Nestalno srce



Odjeci u duši, glasi bolne istine,
zadrhtalo srce pred ogledalom stvarnosti,
ostao je samo goli kukavičluk,
spao je veo prividne hrabrosti

Kad istina na promjenu zove,
trube otpuhnu sve iluzije,
i kad život krutu stvarnost donese,
hoćeš li opet dopustiti da ti strah srce odnese?

4.3.2010 Split, Kamen

U nestalnom srcu prebiva nestalan duh, osoba koja bježi od odgovornosti, neodlučna i mekana poput perja u svojim odlukama, drugi za nju mora misliti. Zbog svoje malaksalosti i strahova Bog joj šalje mnoštvo drugih da čine za nju jer je ljubi, ali ona to ne može primiti k srcu. Ne želi znati što je Očeva volja jer ona nije poput Sina, da prihvaća svoj kalež i da čini ono što joj Otac povjerava. Naprotiv ona bježi, sama otklanja križeve i kaleže, ne moli da ih Otac uzme nazad , prepisuje sebi što će raditi jer mora, a da se nje pita ona ne bi radila ništa…

Strah dolazi od nepovjerenja, od sebičnosti koja se grčevito bori za svoju egzistenciju, a nije u stanju suočiti se s realnošću, da ne sama od sebe ne može ništa učiniti, da čovjek od Boga ne može pobjeći, niti se skriti pod okriljem znanosti, ustanova, u zemlju, a najmanje u svoju nutrinu.

Kada si u bijegu, najgori su trenuci samoće gdje sva istina od samom sebi dolazi sama iz mraka, iz zraka, cvrkuta ptica, sunca i daha, iz tvog vlastitog srca jer sebe ne možeš zavaravati do vječnosti…

Defton.
Bog vas blagoslovio.

30.03.2011. u 14:05 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Mitovi i zablude oko 'Biskupskih dvora'

'Kakve su to sobice? Ovo izgleda kao studentski dom', prvo je što mi je palo na pamet kada sam ušla u spavaonice za biskupe u novoj zgradi HBK. Sama kvadratura i opremljenost nikako ne mogu ići s pridjevom 'luksuzno'. A mediji danima trube o luksuznim 'biskupskim dvorima'; spominje se i luksuzna kuhinja, liftovi, sustav grijanja i poludragi kamen oniks. koji to zapravo nije.

No krenimo od početka...Po uzoru na izuzetno popularni dokumentarac 'Myth busters' s Discovery Channela ili 'Razbijači mitova', pokušala sam čistim argumentima razbiti sve medijske pamflete o novoj, zapravo prvoj i prijeko potrebnoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije. U općoj ofenzivi na Katoličku crkvu i sve što ima ikakve veze s njom, dovršenje zgrade HBK u nesretno vrijeme recesije, došlo je kao šlag na tortu protucrkvenim bojovnicima.

Osim arhitektonske monumentalnosti, ništa drugo u zgradi nije monumentalno. Arhitektonsko rješenje Nenada Fabijanića i Zlatka Tomčića od samog natječaja nije kod komisije izazvalo oduševljenje; dodijeljeno im je drugo mjesto; prvog nije niti bilo.

Krenimo od 'najspornijeg' - oniksa
Pročelje HBK nije obloženo oniksom već staklenim panelima koji predstavljaju blendu ili 'lažno pročelje', u koje je ugrađen sloj oniksa od četiri milimetra. Tjednik Nacional je pisao, ne navodeći izvore, kako samo ta stavka stoji 1,2 milijuna eura za 600 kvadrata blende.

No internetskom pretragom došla sam do stranica na kojima se oniks za graditeljstvo može naručiti na veliko – cijena: od 20 do 130 dolara po kvadratnom metru ploče oniksa za narudžbu iznad 30 kvadrata (http://www.alibaba.com)

Čak i da se uzme u obzir najviša cifra kao i stakleni paneli u koje je oniks stavljan, vjerujem kako ukupan iznos ne bi bio nimalo spektakularan.

Mit o oniksu djelomično je razbio i sam arhitekt Fabijanić očito vidno iziritiran zanimanjem novinarskih sve(ne)znalica za struku. Kaže, samo crni oniks spada u poludrago kamenje i njegova cijena jest visoka. Na zgradi HBK, naravno, nije crni oniks.

Famozni sustav grijanja i hlađenja
Geotermalne pumpe uz solarne ploče, okosnica su tzv. 'pametnih kuća'. Do zgrade HBK ulaganje u obnovljive izvode energije bilo je vrlo poželjno i na svakog tko primijeni takve sisteme gledano je afirmativno; no kad na tu ideju dođu biskupi, ne valja. Da u kojem slučaju pumpe nisu ugrađene zasigurno bi se postavilo pitanje zašto je Crkva tradicionalna i po pitanju energije.

Sam kardinal Josip Bozanić priznao je kako je ova opcija u startu nešto skuplja, ističući vrlo povoljan aranžman kupnje i ugrađivanja sistema. http://www.ies-grupa.eu. O isplativosti ovog sistema ne treba se niti govoriti; troškovi grijanja i hlađenja drastično su manji nego kod konvencionalnih sistema te sustav sam sebe isplaćuje.

Panoramski liftovi
Ova je stavka također kao mantra spominjana u novinarskim tekstovima; kao da su panoramski liftovi potpuno nova izmišljotina koji je tek Crkva otkrila. Kolika je razlika u cijeni između običnog i panoramskog lifta, ne znam, no zasigurno staklene stijene za stranice liftova nisu puno skuplje, ako uopće jesu, od običnih dizala. Uostalom, i 'prozirni liftovi', dio su arhitektonskog rješenja.

Skupa talijanska kuhinja?
Osim prethodno navedenog, mediji su spominjali i skupu talijansku kuhinju u zgradi HBK. No, opet izmišljotina; riječ je o prostoriji od 20-30 kvadrata opremljenoj isključivo Končar elementima koja izgleda kako i svaka kuhinja, hotelska ili pak ona u restoranu, u kojoj se pripremaju obroci za desetke osoba.


Sobe kao u studentskom domu
O veličini i opremljenosti 'luksuznih biskupskih' soba u dormitoriju zgrade HBK nitko previše ne govori. Novinari su bili neugodno iznenađeni njihovom veličinom, opremljenosti i pogledom. Naime, površina soba je deset kvadrata, u njima su krevet, mali pisaći stol, minijaturni ormari i drvena klupa. U kupaonicama su tuš kabina, umivaonik i zahod. Ne bi vjerovali, jacuzziju ni traga.

Ove spavaonice neodoljivo podsjećaju na one u studentskim domovima, samo što ove u HBK imaju pogled na betonski zid. U zgradi je i šest apartmana, površine 30-40 kvadrata. Osim spavaće sobe imaju i dnevni boravak s jednostavnim dvosjedom, mini-kuhinjom uklopljenom u ormar i vitrinom s nekoliko polica. Namještaj je nevjerojatno jednostavan, gotovo asketski.

MSU-HBK
Gradnja sjedišta HBK iznosila je 1.500 eura po metru kvadratnom. Kardinal Bozanić usporedio je tu cijenu i troškove izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji je otprilike iste površine kako i biskupska zgrada na Ksaveru. No kvadrat MSU-a iznosio je nešto više od 3.700 eura što je plaćeno iz gradske i državne kase.

Kulturnim i intelektualnim dušobrižnicima taj iznos nije sporan s obzirom na 'golem' značaj MSU-a. Pa gdje bi hrvatski narod drugdje mogao uživo vidjeti muškarca koji se samozadovoljava, kao što je to bilo u 'hramu suvremene umjetnosti' pod krinkom umjetničke instalacije?

Tko mene pita na što se troši proračunski novac?
Vika i cika o tome kako Crkva troši novac koji joj prema ugovoru s Vatikanom iz proračuna pripada sve su glasnije. Najnovija kampanja koja potiče 'zaspale', neaktivne vjernike da se na Popisu stanovništva izjasne kako nevjernici uzela je maha. Kako bi tek reagirali da Crkva pokrene protuofenzivu te da pozove 'zaspale' da se izjasne upravo kao katolici; uostalom kako i kojom mjernom jedinicom to izračunati. Možda bi se u upitniku za Popis stanovništva trebalo uvesti i potpitanje tipa 'Idete li u crkvu svake nedjelje, svakog dana, samo za blagdane, svratite u nju mimo euharistijskih službi, samo za Pepelnicu, Duhove, Veliki petak....?

