimej Croata zašto su toliko mladi ljevičari protiv izjašnjavanja hrvatstva, što oni smatraju bilo koga tko se izjasnjava hrvatom i time se ponosi, ustašom i nacistom?
Ne znam, evo pozivam ih neka ti oni dadu odgovore...

Kada se svakog hrvata - katolika generalizira i strpava u HDZ koji je ateistički kao i sve stranke, koji se drže Crkve samo rani njezinih pripadnika zbog glasova na izborima, a sve što Crkva zahtijeva to oni kontriraju (no neki blogeri uporno tvrde da je Crkva da siva eminencija koja upravlja državom - buahahaha - sigurno to pokazuje ovi novi zakoni). Crkva zapravo nema nikakvog utjecaja na politiku, jer nju ionako nitko ne sluša, no dokle će se ovi mladi ljevičari varati i uvjeravati sami sebe da Crkva im je najveći neprijatelj ne znam, pojedinci već govore o ujedinjenu snaga da se napadnu crkve i zaliju molotvljevim koktelima i da se razruše jer treba iskorijeniti taj katolicizam to velebno licemjerstvo u ovoj laičkoj državi, dok naše udruživanje i povezivanje u katoličke grupe i stranke uporno ismijavaju nazivajući nas svakojakim imenima. Divim se tim pojedincima koji nastoje svoj indentitet izgraditi tako što pljuju po svima (čudi me što ne pljuju po sebi), a s jedne strane su jako tolerantni (moš si mislit). Vrše jednu veliku diskrimanaciju. Možda su zaboravili da velikih hrvata više nema i nonstop žive u strahu, nekoj fobiji i boje se VELIKOG HRVATA da ih ne pojede i ne zatekne u mraku pa ih siluje da pjevaju Lijepu našu...

No gledah kako su u ljevici pusti jugosloveni i ne čudi me ovakva mržnja prema velikom hrvatu i katoliku..a u desnicu su prebjezi iz KPJ, a o čemu da pričam više..

A hrvat katolik je prije svega mali hrvat koji trpi sva ova sranja (oprostite na izrazu) ljevice i desnice i šuti i tiho nastoji preživjeti u ovim vremenima antinacionalne pripadnosti..a ovi stranički paneuropeisti jedu trule plodove svoje europske i kulturne politike..

Kao što sam nekad reko Hrvatska više nije hrvatska, već privatizirana strana zemlja koja ulazi u čistač narodne pripadnosti i svakog drugog identiteta, a to je ta masonska tvorevima Europska unija, koja će nas nakon što nas cijele opljačka izbljuvati..

Osim ako se ne desi ponovno Hrvatsko proljeće...

Ispričavam se na izrazima i buntovnosti, takve sam prirode, no dosta mi je da nas HRVATE-KATOLIKE generaliziraju, marginiziraju, ismijavaju, vrijeđaju, pljuju i da glume tolerantne svece prema svima....

Dosta je dehrvatizacije..

05.01.2010. u 14:38 · Ostavi komentar (21) · Isprintaj · #

Prvi dan godine nove

Image Hosted by ImageShack.us


Tmuran je prvi dan godine nove,
kiša jednostavno ne prestaje padati,
oblaci mračni nadvili se na ovaj mali grad

već duže vrijeme kao da sam u zatvoru,
pišem svakojake tekstove, koje ni sam ne razumjem
blatnjave ulice mi stvarno nisu zanimljive

Osjećam se sam, poznanici moji riječi moje preziru,
a šutio sam cijelo vrijeme, nisam se usudio smetati,
no svejedno mi je i to, u redu je, tako valjda mora biti

Tiha molitva mi na usnama, u srcu čudni žar
hoće li biti blagoslova u godini ovoj,
hoću li iznevjeriti ili će ustrajnost prevladati

Patnja, tako valjda treba biti,tiha patnja..
NE! Ovo je žaljenje za prošlim životom,
o hoću li ikada upoznati sebe?

Z.Ć. 01.01.2010., Tomislavgrad

Dragi blogeri u ovoj godini jedino što vam želim da upoznate Isusa Krista i da se prepustite Njegovoj Božanskoj Ljubavi! Tražite najprije Kraljevstvo Božje i Pravdu Njegovu i sve ostalo će vam biti dodano!
Božji blagoslov vama i vašim obiteljima!
Defton

01.01.2010. u 15:28 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #