Netolerantni katolik

Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. (1 Iv 1,8)



Tolerancija (lat. Tolerantia) – popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)
Tolerantan (lat. Tolerans) – koji podnosi, popustljiv, snošljiv (osobito u vjerskom pogledu)
Rječnik stranih riječi, Klaić.

Pošto nam se danas savjetuje, predlaže, bolje reći nameće da budemo tolerantni, odlučih napisati moje viđenje tolerancije. Kao što Klaić gore navodi, tolerancija je popustljivost prema tuđim shvaćanjima. Čovjek mora biti popustljiv prema drugom čovjek u svemu što taj čini, pogotovo u današnjem liberalnom svijetu, treba se sve činiti da se drugog ne diskriminira, bez obzira kakvo njegovo mišljenje ili ponašanje bilo. To ide do te mjere da se mora svoje popustiti i čak napustiti da se prilagodiš k drugima da bi mogao biti u suživotu s njima. Živjeti svoje i sve dopuštati – geslo modernog doba, čini mi se. U biti, danas se tolerancija poistovjećuje s altruizmom, čovjekoljubljem i sličnim, čak i s Isusovom ljubavi, što je dakako apsurdno.

Kako ja to gledam kao katolik? Crkva mi nalaže da se vodim Isusovim primjerom. Koliko sam ja upoznat sa Svetim Pismom, Isus nije tolerirao baš svoje suvremenike. Nije se prilagođavao masi. Najbolji primjer Isusove netolerancije jer možda onda kada je istjerao trgovce iz hrama ili kada je uporno govorio Židovima da je On Sin Božji, bez obzira što je to bilo za njih bogohulno praviti se Sinom Božjim. Isto tako nije bio tolerantan prema onoj grešnici koju svi osudili i koju se htjeli kamenovati, nije joj rekao idi i nastavi živjeti kako hoćeš, nego idi i ne griješi više. Nije tolerirao nikakav grijeh. To možemo vidjeti u napastovanju od strane Sotone u pustinji. Mogao je Isus i biti prema njemu tolerantan, pa ga, eto da ga ne diskriminira, poslušat koji put. Nije bio ni tolerantan ni prema sebi u toj kušnji u pustinji, ni u Maslinskom vrtu.
Nije ni Ivan Krstitelj bio tolerantan prema Herodovoj ženidbi s bratovom ženom, ni Isusovi apostoli nisu bilo tolerantni prema Ananiji i Safiri, koji su ih htjeli prevariti tj. prevariti Duha Svetoga, niti sv. Pavao prema grijesima svojih zajednica u Korintu i Efezu, prvi kršćani nisu tolerirali ponašanja svoga doba, a nisu se razlikovala mnogo od današnjih, jer ipak je tada Rimsko carstvo bilo na vrhuncu moći, kao i današnja civilizacija. Bogu hvala propalo je. :)

Otac nebeski u Starom Zavjetu nije bio tolerantan prema grijesima svoga ljubljenog naroda, pa bi ih, nakon silnih pozivanja na obraćenje i pokoru, u svojoj pravednosti radi njihovih grijeha dao više puta kazniti. Možemo vidjeti to i na primjeru kralja Davida. I na početku Biblije vidimo Božju netoleranciju prema čovjekovom grijehu, kada je prognao svoje ljubljeno stvorenje iz svoga doma, ali mu je otpočetka pripravio veće milosti u Isusu Kristu.



Kaže Isus da budemo savršeni kao što je Bog savršen. On je to zapovjedio, znači da je moguće, barem težiti prema tome. Vidimo da je Bog netolerantan, stoga ja isto moram biti netolerantan. Ali kako netolerantan? Opet kao Bog!
Isus nam je pokazao kako, ljubiti grešnika, ali mrziti grijeh. Bog nam je objavio svoj Zakon, objavio nam je da te Božanske savjete koje je potrebno usvojiti da budemo savršeni kao On. Mnogi se varaju kada kažu da je Isus Zakon (Stari Zavjet) ukinuo, jer Isus je rekao daj On došao nadopuniti Zakon, još toga objaviti.