Ispada da svećenici drže prst na okidaču usmjerenom prema glavi 'zaspalih' vjernika tjerajući ih da popisivaču kažu da su vjernici. Uostalom kada im je glavni argument proračunski novac koji odlazi za Crkvu, tko mene pita želim li ja da se iz državne kase u kojoj je i moj novac financira izgradnja spomenika u Srbu ili pak tjednik Novosti?

Pametnom dosta!
(e. a.)
www.hakave.org

28.03.2011. u 09:27 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

O nekim tezama zašto optužuju Crkvu...



Na nisam-vjernik.org se mogu pročitati ove stvari:

Crkva od Vlade godišnje primi preko 300 milijuna kuna (ref)
Crkva gradi Vojni ordinarijat od 35 milijuna kuna (ref)
Crkva je izgradila zgradu HBK od 16.5 milijuna eura (!!!) (ref)
Crkva za posjet Pape traži dodatnih 30 milijuna kuna (ref)
Crkva utječe na izbore i krši izbornu šutnju (ref)
Crkva dopušta da osuđeni pedofili predvode misu (ref)(ref)
Crkva otežava borbu protiv HIV-a protivljenjem kondomima (ref)
Iz Rimokatoličke Crkve ne možeš svojevoljno istupiti (ref)
Crkva zabranjuje zaređivanje žena (ref)
...

Nisam upućen u financiranje Crkve, znam neke pojedinosti, neću se provaljivati s nesigurnim podacima, ali ove tvrdnje su mi smješne:

Crkva utječe na izbore i krši izbornu šutnju (ref)
Crkva otežava borbu protiv HIV-a protivljenjem kondomima (ref)
Iz Rimokatoličke Crkve ne možeš svojevoljno istupiti (ref)
Crkva zabranjuje zaređivanje žena (ref)

...
A refernce su iz žutih novina, što odaje tko stoji iza incijative nisam-vjernik.org i zašto ih ima po tim medijima na koje se oni referenciraju. Mediji poput Jutranjeg, Nova TV, Index.hr i slični nisu ozbiljni mediji i stoga se njihovi članci trebaju uzimati s rezervom.

Brojke što se tiče novca smetaju i meni, može se to i skromnije, puno skormije, ali Bogu hvala nek se ima i nek se gradi, bit će na svima dobro, nekima bolje, nekima najbolje, no Isus nema ništa protiv gradnje crkava, palača i slično, nego protiv srca iskvarenog iz kojeg izlaze zloće. A tu svi padamo, od Pape do bake Stane iz Zagvozda.

Što se tiče, Crkve i izbora, Crkva ima pravo poduprijeti onu opciju koja se zalaže za kršćanska moralna načela. Ništa nije sporno u tome. Meni smeta kada se širi mržnja s oltara protiv neke opcije, to stvara kontraefekt. Većina svećenika u vrijeme izbora, po mojem osobnom uvjerenju, poziva vjernike da glasaju za onu opciju koja je u skladu s njihovim moralnim načelima. Što je tu sporno?

Pitam se zašto se ateist zalaže za prava žena u Crkvi, ako on ne vjeruje što Crkva uči. Bogu hvala, njezina učenja su na temelju sv. Pisma i ona ne smije odstupati od njih (nažalost, praksa pokazuje drugačije, to vidimo i kod klera i kod laika).
Pita li itko vjernice o tome? Ne, zašto bi njih pitali, kada mi znamo bolje od samih vjernika što njima treba. Aha, litl tumorov.

Svećeničko ređenje žena

KONTEKST PROBLEMA U NOVIJE VRIJEME

Rasprava o ministerijalnom svećeništvu žena dobila je osobit zamah oko 1958. g. kad je Švedska luteranska Crkva odlučila da i žene uzima u pastoralnu službu. Budući da je Švedska luteranska crkva državna, norveški parlament je morao to odobriti što je učiinio već 1938. godine. Događaj je bio senzacionalan i mnogo komentiran. Pomalo je švedska inicijativa osvajala teren kod reformiranih crkava, osobito u Francuskoj gdje su brojne nacionalne sinode donosile odluke u sličnom smislu. Činilo se da uzimanje žena u crkvene službe za protestante ne predstavlja posebne teškoće na teološkom području, jer one zabacuju sakrament reda.
Pitanje je bilo teže u anglikanskim crkvama koje hoće sačuvati apostolsko nasljedstvo. Godine 1971. i 1973. u Hong-Kongu je anglikanski biskup zaredio tri žene uz pristanak svoje sinode. A 1974. godine u Filadelfiji su episkopalijanci zaredili 11 žena, no ostali su biskupi to ređenje proglasili nevaljanim. Konačno, u lipnju 1975. g. opća sinoda Anglikanske Crkve u Kanadi u Quebecu načelno dopušta da se i žene rede za ministrijalno svećeništvo, a u srpnju na to pristaje i engleska Anglikanska Crkva. Papa je napisao dva pisma centerburyskom (Anglikanskom) nadbiskupu izlažući svoje neslaganje i zabrinutost zbog sve većih teškoća u naporima ekumenizma između katolika i pravoslavaca s anglikancima.


NEPREKIDNA PREDAJA CRKVE

Katolička Crkva smatra da nikada nije valjano ređenje za svećenika ili biskupa koje se daje ženama. Protiv drukčijeg mišljenja već su ustajali crkveni Oci (Irenej, Tertulijan, Firmilijan Cezarejski), jer da je to nedopustiva novost. Oci su imali ovaj razlog za svoj stav: Crkva mora sačuvati onakvo svećeništvo kakvo je htio Isus Krist i kakvo su apostoli sačuvali Od Srednjeg vijeka do danas pitanje se nije ozbiljnije postavljalo. Učiteljstvo se nije o tome posebno izražavalo, jer je Predaja bila jasna. U toj su predaji jedinstvene Istočne Crkve.
Kako tumačiti trajnu i opću praksu Crkve? Asistencijom Duha Svetoga ili društveno-kulturnim spletom u kojem je žena u starom svijetu i Srednjem vijeku bila smatrana nižom od muškarca?
Mnogi su Crkvu optužili da omalovažuje ženu. Ima u tom nešto istine, no otkrivamo mnoge epistolarije svetih Otaca koji pokazuju nešto posve drugo. Oci se u svom dokazivanju daleko pretežno obaziru na ono što je Crkva primila od Krista; ona je time vezana. Ne argumentiraju iz navodnog nižeg položaja žene. Inocent III. (1210. g.) spominje od starine ponavljanu misao: premda je BDM bila odličnija od svih apostola, ipak joj Gospodin nije predao ključeve kraljevstva nebeskoga. Norma je dakle u izričitoj Kristovoj zapovjedi (Duns Skot). Bonaventura dodaje i teološki razlog: zaređena osoba označuje Krista posrednika, muškarca. Sve do najnovijih vremena teolozi i kanonisti bili su uvjereni da je takva odredba Božja, ne tek crkvena. No, Bonaventura i Ivan Teutonicus podsjećaju na ustanovu đakonisa iz prvih stoljeća. Da li je to bilo sakramentalno ređenje? Dokumenat ostavlja da se pitanje đakonisa još prouči.

KRISTOV STAV PREMA ŽENI

Među dvanaestoricom nije bilo nijedne žene. Razlog nije bio u stilu vremena, koje je diskriminiralo žene, jer se Isus svojim ponašanjem dosta razlikovao od duha vremena. To se opaža i u njegovim odnosima prema ženama: javno razgovara sa Samaritankom zbog čega se apostoli čude (Iv 4, 27); ne obazire se na zakonsku nečistoću žene koja boluje od krvotoka (Mt 9, 20-22); dopušta da ga dira javna grešnica (Lk 7, 37); ne dopušta da preljubnica bude strože kažnjena od muškarca preljubnika (Iv 8, 11). Osim toga njega prate tolike žene, pa i Marija Magdalena iz koje je istjerao sedam đavola (Lk 8, 2-3). One su prvi svjedoci uskrsnuća (premda po hebrejskom pravu svjedočanstvo žene nema velike vrijednosti). One javljaju apostolima vijest o uskrsnuću (Mt 28, 7-10; Lk 24, 9-10). - Sav taj kontekst nam govori o tom da Isus nije bio podložan predrasudama vremena o ženi. Bio je slobodan od takva utjecaja. A ipak nije među apostole uzeo nijednu ženu, pa ni svojoj majci nije dao da ima neku ulogu u upravi Crkve. Isus se nije bojao šokirati ljude i nije se ustručavao unositi novosti koje ljudi nisu shvaćali. On je ustajao protiv mnogih predrasuda slobodno, bez straha da će biti osporavan. Sva Predaja poziva se na Isusov stav glede službi u Crkvi. Premda ne možemo sve izvesti iz Svetog pisma kad je riječ o sakramentima, ipak, kad nas Predaja upućuje na nj, na Isusovo držanje, onda valja u njemu gledati rješenje.

PRAKSA APOSTOLA

Apostoli su vjerno slijedili ovakav Kristov postupak. Ni BDM nisu prije Duhova ubrojili među Dvanaestoricu. Na Duhove samo oni nastupaju naviještajući Evanđelje. Oni su se u mnogočemu osjećali veoma slobodnima da uvedu novosti i reforme s obzirom na dotadašnju židovsku praksu. Donijeli su neke revolucionarne odluke: oslobodili su novokrštenike od vršenja židovskog zakona. Ipak se nisu usudili i žene uvesti u crkvene službe. U grčkom svijetu žene su, naprotiv, nerijetko vršile svećeničke službe, no ni u toj sredini apostoli se nisu usudili prilagoditi u ovoj stvari. NZ spominje neke žene koje su surađivale s Pavlom (Rim 16, 3-12; Fil 4, 3), nabrajaju se njihova imena u pozdravima na kraju poslanica (Rim 16, 1 sl.). Iz toga je jasno da su običaji Prve Crkve drukčiji od židovskih običaja, a ipak žene nisu bile uvođene u crkvene službe. No, istina je da novozavjetni tekstovi ne daju uvijek, pa ni u tako važnim stvarima kao što su sakramenti, dovoljno onog svjetla koje bi smo poželjeli. Kad ne bismo dopustili vrijednost napisane predaje, katkad bismo teško našli u Svetom pismu posve izričite indikacije Kristove volje. No, uz činjenicu Kristova stava i uz praksu apostola (Evanđelje, Djela apostolska, Poslanice) Crkva se nije smatrala ovlaštenom da pripusti žene svećeničkom ređenju.

ISUSOVA I APOSTOLSKA PRAKSA KAO TRAJNA NORMA

Može li Crkva danas drukčije postupati? Neki odgovaraju potvrdno. Tvrde da su Isus i apostoli bili ovisni o načinu mišljenja svoga vremena. No, još nitko nije dokazao da postoji takva ovisnost. Evanđelja pokazuju Isusa neovisna od duha vremena. Drugi razlog u prilog svećeništva žena: Sveti Pavao je mnogo toga za žene propisao što je danas prevladano. Deklaracija odgovara: Tu se uglavnom radi o manje važnim stvarima (pokrivanje glave: 1 Kor 11, 2-16), što više nije važno. «Kad pak Pavao određuje da žena šuti u Crkvi i ne dopušta da govori (1 Kor 14, 34-35; usp. 1 Tim 2, 12), ta je zabrana druge naravi i njezino značenje egzegete ovako preciziraju: apostol ženama ne niječe prava koja inače priznaje, da naime u Crkvi prorokuju (usp. 1 Kor 11, 5), nego im samo zabranjuje da u kršćanskoj zajednici vrše javnu službu naučavanja. Ta se zabrana, prema Pavlu, povezuje s Božjom nakanom pri stvaranju (usp. 1 Kor 11, 7; Post 2, 18-24), i ne može se lako pripisati običajima i kulturi. Osim toga valja znati da je Pavao u novozavjetnim spisima zastupao veoma snažno osnovnu jednakost muškarca i žene kao djece Božje (usp. Gal 3, 28: «Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško i žensko! Svi ste vi jedan u Isusu Kristu!»). Stoga nema razloga da Pavla optužimo da je imao neprijateljske predrasude prema ženama, jer je, naprotiv, sigurno da im je ukazao povjerenje i pozvao ih da s njim surađuju.» (Deklaracija).
Daljnji argumenat za svećeništvo žena: Crkva je mijenjala disciplinu sakramenata, Krist joj je dao tu vlast. Odgovor: Ta je vlast Crkve ograničena, ona ne može mijenjati bit sakramenta. Sakramenti ostaju vezani s Kristom kao ustanoviteljem. Na Crkvu spada samo da prosudi što spada na bit, da bi onda znala što se eventualno može mijenjati. Neke stvari nije nikad mijenjala jer nije smjela dirati Kristovu ustanovu, morala je ostati vjerna njemu.
(www.palotinci.hr)

Isto tako, Crkva naučava da je kontracepcija grijeh, SVE VRSTE kontracepcije su grijeh. Statistike su pokazale da se broj oboljelji od AIDS u afričkim zemljama koje koriste kondome kao prvo rješenje u borbi protiv HIV povećao. HIV je manji od pora kondoma, a HPV virus se prenosi također, tako dvostruka šteta. U zemljama gdje se promovira katolički nauk o spolnosti, broj oboljeli od AIDS se smanjio, tj. bez predbračnih odnosa i suzdržavanje. Ali NEEEEEEEEEE! STRAŠNA CRKVA otežava!

Nakon posjeta Njegove Svetosti Pape Benedikta XVI. Kamerunu, određeni mediji pronijeli su glas o navodnom nemiru stvorenom izjavama Svetog Oca u uporabi kondoma i HIV/AIDS-u. Ti mediji nastavljaju ocjenjivati Papin stav o uporabi kondoma kao neodgovoran, te nas navode na zaključak da su njegove izjave na tu temu imale negativan učinak te su negativno utjecale na njegov posjet Kamerunu.