Kao katolik-kršćanin, ne mogu ići protiv Onoga koga priznajem svojim Spasiteljem. On je umro za naše grijehe, naši grijesi su ga ubili i biti tolerantan prema grijehu jest grijeh. Ako je Bog rekao da ne govorimo laži, a netko uporno svjesno laže i tako živi, ja ne mogu tolerirati njegove laži radi spasenja njegove duše, njega sam dužan ljubiti tj. opominjati, moliti za njega. Isto tako, ne mogu tolerirati nekoga tko se drogira. Kada bi roditelji to tolerirali, i pustili sina da se drogira, bili bi suučesnici u njegovom grijehu, jer su mu bližnji a nisu ništa pomogli da se toga oslobodi. Nažalost, mnogo je ovakvih slučajeva.

No, kako ljubiti grešnika? Ovdje sekularisti provlače svoju toleranciju, ne prigovarati, ne sugerirati, prihvaćati grešnika i njegov grijeh. Isusova logika je suprotna, ljubiti grešnika radi spasenja njegove duše. Često se roditelji kršćani znaju odreći svoje djecu kada vide da žive u smrtnom grijeh, radi njihova dobra. Znam za primjer jedne majke koja nije dozvolila svojoj kćeri i dvoje njezine djece i ocu te djece s kojim nema sakrament braka da žive s njom jer ona živi u smrtno grijehu sa svojim momkom. Ona je ljubi i želi spasenje njezine duše, i pustit će je kada ostavi takav život, ili se vjenča ili ostavi "muža". Majka pati zbog svoje kćeri, to je sigurno, ali ona postupa ispravno jer želi spasenje njezine duše, jer je ljubi. Pravedno.
Potrebno je postupati po Božjem zakon, prikazivati žrtve za onoga tko živi u smrtnom grijehu, moliti i postiti, ići protiv svojih osjećaja, sve to da bi dušu te osobe izbavili iz okova grijeha, da bi ta osoba zadobila Božje milosrđe.



Mislim da nam se tolerancija želi toliko nametnuti da jednostavno popustimo pred onim što ovaj svijet nalaže. Nameću nam se zakoni s kojima moramo prihvaćati grijeh. Spremni smo se odreći svoje vjere i svoga dostojanstva samo da se ne zamjerimo zakonima ili mišljenju većine. Tolerancija nas vodi u mlakost. Grijeh razara ovo društvo. Vidimo na temelju vlade, lažu nam u lice i mi to opet toleriramo (no evo Bogu hvala ide se naprijed malo). Grijeh, vidimo, isto razara i Crkvu iznutra, ne smijemo isto tako tolerirati grešna ponašanja klera i naše braće kršćana. Sami smo grešni, ne smijemo tolerirati ni svoju grešnost. Treba težiti za savršenosti, istinskom ljubavi, Kristovom ljubavi.

No, što mi najviše smeta jest netolerancija prema kršćanima od onih koji zahtijevaju od nas toleranciju. Ti idu do krajnjih granica. Govore da svi imaju pravo na isticanja svoga mišljenja, ali ne i kršćani, pogotovo ne u javnim ustanova, mjestima i slično, čak ni na satu katoličkog vjeronauka. Očito se pojedini osjećaju ugroženi s kršćanskim ćudoređem i svjetonazorom jer ono udara na savjest. Ako želimo nasljedovati Isusa, onda ćemo biti kamen spoticanja. I tako treba biti.

Ne popuštajte, ne budite tolerantni prema grijehu, nijemi i gluhi na sve one netolerancije koje dolaze sa strane, ljubimo one koji nam to čine, ali im uzvratimo na Kristov način, još većim svjedočenjem za ono u što smo kršteni, a to je Istina.

Isus nije bio hipi niti neki bezosjećajni guru koji je sve prihvaćao, popuštao, nego je imao osjećaje tuge i srdžbe, bijesa i revnosti i sve poradi našeg spasenja. On je Bog, ne samo Milosrđe nego i Pravednost. Ne zaboravimo to.

...a povrh svega, Ljubav! ;)

Bog vas blagoslovio!
Defton

16.03.2011. u 11:19 · Ostavi komentar (99) · Isprintaj · #