Svjesni posljedica koje takvo dezinformiranje može uzrokovati, Nacionalna biskupska konferencija Kameruna putem svoga predsjednika, nadbiskupa Simon-Victora Tonyé Bakota izjavljuje sljedeće:
„Dok je Papa bio u zrakoplovu koji ga je vozio put Kameruna, novinarima je omogućio intervju. Taj intervju je bio ograničen na šest pitanja od kojih je peto bilo sporno koje je postavio novinar France 2, Philippe Visseyrias:
„Svetosti, među mnogim zlima koja pogađaju Afriku, napose je širenje AIDS-a. Stav Katoličke crkve o načinu borbe protiv te bolesti često se smatra nerealnim i neučinkovitim. Hoćete li se osvrnuti na tu temu tijekom Vašega putovanja?“Ovo je cjeloviti odgovor Svetog Oca:
“Rekao bih upravo suprotno. Najučinkovitijom stvarnošću, najprisutnijom na bojišnici protiv AIDS-a, smatram Katoličku crkvu sa svojim pokretima, sa svojim različitim organizacijama. Pri tom mislim na Zajednicu Sv. Egidija koja toliko čini, vidljivog i nevidljivog, u borbi protiv AIDS-a, pa na Kamilijance, na sve časne sestre koje su na raspolaganju bolesnima. Rekao bih da se problem AIDS-a ne može riješiti samo promidžbenim porukama. Ako nema duše, ako se Afrikancima ne pomogne, ova nesreća se ne može riješiti dijeljenjem kondoma: naprotiv, postoji rizik povećanja problema. Rješenje se može pronaći samo u dvostrukom predanju: prvo, humanizacija spolnosti tj. duhovna i ljudska obnova koja sa sobom donosi novi način vladanja jednih prema drugima; i drugo, istinsko prijateljstvo, nadasve prema onima koji pate te, volja - uz žrtvu i samoodricanje – biti uz patnju. To su čimbenici koji pomažu i vode ka vidljivom napretku. Radi toga, rekao bih da ovo naše dvostruko nastojanje unutarnjom obnovom čovjeka, za pružanjem duhovne i ljudske snage za ispravan odnos s poštovanjem prema vlastitom tijelu i tijelu drugoga, i ova sposobnost za trpljenje s onima koji trpe, za biti uz njih u situacijama kušnji. Čini mi se da je to ispravan odgovor i Crkva tako čini i tako daje vrlo velik i važan doprinos. Zahvaljujemo svima koji tako čine.“ Biskupi Kameruna su začuđeni onim što su novinari zapamtili od ove cjelovite Papine izjave, usredotočeni samo na protivljenje kondomima te prikrivajući cjelokupno djelovanje Crkve u borbi protiv AIDS-a i u brizi za bolesne. Oni su preneraženi, prije svega, pokušajima medija da prikažu ljude koji vjeruju da postoji nelagoda u mišljenju Kamerunaca na posjet Svetog Oca, kao posljedicu njegovih izjava.Kamerunski episkopat posebno naglašava da su Kamerunci primili Papu Benedikta XVI. s radošću i oduševljenjem, čime su potvrdili svoju legendarnu gostoljubivost. No, ovime ne poriču stvarnost AIDS-a niti njezin razarajući učinak na obitelji u Kamerunu.
Sveti Otac je stavio čovjeka u središte svoje pozornosti i podsjetio nas na učenje Krista i Crkve. Predanost Katoličke Crkve osobama koje žive s virusom AIDS-a, podrška zaraženim i pogođenim osobama, prioriteti su Katoličke Crkve. Također, podrška osobama i obiteljima na način kako Crkva poučava o samopoštovanju pojedinca u dostojanstvu osobe kao djeteta Božjeg. Ovo dostojanstvo obvezuje na drukčiji pogled na drugoga i na svijet. Umjesto traženja vlastitog interesa, Crkva predlaže čovjeku vječne vrijednosti. Katolička crkva je svudgje svakodnevno posvećena borbi protiv AIDS-a. Iz tog razloga je i stvorila strukture prilagođene za primanje, kontrolu i liječenje osoba zaraženih HIV-om. Ova pomoć je ujedno i moralna, psihološka, hranidbena, medicinska i duhovna. U tome leži prva poruka Svetog Oca o AIDS-u.
Zajedno s ovom višestranom i konstantnom skrbi, Crkva kao moralna snaga ima imperativnu dužnost podsjećati kršćane da je svako neuredno prakticiranje seksa izvan braka opasno i potiče širenje AIDS-a. Zbog toga ona propovijeda uzdržavanje za ljude koji nisu u braku te vjernost unutar bračnog para. To je njezina dužnost. Ona ju ne može odbiti. U ovome leži druga poruka Svetog Oca.
Stoga, biskupi Kameruna žale i što su zapadni mediji potpuno zaboravili druge bitne činjenice afričke poruke Svetog Oca o siromaštvu, pomirenju, pravdi i miru. To je vrlo ozbiljno, poznavajući broj umrlih od drugih bolesti u Africi, a o kojima se ne iznosi istina u javnosti, poznavajući broj mrtvih iz bratoubilačkih borbi u Africi uslijed nepravdi i siromašva.
Zajedno s Papom i biskupi Kameruna podsjećaju sve kršćane i sve Kamerunce: 1) da spolni odnosi imaju kao prvotni cilj prokreaciju koju želi sami Bog na početku stvaranja. Brak između muškarca i žene je idealan okvir koji Bog želi za takvu prokreaciju;
2) da Katolička Crkva ne odbacuje bolesnike od AIDS-a i ni na koji način ne podupire širenje bolesti što određeni mediji žele uvjeriti. Ona jest i uvijek će biti aktivna u višestrukoj borbi protiv te bolesti.Biskupi Kameruna

Izvornik: zenit.orgPrevela: Ivana Pražen, dr.med.
(www.hkld.hr)

Treba živjeti katolički nauk u spolnosti, pa usporediti ga sa sekularnom spolnosti vidjeti što je bolje. Tako se ostvaruje kritičko mišljenje, a ne naklapati o onome što nisi iskusio.

Iz katoličke Crkve istupaš jednostavno, grijehom. Krštenje je neizbrisivo, ostaje biljeg na duši i tijelu, no ono se može zakopati. Nitko te ne prisiljava biti katolikom, kršćaninom, i bez obzira što te roditelji "infiltrirali u to" ti na kraju ipak sam izabereš. I sami tim izborom sebi presuđuješ.

Razumljivo mi je da se ateist koncentrira na materijalne stvari, egzistenciju i što lagodniji život na ovome svijetu, što god to značilo, ali da se petlja u crkveni nauk, to je apsurdno, jer ne vjeruje u ono što Crkva naučava, stoga ga to ne bi trebalo ni dirati.

26.03.2011. u 12:43 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Nek se čuje i druga strana, što kažu katolički mediji...

Zagreb, (IKA) – U prostorima novoga sjedišta Hrvatske biskupske konferencije na Ksaverskoj cesti 12 u Zagrebu u četvrtak 24. ožujka održana je konferencija za novinare na kojoj je predstavljena novoizgrađena zgrada HBK.
Govoreći o povijesti biskupske konferencije na ovim prostorima, predsjednik HBK đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić istaknuo je da su tijela i uredi BK bili na različitim mjestima te se dugo razmišljalo o objedinjenju svih ureda u jednoj zgradi koja bi bila funkcionalna.
Nastavljajući se na prethodnika, potpredsjednik HBK zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako se biskupi, trenutačno njih 21, okupljaju na zasjedanjima, ne samo da bi razmijenili iskustva, nego da bi koordinirali rad HBK. Što se tiče samih biskupa i njihovih okupljanja, nije teško naći načina da se sastanu, no uz biskupe i njihova zasjedanja nastala su razna crkvena tijela koja su propisana dokumentima II. vatikanskog sabora i postkoncilskim dokumentima. To su tijela zajedništva i suradnje koja služe Crkvi u ovom narodu. HBK je stoga organizirala svoja tijela, što nije bilo moguće u doba komunizma, pa smo u tom smislu bili u velikom zaostatku od više desetljeća u odnose na druge zemlje, rekao je kardinal, te podsjetio kako je još pred kraj komunizma pokrenuto pitanje zajedničkog sjedišta. Kratko je predstavio tijela i ustanove HBK, te istaknuo kako je u njima zaposleno 66 laika, 4 svećenika i 4 redovnice, a u vijećima i drugim tijelima djeluje još 265 osoba. Upozorio je kako raspršenost na raznim adresama stvara poteškoće u koordiniranju rada, pa i u financiranju.
Član Stalnoga vijeća HBK riječki nadbiskup Ivan Devčić govorio je o razlozima gradnje središnje zgrade Crkve u Hrvata. Istaknuo je kako se razmatralo više opcija, poput kupnje neke zgrade, a na kraju je prevladalo mišljenje da se pristupi gradnji novog objekta. Podsjetio je kako je godine 2004. bio organiziran javni natječaj, potom istaknuo i kronologiju samog ishođenja dozvola, odnosno svega vezanoga uz gradnju, počevši od blagoslova kamena temeljca godine 2008. od strane državnog tajnika Svete Stolice kardinala Tarcisija Bertonea. Također je istaknuo kako se išlo za tim da se u radovima angažiraju hrvatske tvrtke, a i materijal proizveden u Hrvatskoj kako bi se i na taj način pomogla hrvatska proizvodnja u doba krize.
U toj prigodi nadbiskup Devčić zahvalio je zagrebačkom nadbiskupu, kao i njegovim prethodnicima koji su bili domaćini sjedišta, kao i zasjedanja BK dugi niz godina.

O financiranju gradnje govorio je generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis. Istaknuo je kako uz susretljivost Talijanske biskupske konferencije, koja je kroz višegodišnja izdvajanja najviše pridonijela da se taj značajni projekt započne, svoj prinos dale i neke druge BK, iz Europe posebno Njemačka i Austrija, kao i BK SAD-a, te domaći donatori. Smatramo važnim istaknuti da je čitava investicija iz pretežno stranih donacija izravna investicija u hrvatsko gospodarstvo, što je pogotovo važno u doba recesije koja je pogodila djelatnosti vezane uz graditeljstvo. Kroz vrijeme gradnje svoj trud i zalaganje izravno i neizravno unijelo je oko dvije tisuće radnika, rekao je mons. Rodinis. Upozorio je kako se izborom materijala i opreme također nastojalo omogućiti koliko je god bilo moguće angažman domaćih tvrtki, znanja i građevnoga materijala. Istaknuo je i korištenje za grijanje i hlađenje obnovljivih izvora energije o kojima se posebno vodila briga u izgradnji i opremi zgrade ukupne površine oko 11.000 četvornih metara.
Na kraju se okupljenim novinarima obratio i sam autor arhitektonskog rješenja arhitekt Nenad Fabijanić. Zgrada HBK utemeljena je na konceptu kojemu je cilj bio uspostaviti sklad sadržaja i forme. Arhitektonski izraz težio sam zasnovati na tradiciji i kontinuitetu, ali i na perspektivi budućnosti, rekao je Fabijanić.
(www.ika.hr)

Na prostoru od ukupno oko 11.000 m2 površine, uz garažne te gospodarsko-servisne i tehničke prostore, nalaze se prostori za medijske ustanove HBK-a: Informativnu katoličku agenciju, Hrvatski katolički radio te Tiskovni ured, zatim Hrvatski Caritas, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, kao i urede generalnog tajništva te sve pastoralne urede. U središnjem dijelu zgrade smještena je još nedovršena kapela s pratećim prostorima, kao i nedovršena dvorana za zasjedanja HBK-a, te nekoliko pomoćnih ureda i središnji arhiv HBK-a.

U istočnom je dijelu zgrade prostor sa sobama za smještaj biskupa, gostiju i djelatnika svećenika koji su u službi HBK-a, a u tom se dijelu nalazi i kuhinja, blagovaonica te drugi prateći sadržaji. Na konferenciji za novinare naglašeno je kako je posebna pozornost pri izgradnji posvećena sustavu grijanja i hlađenja, te se primjenjuje tehnologija koja koristi obnovljive izvore energije.

Pozivni javni natječaj za idejno rješenje zgrade organiziran je 2004. godine, a ocjenjivački je sud odlučio 2005. godine izradu povjeriti arhitektu Nenadu Fabijaniću. Lokacijska je dozvola ishođena 2006. godine, a građevinska godinu kasnije. U svibnju 2008. raspisan je pozivni natječaj za izvedbu građevinsko-obrtničkih i instalaterskih radova, a izabrana je ponuda tvrtke Zagorje Tehnobeton d.d. iz Varaždina. U rujnu iste godine gradilište i temeljni kamen nove zgrade blagoslovio je državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone.
(www.glas-koncila)

25.03.2011. u 09:50 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Oprezan

Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je ono samo minimalna faza vječnosti. (bl. Ivan Merz)


Fotografija by Ante Gašpar

Bezobrazno prolivene riječi puštene u eter,
bezobzirno iskreno upućene u dobroj namjeri,
neprimjetno ruše zidove duhovnih utočišta,
građenih na krivim temeljima

Pružena ruka u vremenima nevremena
nije uvijek najbolja pomoć, pogotovo ne
ako je na ruci krvav prsten; tko nije oprezan
često bude gurnut pod tepih zaborava…

29.12.2010., Tomislavgrad


Danas je ujedno i Svjetski dan poezije. Svima pjesnicima čestitam od srca!
Bog vas blagoslovio.
Defton.


21.03.2011. u 12:20 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Netolerantni katolik

Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. (1 Iv 1,8)



Tolerancija (lat. Tolerantia) – popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)
Tolerantan (lat. Tolerans) – koji podnosi, popustljiv, snošljiv (osobito u vjerskom pogledu)
Rječnik stranih riječi, Klaić.

Pošto nam se danas savjetuje, predlaže, bolje reći nameće da budemo tolerantni, odlučih napisati moje viđenje tolerancije. Kao što Klaić gore navodi, tolerancija je popustljivost prema tuđim shvaćanjima. Čovjek mora biti popustljiv prema drugom čovjek u svemu što taj čini, pogotovo u današnjem liberalnom svijetu, treba se sve činiti da se drugog ne diskriminira, bez obzira kakvo njegovo mišljenje ili ponašanje bilo. To ide do te mjere da se mora svoje popustiti i čak napustiti da se prilagodiš k drugima da bi mogao biti u suživotu s njima. Živjeti svoje i sve dopuštati – geslo modernog doba, čini mi se. U biti, danas se tolerancija poistovjećuje s altruizmom, čovjekoljubljem i sličnim, čak i s Isusovom ljubavi, što je dakako apsurdno.

Kako ja to gledam kao katolik? Crkva mi nalaže da se vodim Isusovim primjerom. Koliko sam ja upoznat sa Svetim Pismom, Isus nije tolerirao baš svoje suvremenike. Nije se prilagođavao masi. Najbolji primjer Isusove netolerancije jer možda onda kada je istjerao trgovce iz hrama ili kada je uporno govorio Židovima da je On Sin Božji, bez obzira što je to bilo za njih bogohulno praviti se Sinom Božjim. Isto tako nije bio tolerantan prema onoj grešnici koju svi osudili i koju se htjeli kamenovati, nije joj rekao idi i nastavi živjeti kako hoćeš, nego idi i ne griješi više. Nije tolerirao nikakav grijeh. To možemo vidjeti u napastovanju od strane Sotone u pustinji. Mogao je Isus i biti prema njemu tolerantan, pa ga, eto da ga ne diskriminira, poslušat koji put. Nije bio ni tolerantan ni prema sebi u toj kušnji u pustinji, ni u Maslinskom vrtu.
Nije ni Ivan Krstitelj bio tolerantan prema Herodovoj ženidbi s bratovom ženom, ni Isusovi apostoli nisu bilo tolerantni prema Ananiji i Safiri, koji su ih htjeli prevariti tj. prevariti Duha Svetoga, niti sv. Pavao prema grijesima svojih zajednica u Korintu i Efezu, prvi kršćani nisu tolerirali ponašanja svoga doba, a nisu se razlikovala mnogo od današnjih, jer ipak je tada Rimsko carstvo bilo na vrhuncu moći, kao i današnja civilizacija. Bogu hvala propalo je. :)

Otac nebeski u Starom Zavjetu nije bio tolerantan prema grijesima svoga ljubljenog naroda, pa bi ih, nakon silnih pozivanja na obraćenje i pokoru, u svojoj pravednosti radi njihovih grijeha dao više puta kazniti. Možemo vidjeti to i na primjeru kralja Davida. I na početku Biblije vidimo Božju netoleranciju prema čovjekovom grijehu, kada je prognao svoje ljubljeno stvorenje iz svoga doma, ali mu je otpočetka pripravio veće milosti u Isusu Kristu.



Kaže Isus da budemo savršeni kao što je Bog savršen. On je to zapovjedio, znači da je moguće, barem težiti prema tome. Vidimo da je Bog netolerantan, stoga ja isto moram biti netolerantan. Ali kako netolerantan? Opet kao Bog!
Isus nam je pokazao kako, ljubiti grešnika, ali mrziti grijeh. Bog nam je objavio svoj Zakon, objavio nam je da te Božanske savjete koje je potrebno usvojiti da budemo savršeni kao On. Mnogi se varaju kada kažu da je Isus Zakon (Stari Zavjet) ukinuo, jer Isus je rekao daj On došao nadopuniti Zakon, još toga objaviti.

Kao katolik-kršćanin, ne mogu ići protiv Onoga koga priznajem svojim Spasiteljem. On je umro za naše grijehe, naši grijesi su ga ubili i biti tolerantan prema grijehu jest grijeh. Ako je Bog rekao da ne govorimo laži, a netko uporno svjesno laže i tako živi, ja ne mogu tolerirati njegove laži radi spasenja njegove duše, njega sam dužan ljubiti tj. opominjati, moliti za njega. Isto tako, ne mogu tolerirati nekoga tko se drogira. Kada bi roditelji to tolerirali, i pustili sina da se drogira, bili bi suučesnici u njegovom grijehu, jer su mu bližnji a nisu ništa pomogli da se toga oslobodi. Nažalost, mnogo je ovakvih slučajeva.

No, kako ljubiti grešnika? Ovdje sekularisti provlače svoju toleranciju, ne prigovarati, ne sugerirati, prihvaćati grešnika i njegov grijeh. Isusova logika je suprotna, ljubiti grešnika radi spasenja njegove duše. Često se roditelji kršćani znaju odreći svoje djecu kada vide da žive u smrtnom grijeh, radi njihova dobra. Znam za primjer jedne majke koja nije dozvolila svojoj kćeri i dvoje njezine djece i ocu te djece s kojim nema sakrament braka da žive s njom jer ona živi u smrtno grijehu sa svojim momkom. Ona je ljubi i želi spasenje njezine duše, i pustit će je kada ostavi takav život, ili se vjenča ili ostavi "muža". Majka pati zbog svoje kćeri, to je sigurno, ali ona postupa ispravno jer želi spasenje njezine duše, jer je ljubi. Pravedno.
Potrebno je postupati po Božjem zakon, prikazivati žrtve za onoga tko živi u smrtnom grijehu, moliti i postiti, ići protiv svojih osjećaja, sve to da bi dušu te osobe izbavili iz okova grijeha, da bi ta osoba zadobila Božje milosrđe.



Mislim da nam se tolerancija želi toliko nametnuti da jednostavno popustimo pred onim što ovaj svijet nalaže. Nameću nam se zakoni s kojima moramo prihvaćati grijeh. Spremni smo se odreći svoje vjere i svoga dostojanstva samo da se ne zamjerimo zakonima ili mišljenju većine. Tolerancija nas vodi u mlakost. Grijeh razara ovo društvo. Vidimo na temelju vlade, lažu nam u lice i mi to opet toleriramo (no evo Bogu hvala ide se naprijed malo). Grijeh, vidimo, isto razara i Crkvu iznutra, ne smijemo isto tako tolerirati grešna ponašanja klera i naše braće kršćana. Sami smo grešni, ne smijemo tolerirati ni svoju grešnost. Treba težiti za savršenosti, istinskom ljubavi, Kristovom ljubavi.

No, što mi najviše smeta jest netolerancija prema kršćanima od onih koji zahtijevaju od nas toleranciju. Ti idu do krajnjih granica. Govore da svi imaju pravo na isticanja svoga mišljenja, ali ne i kršćani, pogotovo ne u javnim ustanova, mjestima i slično, čak ni na satu katoličkog vjeronauka. Očito se pojedini osjećaju ugroženi s kršćanskim ćudoređem i svjetonazorom jer ono udara na savjest. Ako želimo nasljedovati Isusa, onda ćemo biti kamen spoticanja. I tako treba biti.

Ne popuštajte, ne budite tolerantni prema grijehu, nijemi i gluhi na sve one netolerancije koje dolaze sa strane, ljubimo one koji nam to čine, ali im uzvratimo na Kristov način, još većim svjedočenjem za ono u što smo kršteni, a to je Istina.

Isus nije bio hipi niti neki bezosjećajni guru koji je sve prihvaćao, popuštao, nego je imao osjećaje tuge i srdžbe, bijesa i revnosti i sve poradi našeg spasenja. On je Bog, ne samo Milosrđe nego i Pravednost. Ne zaboravimo to.

...a povrh svega, Ljubav! ;)

Bog vas blagoslovio!
Defton

16.03.2011. u 11:19 · Ostavi komentar (99) · Isprintaj · #

Poruka pape Benedikta XVI. za Korizmu 2011.

.

"S Kristom ste suukopani u krštenju, s njime ste i uskrsli" (usp. Kol 2,12)

Draga braćo i sestre!

Korizma, koja nas vodi prema proslavi svetog Uskrsa, za Crkvu je vrlo dragocjeno i važno liturgijsko vrijeme. Tim povodom vam s radošću upućujem posebnu riječ kako bi se to vrijeme živjelo s dužnom zauzetošću. Dok upire svoj pogled prema konačnom susretu sa svojim Zaručnikom u vječnom Vazmu, crkvena zajednica, ustrajna u molitvi i djelatnoj ljubavi, snažnije prianja čišćenju u duhu, da izobilnije iz otajstva utjelovljenja crpi novi život u Kristu Gospodinu (usp. Predslovlje Prve korizmene nedjelje).

1. Taj isti nam je život već prenesen na dan našega krštenja, kada je, nakon što smo "postali dionicima Kristove smrti i uskrsnuća", započela za nas "radosna i zanosna pustolovina učenika" (Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2010.). Sveti Pavao u svojim poslanicama opetovano ustraje na jedinstvenom zajedništvu sa Sinom Božjim ostvarenom u toj kupelji. Činjenica da u većini slučajeva ljudi krštenje primaju još kao djeca ističe da je riječ o Božjem daru: nitko ne zaslužuje vječni život vlastitim snagama. Božje milosrđe, koje briše grijeh i daje nam iskusiti u vlastitim životima kako je to imati "isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2, 5), besplatno se daje čovjeku.

Apostol naroda, u Poslanici Filipljanima, izražava značenje preobrazbe koja se ostvaruje dioništvom u Kristovoj smrti i uskrsnuću, naznačujući njegov krajnji cilj, a taj je "da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih" (Fil 3, 10-11). Krštenje nije, zato, neki obred iz prošlosti, već susret s Kristom koji oblikuje čitav život krštenika, daje mu božanski život i poziva ga na iskreno obraćenje; potaknuto i poduprto milošću, ono omogućuje kršteniku postići mjeru uzrasta punine Kristove.

Posebna veza povezuje krštenje s korizmom kao pogodnim vremenom da se iskusi milost koja spašava. Oci Drugoga vatikanskog koncila potaknuli su sve pastire Crkve da koriste "obilatije… krsne elemente svojstvene korizmenoj liturgiji" (konst. Sacrosanctum Concilium, 109). Crkva, naime, oduvijek povezuje uskrsno bdjenje s krsnim slavljem: u tom se sakramentu ostvaruje ono veliko otajstvo po kojem čovjek umire grijehu, postaje dionikom novoga života u Kristu Uskrslom i prima istog onog Duha Božjega koji je uskrisio Isusa od mrtvih (usp. Rim 8, 11). Taj besplatni dar mora se uvijek iznova oživljavati u svakome od nas a korizma nam pruža put sličan katekumenatu, koji je za kršćane prve Crkve, kao i za današnje katekumene, nezamjenjiva škola vjere i kršćanskog života: oni doista žive krštenje kao čin od odsudne važnosti za cio svoj život.

2. Da bismo se ozbiljno zaputili na put prema Uskrsu i pripravili se za proslavu Gospodinova uskrsnuća – najradosniju i najsvečaniju svetkovinu čitave liturgijske godine – ima li išta primjerenije od toga da dopustimo da nas vodi Božja riječ? Zato nas Crkva, u evanđeoskim tekstovima koji se čitaju na korizmene nedjelje, vodi k posebno snažnom susretu s Gospodinom, pomažući nam ponovno proći dionice puta kršćanske inicijacije: katekumenima to služi kao priprava za primanje sakramenta preporođenja, a onima koji su već kršteni da učine nove i odlučne korake u nasljedovanju Krista i u punijem darivanju njemu.



Prva nedjelja korizmenog puta otkriva naše ljudsko stanje na ovoj zemlji. Pobjednička borba protiv napasti, kojom započinje Isusovo poslanje, je poziv čovjeku da postane svjestan vlastite krhkosti da bi prihvatio milost koja oslobađa od grijeha i ulijeva novu snagu u Kristu, koji je Put, Istina i Život (usp. Ordo Initiationis Christianae Adultorum, br. 25). Snažni je to podsjetnik kako kršćanska vjera uključuje, po Isusovu primjeru i u jedinstvu s njim, borbu "protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta" (Ef 6, 12), u kojem je đavao na djelu i neumorno, do dana današnjeg, napastuje svakog onog koji se želi približiti Gospodinu: Krist iz nje izlazi kao pobjednik, da otvori također naše srce nadi i vodi nas kako bismo pobijedili zasjede zloga.



Evanđeoski ulomak o Gospodinovu preobraženju stavlja pred naše oči Kristovu slavu, koja anticipira uskrsnuće i koja najavljuje divinizaciju čovjeka. Kršćanska zajednica postaje svjesna da je, poput apostola Petra, Jakova i Ivana, povedena "na goru visoku, u osamu" (Mt 17, 1), da ponovno primi u Kristu, kao sinovi i kćeri u Sinu, dar Božje milosti: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (r. 5). To je poziv udaljiti se od svakodnevne buke i uroniti u Božju prisutnost: on nam želi, svakoga dana, prenijeti Riječ koja prodire u dubine našega duha, gdje razlikuje dobro i zlo (usp. Heb 4, 12) i jača volju da slijedimo Gospodina.

Gospodinovo pitanje Samarijanki: "Daj mi piti!" (Iv 4, 7), koje slušamo u liturgiji Treće korizmene nedjelje, izražava veliku Božju ljubav prema svakom čovjeku i želi pobuditi u našem srcu želju za darom "vode koja struji u život vječni" (r. 14): to je dar Duha Svetoga, koji čini vjernike "istinskim klanjateljima" koji će se moliti Ocu "u duhu i istini" (r. 23). Samo ta voda može utažiti našu žeđ za dobrom, istinom i ljepotom! Samo ta voda, koju nam je dao Sin, može natopiti pustinje nemirne i nezadovoljne duše, "dok ne pronađe spokoj u Bogu", prema glasovitim riječima svetog Augustina.

"Nedjelja slijepca od rođenja" predstavlja Krista kao svjetlo svijeta. Evanđelje sve nas postavlja pred pitanje: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" "Vjerujem, Gospodine" (Iv 9, 35.38), kaže s radošću slijepac od rođenja, govoreći uime svih vjernika. Čudo ozdravljenja znak je da Krist, zajedno s vidom, želi otvoriti oči našeg duha, da naša vjera postane sve dublja te uzmognemo prepoznati u njemu jedinog Spasitelja. On prosvjetljuje sve tmine života i vodi čovjeka da živi kao "sin svjetla".



Kada nam se, na Petu korizmenu nedjelju, proglašava Lazarovo uskrsnuće, nalazimo se pred vratima posljednjeg misterija našega života: "Ja sam uskrsnuće i život… Vjeruješ li ovo?" (Iv 11, 25-26). Za kršćansku je zajednicu kucnuo čas da, zajedno s Martom, ponovno iskreno stavi čitavu svoju nadu u Isusa iz Nazareta: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" (r. 27). Zajedništvo s Kristom u ovome životu pripravlja nas da prijeđemo granicu smrti, kako bismo zauvijek živjeli s njim. Vjera u uskrsnuće od mrtvih i nada vječnog života otvaraju naše oči prema posljednjem smislu našega života: Bog je stvorio čovjeka za uskrsnuće i za život i ta istina daje istinsku i konačnu dimenziju povijesti ljudi, njihovom osobnom i društvenom životu, kulturi, politici, ekonomiji. Bez svjetla vjere, cio svemir ostaje zatvoren u grobu bez budućnosti i nade.

Korizma nalazi svoje ispunjenje u Vazmenom trodnevlju, osobito u velikom bdjenju u svetoj noći: obnovom krsnih obećanja ponovno potvrđujemo da je Krist Gospodar našega života, onoga života kojeg nam je Bog objavio kada smo ponovno rođeni "iz vode i Duha Svetoga" i ponovno potvrđujemo naše čvrsto opredjeljenje da ćemo uzvratiti na djelovanje milosti da bismo bili njegovi učenici.

3. Naše uranjanje u Kristovu smrt i uskrsnuće po sakramentu krštenja potiče nas svakoga dana oslobađati naše srce tereta materijalnih stvari, egoističnog odnosa sa "zemljom" koji nas osiromašuje i sprječava nas da budemo raspoloživi i otvoreni Bogu i bližnjemu. U Kristu, Bog se objavio kao Ljubav (usp. 1 Iv 4, 7-10). Kristov križ, "besjeda o križu" očituje spasenjsku moć Boga (usp. 1 Kor 1, 18), koji se daruje da ponovno pridigne čovjeka i donese mu spasenje: ljubav u njezinu najradikalnijem obliku (usp. enc. Deus caritas est, 12). Tradicionalnim praksama posta, milostinje i molitve, koje predstavljaju izraze naše zauzetosti oko obraćenja, korizma uči živjeti Kristovu ljubav na sve radikalniji način. Post, koji može imati različite motivacije, zadobiva za kršćanina duboko religijsko značenje: osiromašivanjem svoga stola učimo pobjeđivati sebičnost da bismo živjeli u logici dara i ljubavi; odricanjem od nečega – i to ne samo od onoga što nam je suvišno – učimo odvraćati pogled od svoga "ja", da bismo otkrili Nekoga pored nas i prepoznali Boga u licima mnoge naše braće. Post ne samo da ne čini vjernika potištenim, već ga, naprotiv, sve više otvara Bogu i potrebama ljudi te tako omogućuje da se ljubav prema Bogu pretoči u ljubav prema bližnjemu (usp. Mk 12, 31).

Na našem putu često se također suočavamo s napašću da imamo sve više, to jest pohlepom za novcem, koja ugrožava primat Boga u našem životu. Žudnja za posjedovanjem izaziva nasilje, izrabljivanje i smrt; zato Crkva, osobito u korizmeno vrijeme, podsjeća na praksu milostinje, to jest na sposobnost dijeljenja. Klanjanje dobrima, naime, ne samo da udaljava čovjeka od drugoga, već ga čini sve siromašnijim i nesretnijim, zavarava ga, obmanjuje i ne ostvaruje ono što obećava, jer postavlja materijalne stvari na mjesto koje pripada Bogu, jedinom izvoru života. Kako čovjek može shvatiti Božju očinsku dobrotu ako mu je srce puno sebičnosti i vlastitih planova, kojima se zavarava da si može zajamčiti budućnost? Čovjek je tada u napasti da, baš poput bogataša iz prispodobe, pomisli: "dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge…". Poznat nam je Gospodinov sud: "Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe!" (Lk 12, 19-20). Praksa milostinje podsjetnik je da Bog mora uvijek biti na prvome mjestu kao i na pozornost prema drugome, kako bismo ponovno otkrili našeg dobrog Oca i primili njegovo milosrđe.

U čitavom korizmenom vremenu Crkva nam nudi s posebnim obiljem Božju riječ. Njezinim razmatranjem i interioriziranjem a zatim i svakodnevnim življenjem, učimo dragocjeni i nezamjenjivi oblik molitve, jer nas pozorno slušanje Boga, koji nastavlja govoriti našemu srcu, hrani na putu vjere koji smo započeli na dan krštenja. Vjera nam omogućuje također steći novu svijest o vremenu: naime, bez perspektive vječnosti i transcendencije, ono naprosto upravlja naše korake prema obzoru bez budućnosti. U molitvi, međutim, nalazimo vremena za Boga, da shvatimo da "riječi njegove neće uminuti" (usp. Mk 13, 31), da uđemo u ono prisno zajedništvo s njim "koje nam nitko neće moći oteti" (usp. Iv 16, 22) i koje nas otvara nadi koja ne razočarava – vječnom životu.



Ukratko, tijekom korizmenog puta, na kojem smo pozvani razmatrati otajstvo križa, upoznajemo "zajedništvo u patnjama njegovim" (Fil 3, 10) da bismo ostvarili duboko obraćenje našega života, tako da dopustimo da nas preobrazi djelovanje Duha Svetoga, kao svetog Pavla na putu za Damask i oslobodimo se svoje sebičnosti, pobjeđujući nagon za dominiranjem nad drugima i otvarajući se Kristovoj ljubavi. Korizma predstavlja pogodno vrijeme da spoznamo naše slabosti i prihvatimo, iskrenim preispitivanjem vlastitoga života, obnoviteljsku milost sakramenta pokore te odlučno upravimo svoje korake prema Kristu.

Draga braćo i sestre, po osobnom susretu s našim Otkupiteljem i postu, milostinji i molitvi, put obraćenja prema Uskrsu vodi nas k ponovnom otkrivanju našega krštenja. Obnovimo u ovoj korizmi prihvaćanje milosti koju nam je Bog dao u tome času, da nas ona prosvjetljuje i vodi u svim našim djelima. Ono što taj sakrament označava i ostvaruje, pozvani smo živjeti svakoga dana u sve velikodušnijem i autentičnijem nasljedovanju Krista. Na tome našem putu povjerimo se Djevici Mariji, koja je rodila Božju riječ u vjeri i tijelu, da bismo poput nje uronili u smrt i uskrsnuće njezina Sina Isusa i imali vječni život.

Iz Vatikana, 4. studenoga 2010.

Papa Benedikt XVI.

13.03.2011. u 16:22 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Bez kompromisa, bez konformizma, jedino Krist!



Čista srijeda ili pepelnica, početak korizme! Korizma se smatra kao milosno vrijeme, vrijeme pokore, obraćenja k Bogu i dublje proživljavanje vjere.

Ovih dana smo svjedoci kako se nešto pokreće i u katolika! Dosta je više da nas kontriraju kontre i izguravaju neki iskoraci! Potrebno je se probuditi i obraniti ono što nas kao hrvate obilježava već stoljećima, katolička vjera i vjernost Crkvi i Kristu.
Svjedočenje za istinu nosi svoje posljedice. Učimo od Gospodina i pogledajmo Njegov primjer, završio je zbog Istine na križu, svi su ga izdali i oni njegovi najbliži. Isus je tako isto rekao da nije učenik veći od učitelja, stoga što je i on proživio budimo spremni i mi to proživjeti.

Potrebno je nazvati grijeh grijehom, njegovim pravim imenom, a i bolest bolešću i ne treba lagati sebi. Tako smo učinili s ubojstvom nerođene djece, nazvali smo ga abortusom, pa pobačaj, pa odstranjivanje neželjene trudnoće, pa odstranjivanje nakupljenih stanica, čišćenje ženine utrobe od izraslina... ali na kraju to ostaje ubojstvo! Smrtni grijeh koji čovjeka odvaja od Boga. Možemo sebi lagati koliko hoćemo, ali grijeh ostaje grijeh, bez obzira da li su ga državne institucije ozakonile ili ne. On u Božjim očima ostaje gnusoba.

Jedini način da ostanemo nepotlačeni jest da ostanemo vjerni Kristu, da se ne pokoravamo onome što Njega isključuje iz naših života. Izbjegavati bilo kakve kompromise s bilo koji filozofijama ili strujanjima, bježati od konformizma koji vodi u mlakost, jer one mlake će sam Gospodin ispljunuti. Živjeti radikalno Evanđelje, ljubiti i braniti Crkvu! Jedino Krista imati na horizontu i po njemu se ravnati. Ovo je vrijeme milosno i vrijeme spasa. Ljubiti grešnika, a mrziti grijeh, jer zbog grijeha je umro naš Gospodin.



Pozvani smo na pokoru i post, davanje zadovoljštine za grijehe ovoga svijeta, to i činimo i radimo. Zaživimo našu vjeru, upoznajmo njenu dubinu, susretnimo se s Kristom u Riječi Božjoj i u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Iskusimo muku našeg Gospodina na križnom putu, suosjećajmo s Njim, pomirimo se s ostalom braćom kršćanima i zaživimo one dvije zapovijedi ljubavi:
Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim i ljubi bližnjega svoga kao i samoga sebe.
Svjedočimo Krista, Put, Istinu i Život!
Obratitimo se i vjerujmo Evanđelju! Molimo jedni za druge, za svećenike, za Papu, za cijelu Crkvu, za obraćenja nas grešnika. Progonina nam zbog toga slijede, ali reče Gospodin:
"Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" (Mt 5, 10-12)

Kao uzor uzmimo bl.Alojzija Stepinca, Majku Mariju i sve mučenike koju dali svoj život za Krista.
Hvaljen Isus i Marija!

Ispovijest hrvata katolika:
Čvrsto vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u bezgrješno srce presvete Bogorodice Marije. Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen!




Vaš Defton.
Bog vas blagoslovio

09.03.2011. u 09:32 · Ostavi komentar (44) · Isprintaj · #

Duhovne vježbe jednog katolika

Sutra već po treći put u životu, povlačim se u tišinu samostana na duhovne vježbe, na susret jedan na jedan s Bogom, Isusom Kristom, da prodiskutiramo o mom životu, što dalje i kako dalje, što to On želi od mene. Svećenik će nas voditi kroz Sveto Pismo,a putem razmatranja, motrenja (kontemplacije) i molitvom pokušat ćemo vidjeti kako se ta Riječ Božja odražava na naš život i koju nam poruku nosi za budućnost. Najviše fascinira od svega tišina koja će trajati tri dana, cijelo vrijeme osim za vrijeme zajedničke molitve, krunice, časoslova i svete Mise.



Iskreno, bilo me je sram kada sam počeo otkrivati duhovna bogatstva Katoličke Crkve. Baština tolikih svetaca nam je dana na raspolaganje da učimo i da se približimo Bogu. Mislio sam sve to odbaciti, ali eto, Bog je htio drugačije.

Duhovne vježbe svetoga Ignacije Loyolskog, utemeljitelja Družbe Isusove, su sigurno jedno veliko blago.

Ignacije Loyolski je, nakon sintetiziranja svog duhovnog iskustva u knjizi Duhovnih vježbi, i sumnji, zatvora i saslušavanja inkvizicije, dobio izričito odobrenje Crkve za Duhovne vježbe od pape Pavla III., 1548. godine.
Papa Pio XI. ga je 1922. godine proglasio zaštitnikom Duhovnih vježbi a svim članovima klera po Crkvenom zakonu je naređeno da ih obave barem svake treće godine u najmanjem trajanju od tri dana u nekom od »domova duhovnih vježbi«.

Duhovne vježbe su »duhovna gimnastika« kojoj je cilj očistiti se od grijeha i neurednih sklonosti, da se zatim u potpunoj slobodi može tražiti i prihvatiti volja Božja.

Kompoziciono, Duhovne vježbe sastoje se od četiri dijela koji se nazivaju tjedni, jer njihovo obavljanje ili doživljavanje traje tjedan dana, pa tako čitave Duhovne vježbe traju oko trideset dana. To su takozvane »velike duhovne vježbe« koje isusovci obavljaju barem dva puta u životu. Postoje i »kondenzirani oblici« koji traju po osam dana i isusovci ih obavljaju svake godine kao svoje »godišnje duhovne vježbe«. Postoje i skraćeniji oblici od šest dana (to su uglavnom duhovne vježbe za ostale redovnike, svećenike i redovnice) ili tri dana (uglavnom za laike) i na njima se razmatra samo prvi tjedan. Taj se tjedan može pretvoriti u masovne tzv. »pučke misije« namijenjene svim župljanima ili pojedinim staležima.



Po svojoj strukturi prvi tjedan odgovara duhovnom putu čišćenja, drugi razmatra Isusov život, treći Isusovu muku, a četvrti njegovo uskrsnuće i uzašašće.

Uloga »duhovnog vođe« je da bude duhovni otac i učitelj koji treba da pomogne »da se sam Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u naručje svoje ljubavi... da Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem« kako naglašava sv. Ignacije.

A. G. Matoš kaže: »... u Duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...« (Holocaustum divini amoris, SD XI., Zagreb, 1973. str. 321.)

Prema raspolažućim podacima duhovne vježbe u dužem ili kraćem obliku, obavlja svake godine preko milijun osoba duhovnog i svjetovnog staleža.

Mr. Andrija Kopilovic



Duhovne vježbe su nešto što bi svaki katolik trebao u svome životu napraviti. Duhovna gimnastika nema veze s jogom i svim tim newageskim šrotom koje dolazi s Istoka u osiromašenom i heretičkom obliku, tu nije bitan "ja", niti "ja" ovdje umire, niti je potrebno isprazniti svoju nutrinu. Naprotiv, nutrina biva ispunjena Božjom ljubavi, nama nekad i neprimjetno. Susret s Osobom Isusa Krista, s Njegovim božastvom, je nešto što čovjeka mijenja za cijeli život. Spoznajemo da Bog nije samo neka beživotna pokretačka energije s kojom se mi moramo stopiti i tako postati bogovi. A to jest i uzrok svih zala, praviti se bogom i gospodarima svoga života, a to nismo...

Rastužuje me koliko mladih poput mene, odbacuje svoju vjeru, Crkvu i Isusa, čisto iz neznanja i pod utjecajem ovoga svijeta, zamijenjujući je s nekom robom niske kvalitete...



Dragi blogeri i ostali čitatelji, preporučam se u vaše molitve da nam ove duhovne vježbe budu plodonosne...

Vaš Defton.
Bog vas blagoslovio.
:)


02.03.2011. u 22:32 · Ostavi komentar (29) · Isprintaj · #